1

Poslovni broj: 24 Gž-1116/2021-2

Poslovni broj: 24 Gž-1116/2021-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Nadi Krnjak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š., OIB:… iz J., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i p. d.o.o. u V., protiv tuženice R. A. d.d., OIB:…, Z., koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: 7 P-1062/19-7 od 1. ožujka 2021., dana 16. rujna 2021.

r i j e š i o   j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: 7 P-1062/19-7 od 1. ožujka 2021.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Navedeno rješenje pravodobno uloženom žalbom pobija tuženica iz svih zakonom predviđenih razloga predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijano rješenje na način da se prihvati njezin prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, a podredno pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovljeno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila osnovanosti svih žalbenih navoda tuženice te u potvrdi svog stajališta ukazala na sudsku praksu i predložila da se žalba tuženice odbije kao neosnovana i tuženicu obveže na plaćanje troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud navodi da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda ukazujući da su parnične stranke čl. 12. Ugovora o kreditu broj 320-50-3539764 od 27. lipnja 2006. (nastavno: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženice, a to je u Z.. U očitovanju na izneseni prigovor tužiteljica je istaknula da se radi o potrošačkom ugovoru te da se o klauzuli o mjesnoj nadležnosti nije posebno pregovaralo, pa je ista nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača jer bi za pristup sudu, kada bi se prihvatio prigovor, trebala putovati u Z. što bi za nju uzrokovalo određene financijske obveze glede cijene puta i utrošenog vremena.

6. Pozivajući se na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te pravno stajalište u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti, obzirom da o istoj stranke nisu pregovarale, nepoštena zbog čega i prigovor tuženice odbija kao neosnovan naglašavajući da tuženica, na kojoj je bio teret dokazivanja, nije dokazala da bi se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjski sud ujedno navodi da se u konkretnom slučaju radi o sporu u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženice koja ima sjedište u Varaždinu pa bi za suđenje u predmetnom sporu prvostupanjski sud bio nadležan i u smislu odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka US RH, 70/19 – dalje: ZPP).

7. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da je za ocjenu ne/poštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti osim utvrđenja da se o istoj nije posebno pregovara potrebno u svakom pojedinom slučaju utvrditi da li je takva odredbu uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukazujući pri tome na pravno shvaćanje VSRH od 15. studenog 2020. prema kojem sud mora uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti, što je prvostupanjski sud propustio obrazložiti čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te ujedno odluku donio na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava između ostalog i čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju budući su odredbe tog Zakona stupile na snagu 30. rujna 2015., a predmetni Ugovor o kreditu je zaključen 27. lipnja 2006.

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski je sud iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih prigovor tuženice smatra neosnovanim nalazeći da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i time ništetna, pa nije počinio žalbom istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP te je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje odbijanjem prigovora pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Naime, Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C240/98 do C244/98-Oceano Grupo Editorial SA protiv Rocio Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv Jose M. Sanchez Alcon Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je ocjena prvostupanjskog suda, imajući u vidu da je prebivalište tužiteljice u J. i da bi radi dolaska na sud trebala putovati u Z. čime bi bila izložena dodatnim financijskim troškovima putovanja, u skladu i sa Zaključkom  sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. poslovni broj Su-IV-308/2020.

10. Bitno je istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u poslovnoj jedinci  tuženice u Varaždinu pa bi Općinski sud u Varaždinu bio mjesno nadležan i u smislu odredbe čl. 59. ZPP kojim je propisano da je pored suda opće mjesne nadležnosti, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

11. Ovaj sud prihvaća pravilnim stajalište tuženice da se na konkretni spor ne može primijeniti odredba čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) obzirom da se ta zakonska odredba odnosi na nadležnost u sporovima sa međunarodnim elementom i nije primjenjiva u konkretnom slučaju, no to nije utjecalo na zakonitost pobijanog rješenja obzirom da je nadležnost prvostupanjskog suda pravilno zasnovana na odredbi čl. 59. ZPP.

12. Iz navedenih razloga ovaj sud temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tuženice odbio je kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje odbivši ujedno prijedlog tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu koji nije bio nužan za donošenje ove drugostupanjske odluke u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 16. rujna 2021.