Poslovni broj: 6 Us I-320/2021-10

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 6 Us I-320/2021-10

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Z. N. iz Ž., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik H. M., odvjetnik u Ž., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., kojeg zastupa B. K., službena osoba tuženika, radi odobrenja stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, 14. rujna 2021.

 

 

p r e s u d i o j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/l-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20-9 od 28. siječnja 2021.
2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/l-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20-10 od 28. siječnja 2021.
3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/l-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20-9 od 28. siječnja 2021. odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, jer je prema (neklasificiranim) prikupljenim informacijama sigurnosne provjere utvrđeno postojanje razloga za odbijanje zahtjeva za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, na temelju pretpostavki za odobrenje iz članka 96. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11, 74/13, 69/17, 46/18 i 53/20) u smislu da tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak Republike Hrvatske.

              2. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/l-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20-10 od 28. siječnja 2021., oglašava se ništavim rješenje Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: UP/l-217-02119-041428, URBROJ: 511-01-204-20-2 od 21. siječnja 2020. kojim se tužitelju rođenom  … u mjestu G., B. i H., državljaninu B. i H. odobrava stalni boravak u Republici Hrvatskoj.

3. Tužitelj u tužbi navodi da oba osporavana rješenja smatra nezakonitim zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj navodi da ispunjava zakonom propisane uvjete za odobrenje stalnog boravka, te smatra da su povrijeđena Ustavom Republike Hrvatske zagarantirana prava na obitelj, dom i rad. Tužitelj iznosi svoj odnos prema Republici Hrvatskoj, navodeći da ne predstavlja opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost u Republici Hrvatskoj, gdje boravi od 2006. godine, te je kao stranac prošao više sigurnosnih provjera. U pogledu ratnog puta tijekom Domovinskog rata isti ne osporava, te navodi da je bio pripadnik JNA, ali nije sudjelovao u progonu civilnog stanovništva u B., a B. je napustio nakon rođenja sina. Nakon odlaska iz B., (gdje je bio 2 mjeseca) vratio se sa svojom suprugom i sinom u mjesto B. Š. Ističe da nije počinio niti jedno nedjelo na štetu čovjeka bilo koje nacionalnosti. Kada se njegov odred priključio vojsci R. S. navodi da je dezertirao iz njega, u svibnju 1992., te se od svibnja 1992. godine do listopada 1992. godine nalazio u S. i C. G. u izbjeglištvu. Dana 30. listopada 1992. tužitelj je sa svojom suprugom S. N. i sinom G. N. otišao u J. R., gdje je živio i radio od 1992. godine do 2005. godine, a kao dokaz prilaže potvrdu o prijavi boravka u J. R.. Navodi da je zatražio hrvatsko državljanstvo, te da se majka tužitelja zove I. N. i ima hrvatsko državljanstvo. Također navodi da je od 27. travnja 2006. zaposlen u Republici Hrvatskoj, a od 2014. godine svake godine u D. tijekom turističke sezone radi kao vozač i turistički vodič, te nema poreznih dugovanja u Republici Hrvatskoj. Ističe da su djeca tužitelja kao i supruga hrvatski državljani, te su se djeca školovala u Republici Hrvatskoj i rade u Republici Hrvatskoj. Tužitelj na svim sportskim natjecanjima i prigodama navija za reprezentaciju Republike Hrvatske. O navedenim okolnostima predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedoka: P. B. iz Ž., I. M. iz Ž., Z. I. iz Ž., J. I. iz Ž., P. Š. iz Ž., I. L. iz  Ž., T. M. iz Ž., kao i dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke i saslušanjem obitelji tužitelja u svojstvu svjedoka: supruge S. N. iz Ž., saslušanje G. N. iz Ž. i saslušanje M. N. iz P. Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/l-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20-10 od 28. siječnja 2021. kao i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/l-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20-9 od 28. siječnja 2021., te da sud usvoji zahtjev tužitelja za odobravanjem stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.      

