1              Poslovni broj: 22 Gž R-208/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-208/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J  E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Z., iz D., OIB: ..., zastupane po punomoćnici I. B. A., odvjetnici u G., protiv tuženice D. t., D., OIB: ..., zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., radi utvrđenja ništetnosti odluke o razrješenju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj Pr-48/2020-31 od 18. siječnja 2021. i o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj Pr-48/2020-39 od 23. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj Pr-48/2020-31 od 18. siječnja 2021. i sudi:

 

„1. Utvrđuje se da nije dopuštena odluka Upravnog vijeća tuženice o razrješenju ravnateljice broj 26/2020 od 24. ožujka 2020., Klasa: 012-03/20-10 Ur. broj: 510-06-20-247-10.

 

2. Nalaže se tuženici da, u roku od 15 dana, naknadi tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 3.250,00 kn; dok se u cijelosti odbija kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.“

 

II. Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj Pr-48/2020-39 od 23. veljače 2021. i sudi:

 

„Uvažava se prigovor tuženice i ukida rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj Pr-48/2020-36 od 17. veljače 2021. u dijelu o sudskoj pristojbi na odgovor na žalbu preko iznosa od 100,00 kn do iznosa od 200,00 kn (za iznos od 100,00 kn) i o sudskoj pristojbi na to rješenje u iznosu od 100,00 kn.“

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje da je nedopuštena odluka Upravnog vijeća tuženice o razrješenju ravnateljice broj 26/2020 od 24. ožujka 2020., Klasa: 012-03/20-10 Ur. broj: 510-06-20-247-10 (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženici na ime parničnog troška iznos od 2.500,00 kn dok je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen (točka II. izreke).

 

1.1. Protiv ove presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka ukine podredno, preinači.

 

1.2. U odgovoru na žalbu tuženica je osporila navode i predložila žalbu odbiti.

 

2. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice protiv rješenja o pristojbi od 17. veljače 2021.

 

2.1. Žalbu pravovremeno protiv ovog rješenja podnosi tuženica bez preciziranja žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP, s prijedlogom da se odluka preinači.

 

3. Žalbe su osnovane.

 

4. Predmet je spora zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženice o razrješenju tužiteljice kao ravnateljice.

 

4.1. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženica pravilno smatrala da je tužiteljica kao ravnateljica odgovorna za poslovanje ustanove, da ista nije osigurala provođenje protuepidemijskih mjera time što nije u potpunosti zatvorila rad šanka u hotelu T. što da je potencijalno stvorilo opasnost od prijenosa bolesti Covid-19 što da predstavlja nesavjesno obavljanje dužnosti, sve pozivom na odredbu članka 44. stavak 1. i stavak 2. točka 4. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19; dalje: ZU) kojom je propisano da ravnatelj ustanove može biti razriješen prije isteka vremena na koje je imenovan, ako svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči ustanovi veću štetu ili ako zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove.

 

4.2. Nadalje, na odredbu članka 88. stavak 1., stavak 2. alineja 7. i stavak 5. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 100/18, 125/19, 133/20 i 147/20: dalje: ZZZ) kojom je propisano da ravnatelj može biti razriješen i prije isteka vremena na koje je imenovan, da je Upravno vijeće zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Z. te jedinica lokalne samouprave dužno razriješiti ravnatelja i prije isteka mandata na koji je izabran ako: svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči zdravstvenoj ustanovi veću štetu, zanemaruje ili nemarno obavlja svoju dužnost tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove, Upravno vijeće mora prije donošenja odluke o razrješenju obavijestiti ravnatelja o razlozima za razrješenje i dati mu mogućnost da se o njima pisano izjasni.

