- 1 -              Revt 424/2018-4

Broj: Revt 424/2018-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. G. d.d. OIB ... iz P., koju zastupa punomoćnica O. M., dipl. iur., zaposlenica tužiteljice s položenim pravosudnim ispitom protiv tuženice Stečajne mase T. e. d.o.o. u stečaju iz M., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u P., radi utvrđenja tražbine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5528/2015-2 od 5. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-234/2015-53 od 2. lipnja 2015., u sjednici održanoj 15. rujna 2021.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje postojanja tražbine drugog višeg isplatnog reda tužiteljice kao stečajnog vjerovnika u iznosu od 7.487.905,25 kuna (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. i III. izreke).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Reviziju je podnijela zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti zahtjev.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. S obzirom na u reviziji postavljeno pitanje i s obzirom na sam sadržaj revizije proizlazi da je ista podnesena zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužiteljice po osnovi naknade štete u vidu izgubljene zarade (dobiti) za 2008., 2009. i 2010 godinu.

7.1. U nižestupanjskim postupcima je u bitnome utvrđeno, a što između stranaka nije niti bilo sporno, da su 17. lipnja 1998. sklopile ugovor o zakupu kampa „K.“ na vrijeme od pet godina uz mogućnost produljenja na daljnjih pet godina. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica otkazala predmetni ugovor 30. studenoga 2005. zbog nepridržavanja ugovornih odredbi od strane tuženice te da je posjed kampa tužiteljici vraćen u prosincu 2010. Utvrđeno je i da je tuženica 13. travnja 2007. sklopila s Hrvatskim fondom za privatizaciju sporazum prema kojem se obvezala plaćati tom fondu ugovoreni iznos za korištenje kampa do dovršetka upravnog spora jer da predmetni kamp nije bio procijenjen u postupku pretvorbe tužiteljice. Isto tako je utvrđeno da je Upravni sud Republike Hrvatske odbio tužbu tužiteljice odlukom od 26. veljače 2009.

7.2. Prvostupanjski sud zaključuje da je sporazum bio valjani pravni temelj koji je tuženici davao pravo na posjed zemljišta, pa da posljedično tome tužiteljica po redovnom tijeku stvari ne bi mogla koristiti niti davati u zakup predmetno zemljište za vrijeme trajanja sporazuma. Konačno zaključuje da tužiteljica nije dokazala u smislu odredbe čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) da bi cjelokupni kamp „K.“ mogla koristiti ili dati u zakup u utuženom razdoblju sve i da joj je tuženica vratila kamp u posjed nakon otkaza ugovora te da tužiteljica nije dokazala koliko bi iznosila izgubljena korist. Stoga primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a odbija tužbeni zahtjev.

7.3. Sud drugoga stupnja zaključuje u bitnome da tužiteljica, u utvrđenoj činjeničnoj situaciji, nije dokazala da bi kamp dala u zakup nekom drugom zakupoprimcu po cijeni iz ugovora, odnosno da bi protekom razdoblja od 10 godina postigla upravo tu visinu zakupnine, pa prihvaća pravno stajalište suda prvoga stupnja.

8. Revidentici prije svega valja naznačiti da u postupku pred sudom drugoga stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, pobijana presuda je sasvim jasna, obrazložena i neproturječna te sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama pa je kao takva posve ispitiva. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

9. U odnosu pak na revizijski razlog počinjenja bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i 219. ZPP-a revidentici valja naznačiti slijedeće. Sud drugoga stupnja je u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze koji su tijekom postupka bili izvedeni. Dakle, nije pogrešno primijenio tu odredbu kako to neosnovano tvrdi revidentica. Nadalje, pravilno je i primijenio odredbu čl. 219. ZOO-a povezujući je na ispravan način s odredbom čl. 221. a ZPP-a. Primjetno je da revidentica primjenu odredbe čl. 221. a ZPP-a ne osporava izričito, ali iz sadržaja revizije proizlazi da upravo na navodno pogrešnoj primjeni te odredbe zasniva svoje revizijske tvrdnje.

9.1. Tužiteljica je u ovom postupku zatražila naknadu štete zbog izmakle koristi jer tuženica nije kamp predala na vrijeme, odnosno po otkazu ugovora o zakupu 30. studenoga 2005., pri čemu je otkazni rok istekao 30. prosinca 2005. Prema navodima tužiteljice upravo to predstavlja štetnu radnju. Pri tome valja naznačiti da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o obveznim odnosima iz 1991. ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) koji je Zakon drugostupanjski sud pravilno primijenio za razliku od prvostupanjskog suda koji je zapravo primijenio i ZOO i ZOO/91. Međutim, u pravnoj regulaciji instituta naknade štete zbog izmakle koristi nema razlika pa to ne utječe na kvalitetu samih presuda.

9.2. Nije dvojbeno da zadržavanja kampa od strane tuženice može predstavljati štetnu radnju. Međutim, revidentica ispušta iz vida da nekretninu „kamp“ nije unijela u svoj temeljni kapital pa time nije niti postala vlasnik premda je ostala zakupodavac. Sve i kada bi se izostanak predaje kampa od strane tuženice pravno tretiralo kao štetna radnja ostaje pitanje bi li tuženica mogla kamp davati u zakup i time ostvariti dobit. U sustavu odštetne odgovornosti potrebno je kumulativno ispunjenje određenih pretpostavki, a jedna od njih je i nastanak štete. S obzirom da tužiteljica potražuje štetu za 2008., 2009. i 2010 godinu postavlja se posve opravdano pitanje bi li ona mogla kamp uopće dati u zakup kada isti nije bio njezino vlasništvo. Upravo u tome je i bit ovoga spora u kojem se od tužiteljice traži dokaz o tome da bi taj kamp dala u zakup ili mogla dati u zakup za razdoblje koje je navedeno i zatraženo. To tužiteljica nije dokazala i u tome je posve ispravno stajalište i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, posebice u primjeni odredbe čl. 221.a ZPP-a. Jednostavno rečeno, tužiteljica to doista, u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, nije dokazala. Naime, postavlja se pitanje kako bi netko tko nema pravna ovlaštenja raspolagati određenom nekretninom mogao njome raspolagati i uz to još ostvarivati i dobit. Pri tome se naravno misli na godine koje su obuhvaćene tužbom, a ne i na prethodno razdoblje za koje je tužiteljica, prema njezinim navodima, ostvarila naknadu štete. Stoga je posve opravdan zaključak iz pobijane odluke o tome da tužiteljica to nije dokazala. Ostali revizijski navodi zapravo se svode na subjektivno viđenje tužiteljice o institutu naknade štete i dokazivosti pretpostavki za naknadu štete. Pri tome joj valja još naznačiti da se u parničnom postupku činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti, a ne stupnjem vjerojatnosti za koji sama, posve subjektivno, smatra da doseže potreban stupanj izvjesnosti.

10. Stoga, kako je već navedeno, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tužiteljica, a materijalno je pravo posve pravilno primijenjeno. Stoga je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 15. rujna 2021.

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.