1

Poslovni broj: Gž-3213/2020-7

Poslovni broj: Gž-3213/2020-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Branke Ježek Mjedenjak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. V., OIB: …, iz M., kojeg zastupa punomoćnik N. V., odvjetnik u Rijeci, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: P-4114/2019-8 od 18. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: P-4114/2019-8 od 18. lipnja 2020.

2.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 21.551,50 Eura u protuvrijednosti kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka te je tužitelju naloženo tuženoj naknaditi parnični trošak od 11.250,00 kn.

2. Protiv te presude, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 323. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., dalje ZPP) žalbu podnosi tužitelj te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu štete zbog nezakonitog rada upravnog tijela te sudova.

5. Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje:

-          da je tužitelj prije nacionalizacije bio suvlasnikom u ½ dijela nekretnina upisanih u zk.ul. … i … k.o. O., a u drugih ½ dijela A. (D.) G., ud. V.

-          da je prilikom nacionalizacije nekretnina  te izuzimanju iz nacionalizacije V. D. izuzeto više nekretnina nego tužitelju,

-          da je tužitelj sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19, dalje Zakon o naknadi) pokrenuo postupak radi naknade za oduzetu imovinu – idealnu polovinu dijela vlasništva nekretnina iz zk.ul. … k.o. O., pred Uredom za Imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija koji se vodio pod br. UP/I-942-05/97-01/105 Ur.broj: 217-08/6-99-3,

-          da je u tom postupku jedinstven postupak razdvojen na četiri upravna postupka – 1. za povrat stana u prizemlju zgrade izgrađene na grč. … k.o. O., 2. na postupak naknade za jednosobni stan koji se nalazi na prvom katu navedene zgrade, 3. na postupak povrata u vlasništvo zč. … i … te 4. na postupak povrata odnosno naknade za garažu (tri boksa) izgrađeno na grč. … k.o. O.,

-          da je rješenjem Ministarstva pravosuđa RH, Uprava za građansko pravo Klasa: UP/II-942-01/02-01/526 Urbroj: 514-03-06/9-06-2 od 22. veljače 2006. uvažena žalba tužitelja i poništeno prvostupanjsko rješenje Imovinsko–pravne službe u Opatiji od 25. ožujka 2002. uz obrazloženje da je „u trenutku nacionalizacije predmetna zgrada imala je tri jednosobna stana, dva četverosobna stana, jedan trosoban stan i jednu garažu sa četiri boksa i bila da je u suvlasništvu A. i B. V., svakog u ½ dijela te A. odnosno njezinom suprugu F. V. na ime ½ dijela da su izuzeti iz nacionalizacije i ostavljeni u vlasništvo jedan četverosobni stan na II katu, jedan trosobni stan u prizemlju, jedan jednosobni stan na II katu, dok da je B. V. na ime njegove ½ dijela ostavljen u vlasništvu jedan četverosobni stan, te konoba u stambenoj zgradi u O., i svakome u ½ dijela u vlasništvo da je ostavljen jedan boks, čime da je došlo do poremećaja suvlasničkih omjera u nacionaliziranom dijelu, kako to osnovano tvrdi i žalitelj te u nastavku postupka da treba utvrditi da li su izuzimanjem od nacionalizacije A. i F. V. namireni u cijelosti, odnosno u kojem dijelu,

-          da je vezano uz razdvajanje postupka Upravni sud RH u presudi posl.br. Us-7847/2007 zauzeo stav da nema nezakonitog rada upravnog tijela u tom pravcu iz razloga što je postupak razdvojen sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku radi ekonomičnosti i radi bržeg i jednostavnijeg vraćanja predmetnih nekretnina, budući da se radi o različitim nekretninama i različitom obliku naknade za svaku ponaosob, koja je presuda potvrđena rješenjem Ustavnog suda RH broj U-III-5326/2008,

-          da je rješenjem posl.br. Klasa: UP/I-942-05/99, Ur.br. 2170-85-01-9 od 31. ožujka tužitelju dano u vlasništvo ½ dijela neizgrađenog građevinskog zemljišta zč. … od 169m2 i zč. …. od 164 m2,

-          da je rješenjima Klasa: UP/I-942-05/07-01/00019 i Klasa: UP/II-942-01/08-01/694 od 29. rujna 2010. utvrđeno da je Republika Hrvatska vlasnik druge polovine garaža sagrađenih na grč. …, zk.ul. …. k.o. O. te dijela kč.br. … zk.ul. … k.o. O.,

-          da je u parnici koji se vodio pred Općinskim sudom u Opatiji, posl.br. P-533/2001 presudom odbijen tužiteljev zahtjev, kao i presudom posl.br. 44/2009, a koja da je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-2097/2012.

6. Prvostupanjski sud temeljem tako utvrđenih činjenica navodi da je tužitelj u predmetnom postupku isticao i pozivao se na činjenice, na koje se pozivao i u svim vođenim postupcima vezanim za povrat i naknadu za oduzetu imovinu.

