Poslovni broj: Gž-87/2021-3

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Irena Lenić, kao predsjednice vijeća, te Krešimira Biljana kao suca izvjestitelja i Željka Marina kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G.P., iz B…, P., N…, OIB:…, zastupane po punomoćniku A.R., odvjetniku iz R., protiv tužene Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB: …, zastupane po ODO u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ps-16/2020-3 od 26. listopada 2020. na sjednici vijeća održanoj dana 14. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

              I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ps-16/2020-3 od 26. listopada 2020.

              II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužiteljica nositeljica stanarskog prava na stanu u R., ulica F…, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 80.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke).

Tužiteljici je naloženo da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kuna u roku od 15 dana.

2. Pravodobno podnesenom žalbom tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13.  89/14. i 70/19. – dalje u tekstu ZPP) navodeći da je prvostupanjski sud počinio povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. navedenog zakona.

U bitnom navodi kako prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze provedeno u predmetu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ps-14/2016. odnosno protupravnost postupanja tužene prilikom njezinog iseljenja iz predmetnog stana.

Smatra odlučnom činjenicu da je tužiteljica sa bivšim suprugom dogovorila da predmetni stan zamjene za dva manja stana što nije realizirano zbog ratnih okolnosti.

Ističe kako je tijekom postupka zbog ponašanja tužene tužiteljici povrijeđeno pravo na dom kao ustavno i konvencijsko pravo.

Predlaže drugostupanjskom sudu prihvaćanje žalbe i preinaku prvostupanjske presude na način da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove sastava žalbe protiv presude a podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.  

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti a niti povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. navedenog zakona kako to proizlazi iz sadržaja žalbe jer prvostupanjski sud daje jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih tužbeni zahtjev smatra neosnovanim a te činjenice nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nositeljica stanarskog prava na stanu u R., ulica F…, kao i zahtjev za isplatom vrijednosti stana od 80.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7. Predmetni tužbeni zahtjev je postavljen 08. ožujka 2016. a parnične stranke su se suglasile da se od dokaza provede uvid u spis Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ps-14/2016. u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske (dalje u tekstu RH) protiv tuženika S.V., S.V., A.V. i tužiteljice u ovome predmetu.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je tužiteljica sa sada pokojnim suprugom J.V. živjela u predmetnom stanu kojeg je isti dobio na korištenje od bivše JNA te je imao stanarsko pravo.

J.V. je napustio predmetni stan 1991. a tužiteljica 1992. dok je po razvodu braka njihovo malodobno dijete povjereno na čuvanje i odgoj ocu.

Predmetni stan je potom dodijeljen na korištenje prognaničkoj obitelji 1992.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje te imajući u vidu da tužiteljica nije pokrenula postupak radi utvrđenja da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu u kojem je povremeno boravila u razdoblju od 1991. do 1993. prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan imajući u vidu i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj: Gž-7/2019. od 11. travnja 2019.

Naime navedeni sud u svojoj odluci pozivom na odredbu članka 65. stavak 3. ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima (NN 51/1985., 42/1986., 37/1988., 47/1989., 12/1990., 22/1990., 51/1990., 22/1992., 58/1993., 70/1993., 91/1996., 99/1996. – dalje u tekstu ZSO) odbija tužbeni zahtjev u predmetu, poslovni broj: Ps-14/2016. radi otkaza stanarskog prava tužiteljici i predaje u posjed stana iz razloga što utvrđuje da tužiteljica nakon razvoda braka nije zadržala stanarsko pravo i nije u posjedu stana.

10. U pogledu navoda žaliteljice o protupravnom postupanju tužene nakon iseljenja tužiteljice iz stana i predaje istog na korištenje prognaničkoj obitelji ovaj sud napominje da se radi o tzv. vojnom stanu na kojem je bivši suprug tužiteljice imao stanarsko pravo kao djelatnik JNA.

Sukladno odredbi članka 1. Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju u vlasništvu RH (NN 52/91. – stupila na snagu 30. listopada 1991.) društvena sredstva na teritoriju RH kojima je raspolagala bivša JNA i SSNO su postali vlasništvo RH te je predmetni stan korišten za zbrinjavanje prognanika sukladno odredbama Zakona o privremenom korištenju stanova (NN 61/91., 26/93., 76/93., 29/94. – stupio na snagu 09. prosinca 1991.).

11. Nadalje  po ocijeni ovoga suda tužiteljica se ne može pozvati na povredu prava na dom kao ustavnog i konvencijskog prava uzevši u obzir činjenicu da je nakon razvoda braka sa bivšim suprugom napustila stan 1992.; da je izgubila stanarsko pravo jer je malodobno dijete nakon razvoda braka povjereno na čuvanje i odgoj ocu; da u predmetu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ps-14/2016. a niti u ovome postupku nije dokazala da je postojao bilo kakav sporazum sa ranijim nositeljem stanarskog prava u pogledu korištenja stana; da u  tome smislu kod nadležnih tijela nije pokretala bilo kakve postupke; da je u periodu nakon izlaska iz stana imala prijavljenu drugu adresu u RH a nakon toga od 1993. u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini slijedom čega proizlazi kako ne postoji neraskidiva veza između predmetnog stana i tužiteljice da bi se isti mogao smatrati domom u smislu odredbe članka 8. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.).

12. Ovaj sud posebno napominje da je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužiteljica nositeljica stanarskog prava postavljen 08. ožujka 2018. mada je sukladno članku 30. stavak 1. i 2. Zakona o najmu stanova (NN 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20. – stupio na snagu 05. studenog 1996.) ukinuto stanarsko pravo te su bivši nositelji stanarskog prava stekli položaj najmoprimca.

Dakle i po tome osnovu tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica stekla stanarsko pravo nakon ukidanja ovoga instituta je neosnovan a slijedom toga i zahtjev za isplatu protuvrijednosti predmetnog stana.

13. Slijedom navedenog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. ZPP-a odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

14. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

 

 

Vukovar, 14. rujna 2021.

 

              Predsjednik vijeća

              Irena Lenić, v.r.