P-688/19.

REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: A.
Š., OIB: …, P., kojeg zastupa punomoćnik
M. G., odvjetnik iz S., protiv tuženika: P. d.d., OIB: …, Z.,

koju zastupaju
punomoćnici iz OD L. i partneri d.o.o., Z.,

radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. rujna 2021. u
prisutnosti punomoćnika tužitelja M. G., odvjetnika iz S. i zamjenika
punomoćnika tuženika R. V., odvjetnika iz S., 15. rujna 2021.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članka 1. ugovora o kreditu broj … od 29. lipnja 2006., zaključenog između
tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na
raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 77.800,00 CHF po srednjem tečaju za
CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članka 4. u dijelu u kojem
se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF
tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6. u dijelu u kojem se
kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak

7. u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 77.800,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog
ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF
tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni
dio ovog ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba
članka 4. ugovora o kreditu broj … od 29. lipnja 2006. zaključenog između
tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva
sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 7. u dijelu u kojem u slučaju
promjene kamatne stope iz članka 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka
povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u
dijelu u kojem je obavijest banke o tome sastavni dio ovog ugovora.

1

P-688/19.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju u roku od 15 dana iznos od 96.615,46
kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15 % do 31.
prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet
postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate obračunatoj uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća
svakog pojedinog iznosa do isplate i to:

- na iznos od 154,50 kuna od 29. veljače 2008.
- na iznos od 235,05 kuna od 31. ožujka 2008.
- na iznos od 102,31 kuna od 30. travnja 2008.
- na iznos od 73,07 kuna od 31. svibnja 2008.
- na iznos od 116,37 kuna od 30. lipnja 2008.
- na iznos od 30,36 kuna od 31. srpnja 2008.
- na iznos od 35,23 kuna od 31. kolovoza 2008.
- na iznos od 85,98 kuna od 30. rujna 2008.
- na iznos od 511,32 kuna od 31. listopada 2008.
- na iznos od 224,46 kuna od 30. studenog 2008.
- na iznos od 530,63 kuna od 31. prosinca 2008.
- na iznos od 590,92 kuna od 31. siječnja 2009.
- na iznos od 611,50 kuna od 28. veljače 2009.
- na iznos od 546,84 kuna od 31. ožujka 2009.
- na iznos od 557,11 kuna od 30. travnja 2009.
- na iznos od 472,88 kuna od 31. svibnja 2009.
- na iznos od 400,97 kuna od 30. lipnja 2009.
- na iznos od 417,05 kuna od 31. srpnja 2009.
- na iznos od 458,50 kuna od 31. kolovoza 2009.
- na iznos od 453,87 kuna od 30. rujna 2009.
- na iznos od 414,33 kuna od 31. listopada 2009.
- na iznos od 488,29 kuna od 30. studenog 2009.
- na iznos od 542,26 kuna od 31. prosinca 2009.
- na iznos od 623,33 kuna od 31. siječnja 2010.
- na iznos od 600,75 kuna od 28. veljače 2010.
- na iznos od 712,67 kuna od 31. ožujka 2010.
- na iznos od 688,20 kuna od 30. travnja 2010.
- na iznos od 739,28 kuna od 31. svibnja 2010.
- na iznos od 1.078,11 kuna od 30. lipnja 2010.
- na iznos od 1.011,21 kuna od 31. srpnja 2010.
- na iznos od 1.206,71 kuna od 31. kolovoza 2010.
- na iznos od 1.143,85 kuna od 30. rujna 2010.
- na iznos od 1.010,73 kuna od 31. listopada 2010.
- na iznos od 1.231,19 kuna od 30. studenog 2010.
- na iznos od 1.549,68 kuna od 31. prosinca 2010.
- na iznos od 1.330,16 kuna od 31. siječnja 2011.
- na iznos od 1.409,82 kuna od 28. veljače 2011.
- na iznos od 1.302,79 kuna od 31. ožujka 2011.
- na iznos od 1.318,89 kuna od 30. travnja 2011.

2

P-688/19.

- na iznos od 1.744,50 kuna od 31. svibnja 2011.
- na iznos od 1.773,14 kuna od 30. lipnja 2011.
- na iznos od 2.140,44 kuna od 31. srpnja 2011.
- na iznos od 1.962,37 kuna od 31. kolovoza 2011.
- na iznos od 1.766,02 kuna od 30. rujna 2011.
- na iznos od 1.741,53 kuna od 31. listopada 2011.
- na iznos od 1.724,08 kuna od 30. studenog 2011.
- na iznos od 1.810,37 kuna od 31. prosinca 2011.
- na iznos od 1.901,13 kuna od 31. siječnja 2012.
- na iznos od 1.907,96 kuna od 29. veljače 2012.
- na iznos od 1.847,12 kuna od 31. ožujka 2012.
- na iznos od 1.877,23 kuna od 30. travnja 2012.
- na iznos od 1.905,67 kuna od 31. svibnja 2012.
- na iznos od 1.860,53 kuna od 30. lipnja 2012.
- na iznos od 1.875,70 kuna od 31. srpnja 2012.
- na iznos od 1.850,27 kuna od 31. kolovoza 2012.
- na iznos od 1.785,64 kuna od 30. rujna 2012.
- na iznos od 1.853,91 kuna od 31. listopada 2012.
- na iznos od 1.891,54 kuna od 30. studenog 2012.
- na iznos od 1.878,40 kuna od 31. prosinca 2012.
- na iznos od 1.732,24 kuna od 31. siječnja 2013.
- na iznos od 1.856,75 kuna od 28. veljače 2013.
- na iznos od 1.862,76 kuna od 31. ožujka 2013.
- na iznos od 1.810,40 kuna od 30. travnja 2013.
- na iznos od 1.671,00 kuna od 31. svibnja 2013.
- na iznos od 1.667,28 kuna od 30. lipnja 2013.
- na iznos od 1.697,37 kuna od 31. srpnja 2013.
- na iznos od 1.753,73 kuna od 31. kolovoza 2013.
- na iznos od 1.839,91 kuna od 30. rujna 2013.
- na iznos od 1.795,50 kuna od 31. listopada 2013.
- na iznos od 1.821,04 kuna od 30. studenog 2013.
- na iznos od 1.850,20 kuna od 31. prosinca 2013.
- na iznos od 1.877,71 kuna od 31. siječnja 2014.
- na iznos od 1.916,43 kuna od 28. veljače 2014.
- na iznos od 1.904,70 kuna od 31. ožujka 2014.
- na iznos od 1.859,30 kuna od 30. travnja 2014.
- na iznos od 1.840,76 kuna od 31. svibnja 2014.
- na iznos od 1.845,70 kuna od 30. lipnja 2014.
- na iznos od 1.903,96 kuna od 31. srpnja 2014.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu
od 14.124,50 kuna, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja,
dakle od 15. rujna 2021. pa do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod
prijetnjom ovrhe.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 2.937,50 kuna,
tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

3

P-688/19.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 15. veljače 2019., se navodi kako je tužitelj 29. lipnja

2006. s tuženikom kao kreditorom zaključio namjenski ugovor o kreditu broj
… na temelju kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan
kao 77.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema srednjem tečaju
tuženika na dan isplate kredita. Tuženik je unaprijed formuliranom standardiziranom
ugovoru i to u članku 1. ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak,
otplatu kredita je u članku 7. ugovora vezao uz ovu valutu te je u članku 4. naveo
visinu kamatne stope u iznosu od 4,55 % godišnje ugovorivši u istom članku ugovora
da je kamatna stopa promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o
jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih
parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to da je u
ugovor ugradio nedopuštenu i ništetnu ugovoru odredbu na način da je ugovorena
valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o
jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije
s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu
izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je
suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima,
načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno
zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog
postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa
potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u
Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački
sud RH je 13. lipnja 2014. odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim
brojem Pž-7129/13-4 u točki II., potvrdio presudu TS u Z. pod poslovnim
brojem P-1401/12. kojom se utvrđuje da je P. d.d. u razdoblju
od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu TS u Z. pod poslovnim
brojem P-1401/12. kojom se utvrđuje da je tuženik P. d.d. u razdoblju od 1.
studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika
kredita, a time i interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima
koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena
valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o
kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o
zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.
kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o

4

P-688/19.

zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i
133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim
odnosima.

