1

Poslovni broj: Gž-725/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-725/2021-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. M., OIB ... i J. Č. r. M., OIB..., oboje iz P., zastupani po punomoćnici V. Š., odvjetnici iz V.,  protiv tuženika S. L. M., OIB ..., T. M., OIB ... i M. M., OIB ..., svi iz Đ., svi zastupani po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Đ., radi isplate i predaje u suposjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Đakovu od 29. ožujka 2021. broj P-316/2020-8, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2021.,

 

presudio je

 

Žalba tužitelja u cijelosti se uvažava, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Đakovu od 29. ožujka 2021. broj P-316/2020-8 preinačuje te se sudi:

 

Nalaže se tuženima S. L. M., Đ., T. M.,  Đ., i M. M., Đ., da tužiteljima M. M., i J. Č. J. rođ. M., P., predaju u suposjed  cjelokupne nekretnine upisane u zk. ul. br. 3329 k. o. Đ., koje se sastoje od kč. br. 1519/34 sa 355 m² prizemna stambena zgrada s podrumom i potkrovljem sa 126 m², dvorište sa 229 m², u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se tuženima S. L. M., Đ., T. M.,  Đ., i M. M., Đ., da tužiteljima M. M., i J. Č. rođ. M., P., isplate iznos od 18.500,00 kn (slovima: osamnaest tisuća petsto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 500,00 kn od 12.01.2018. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.02.2018. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.03.2018. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.04.2018. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.05.2018. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.06.2018. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.07.2018. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.08.2018. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.09.2018. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.10.2018. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.11.2018. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.12.2018. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.01.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.02.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.03.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.04.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.05.2019. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.06.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.07.2019. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.08.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.09.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.10.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.11.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.12.2019. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.01.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.02.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.03.2020. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.04.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.05.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.06.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.07.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.08.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.09.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.10.2020. godine do isplate, 

- na iznos od 500,00 kn od 15.11.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.12.2020. godine do isplate,

- na iznos od 500,00 kn od 15.01.2021. godine do isplate, 

po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine  dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi  tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Tuženici su dužni tužiteljima naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.561,00 kn (slovima: četrnaest tisuća petsto šezdeset i jednu kunu) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. ožujka 2021. pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevom da im tuženici predaju u suposjed cjelokupne nekretnine koje su predmetom ovoga spora te da im isplate iznos od 18.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i za razdoblja kako je navedeno u tužbenom zahtjevu. Istom presudom naloženo je tužiteljima da tuženicima solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn u roku od 15 dana.

 

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se tužitelj zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

5. Tužitelji u svojoj žalbi ističu žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8., 10., 298., 311. st. 2., 338. st. 4. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Međutim, pri tome tužitelji samo prepisuju zakonske tekstove uz navedene članke Zakona o parničnom postupku, a da uopće ne navode u čemu bi se konkretno sastojala pojedina bitna povreda vezana za navedene zakonske članke tako da na taj način tužitelji u stvari ne iznose niti jednu bitnu povredu čije postojanje bi ovaj sud trebao utvrđivati. Zbog toga je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

 

6. Također prvostupanjski sud je utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava, ali nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u suposjed nekretnine, te nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužitelje sa zahtjevom za isplatu iznosa od 18.500,00 kn.

 

