- 1 -              Rev 700/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 700/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Č. iz Z., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnica M. C., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. o. d.d. Zagreb, OIB ... , kojeg zastupa punomoćnik Ć. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p., d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1616/18-2 od 8. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3524/16-115 od 4. srpnja 2018., na sjednici održanoj 15. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1616/18-2 od 8. studenoga 2018., odbijene su žalbe parničnih stranaka te je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3524/16-115 od 4. srpnja 2018. kojom je suđeno:

 

              "I/ Nalaže se tuženika E. o. d.d. isplatiti tužitelju J. Ć. iznos od 31.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04. srpnja 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

              II/ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 54.108,29 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te iznosa od 4.163,67 Eur u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

              III/ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku s osnova izgubljene zarade zbog potpune nesposobnosti za rad plaćati tužitelju novčanu razliku neto plaće tužitelja i invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 116.480,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti za razdoblje od 01. rujna 2004. do 15. ožujka 2012. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku i obračunavaju se od 02. rujna 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

              Tuženom se nalaže da dospjele iznose izgubljene zarade od 01. rujna 2004. do dana utuženja 11. srpnja 2007. u ukupnom iznosu od 44.800,00 Eur isplati tužitelju u roku od 15 dana od donošenja prvostupanjske presude s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

S osnova izgubljene zarade zbog potpune nesposobnosti za rad platiti tužitelju doživotnu rentu, odnosno novčanu razliku starosne mirovine koju prima od 15. ožujka 2012. i one koju bi primao da je išao u starosnu mirovinu koja bi bila obračunata temeljem iznosa od 2.975,16 Eur bruto u ukupnom iznosu od 1.714,45 Eur neto u kunskoj protuvrijednosti za razdoblje od 15. ožujka 2012. do 01. studenog 2012., te od 01. studenog 2012. do kraja života iznos od 1.466,35 Eur (a ovo jer je 01. studenog 2012. mirovina povećana na 697,10 Eur)."

 

              IV/ Nalaže se tužitelju J. Ć. naknaditi tuženiku E. o. d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 176.766,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04. srpnja 2018. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv te drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije prihvaćena žalba tužitelja protiv dijela prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja na ime izgubljene zarade i buduće rente po toj osnovi, reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu s navodima revizije ili ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, drugostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i neproturječne razloge na temelju kojih je činjenica, utvrđenih u postupku, prvostupanjski sud pravilno zaključio o osnovanosti potraživanja tužitelja prema tuženiku s osnove naknade nematerijalne štete, a također i iz kojih razloga nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade i buduće rente po toj osnovi. Tako je u obrazloženju presude jasno navedeno da je na temelju nalaza i mišljenja više liječnika vještaka, a posebice vještaka specijaliste medicine rada, utvrđeno da je radna nesposobnost tužitelja utvrđena u opsegu od 50%, dakle da se ne radi o općoj radnoj nesposobnosti, već djelomičnoj radnoj nesposobnosti, s kojom je tužitelj sposoban raditi neke druge poslove (primjerice, poslove skladištara ili pomoćnog radnika), te da tužitelj nije dokazao da se s preostalom radnom sposobnosti pokušao zaposliti. Uz to, budući da tužitelj nije dostavio ili predložio dokaze ne temelju kojih bi sud mogao nedvojbeno utvrditi visinu eventualno izgubljene zarade tužitelja sud je o postojanju te odlučne činjenice zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Na temelju navedenih utvrđenja zaključeno je da tužitelj nije dokazao osnovu, a niti visinu zahtjeva na ime izgubljene zarade te je tužbeni zahtjev odbijen. Paušalni navodi koje tužitelj ističe u reviziji (nemogućnost zapošljavanja osobe poput tužitelja u Republici Hrvatskoj) ne dovode u pitanje jasnoću iznesenih razloga u obrazloženju pobijane presude utemeljenima na rezultatima opsežno provedenog dokazivanja, budući da tužitelj niti ne spori da bi se i pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnosti nakon završenog liječenja. Također, u reviziji tužitelj jasno ne obrazlaže iz kojih bi se dokaza (u nedostatku provedenog vještačenje po vještaku financijske struke, kojeg tužitelj nije predložio) mogla nedvojbeno utvrditi visina izgubljene zarade tužitelja odnosno visina eventualno pripadajuće buduće rente. Posebice na navode revizije da bi tužitelj predložio izvođenje vještačenja po vještaku financijske struke u podnesku od 28. svibnja 2012. valja odgovoriti da  podnesak tog nadnevka ne prileži spisu predmeta, a i neovisno od toga, punomoćnica tužitelja je na ročištu za glavnu raspravu od 21. svibnja 2018. izjavila da „nema daljnjih dokaznih prijedloga, odustaje od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predlaže da se glavna rasprava zaključi temeljem stanja spisa“. Stoga o toj odlučnoj činjenici ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, kako to pogrešno smatra revident.