 

4.3. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

4.4. Nije ostvaren razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

5. Iz procesne građe proizlazi:

 

- da je tužiteljica imenovana ravnateljicom tuženice Odlukom Upravnog vijeća tuženice od 2. studenog 2017.;

 

- da je Upravno vijeće tuženice utemeljilo pobijanu Odluku o razrješenju ravnateljice broj 26/2020 od 24. ožujka 2020. Klasa: 012-03/20-10, Ur. broj: 510-06-20-247-10 na okolnosti da se ravnateljica nije pridržavala Odluke o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja („Narodne novine“, broj 32/20; dalje Odluka o mjerama) Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske kao i Stožera civilne zaštite Bjelovarsko-bilogorske županije a zbog čega da su nastale ili mogle nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove (dalje: Odluka o razrješenju);

 

- da je tužiteljica pravovremeno protiv Odluke o razrješenju i to dana 24. travnja 2020. podnijela tužbu (prema odredbi članka 45. ZU razriješena osoba može odluku o razrješenju pobijati tužbom pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana zaprimanja odluke ako smatra da nisu postojali razlozi za razrješenje iz članka 44. stavak 2. ZU ili da je u postupku donošenja odluke o razrješenju došlo do povrede koja je značajno utjecala na ishod postupka);

 

- da je tužiteljica prethodno pozvana na pisano očitovanje o razlozima za razrješenje dopisom od 23. ožujka 2020. s rokom do 11 sati 24. ožujka 2020. i da je tužiteljica dostavila svoje pisano očitovanje;

 

- da je Odluka o razrješenju donesena na elektronskoj sjednici Upravnog vijaća bez posebne rasprave;

 

- da je tuženica, kao i odgovorna osoba, novčano prekršajno kažnjena zbog nepridržavanja mjere o zabrani rada ugostiteljskih objekata.

 

5.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja zaključio da je tužiteljica opravdano razriješena s mjesta ravnateljice zbog toga što nije osigurala provođenje protuepidemijskih mjera time što nije u potpunosti zatvorila rad šanka u hotelu T. što da je potencijalno stvorilo opasnost od prijenosa bolesti Covid-19 što da predstavlja nesavjesno obavljanje dužnosti, a koji razlozi razrješenja da su tužiteljici bili poznati već iz telefonskog razgovora sa županom.

 

5.2. Ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ali ne i primjenu materijalnog prava, stoga je nužno osvrnuti se na sva pitanja koja su problematizirale tužiteljica i tuženica.

 

6. Prije svega pravilno je prvostupanjski sud smatrao da se u konkretnom slučaju radi o sporu u nadležnosti redovnog suda pozivom na odredbu članka 45. ZU, kao i s obzirom na okolnost da je s tužiteljicom sklopljen ugovor o radu za mjesto ravnateljice, a o čemu se izjasnio i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Usž 287/2016-2 od 25. svibnja 2016. navodeći: „Osporavana odluka o razrješenju ravnatelja nije upravni akt i zaštita protiv navedene odluke ne može se ostvarivati u upravnom sporu već kod suda opće nadležnosti."

 

7. Nadalje, glede pravovremenosti podnošenja tužbe, sud je utvrdio spornu činjenicu da je tužiteljica osporenu Odluku o razrješenju zaprimila dana 25. ožujka 2020. (dokaz: e-mail, list 306. spisa) i utvrdio da je tužba od 24. travnja 2020. podnesena u zakonskom roku od 30 dana. Dodatno je za navesti da prema odredbi članka 112. stavak 2. ZPP, ako je rok određen na dane, u rok se ne uračunava dan kad je dostava ili saopćenje obavljeno odnosno dan u koji pada događaj otkad treba računati trajanje roka već se za početak roka uzima prvi idući dan pa je tako 30-dnevni rok iz odredbe članka 45. ZU počeo teći 26. ožujka 2020. Kako je posljednji dan roka padao na dan petak, 24. travnja 2020., to je pravilan zaključak suda prvog stupnja o pravovremenosti podnesene tužbe.

 

8. U odnosu na meritum stvari, iz Odluke o razrješenju proizlazi da je kao razlog razrješenja navedeno nepridržavanje od strane ravnateljice Odluke o mjerama (koja je stupila na snagu 19. ožujka 2020.) a zbog čega da su nastale ili mogle nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove.

