1              Poslovni broj: Gž-103/2021-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-103/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja N. B., iz D., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu J. i dr. j.t.d. iz N. G., protiv tuženice Z. b. d. d., Z., OIB: ..., zastupane po Odvjetničkom društvu P. & P., iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški broj 13 P-437/2018-24 od 26. listopada 2020., dana 15. rujna 2021.,

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški broj 13 P-437/2018-24 od 26. listopada 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom tuženica je obvezana isplatiti tužitelju na ime stjecanja bez osnove iznos od 29.415,72 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u točki I. izreke, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 11.315,00 Kn s zakonskom zateznom kamatom specificiranom u točki II. izreke.

 

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženica zbog svih zakonskih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

2.1. Na žalbu nije odgovoreno. Žalba je neosnovana.

 

3. Predmet spora je kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 29.415,72 kn preplaćenog u razdoblju od 1. studenog 2007. do 1. ožujka 2015., temeljem pravnog osnova stjecanja bez osnove.

 

3.1. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev pritom se pozvavši na odgovarajuće materijalnopravne odredbe.

 

3.2. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

3.3. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8 ZPP pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da su tužitelj i tuženica dana 1. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 75/2005, u iznosu od 41.000 CHF/kn, s početnom kamatom od 4,5% godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke (dalje: Ugovor);

 

- da je kredit, nakon što je prethodno otkazan zbog neredovitog plaćanja, u cijelosti podmiren dana 25. svibnja 2015. novim Ugovorom o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza (iz ranijeg kredita) broj 7107047003 od 20. svibnja 2015. koji je sklopljen u kunama i na iznos od 279.000,00 kn;

 

- da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna;

 

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 1.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome; protiv odluke odbijena je ustavna tužba odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4150/2019 od 3. veljače 2021.;

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka B. B. proizlazi visina razlike između iznosa plaćenih anuiteta i iznosa anuiteta temeljem početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule.

 

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja odlučio kao u izreci svoje odluke smatrajući da odluke suda donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, a pozivom na odredbe članka 502.a stavak 1. i članka 502.c ZPP.

 

6. Za navesti je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava.

 

6.1. Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je tužitelj legitimiran na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su žalbeni navodi kojima se to osporava neutemeljeni. O tomu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

 

6.2. Osim toga, a u odnosu na aktivnu legitimaciju, za ponoviti je utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da okolnost da su dio obveza po spornom kreditu plaćale treće osobe, S. B. i V. B. (inače sudužnica po ugovoru o restrukturiranju), ne utječe na legitimaciju tužitelja jer su navedene osobe uplate vršile u ime i za račun tužitelja.

 

6.3. Također, upravo okolnost da je tužitelj sklopio sporni Ugovor za potrebe kupnje stambenog objekta ide u prilog zaključku da je isti nastupao kao potrošač a tuženica suprotno nije dokazala. Naime, prema odredbi članka 5. stavak 1. točka 15. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

 

7. Nedvojbeno je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđe­ne među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

 

7.1. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženica, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogla postupiti kako je htjela tj. i savjesno i nesavjesno. I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, pa se i u tom dijelu otklanjanju svi suprotni žalbeni navodi.

 

7.2. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara, bez da se o tome pisanim putem nije obavijestilo tužitelja ili uglavilo u Ugovor, ne može biti relevantno u ovom slučaju.

 

7.3. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jedna od ključnih ugovornih odredbi a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženica je potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

7.4. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP) niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

 

7.5. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

 

7.6. Prema odredbi članka 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odn. odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristila tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

 

7.7. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženici ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja. Obzirom da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti neke elemente za koje se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju svih utvrđenih činjenica i ovaj sud smatra da je odredba Ugovora u dijelu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke, kao i u dijelu valutne klauzule nepoštena, i prema tome ništetna.

 

8. Okolnost da je Ugovor ispunjen isplatom 2015. godine (predizanjem novog kredita) nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi kao prethodnog pitanja jer tužitelj kao korisnik tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne u svrhu ostvarenja predmetnog kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga jer ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

 

9. Nije sporno da se može ugovoriti i promjenjiva kamatna stopa ali ista mora biti odrediva u smislu određivanja parametara promjenjivosti koji ne ovise isključivo o odluci jedne ugovorne strane, a što ovdje nije bio slučaj. Žalbeni navodi da se presude u kolektivnom sporu ne bi odnosile na neuredne platiše predstavljaju nonsens jer su pravno relevantne okolnosti koje su egzistirale u trenutku sklapanja ugovora a one su jednoznačne za sve koji su sklopili ugovore o kreditu na koje se odnose citirane odluke pa tako i na tužitelja.

 

10. Sud prvog stupnja pravilno smatra da je pravna priroda ovog spora stjecanje bez osnove obzirom na to da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi (u kojoj situaciji se prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO ima vratiti ono što je primljeno temeljem ništetne odredbe), pa je glede opsega vraćanja stečenog bez osnove primijenio odredbu članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

10.1. Kako je matematički izračun vještaka ocijenjen stručnim i jasno argumentiranim (neosnovano tuženica u žalbi osporava dokumentaciju na temelju koje je vještačeno jer se radi o dokumentaciji same tuženice koju je pribavio tužitelj a a ista suprotno nije dokazala), što prihvaća i ovaj sud, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tuženica utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, i o valutnoj klauzuli u CHF/kn tj. bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

 

11. Pravilno je otklonjen prigovor zastare uz navođenje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tamo je postupak pokrenut kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. a okončan pravomoćnošću odluke u svezi kamatne stope od 13. lipnja 2014. odnosno odluke u svezi valutne klauzule  od 14. lipnja 2018.) a kako je predmetna tužba podnesena dana 25. listopada 2018. to je prigovor zastare neutemeljen jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Pritom, nije došlo ni do zastare pojedinih mjesečnih iznosa prije podnošenja kolektivne tužbe jer je najstarije utuženo potraživanje dospjelo 10. studenog 2007. pa do 4. travnja 2012. kada je nastupio prekid zastare, nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

 

12. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika, za navesti je da je prvostupanjski sud dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna; stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo ni do povrede prava stranke.

 

13. Kraj naprijed iznijetih utvrđenja u postupcima po kolektivnoj tužbi, nije bilo potrebe za dodatnim saslušanjem svjedoka djelatnika banke, pri čemu je ukazati na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđivanja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, a o čemu se radi i u ovom slučaju.

 

14. Glede prigovora zastare, osim naprijed iznijetog, sud prvog stupnja ističe da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa ni iz tog razloga nije osnovan prigovor zastare jer je i u ovom postupku kroz prethodno pitanje ustanovljena ništetnost pojedinih odredbi Ugovora, a od okončanja spora u svezi kamatne stope dana 13. lipnja 2014. odnosno odluke u svezi valutne klauzule dana 14. lipnja 2018. nije protekao petogodišnji zastarni rok do dana podnošenja predmetne tužbe dana 25. listopada 2018.

 

15. U odnosu na ostale žalbene navode, za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u utuženom razdoblju Republika Hrvatska nije ni bila članica EU. Međutim, točno je da je Sud EU ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti, a što su sudovi u kolektivnom sporu itekako imali u vidu.

 

16. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

17. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP, pa tako i glede pristupa na ročište za objavu presude zbog prava stranke na kratko usmeno obrazloženje i uručenje presude, te glede sastava podneska od 4. rujna 2020. kojim je tužitelj odgovorio na navode tuženice iz podneska od 26. kolovoza 2020.

 

18. Stoga je, a kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tuženice valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Split, 15. rujna 2021.