7. Ističe, a vezano uz pozivanje tužitelja na okolnost da je drugom suvlasniku izuzeto od nacionalizacije znatno manje nego njemu, da svrha denacionalizacije nije naknada oduzetog spram drugih suvlasnika, nego spram države, a tužitelj da je imao mogućnost isticanja pravnog lijeka protiv odluke koja je donesena 1961., ukoliko je smatrao da je tom odlukom narušena ravnoteža između suvlasnika.

8. O svim zahtjevima koje je tužitelj isticao tijekom vođenja svih postupaka da je pravomoćno odlučeno, tužitelju da je bilo omogućeno redovnim i izvanrednim pravnim lijekovima osporavati donesene odluke te nije bio uskraćen u ostvarivanju svojih prava.

9. U postupcima koji su se vodili temeljem Zakon o naknadi tužitelj da je obeštećen, tužitelju da šteta nije učinjena time što nije dobio ono što je smatrao da treba dobiti, obzirom na razdvajanje postupka na četiri samostalna postupka, a što da je samo procesna odluka u upravljanju, vođenju postupka koja ni po čemu nije u suprotnosti sa zakonskim propisom.

10. Postupak vraćanja prema Zakonu o naknadi da se odnosi upravo na nekretninu koja je bila oduzeta i koja se vraća, tj. prema stanju vlasništva u vrijeme oduzimanja, a ne vrši se naknada prijašnjem vlasniku vraćanjem eventualno neke druge imovine na ime oduzete, što da je htio tužitelj, koji smatra da je bio oštećen spram druge suvlasnice u odnosu na nekretninu grč. … k.o. O., a na ime toga je htio vlasništvo ½ dijela tuženika na grč. … i kč. … k.o. O., tj. sada tržišnu vrijednost tih nekretnina. Stoga odbija tužbeni zahtjev.

11. Odluku o trošku postupka temelji na čl. 154. ZPP-a.

12. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

13. I ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da nije bilo nezakonitog rada tijela državne uprave te potom suda pa stoga nema ni odgovornosti za štetu ukoliko je ista tužitelju nastala. Sama pak činjenica što je u jednoj fazi postupka upravnom tijelu jedno od rješenja koje je u svom radu donijelo bilo ukinuto nije dokaz nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave i  sama po sebi ne znači da postoji odgovornost države za naknadu štete.

14. Odgovornosti države nema ako je do pogrešne primjene materijalnog prava došlo zbog drugačijeg - pogrešnog pravnog shvaćanja određenog propisa. Prema ocjeni prvostupanjskog suda upravna su tijela su u svemu postupala zakonito, u skladu s odredbama upravnog postupka i u okviru danih ovlaštenja, u krug kojih spada i razdvajanje postupka, koje je ocijenjeno svrsishodnim.

15. Prema tome, u konkretnom slučaju nedostaje osnovna pretpostavka za odgovornost tuženice u smislu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, broj 75/93., 92/96. - Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija, 48/99., 15/00., 127/00., 59/01., 190/03. - pročišćeni tekst, 199/03.), kojim je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. isto pravilo vrijedi za rad sudova.

16. Naime, odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, pa su iste pretpostavke potrebne i za postojanje navedene odštetne odgovornosti države.

17. U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. izrijekom je navedeno da je ZSDU ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne načelu krivnje (culpae). Primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave poseban je izraz načela vladavine prava.

18. No, i u slučaju odgovornosti države za štetu moraju se ispuniti sve pretpostavke odštetne odgovornosti, a što u ovom predmetu nije slučaj.

19. Za postojanje odgovornosti iz istog članka ovog Zakona potrebno je da se kumulativno ispune sljedeće pravne pretpostavke – mora se raditi o nezakonitom ili nepravilnom radu gore navedenih tijela, mora postojati šteta koja je zbog nezakonitog ili nepravilnog rada nastala tužitelju i mora postojati uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada te nastale štete kao neposredne posljedice istog.

              20. Nezakonit rad očituje se kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 21. Stoga, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, glede onih štetnih radnji koje je tužitelj tuženici stavio na teret, tužitelj nije dokazao postojanje protupravnosti u objektivnom smislu, dakle da je riječ o nezakonitom ili nepravilnom postupanju, odnosno postupanju koje ima značaj, težinu protupravnih radnji koje bi opravdale dosudu naknade za postojanje eventualne štete na koju se tužitelj poziva.

22. Ujedno, a vezano uz pitanje povrata imovine te naknade za oduzetu imovinu, valja istaknuti da je Zakon o naknadi donesen upravo radi zaštite prava vlasništva, odnosno kako bi se barem makar i djelomično otklonile posljedice oduzimanja imovine ranijim vlasnicima, a uvijek će ostati otvoreno pitanje jesu li tim postupcima u potpunosti sanirane posljedice ranijeg oduzimanja imovine.

23. No, kako je navedeno, a u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nezakonitog rada upravnog tijela i suda, kako nisu ispunjene opisane pretpostavke za naknadu štete, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu te je odlučeno kao u točki 1. izreke.

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, budući da nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je odbiti analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 15. rujna 2021.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec