- 1 -              Rev-x 944/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 944/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. OIB ... iz V., kojeg zastupa punomoćnik mr.sc. K. L., odvjetnik u V., protiv tuženika S. J. OIB ... iz V., kojeg zastupa punomoćnica J. M.-S., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1263/2015-3 od 20. kolovoza 2015., kojom je preinačena i potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-331/14-347 od 12. lipnja 2015., u sjednici održanoj 15. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovana.

 

II. Odbija se revizija tuženika protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Odbacuje se revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.

 

II. Odbacuje se revizija tuženika protiv odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti iznos od 535.316,85 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te je naloženo tuženiku plaćati tužitelju rentu u mjesečnom iznosu od 1.146,51 kunu (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 113,79 kuna (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvoga stupnja za iznos od 252.080,57 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i za iznos rente od 1.146,51 kunu (točka I.1. izreke). Ista je preinačena za iznos od 281.630,14 kuna i za taj je iznos odbijen tužbeni zahtjev (točka I.2. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka I.3. i točka II. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I.2. i I.3. te točkom II. izreke tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti. Traži trošak za sastav revizije.

 

4. Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkama I.1. i I.3. izreke reviziju je podnio i tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9., 11. i 12. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, odnosno preinačiti iste. Traži trošak za sastav revizije.

 

5. Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

6. Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je protiv odluke o troškovima postupka nedopuštena.

 

7. Revizija tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je protiv odluke o troškovima postupka nedopuštena.

 

8. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

9. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da je tuženik stradao u štetnom događaju (prometnoj nezgodi) 2. svibnja 1989, kao suputnik u vozilu kojim je upravljao tuženik koji je zbog štetnog događaja pravomoćno oglašen krivim u kaznenom postupku. Nadalje utvrđuje da je tužitelj u štetnom događaju zadobio naročito teške povrede zbog kojih je izgubio radnu sposobnost tako da je 4. lipnja 1991. invalidski umirovljen. Utvrđuje i da je tužitelj ostvario naknadu štete od osiguratelja tuženika ali da je isplatama dosegnut limit osiguranja. Polazeći od zahtjeva tužitelja kojim traži razliku između ostvarene invalidske mirovine i plaće koju bi ostvario, a preko limita, sud prvoga stupnja ponajprije zaključuje da bi tužitelj i nadalje radio na istom radnom mjestu kao i prije štetnog događaja bez obzira što nije ispunio formalni uvjet za to radno mjesto jer je na tom radnom mjestu nastavio raditi i F. G. koji isto tako nije ispunio formalni uvjet. Stoga prihvaća nalaz i mišljenje vještaka financijske struke prema kojem bi gubitak na zaradi iznosio upravo onoliko koliko to potražuje tužitelj. Nadalje, sud prvoga stupnja utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicine rada da je kod tužitelja nastala potpuna nesposobnost za rad. Temeljem toga zaključuje i o pravu tužitelja na rentni zahtjev. Otklanja prigovor tuženika o (ne)iscrpljenoj svoti limita na temelju nalaza i mišljenja dvaju vještaka financijske struke. Zaključuje da tužitelj nije doprinio nastanku štete jer da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđuje da bi kod tužitelja zdravstveno stanje ostalo nepromijenjeno bez obzira na još jednu operaciju. Otklanja zahtjev tuženika za smanjenjem naknade jer da je isti štetu prouzročio krajnjom nepažnjom.

 

10. Sud drugoga stupnja prvenstveno primjenom čl. 373.a ZPP-a otklanja bitnu povredu odredaba parničnog postupka glede zbroja dosuđenih iznosa. Primjenom iste odredbe preinačava prvostupanjsku presudu zaključujući da tužitelj nije dokazao da bi nastavio raditi na istom radnom mjestu pa na ime izgubljene zarade sudi prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u dijelu u kojem ovaj izračunava istu prema plaći NKV radnika u županiji u kojoj tužitelj ima prebivalište. U ostalom dijelu otklanja žalbene navode tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

 

11. Tužitelj u reviziji prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u odnosu na odbijajući dio. Valja mu odgovoriti da ta povreda nije počinjena jer je sud drugoga stupnja za svoje zaključke dao sasvim jasne, logične i neproturječne razloge. Naime, tužitelj je do štetnog događaja radio kao NKV vatrogasac. Uvjet za nastavak rada u smislu stručne spreme trebao je ispuniti već u razdoblju prije prometne nezgode što nije učinio. Štoviše, iz odluke samog poslodavca jasno proizlazi da te poslove ne bi mogao obavljati jer nije u roku završio formalno školovanje. To što je netko drugi, bez takve stručne spreme, nastavio raditi na tim poslovima ne znači samo po sebi da bi to nastavio i tužitelj. Dakle, odluka poslodavca u odnosu na tužitelja je sasvim jasna pa suprotna revizijska, usput i posve pogrešna, razmatranja o primjeni pravila o teretu dokazivanja nisu ni od kakvog utjecaja na pravilnost pravnog shvaćanja i zaključka suda drugoga stupnja. Stoga je pravilno sud drugoga stupnja zaključio o gubitku zarade u odnosu na plaću NKV radnika u županiji u kojoj tužitelj ima prebivalište. O tome će još biti govora i u odnosu na navode revizije tuženika (vidjeti točku 14.1. obrazloženja).