Slijedom navedenog, utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti
švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj
stopi ništetne od samog početka, odnosno od kada su ugovorene, tužitelj ima
zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno na temelju članka 138. a) Zakona
o zaštiti potrošača, članka 502. c) ZPP-a te članka 1111. Zakona o obveznim
odnosima u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka
neosnovano stekla na temelju ništetnih odredbi ugovora pa predlaže usvajanje
tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 18. ožujka 2019., tuženik ističe kako je
tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i
dalje na snazi, iako je isti zatvoren još 13. kolovoza 2014. Sukladno odredbama ZZP-
a, interes za podizanje tužbe iz odredbi članka 131. ZZP/09. postoji samo i dok
postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku
donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je
potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude VTS RH pod poslovnim brojem
Pž-7129/13. tuženiku se: "…nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće". Dakle,
pozivanje tužitelja na utvrđenje iz presude VTS, Pž-7129/13. promašeno je budući da
se predmetna presuda ne odnosi, niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je
istekao. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može
biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u
cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i
nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti
bilo.

Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama
Zakona o obveznim odnosima, nije "nečija špekulacija" već se radi o politici
monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine
hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakonom o obveznim odnosima u člancima 22. i

26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga,
sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specijalis –
zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno pravni odnos banke i
korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u
kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit
otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj
tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini
njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno odluci HNB-a
sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje
navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim
informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne
navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi članka 22.
ZOO-a svaki poduzetnik neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik
ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvar je razumljiv
interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita

5

P-688/19.

glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod
dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe
članka 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno
upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz
zakonskih rješenja, jedini je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu
uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz
koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne
strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema
svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO-a je da kroz
cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom
koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno s obzirom na
ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne
klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom
članka 21. ZOO-a. Naime, ako je na temelju članka 22. ZOO-a valutna klauzula
dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje
zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka VSRH
u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno
valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev-1990/91. koja
utvrđuje: "Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan
je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u
domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." Također, tuženik navodi i
odluku USRH-a U-I-1746/2006. od 17. lipnja 2009. u kojoj se navodi: "Zakonodavac
se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavak 4.
Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju
hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na
snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. Navedena zakonska odredba ostavlja
ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti
različita sredstava zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu
klauzulu (čl. 22. stavak 1. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) ili kliznu
skalu (članak 24. ZOO-a). Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno
tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak u
okviru svojih zakonskih ovlasti HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim
bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju dati u obliku likvidne
rezerve. Ni Vlada RH nije podržala izmjene/brisanje odredbe članka 22. ZOO-a koji
regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i
primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito
dopuštenoj klauzuli. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni ugovor o kreditu
solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle,
obzirom na činjenicu da su sklapanje ugovora o kreditu i solemnizacija istog odraz
stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u
smislu ZOO-a, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje
ništetnosti bilo koje odredbe ovog ugovora je neosnovan. U ovom pravcu
ustanovljena je i praksa VSRH-a u presudi Rev-895/200. od 9. veljače 2005.

Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog
ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva rješenja svojih
ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane
službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti
da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni
ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu,
sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Iz takvog

6

P-688/19.

ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne
odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi
potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao
"prisiliti" na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam
donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora te da je bez ikakvih daljnjih
pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao,
očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u
obzir sve moguće aspekte tog pitanja. U takvom bi slučaju upravo i jedino banka u
tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornosti kako za svoje
postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnih sukontrehenta.
Međutim, banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može
ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti je li odgovara njegovim potrebama i
mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Iluzorno je očekivati da banka
pregovarao pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To,
obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne
regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja
kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi
većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz tog razloga banke nude veći broj
istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi
potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim
potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno
sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna
pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti
ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno
pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Slijedom svih zakonskih
propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno je da je banka mogla
mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom no pritom je bila
dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede
obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika
sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci
banke, a kriterij za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent
prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.9. i 12.10. ugovora. Sama činjenica da
ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja
ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno
njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom, odnosno
odredivom. Također, iz odredbe 12.9. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik
upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene
tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima
promjene tečaja CHF. Ovakvim zahtjevom tužitelj zapravo neosnovano na tuženika
prebacuje odgovornost i posljedice svog nemarnog ponašanja vezano za svoj
eventualni propust da se adekvatno dodatno informira o uvjetima, posljedicama i
rizicima sklapanja spornog ugovora o kreditu, ili da se obrati nadležnoj osobi tuženika
radi dodatnih pojašnjenja, a u situaciji u kojoj mu je tuženik prethodno, u skladu sa
zakonom i važećim internim propisima omogućio upoznavanje s istima te ga
obavijestio i informirao o svim mogućim rizicima i posljedicama ulaska u kreditni
odnos. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su
omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom
se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je
neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorene kamate bila određena najvišom
visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj

7

P-688/19.

dopuštenoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Osim toga i sama činjenica da i ZOO u članku

26. stavak 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne
stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne
može biti "protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno.
Štoviše, odredba članka 26. stavak 3. ZOO-a predviđa mogućnost da stopa
ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne
ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi članka 26. stavak 3. ZOO-a očito je kako za
valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži
rješenje za takav slučaj. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne
stope, stoga nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev
tako ugovorene. Izmjenama i dopunama ZPK-a iz 2013. uveden je novi kriterij
promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014., kriterij promjene
kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu
primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 1. siječnja 2014. je
nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale
sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu te bi
se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o
kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se
izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Ističe kako je u vrijeme
zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti
potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03.), gdje je člankom 59. propisan
obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati između
ostalog i odredbo o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona
može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se
ona može promijeniti. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik
ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi članka 306. stavak

4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne
stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana
promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke". Pored navedenog, tuženik je,
od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana
prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan,
sukladno odredbi članka 308. stavak 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza
dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o
bankama, koji su tada, glede ovog pitanja bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio
na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je
obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav
način obavijesti zadovoljio i odredbu članka 62. stavak 2. "starog" ZZP. No iako to
nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se
obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik
je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i
novoj visini anuiteta. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja
predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku
regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod
zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u
vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi
razlike u tečaju tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tražbinu temelji na pogrešnom
tumačenju presude VTS Pž-7129/13. te očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna
odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka te da je svaka takva
ugovorna odredba nepoštena.

8

P-688/19.

Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o
zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima,
Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim
kreditima, Direktive 93/13. te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno
proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako
sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope
koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne
ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može
smatrati da kamatna stopa nije odrediva, nijedan od primijenjenih kamatnih stopa ne
prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate. U konkretnom slučaju
ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne
stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Valutna klauzula je zakonom izričito
dopuštena klauzula, navedeno je nesporno i ne može biti predmet bilo kakvog
preispitivanja. Očito je kako je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s
tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i
načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede koje mu
tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti
kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope.

Ističe prigovor zastare.

Predlaže tužbu odbaciti kao neuredno i nepodobnu za postupanje, podredno istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška postupka tuženika.

3. Podneskom od 27. siječnja 2020. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, a kako je to navedeno u izreci ove odluke.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj
9011608248 od 29. lipnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika I. P. iz
Z. pod poslovnim brojem OU-565/2006. od 6. srpnja 2006., saslušanjem
tužitelja A. Š. u svojstvu stranke, pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka
M. G. od 11. prosinca 2019., dopunskog nalaza i mišljenja sudskog
vještaka M. G. od 27. siječnja 2020., očitovanja sudskog vještaka M.
G. od 25. veljače 2021.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev za:

- utvrđenje ništetnim nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj
… od 29. lipnja 2006. i to članci 1., 4., 5., 6. i 7. u dijelu koji se odnosi na
valutnu klauzulu u CHF

- utvrđenje ništetnim nepoštene ugovorne odredbe članka 4. i članka 7. ugovora
o kreditu broj … u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu
- za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

- da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je
odobrena isplata 77.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 96
mjeseci

9

P-688/19.