 

8.1. Prvostupanjski sud navodi sadržaj Odluke o mjerama te izdvaja članak II. iste kojom je određeno da stroga mjera socijalnog distanciranja nalaže izbjegavanje bliskog osobnog kontakta u razmaku od najmanje dva metra u zatvorenom prostoru i jednog metra na otvorenom prostoru, a od protuepidemijskih mjera u članku III. izdvaja mjeru iz alineje 4. koja određuje obustavu rada ugostiteljskih objekata svih kategorija, uz izuzetak usluge pripreme i dostave hrane, usluge smještaja te rada pučkih i studentskih kuhinja nalazeći da bi to bio razlog razrješenja ravnateljice. Pritom smatra i da je tužiteljica bila uredno pozvana na iznošenje očitovanja sukladno citiranoj odredbi članka 88. stavak 5. ZZZ, a i da je ionako znala što joj se konkretno stavlja na teret već iz telefonskog razgovora sa županom koji ju je zvao zbog objave fotografije na javnom portalu o navodnom većem okupljanju unutar hotela.

 

8.2. Međutim, po mnijenju ovog drugostupanjskog suda u tom dijelu je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to upravo odredba članka 88. stavak 5. ZZZ prema kojoj odredbi Upravno vijeće mora prije donošenja odluke o razrješenju obavijestiti ravnatelja o razlozima za razrješenje i dati mu mogućnost da se o njima pisano izjasni. Iz dopisa tuženice od 23. ožujka 2020. (list 17. spisa) naime, ne proizlazi da su tužiteljici prezentirani precizni i jasni razlozi za razrješenje izuzev što se navodi da je župan Bjelovarsko-bilogorske županije nakon što je saznao o nepridržavanju Odluke o mjerama tražio razrješenje ravnateljice.

 

8.3. Odredba članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj; dok odredba članka 13. Konvencije određuje da svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

 

8.4. Također, odredbom članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - pročišćeni tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 5/14; dalje: Ustav) koja određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

 

8.5. Ovo stoga jer pravičnost postupanja mora biti takva da uspostavlja razuman odnos razmjernosti između korištenja dopuštenih pravnih sredstava i cilja kojem se njima teži. Prema mnijenju ovog drugostupanjskog suda citirane odredbe Konvencije i Ustava su primjenjive i u ovoj pravnoj stvari jer se iste imaju primijeniti uvijek kada je u pitanju procedura koja posljedično dovodi do ocjene valjanosti te iste procedure od strane suda.

 

8.6. Kako je obveza tuženice bila da prezentira tužiteljici razloge razrješenja, a što ista, po ocjeni ovog suda, nije učinila na način kako je to propisano odredbom članka 88. stavak 5. ZZZ već paušalno, to proizlazi da tužiteljici nije bilo omogućeno u punoj mjeri iznošenje argumentiranog očitovanja na dopis tuženice. Provodeći test razmjernosti u toj situaciji a odgovarajući na pitanja koja taj test zahtijeva, za odgovoriti je da radnja tuženice kojim je ista zahtijevala pisano očitovanje od tužiteljice predstavlja miješanje u njeno pravo na rad koje miješanje je zakonito jer je utemeljeno na odredbi članka 88. stavak 5. ZZZ i koje miješanje teži legitimnom cilju (zaštiti života i zdravlja zaposlenika i pacijenata zbog možebitne ugroze usljed epidemije koronavirusa). No, na pitanje je li zbog miješanja tuženice, čiji osnivač je županija kao jedinica područne (regionalne) samouprave, bez navođenja konkretnih razloga razrješenja, tužiteljica morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret, za odgovoriti je potvrdno. Samo paušalni dopis da se tužiteljica očituje o nepridržavanju Odluke o mjerama otežalo je zaštitu subjektivnog prava tužiteljice jer ista iz dopisa niti ne zna što joj se konkretno stavlja na teret.