 

7. Tužitelj nadalje tvrdi da je učinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. ZPP, a koja se ogleda u tome što je sud utemeljio svoju odluku na odluci inozemnog dijela i sporazumu pred inozemnim državnim tijelom, a da nisu pribavljeni spisi u kojima su donesene te odluke odnosno odobrena ta mirovina. Kako je već ranije izloženo, tužitelj je odustao od izvođenje bilo kakvih daljnjih dokaza te je odluka donesena te temelju rezultata provedenog dokazivanja pa nije počinjena bitne povrede postupka na koju se ukazuje navedenim revizijskim navodima.

 

8. Nadalje, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju ukazuje revident, jer je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo prema svom uvjerenju ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka jasno naveo koje su činjenice dokazane, a koje ne (a prihvaćajući takvu ocjenu, uz logično i argumentirano obrazloženje, bitnu povredu nije učinio ni sud drugog stupnja).

 

9. Pri tom na navode revizije valja još ukazati da je na tužitelju kao oštećeniku teret dokazivanja pretpostavki od kojih ovisi osnovanost zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe čl. 219. ZPP, odnosno tužitelj mora dokazati da trpi materijalnu štetu gubitkom zarade jer se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, što je odlučna činjenica koja navedenu štetu dovodi u uzročno posljedičnu vezu sa štetnim događajem, a ne nekim drugim uzrokom van predmetnog štetnog događaja. Također, na tužitelju je potom i teret dokazivanja i činjenice u kojoj visini trpi štetu po toj osnovi.

 

10. Tužitelj revizijom nadalje osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude, smatrajući da nije pravilno primijenjena odredba čl. 188. i 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kada je odbijen njegov zahtjev na ime izgubljene zarade i buduće rente. Suprotno tvrdnji revidenta, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja po toj osnovi.

 

11. Naime, prema ustaljenom pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda (na koje se pozivaju i nižestupanjski sudovi) u situaciji kada kod tužitelja, zbog posljedica štetnog događaja, nije došlo do gubitka opće radne sposobnosti, već je kod istoga preostala radna sposobnost s kojom je mogao raditi na drugim poslovima, činjenica da se tužitelj nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, ukazuju da tužitelj nije ništa poduzeo da spriječi nastanak štete u vidu izgubljene zarade te mu stoga ne pripada pravo na naknadu štete po toj osnovi (primjerice u odlukama Rev-378/11, Revx-713/11, Rev-1008/13, Rev-511/16, Rev-x 432/2016 i dr.).

 

12. Međutim, neovisno o gornjem zaključku, tužitelj nije dokazao niti slijedeću nužnu pretpostavku da bi njegov zahtjev po ovoj osnovi bio prihvaćen, a to je visina štete pa je već iz tog razloga njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

 

13. Zbog navedenih se razloga i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

 

 

 

 

14. Na temelju sveg iznesenog utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na osnovi odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. rujna 2021.