- da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,55 % i da je promjenjiva

- da je ugovor o kreditu zatvoren 13. kolovoza 2014.

8.1. Sporno je:

- je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena
ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli
ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom.

8.2. Istaknut je i prigovor zastare.

9. Čitanjem ugovora o kreditu broj … od 29. lipnja 2006.
solemniziranog kod javnog bilježnika I. P. iz Z. pod poslovnim brojem
OU-565/2006. od 6. srpnja 2006. utvrđeno je:

- da je isti sklopljen između P. d.d. i A. Š. kao korisnika kredita te V. S. kao založnog dužnika

- da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama
koji odgovara protuvrijednosti od 77.800,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne
liste Banke važeće na dan korištenja kredita

- da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj
stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan
sklapanja ugovora iznosi 4,55 % godišnje

- da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa
proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja, a
primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine i na dan 1.
srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s
time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope
propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja
kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika
kredita u trenutku promjene

- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom
metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima
- da će banka na dospjele, nepodmirene obveze iz ugovora, osim u mjeri u kojoj
je to zapriječeno mjerodavnim propisima za razdoblje zakašnjenja obračunavati i
naplaćivati zakonsku zateznu kamatu koja je promjenjiva u skladu s propisima
- da je rok otplate kredita 96 mjeseci

- da se kredit u iznosu od 77.800,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju
u 96 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem
tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja
je sastavni dio ugovora

- da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ugovora korisnik kredita
pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjeni
anuitet. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita
- da su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu
anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka
putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ugovora ili na
adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci.

10. Iz iskaza tužitelja A. Š. proizlazi da je 2006. trebao podići stambeni kredit zbog čega je otišao u P. d.d. gdje ga je primila referentica s kojom je

10

P-688/19.

razgovarao o uvjetima podizanja kredita. Tada mu je dala ugovor kojeg je pročitao i
potpisao prethodno mu savjetovavši da mu je najbolje da podigne kredit u CHF jer je
kamata prihvatljiva, jer se u toj valuti najviše i podižu krediti. Potpisao je ugovor, ali
mu niti referentica, niti bilo tko drugi nisu objasnili značenje promjenjive kamatne
stope, niti status tečaja. Nije mu objašnjeno značenje pojma valutna klauzula. Prvih
par godina situacija je bila prihvatljiva, rata je bila negdje 3.000,00 kuna cca.
Međutim, tijekom vremena rata se počela povećavati ovisno o promjeni tečaja i
kamatne stope. Negdje 2012. pa do 2014. rata je doslovno postala duplo veća, tako
da je došla do iznosa preko 7.000,00 kuna što je sve na njega utjecalo i zdravstveno.
Negdje u rujnu 2014. je otplatio kredit sa ratom koja je kako je i kazao više nego
duplo narasla. Prije potpisivanja ugovora o kreditu interesirao se kod drugih banaka
za podizanje kredita te je istakao kako je bio u S. d.d.. Navodi da je
prosvjetar, da ekonomska pitanja svakako ne razumije i da je banka bila ta koja mu je
trebala objasniti značenje pojedinih bitnih odredbi. Nije zatražio stručnu pomoć kako
bi rastumačio nejasne ugovorne odredbe. Ne sjeća se je li pitao javnog bilježnika za
pojašnjenje prilikom solemnizacije. Misli kako mu je banka slala obavijesti o
povećanju ili smanjenju kamatne stope. Ne sjeća se je li bilo kakve reakcije kod
banke kada je vidio da se kamatna stopa povećala. Nije mu ovo prvi kredit. Misli kako
nije imao kredit sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

11. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

12. Presudom Trgovačkog suda u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. od

4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.
prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u
CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda
je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja

2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9.
travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje,
presudom Trgovačkog suda u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4.
srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca

2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem
ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako
da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta
uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja
tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana
presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod
poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao
neosnovanu.