 

8.7. Navedeno paušalno postupanje tuženice stavilo je na tužiteljicu takav nerazmjeran i prekomjeran teret koji je rezultirao time da je ista dostavila opširno očitovanje (list 21.-23. spisa) u kojemu je pokušala elaborirati sve što je poduzela sukladno obvezi provedbe i u svrhu provedbe Odluke o mjerama pri čemu je ukazala i na neke možebitne propuste svojih zaposlenika i stožera, i koje očitovanje je time istu dovelo u teži položaj jer je, prema navodima tuženice iznesenih tijekom postupka i u odgovoru na žalbu „time sama priznala propuste“. Tuženica međutim, nije „iskoristila“ to očitovanje jer ni u Odluci o razrješenju nisu navedeni eventualni propusti tužiteljice, a predmet ocjene suda je Odluka o razrješenju koja mora sadržavati razloge koji su objektivno provjerljivi i podložni ocjeni a ne tijekom dokaznog postupka otkrivati činjenice i okolnosti koje su pravno relevantne. Tuženica je morala objektivnim razlozima opravdati svoju odluku o traženju očitovanja, kao što su ti razlozi morali biti navedeni u samoj Odluci o razrješenju, a što je ista propustila učiniti. Postupanje tuženice protivno toj obvezi, u konkretnom slučaju ugrozilo je samu suštinu načela pravičnosti i poštenosti postupanja, te načela pravne sigurnosti, sve u smislu članka 6. stavak 1. Konvencije.

 

8.8. S tim u vezi, predsjednica Upravnog vijeća tuženice niti u pozivu na elektronsku sjednicu 24. ožujka 2020., upućenom u 10,40 sati članovima Upravnog vijeća, ne iznosi eventualne propuste tužiteljice izuzev što ponavlja sadržaj dopisa kojim se traži očitovanje tužiteljice (a u privitku se već dostavlja i prijedlog odluke o razrješenju), uz obavijest da će se ako pristigne dostaviti svima očitovanje tužiteljice (isto je i proslijeđeno u 11,29 sati) te se pozivaju da do 13,00 sati glasuju o prijedlogu odluke: za, protiv ili suzdržan. Iz zapisnika s navedene sjednice (list 24.-.25. spisa) pak, proizlazi da nije bilo nikakve rasprave i da je 7 članova vijeća glasovalo za razrješenje i da je sjednica dovršena u 13,11 sati te je pobijana Odluka o razrješenju e-mailom proslijeđena tužiteljici u 14,45 sati ali nema potvrde o primitku.

 

8.9. Konačno, i prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije, načelo pravne sigurnosti, kojemu je pandan načelo zaštite legitimnih očekivanja, zahtijeva s jedne strane, da su pravna pravila jasna i precizna i s druge strane, da subjekti prava mogu predvidjeti njihovu primjenu. Posljedično, navedenim načelom zahtijeva se da se propisom omogući onima na koje se propis odnosi da znaju točan opseg obveza koje im taj propis nameće i da mogu nedvojbeno znati svoja prava i obveze te da se mogu ponašati u skladu s njima (presuda od 15. travnja 2021., Federazione nazionale delle imprese elettrotecniche ed elettroniche (Anie) i dr., C‑798/18 i C‑799/18, EU:C:2021:280, t. 41.). Po mnijenju ovog suda, odredba članka 88. stavak 5. ZZZ je jasna i obvezuje (jer zakonodavac upotrebljava termin „mora“) upravno vijeće da prije donošenja odluke o razrješenju obavijesti ravnatelja o razlozima za razrješenje i da mu mogućnost da se o njima pisano izjasni pri čemu osoba na koju se obavijest odnosi mora znati što joj se točno i konkretno stavlja na teret kako bi se mogla ponašati u skladu s tim a ne samo paušalno.

 

9. Točno je da je prema odredbi članka 33. Statuta tuženice ravnatelj odgovoran za zakonitost rada ustanove i ovaj sud, bez obzira na naprijed navedeno smatra potrebnim očitovati se da u radu tužiteljice nisu postojali takvi nedostatci koji bi doveli do njenog razrješenja u datom trenutku. Ovo stoga jer iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta proizlazi da je već i prije stupanja na snagu Odluke o mjerama poduzet čitav niz radnji u svrhu osiguranja protuepidemijskih mjera a svi smo svjedoci vremena i okolnosti koje su bile u zemlji i u svijetu u relevantnom razdoblju i notornih problema u svezi nabavke maski i dezificijenasa i druge opreme (viziri, mantili, kape i druga razna zaštita), kao i prijepora treba li nositi zaštitne maske ili ne i dr., jer u tom trenutku nitko nije imao uvid u stvarno stanje i posljedice nastupjele epidemije. Tako su donesene Odluka o imenovanju Kriznog stožera tuženice od 13. ožujka 2020. (isti dan kada je proglašena epidemija) s donesenim kvalitetnim Protokolima postupanja za radnike, za vanjske korisnike i općenito kod tuženice, Uputa za zaštitare od 17. ožujka 2020. i dr.

 

9.1. Sud prvog stupnja drži da je osnovni propust tužiteljice okolnost da je u relevantnom razdoblju radio glavni šank hotela pritom zanemarujući važnost Obavijesti s primjenom od 18. ožujka 2020. (list 20. spisa) da je isti zatvoren za vanjske korisnike (a to su potvrdili i svjedoci), a nakon stupanja na snagu Odluke o mjerama 19. ožujka 2020. donesena je dana 23. ožujka 2020. i Odluka kojom je među ostalim, naloženo kompletno zatvaranje glavnog šanka. Osim toga, iz Obrazloženja Odluke o mjerama (list 96. spisa) Ministarstva turizma od 19. ožujka 2020. proizlazi da svi objekti koji pružaju uslugu smještaja mogu nastaviti s radom i da se može pružati usluga hrane i pića osobama koje se nalaze na noćenju u smještajnom objektu, koje obrazloženje je usmjerilo Krizni stožer tuženice s ravnateljicom na čelu da odluči da glavni šank može ostati raditi za pacijente.

 

9.2. Iz odgovora Župana na vijećničko pitanje (list 209. spisa) proizlazi da i župan nalazi da se u slučaju razrješenja tužiteljice „možda prenaglilo“. Naime, isti je dopisom od 23. ožujka 2020. uputio obavijest svim medijima da je pokrenut postupak razrješenja ravnateljice i da je momentalno zatvoren objekt unutar toplica koji je pružao ugostiteljske usluge.

 

9.3. Očito je da je povod svemu bio objava fotografije interijera predvorja hotela T. na portalu B.l. (uz naznaku da ih je snimio čitatelj) nastalih navodno 22. ožujka 2020. u 21,30 sati uz naslov :"Je li ovo moguće? Ovako izgleda druženje u daruvarskim toplicama! Gradonačelnik: Toplice su tempirana bomba!" (tuženica u odgovoru na žalbu ponavlja da to nije bio razlog donošenja Odluke o razrješenje ali da jeste bio motiv). Upravo i telefonski razgovor župana i tužiteljice o tome očito je ponukao tužiteljicu da u tom pravcu dostavi svoje očitovanje na dopis.

 

9.4. U isti kontekst može se staviti i okolnost pravomoćnog prekršajnog kažnjavanja tuženice i odgovorne osobe (v.d. S. L.) od 6. svibnja 2020. zbog prekršaja u vidu obavljanja ugostiteljske djelatnosti 21. i 22. ožujka 2020. što da je suprotno odluci Nacionalnog stožera, time da iz dopisa Više turističke inspektorice upućenog PP D. proizlazi da je po njihovoj prijavi od 24. travnja 2020. (uz koju su dostavljene fotografije ali i snimka videonadzora koja je izuzeta po policiji) tek 6. svibnja 2020. izvršen inspekcijski nadzor i utvrđene povrede propisa za dane 21. i 22. ožujka 2020., a iz zapisnika (list 468. - 472. spisa) proizlazi da je novoimenovana v.d. ravnateljice S. L. iskazala da smatra da je rad šanka usklađen s uputom Ministarstva turizma jer isti radi samo za pacijente ali je ipak pristala na novčano kažnjavanje ali nije donesena nikakva zabrana rada.

 

9.5. Međutim, iz obrazloženja rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KPn-DO-173/2020-5 od 1. listopada 2020. proizlazi da je uvidom u snimku videonadzora utvrđeno da objavljena fotografija ne datira od 23. ožujka 2020. oko 21,30 sati, pa proizlazi da je upitno je li inspekcija uopće i pregledala snimku videonadzora prije nego što je odlučila o prekršajnom kažnjavanju. Također, iskaz svjedoka Dragana Gazibare da je točno da je sporna fotografija nastala 22. ožujka 2020. u direktnoj je suprotnosti s materijalnim dokazom - snimkom videonadzora; dok svjedoci - konobari E. D. i R. R. samo navode da bi se znalo dogoditi da su popunjena sva sjedeća mjesta, a svi svjedoci suglasno iskazuju da su stolovi bili razmaknuti sukladno mjerama, da su postojala upozorenja o mjerama i o socijalnoj distanci i o obveznoj dezinfekciji ruku; dok su članovi Kriznog stožera tuženice podržavali rad šanka; te je i zz tuženice (v.d. ravnateljice S. L.) navela da je smatrala da je šank mogao nastaviti raditi i da tada nije postojala obveza nošenja zaštitnih maski.

 

9.6. Konačno, iz obrazloženja rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KPn-DO-457/2020-12 od 29. rujna 2020. proizlazi da je odbačena kaznena prijava protiv tužiteljice zbog kaznenog djela širenja i prenošenja zarazne bolesti iz razloga jer tuženica u kritičnom razdoblju nije bila izvorom zaraze Covid-19 niti je bilo tko od zaposlenika bio zaražen, kao što ni nitko od korisnika nije imao izrečenu mjeru samoizolacije ili karantene.

 

9.7. Sve navedeno ukazuje da je Odluka o razrješenju, ako se uopće ima ulaziti u možebitne razloge razrješenja ali samo na razini pretpostavke što i kako, bila ishitrena, donekle i rezultat panike u uvjetima epidemije a svakako rezultat zasnovan na pogrešnim premisama jer sporna fotografija koja je javno objavljena dokazano je (prema rezultatima postupka pred ODO), nije vjerodostojna odnosno nije nastala 22. ožujka 2021. u 21,30 sati kako je to javno objavljeno a što sud prvog stupnja zanemaruje. Slijedom naprijed navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je preinačiti pobijanu odluku temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP.

 

10. Temeljem odredbe članka 166. stavak 2. u vezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), valjalo je tužiteljici dosuditi na ime jednokratne nagrade za prvostupanjski postupak 200 bodova prema Tbr. 7. točka 2. alineja 6. OT, te na ime sastava žalbe 60 bodova prema Tbr. 10. točka 2. OT, što sve pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 2.600,00 kn, na ime PDV iznos od 650,00 kn ili ukupno 3.250,00 kn, pa je pozivom na odredbu članka 380. stavak 3. ZPP odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

11. U odnosu na pobijano rješenje, prema članku 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18; dalje: ZSP) za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom.

 

11.1. Pogrešno je prvostupanjski sud smatrao da je tuženica u situaciji kada nije odmah prilikom podnošenja odgovora na žalbu u elektroničkom obliku platila sudsku pristojbu u iznosu od 100,00 kn (koji iznos je nesporan) mora platiti puni iznos pristojbe. Naime, ZSP ne propisuje sankciju zbog neplaćanja sudske pristojbe prilikom podnošenja podneska u elektroničkom obliku. Budući je tuženica propisanu pristojbu platila sutradan to nije bilo uvjeta za donošenje rješenja kojim se tuženicu poziva na plaćanje pristojbe i obračunava dodatnih 100,00 kn s osnove tog rješenja. Slijedom navedenog, valjalo je pobijano rješenje preinačiti pozivom na odredbu članka 380. točka 3. ZPP a kao u izreci ove odluke.

 

Split, 16. rujna 2021.