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod osporavanih rješenja iz razloga navedenih u istima, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. S obzirom na potrebu provođenja jedinstvenog postupka kao i donošenja zajedničke odluke, sud je primjenom odredbe članka 113. stavak 1. Sudskog poslovnika (Narodne novine br. 37/2014, 49/2014, 8/2015, 35/2015, 123/2015, 45/2016, 29/2017, 33/2017, 34/2017, 57/2017, 101/2018, 119/2018, 81/2019, 128/2019, 39/2020, 47/2020, 138/2020, 147/2020, 70/2021) izvršio spajanje predmeta ovoga suda poslovni broj Us l-320/2021 i predmeta ovoga suda poslovni broj Us l-503/2021.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu, te je dana 7. rujna 2021. održao raspravu u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, te je sud na navedenoj raspravi, primjenom odredbe članka 33. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.;  u daljnjem tekstu: ZUS), u svezi odredbe članka 292. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine  53/1991 - 89/2014) odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge saslušanja tužitelja u svojstvu stranke, te saslušanja svjedoka P. B. iz Ž., I. M. iz Ž., Z. I. iz Ž., J. I. iz Ž., P. Š. iz Ž., I. L. iz Ž.,  T. M. iz Ž., kao i saslušanje tužitelja u svojstvu stranke i saslušanje obitelji tužitelja u svojstvu svjedoka: supruge S. N. iz Ž., saslušanje G. N. iz Ž., saslušanje M. N. iz P., također primjenom odredbe članka 8. ZUS-a, radi izbjegavanja nepotrebnih radnji i troškova, jer se saslušanjem navedenih svjedoka kao i tužitelja ne bi mogla utvrđivati sporna činjenica tj. predstavlja li tužitelj opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe iz članka 33. i  članka 55. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. 1. Iz spisa tuženika proizlazi da je tužitelj podnio 29. ožujka 2019. u Policijskoj upravi vukovarsko - srijemskoj, Postaji granične policije Županja, zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, na temelju odredbe članka 92. Zakona o strancima. Tužitelj je zahtjevu priložio preslike: putne isprave B. i H. s rokom važenja do 09. ožujka 2028. godine, dozvole boravka, ugovora o radu na određeno vrijeme, ugovora o radu na neodređeno vrijeme na ime S. N., (supruge) te platne liste za razdoblje rujan - prosinac 2018. godine te za siječanj i veljaču 2019. godine na ime S. N., potvrdu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 21. ožujka 2019., presliku zdravstvene iskaznice, potvrdnicu o provjeri iz poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, KLASA: 034-04/19-04/2, URBROJ: 2158-83-02-19-13 od 22. veljače 2019., potvrdu Policijske uprave vukovarske srijemske, Postaje granične policije Županja, broj: 511-15-12/7-6- 5/7-2019. od 29. ožujka 2019. godine kao dokaz o podnijetom zahtjevu te ispis podataka iz Matice vjenčanih.

8.2. Iz službene evidencije Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da je tužitelj državljanin B. i H., te da u Republici Hrvatskoj ima odobrene privremene boravke u svrhu spajanja obitelji od 03. listopada 2013. do 26. studenog 2020.

9. Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance donijela je 21. siječnja 2020. rješenje, broj: KLASA: UP/1-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20-2 kojim se podnositelju zahtjeva odobrava stalni boravak u Republici Hrvatskoj. Međutim, mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije odnosilo se na privremeni boravak, a ne na stalni boravak, te je 15. srpnja 2020. tuženik zaprimio negativno mišljenje Sigurnosno - obavještajne agencije, KLASA: 806-08/20-01/29, URBROJ: 539-011151/1918-20-4 od 15. srpnja 2020.

10. Stoga je tuženik 28. siječnja 2021. donio rješenje, KLASA: UP/1-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20-10 kojim se oglašava ništavim rješenje Ministarstva unutarnjih poslova broj: KLASA: UP/1-217-02/19-04/428, URBROJ: 511-01-204-20- 2 od 21. siječnja 2020. (kojim se Z. N. odobrava stalni boravak u Republici Hrvatskoj), primjenom odredbe članka 128. stavak 1. točka 3. ZUP-a, jer je prikupljenim informacijama sigurnosne provjere utvrđeno da prema raspoloživim podacima koji predstavljaju razlog za odbijanje zahtjeva za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, na temelju ispunjavanja uvjeta iz članka 96. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak, a mišljenje Sigurno – obavještajne agencije nije klasificirano, te je sadržaj istoga inkorporiran u obrazloženje osporavanog rješenja