12.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Udruga P. protiv sedam banaka,

a među kojima je i tuženik,

11

P-688/19.

predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05.,
2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom
sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama
sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti
potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.,
78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa
zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u
postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.

12.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja

2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o
kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika
kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu
kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija
ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o
kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje
potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o
kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom
budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa
ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u
svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i
ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz
koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje
presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je
utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski
franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz
valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim
francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se
glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu
pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu
razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

12.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Z., a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već
utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti
potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne
i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka
koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u
Z. i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o
razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je
utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i

12

P-688/19.

razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači
nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u
budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva,
nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog
bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li
ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti
im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog
pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka
solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili
svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je
jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o
javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute
švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže
stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu
informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i
sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak
i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer
banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom
u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću
klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima
povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora
uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i
obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu
potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač
kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u
švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a
ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim
ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je
švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna.
Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za
valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje
ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje
davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu
potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba
ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati
utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu
odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka

87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o
zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu
razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je
odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

14. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu
kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati
neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

13

P-688/19.

14.1. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 11. prosinca

2019. proizlazi da je rješenjem suda od 3. prosinca 2019. naloženo sudskom
vještaku da izradi pisani nalaz i mišljenje u kojem će se izjasniti kolike iznose bi
tužitelj isplatio tuženici svaki pojedini mjesec utuženog razdoblja da je kamatna stopa
ostala na razini one iz ugovora o kreditu, odnosno kolika je razlika između iznosa
stvarno plaćenih tuženici i iznosa koje bi platio da je kamatna stopa bila na razini iz
ugovora te da nije bilo valutne klauzule u tom Ugovoru, s tim da za svaki mjesec
posebno specificira iznos razlike, a da iznosi budu naznačeni u CHF i kunama, sve
za utuženo razdoblje.

14.2. U otplatnim planovima, navedenim pod točkama 2. i 3. popisa dokumentacije,
iskazano je dospijeće prvog anuiteta 31. kolovoza 2006., a zadnjeg 31. srpnja 2014.
Prema tome, utuženo razdoblje je od 31. kolovoza 2006. do 31. srpnja 2014.,
odnosno do dana otplate u cijelosti predmetnog kredita tužitelja tuženici.

14.3. Nadalje, vještačenje je proveo na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi:

a) Ugovor o kreditu broj: … od 29. lipnja 2006. (list 10 - 15 spisa)
b) Prvi otplatni plan od 14. srpnja 2006. (list 17 - 19 spisa). Iz ovog otplatnog
plana razvidno je da je tuženica kod obračuna anuiteta, glavnice i ugovorne kamate,
koristila kamatnu stopu od 4,60% godišnje, što nije sukladno predmetnom ugovoru. U
navedenom ugovoru, u članku 4. ugovorena je kamatna stopa od 4,55% godišnje te
je stoga tuženica trebala predmetni prvi otplatni plan napraviti na temelju kamatne
stope od 4,55% godišnje za cijelo utuženo razdoblje.

Prema tome vještak ističe da je u izradi ovog nalaza i mišljenja koristio ugovornu
kamatnu stopu od 4,55% godišnje i anuitete u iznosu od 968,36 CHF, koji su
obračunani na temelju navedene ugovorne kamatne stope, sve za spomenuto
utuženo razdoblje (donja tablica, stupac 6.).

c) Cjelokupni plan otplate, koji sadrži promjene kamatnih stopa i anuiteta u
utuženom razdoblju (list 20 - 21 spisa)

d) Knjigovodstvena kartica od 9. listopada 2019. (list 68. - 81. spisa)
e) Obavijesti o dospijeću i stanju računa po kreditu, ukupno 10 komada (list 22 -
31 spisa).

PREGLED RAZLIKE ANUITETA, UGOVORNIH KAMATA I RAZLIKE PO OSNOVI
PROMJENE TEČAJA ISKAZANIH U KUNAMA ZA RAZDOBLJE OD 31. KOLOVOZA
2006. DO 31. SRPNJA 2014., ODNOSNO DO DANA OTPLATE PREDMETNOG
KREDITA

Tablica br.1

14