 

12. Tuženik u reviziji prije svega ističe počinjenje bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koristeći pri tome zakonsku definiciju takve povrede. Međutim, ne navodi u čemu bi se konkretno ta povreda sastojala i očitovala. Ovaj sud smatra i zaključuje da je presuda suda drugoga stupnja u svim spornim pitanjima posve jasna, razumljiva i neproturječna, pa takav navod tuženika otklanja.

 

13. Nadalje, tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a bez da za to daje jasne i uvjerljive razloge. Naime, sud drugoga stupnja je polazio od nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i dosudio naknadu štetu sukladno svojem pravnom shvaćanju koje je navedeno u točki 10. obrazloženja ove presude. Dakle, ova povreda odredaba postupka nije počinjena.

 

14. Konačno, tužitelj ističe i povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer da sud drugoga stupnja nije obrazložio svoj zaključak o tome da bi tužitelj radio kao NKV radnik u županiji u kojoj ima prebivalište. Suprotno tome, sud drugoga stupnja svoje je pravno stajalište posve obrazložio tako da ova bitna povreda nije počinjena u postupku pred sudom drugoga stupnja.

 

15. U ovoj pravnoj stvari, a tijekom nižestupanjskih postupaka i od strane tuženika bilo je izneseno nekoliko prigovora na koje su sudovi odgovorili jasno i nedvosmisleno. Kako ih tuženik, dijelom, osporava u reviziji, tako mu u nastavku valja odgovoriti na svaki od njih.

 

15.1. Prvi prigovor odnosi se na tvrdnju tuženika da se tužitelj ne bi mogao zaposliti kao NKV radnik u županiji u kojoj ima prebivalište. O tome je već bilo govora u obrazloženju ove presude (vidjeti točka 10. obrazloženja). No, valja ponoviti slijedeće. Sud drugoga stupnja je posve ispravno uzeo u obzir činjenicu da se tužitelj po redovnom tijeku stvari mogao zaposliti kao NKV radnik. Pri tome nisu od utjecaja navodi revizije da je trebalo uzeti u obzir stopu nezaposlenosti i opće propadanje gospodarstva jer tuženik te činjenice nije niti dokazivao,a niti dokazao. Kada se radi o izgubljenoj zaradi, tada je potrebno uzeti u obzir barem onu najnižu mogućnost zaposlenja i najnižu moguću plaću za određenu stručnu spremu, a što je sud drugoga stupnja i uzeo u obzir. Tužitelj je u vrijeme štetnog događaja bio u mladoj dobi, dobi od 34 godine, u kojoj je dobi sasvim realno, pa gotovo i notorno, očekivati da će se zaposliti sukladno svojoj stručnoj spremi. Upravo je sud drugoga stupnja pri procjeni i ocjeni te činjenice polazio o toga pri čemu je u obzir uzeo najnižu plaću koju bi tužitelj mogao ostvariti. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

15.2. Drugi prigovor odnosi se na (ne)iscrpljenost svote osiguranja. Na ovakav revizijski navod tuženiku valja odgovoriti da isti uopće nije od utjecaja prema štetniku. Dakle, bez obzira na svotu osiguranja štetnik odgovara za svu štetu. Pravo je oštećenika utužiti i osiguratelja i štetnika (tzv. pravo direktne tužbe prema osiguratelju) pri čemu je odgovornost osiguratelja limitirana i u tome i sužena u odnosu na odgovornost štetnika. Drugim riječima, odnos odgovornosti štetnika i njegovoga osiguratelja razlikuje se baš u tome što je odgovornost osiguratelja ograničena (limitom koji je propisan u određeno vrijeme), dok je odgovornost štetnika neograničena. Stoga se u reviziji ponovljeni navodi o iscrpljenosti limita u odnosu na osiguratelja ukazuju posve neodlučnim.

 

15.3. Nisu osnovani i bez utjecaja su revizijski navodi o otpustu duga iz čl. 416. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO). Naime, ti su navodi istaknuti jer tuženik smatra da limit nije iscrpljen. Međutim, sama nagodba u konkretnom slučaju ne znači i otpust duga tuženiku budući se njegova obveza, a u skladu s onim što je navedeno u točki 14.2. obrazloženja ove presude, nastavlja i dalje. Osim toga, ista se ne odnosi niti na isto vrijeme koje je obuhvaćeno potraživanjem. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

15.4. Konačno, tuženik se u reviziji poziva i na odredbu čl. 191. ZOO-a. Međutim, valja mu odgovoriti da ta odredba nije primjenjiva jer traži izostanak barem krajnje nepažnje. S obzirom da je tuženik pravomoćno kazneno osuđen, taj uvjet, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, nije ispunjen. Stoga se i takvi revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

15.5. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava glede dosuđenja zateznih kamata tuženiku valja odgovoriti da je šteta utvrđivana u vrijeme kada je nastajala pa se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

16. U odnosu na dio revizije tužitelja i tuženika koji se odnosi na troškove postupka strankama valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015), pa se i u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštena.

 

17. Stoga je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a u odnosu na revizije stranaka protiv glavne stvari iste valjalo odbiti i odlučiti kao u točkama I. i II. izreke presude.

 

18. U odnosu na revizije protiv odluke o troškovima postupka valjalo je odlučiti kao u točkama I. i II. izreke rješenja (čl. 400. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 15. rujna 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.