11. Sukladno odredbi članka 30. stavka 1., a u svezi članka 52. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 4/09 – dalje: ZUP) tužitelju je, najprije, omogućeno sudjelovanje u postupku radi izjašnjavanja o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ove upravne stvari, te je isti saslušan na zapisnik u Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj 19. lipnja 2020., iz kojega, u bitnome proizlazi da je tužitelj bio pripadnik postrojbe bivše JNA, odnosno da je završio vojnu akademiju bivše JNA, te je po završetku akademije od 1990. do 1992. živio i radio na području tadašnje R. M., a 1992. otišao je s obitelji živjeti u J. R..

12. Sigurnosno-obavještajna agencija je na temelju nadležnosti iz članka 42. Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu (Narodne novine, broj 79/06 i 105/06 - ispravak) te članaka 6. i 41. Zakona o sigurnosnim provjerama (Narodne novine, broj 85/08 i 86/12), u svezi odredbe članka 5. Zakona o strancima, u svom mišljenju, KLASA: 806-08/20-01/29, URBROJ: 539-011151/1918-20-4 od 15. srpnja 2020., navela da je utvrđeno da je Z. N. kao profesionalni vojnik bio pripadnik postrojbe bivše JNA koja je tijekom 1991. godine na području B. pod izgovorom „osiguranja mira i sprječavanja sukoba" između pobunjenih Srba i hrvatskih redarstvenih snaga, u biti sudjelovala u napadima na civilne ciljeve na širem području B. suprotno međunarodnim konvencijama o ratnom pravu i običajima ratovanja. Također, bio je pripadnik 4. odreda u sklopu 17. operativno-taktičke grupe Tuzlanskog korpusa bivše JNA nadležnog za B. Š., čiji su pripadnici sudjelovali u progonu nesrpskih civila u B. Š. Sigurnosno-obavještajna agencija navodi da obzirom da tijekom razgovora sa službenom osobom tužitelj nije želio detaljno i uvjerljivo razjasniti svoj, kao i ratni put svoje postrojbe, cijeni da nije bio iskren čime je jasno pokazao da ne poštuje institucije Republike Hrvatske. Stoga je mišljenja kako postoji sigurnosni rizik da predmetni neće poštivati pravni poredak Republike Hrvatske te da njegov boravak na području Republike Hrvatske može predstavljati opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, zbog čega je dano negativno mišljenje.

13. Tužitelju je po primitku negativnog mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije ponovno omogućeno izjašnjavanje, prema odredbi članka 30. stavka 1., a u svezi članka 52. ZUP-a, te je isti ponovno saslušan na zapisnik u Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj 03. studenog 2020. Iz sadržaja dane izjave, u bitnome, proizlazi da je tužitelj bio upoznat sa mišljenjem Sigurnosno ­ obavještajne agencije i značenjem navedenog mišljenja u smislu odredbe članka 5. i članka 96. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, te je tužitelj iznio sada dopunjeni i izmijenjeni historijat sudjelovanja u Domovinskom ratu, navodeći da je kao potporučnik u bivšoj JNA radio u R. S. M. od ožujka 1990. godine do kraja 1991. godine. U R. S. M. bio je raspoređen po završetku Više vojne akademije, koju je završio u S., od komande bivše JNA. Živio je u državnom stanu u S. sa suprugom koja je tada bila trudna, te je od strane glavne komande u B. (SR J.) zajedno sa postrojbom, poslan na prekomandu u T. (M.), a po dolasku u T. poslani su u K., ali su nastavili dalje do B., gdje se nisu zadržavali nego su nastavili dalje do Š. gdje su im rekli da idu za T., ali su produžili do B. L.. U B. L. su prenoćili i sljedećeg dana završili u Republici Hrvatskoj u B. na području G. i okolnih sela. Od samog početka nije znao da će zajedno sa svojom postrojbom završiti u B., jer u tom slučaju ne bi išao. Na B. su bili raspoređeni po selima, dvadesetak kilometara iza bojišnice, a tužitelj je bio komandir voda od 30 vojnika i za vrijeme dok su bili u B. nisu sudjelovali u napadu na civilne ciljeve, niti je počinio nikakve zločine nad pripadnicima hrvatskog naroda. On i njegov vod su pomagali stanovništvu u berbi kukuruza onih koje su zatekli na B. i brali su kukuruz koji je vlasništvo ljudi koji su napustili B., a to je uglavnom bilo stanovništvo hrvatske nacionalnosti, koji su odlagali u čardake na njihovim imanjima. Kada je njegov kolega ubijen od svog vojnika nesretnim slučajem u njegovoj prisutnosti, krajem 1991. godine, donio je odluku da ne želi više biti prisutan u svome vodu, te je o tome izvijestio svoju komandu. lako mu je komandant brigade prijetio strijeljanjem zbog odbijanja naređenja da se vrati u svoj vod, nije odustajao od svoje odluke. Nakon toga, komandant ga je poslao u stacionar uz dijagnozu ratom uzrokovanog stresa. Rođenjem sina G. (02. siječnja 1992.) dobio je dozvolu da ode vidjeti sina u B. Š. (B. i H.), gdje mu se nalazila supruga i od tada se više nije vraćao u B. Otišao je u glavnu komandu bivše JNA u B. i dao neopozivu ostavku, svjestan da će izgubiti državni stan u R. S. M., u S. i sva primanja. Ostao je u B. Š. u kući svojih roditelja gdje se vratio po rođenju sina, gdje je živio sa roditeljima, suprugom i sinom. Krajem ožujka 1992. godine učlanio se u  4. odred vojne Š. formacije, formiran, prema navođenju tužitelja, uz dogovor i odobrenje od sve tri vodeće stranke u B. Š. (SDA, HDZ, SDS), po nagovoru svojih prijatelja i vodećih ljudi u B. Š., jer su u toj vojnoj formaciji bile zastupljene sve nacije: Hrvati, Srbi, Muslimani i najviše pripadnici iz tzv. „miješanih brakova“. Koncepcija te vojne formacije je bila ne dopustiti drugoj vojsci ili paravojnoj skupini ulazak u grad. U razdoblju dok je bio pripadnik 4. odreda nije bilo progona nesrpskog civilnog stanovništva, a sredinom svibnja 1992. godine, ta vojna formacija podliježe pod komandu vojske R. S., te tužitelj navodi da je napustio tu vojnu formaciju i otišao sa suprugom i sinom živjeti u J. R. sve do 2005. godine kada su se vratili u B. Š., a od 2006. godine žive i rade u Republici Hrvatskoj, a djeca, sin G. i kćer M., rade i školuju se u Republici Hrvatskoj. Tužitelj je naveo da mu je namjera nastaviti živjeti i raditi u Republici Hrvatskoj sa suprugom i djecom u vlastitoj obiteljskoj kući u Ž. Zapisnik je tužitelju pročitan i isti nije imao primjedbi.

14.1. Odredba članka 92. stavak 1. Zakona o strancima (Narodne novine br. 130/2011, 74/2013, 69/2017, 46/2018, 66/2019, 53/2020), važećeg u trenutku podnošenja zahtjeva, propisuje da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (stavak 1); Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od 5 godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do 10 mjeseci ukupno ili jednokratno do 6 mjeseci (stavak 2.); U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj (stavak 3.); Državljaninu treće zemlje iz stavka 1. ovoga članka stalni boravak neće se odobriti ako mu je poništen azil ili supsidijarna zaštita (stavak 4.).

14.2. Odredba članka 96. stavak 1. Zakona o strancima propisuje da će se stalni boravak odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 92. ovoga Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

14.3. Odredbom članka 5. Zakona o strancima propisano je da sigurnosnu provjeru za stranca u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi Sigurnosno-obavještajna agencija (stavak 1); U odluci kojom se iz razloga nacionalne sigurnosti odbija ili prestaje boravak strancu ili se stranac protjeruje, navest će se zakonska odredba bez obrazlaganja razloga koji su bili odlučujući za donošenje odluke (stavak 2.).

14.4. Odredba članka 128. stavak 1. točka 3. ZUP-a propisuje da će se rješenje oglasiti ništavim ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće. Pravna nemogućnost izvršenja postoji kad bi izvršenje rješenja bilo protivno izričitom propisu ili kad neki propis u konkretnom slučaju ne omogućuje izvršenje koje je pod drugim okolnostima moguće.

15. Kako Zakon o strancima predstavlja lex specialis i izričiti propis u pogledu propisivanja uvjeta priznanja stalnog boravka strancu u Republici Hrvatskoj proizlazi da je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: UP/l-217-02119-041428, URBROJ: 511-01-204-20-2 od 21. siječnja 2020. doista protivno prisilnom propisu, jer je doneseno u suprotnosti sa mišljenjem u povodu sigurnosne provjere za stranca u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti, te je stoga navedeno rješenje ništavo.

16. Odredba članka 129. stavak 2. točka 1. ZUP-a propisuje da se rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može poništiti ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela.

17. Dakle, nakon donošenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: UP/l-217-02119-041428, URBROJ: 511-01-204-20-2 od 21. siječnja 2020. utvrđene su sigurnosne zapreke za odobrenje stalnog boravka, jer nije ispunjen jedan od kumulativno postavljenih uvjeta za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj iz članka 96. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, te je pravilno tuženik navedeno rješenje od 21. siječnja 2020. oglasio ništavim u svezi članka 128. stavka 1. točke 3. i stavka 4. ZUP-a. Poništenje navedenog rješenja od 21. siječnja 2020. primjenom članka 129. stavak 2. točka 1. ZUP-a, imalo bi, uz uvjet vremenskog ograničenja mogućnosti donošenja, isti pravni učinak kao i oglašivanje ništavim.

18. Člankom 4. stavkom 2. ZUS-a propisano je da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne oduke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

19. Naime, tuženik ne spori tužitelju ispunjavanje drugih pretpostavki propisanih člankom 92. Zakona o strancima, na temelju koje odredbe je zahtjev za odobrenjem stalnog boravka podnesen, već zahtjev odbija diskrecijskom ocjenom u okviru zakonskih ovlasti, koja proizlazi iz članka 96. stavak 1. točka 5. Zakona o strancima, na temelju dostavljenog negativnog mišljenja Sigurnosno - obavještajne agencije, jer je ocijenjeno da postoje razlozi od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih zahtjev treba odbiti.

20. Ovaj sud je, prije održavanja rasprave u ovoj upravnoj stvari, izvršio uvid u predmetnu dokumentaciju Sigurnosno-obavještajne agencije i to (ne)klasificirane podatke koji predstavljaju zapreku za odobrenje tužitelju stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, te je ocijenio da postoje opravdani razlozi za zaključak da u konkretnom slučaju postoje sigurnosne zapreke za pozitivno rješavanje tužiteljevog zahtjeva.

21. Stoga sud smatra da je tuženik zakonito iskoristio diskrecijsko ovlaštenje iz članka 96. stavak 1. točka 5. Zakona o strancima kada je zahtjev odbio, ocjenjujući na temelju (ne)klasificiranih podataka Sigurnosno-obavještajne agencije, da u konkretnom slučaju postoje razlozi  od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih  zahtjev treba odbiti, jer postoje sigurnosne zapreke za pozitivno rješavanje zahtjeva.

22. Sud smatra da je tuženik pravilnom primjenom materijalnog prava i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donio osporavanu odluku, pri čemu nije povrijedio Ustav Republike Hrvatske kao ni zakon na štetu tužitelja, odnosno odluka je donesena u granicama ovlasti i u skladu sa svrhom radi koje je ovlast dana.

              23. Slijedom navedenoga, primjenom članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan kao u toč. I. i toč. II. izreke ove presude.

24. Opunomoćenik tužitelja zatražio je naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna i to: u iznosu od 2.500,00 kn kao trošak sastava tužbe i u iznosu od 2.500,00 kn kao trošak zastupanja na ročištu održanom 7. rujna 2021., na temelju Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, u cijelosti snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a, te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 14. rujna 2021.

 

Sutkinja

Blanka Sajter, v. r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.