7. Razmatrajući sporni pravni odnos između stranaka prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZOV) kojim je propisano da  svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava  vlasništva, bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.  Također prvostupanjski sud je utvrdio da je odredbom čl. 161. i 162. ZOV-a propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu je preda u posjed i da se te odredbe primjenjuju i na pravo suvlasnika da od drugih suvlasnika traži predaju u suposjed nekretnine koje je on suvlasnik, a to pravo mu  pripada i temeljem odredbe čl. 46. st. 1. ZOV-a prema kojoj odredbi svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegovog suvlasništva, ali isto tako tužitelji kao suvlasnici u 2/5 dijela nemaju pravo posjedovati cijelu nekretninu bez suglasnosti tuženika kao drugih suvlasnika pa ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženici predaju u suposjed cijelu nekretninu je po ocjeni prvostupanjskog suda neosnovan. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu koristi zbog korištenja cijele nekretnine u iznosu od 18.500,00 kn i to za vremensko razdoblje od mjeseca siječnja 2018. pa do mjeseca siječnja 2021. prvostupanjski sud je i taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan i to iz razloga što  su tuženici bili pošteni posjednici predmetne nekretnine i na suvlasničkom dijelu tužitelja sve do 12. siječnja 2018. odnosno podnošenja ove tužbe kada su tuženici saznali za tužbu i tužbeni zahtjev od kada su nepošteni posjednici. Međutim, to nije od presudne važnosti za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadom s osnova stjecanja bez osnove, odnosno naknadom najamnine odnosno troškova korištenja cijele nekretnine pa tako i suvlasničkog dijela tužitelja temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1120. ZOO-a, jer se gore navedene odredbe ZOO-a ne mogu primijeniti s obzirom da tuženici nisu posjedovali predmetnu nekretninu, kuću, bez pravnog osnova, niti  se može primijeniti odredba čl. 1120. ZOO-a koja propisuje da u slučaju kada netko tuđu stvar uporabi u svoju korist, vlasnik, u konkretnom slučaju suvlasnik, može zahtijevati da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe jer ova odredba se primjenjuje samo kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist na način da ju je pretvorio u nešto drugo od onoga što je bila ili je prestala postojati što u konkretnom slučaju nije, već naprotiv na konkretni slučaj treba primijeniti odredbu čl. 165. st. 1. ZV-a kojom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora tu stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, a u st. 2. istog članka je propisano, da suvlasnikovo traženje naknade iz st. 1. ovog članka zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari, pa kako je u konkretnom  slučaju nedvojbeno da stvar nije predana u posjed, dalje valja zaključiti da tražbina tužitelja na naknadu koristi koju je dužan platiti nepošteni posjednik u konkretnom slučaju tuženici, dospijeva tek predajom stvari u posjed, dakle tražbina tužitelja na naknadu koristi nije dospjela, pa sukladno odredbi čl. 326. st. 1. ZPP-a koja propisuje da sud može naložiti tuženiku da izvrši činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave prvostupanjski sud je i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan. Međutim, na utvrđeno činjenično stanje po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 38. ZOV-a kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za predajom predmetnih nekretnina u suposjed, a također je pogrešno primijenio i materijalno pravo iz čl. 165. st. 1. ZOV-a kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 18.500,00 kn zbog čega je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a i čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

8. Pogrešno prvostupanjski sud smatra da tužitelji kao suvlasnici 2/5 dijela predmetne nekretnine nemaju pravo posjedovati cijelu nekretninu bez suglasnosti tuženika kao drugih suvlasnika i da je to razlog za odbijanje njihovog tužbenog zahtjeva. Naime, na temelju provedenih dokaza, a  i na temelju utvrđenja prvostupanjskog suda tužitelji su nesporno suvlasnici predmetne nekretnine u 2/5 dijela i kao takvi su upisani u zemljišnim knjigama dok tuženici u cijelosti posjeduju predmetne nekretnine i ne žele ih predati u suposjed tužiteljima smatrajući da predmetna nekretnina se ne može koristiti na način da se tužiteljima omogući posjedovanje 2/5 dijela nekretnine jer nije moguća geometrijska dioba. Naime, prema odredbi čl. 38. st. 1. ZOV-a, nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Posjedujući cijelu nekretninu upravo tuženici vrijeđaju pravo tužitelja kao ostalih suvlasnika na suposjed nekretnine razmjerno njihovom suvlasničkom dijelu zbog čega je po ocjeni ovoga suda osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u suposjed cjelokupne nekretnine jer su tužitelji u cijelosti dokazali činjenicu svog suvlasništva na predmetnoj nekretnini, isključivi posjed tuženika i identitet stvari, te da nisu u smislu čl. 42. ZOV-a međusobno podijelili posjed stvari, zbog čega upravo prema odredbi čl. 38 st. 1 ZOV-a tužitelji imaju pravo posjedovati cijelu nekretninu kao nositelji dijela prava vlasništva bez suglasnosti tuženika kao ostalih suvlasnika. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1024/2010-2 od 5. studenoga 2013. Zbog toga je tužbeni zahtjev tužitelja koji je  temeljen na odredbi čl. 38. i 46. st. 1. ZOV-a po ocjeni ovog suda  osnovan.

 

9. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 18.500,00 kn, a koji se temelji na odredbi čl. 165. st. 1. ZOV-a kao isplata svih koristi koje su tuženici kao nepošteni posjednici imali za vrijeme svog posjedovanja predmetne nekretnine kao nepošteni posjednici, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog suda pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio takav tužbeni zahtjev tužitelja. Prvostupanjski sud odbio je taj dio tužbenog zahtjeva jer je utvrdio da predmetna nekretnina nikada nije predana u posjed tužiteljima, a dospijeće tražbine za naknadu koristi podudara se sa danom predaje u posjed pa kako ta nekretnina nije predana tužiteljima u suposjed njihova tražbina nije niti dospjela. Takav stav prvostupanjskog suda protivan je zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021.   Prema tom pravnom shvaćanju u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju čl. 164. i 165. ZVDSP-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika i pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari. Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, ovaj sud prihvaća stavove i zaključke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene na sjednicama građanskog odjela jer se takav zaključak donosi upravo radi osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Dakle, pogrešno prvostupanjski sud smatra da je za osnovanost zahtjeva za isplatu koristi prema tuženicima kao nepoštenim posjednicima nužno da nekretnina bude predana u suposjed tužiteljima, već je odlučno isključivo da se utvrdi položaj tuženika kao posjednika, odnosno da li je njihov posjed nepošten. U konkretnom slučaju tužitelji su uz zahtjev za isplatu naknade koristi podnijeli i tužbu za predaju u suposjed predmetne nekretnine, koji je odlukom ovog suda i usvojen, zbog čega su tuženici postali nepošteni posjednici od trenutka kada su primili tužbu za predaju u suposjed predmetne nekretnine, a kako tužitelji traže naknadu koristi upravo od dana pokretanja ovog postupka po ocjeni ovoga suda zahtjev tužitelja za isplatom naknade koristi je u cijelosti osnovan.

 

10. Visina koristi koju imaju tuženici posjedovanjem suvlasničkog dijela tužitelja na predmetnoj nekretnini proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za građevinarstvo i procjenu vrijednosti nekretnine D. G. iz kojeg je vidljivo da bi najam predmetne nekretnine iznosio 1.500,00 kn mjesečno. Kako su tužitelji suvlasnici predmetne nekretnine u 2/5 dijela to bi se na njih odnosilo 2/5 dijela najamnine odnosno iznos od 600,00 kn mjesečno. Kako tužitelji potražuju iznos od 500,00 kn mjesečno na ime koristi koju tuženici imaju zbog posjedovanja njihovog suvlasničkog dijela, tako postavljeni zahtjev je i po ocjeni ovoga suda osnovan jer tužitelji potražuju manji iznos od onoga koji iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi odgovarao visini koristi koju imaju tuženici od posjedovanja suvlasničkog dijela tužitelja. Zbog toga je i po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Kako se odlučne činjenice u odnosu na visinu koristi koje imaju tuženici zbog posjedovanja suvlasničkog dijela tužitelja mogu utvrditi na temelju dokumentacije i dokaza koji postoje u spisu, žalbu tužitelja u tom dijelu valjalo je uvažiti, a prvostupanjsku presudu preinačiti temeljem odredbi čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP-a uvažavajući tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.500,00 kn.

 

11. Kako je ovom odlukom u cijelosti izmijenjen uspjeh stranaka u parnici na način da su tužitelji u cijelosti uspjeli u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku i tužiteljima dosuditi cjelokupni trošak parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Visinu troška ovaj sud je utvrdio na temelju troškovnika njihovog odvjetnika koji je u cijelosti sastavljen prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/114, 118/14 i 107/15– dalje u tekstu: Tarifa), a s obzirom na ročišta na kojima je punomoćnik učestvovao kao i na podneske koje je dostavio tijekom postupka.

 

Koprivnica, 16. rujna 2021.