Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 208/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P., OIB: ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel i drugotuženika D. K., OIB: ..., iz Z., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-274/16-3 od 15. veljače 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2921/15-9 od 29. listopada 2015., u sjednici održanoj 14. rujna 2021.,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija i preinačuje se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-274/16-3 od 15. veljače 2017. te se sudi:
I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2921/15-9 od 29. listopada 2015.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 16.689.22 kune sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2015. do isplate, te trošak revizijskog postupka u iznosu od 4.787,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 14. rujna 2021., do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja proglašava se nedopuštenim osiguranje tražbine uknjižbom založnog prava na nekretnini tužiteljice i to jednosobnom stanu ... u II katu, površine 27,63 m2 N., označeno zeleno križno, 2 etaže u 4,51/100 dijela koja se nalazi u kući i dvorištu u Z., ..., sagrađenoj na zk.č.br. 1164/18, površine 174 čhv, odnosno 626 m2, sve upisano u zk.ul. 7977 k.o. G. V. po prijedlogu prvotuženika-predlagatelja osiguranja protiv drugotuženika-protivnika osiguranja, a na temelju ovršne isprave prvotuženika klasa UP/I-415-06/07-01/15, Ur. broj:513-07-01-61/07-02 od 13. travnja 2007. u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1991/07 od 6. rujna 2007., radi osiguranja novčane tražbine prvotuženika-predlagatelja osiguranja, u ukupnom iznosu od 76.543,72 kune s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 13. travnja 2007. do isplate (točka I izreke), nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade parnični trošak u iznosu od 16.689,22 kune sa zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2015. do isplate (točka II izreke), te se odbija zahtjev prvotuženice na naknadu troškova parničnog postupka te zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (točka III izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u točki I izreke, te je u točki II izreke naloženo tužiteljici naknaditi prvotuženici trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kuna
3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, podredno da istu ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te obveže tuženika na naknadu troškova revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji tužiteljice pred drugostupanjskim i prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijane drugostupanjska, kao i prvostupanjska presuda, sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, ti razlozi međusobno ne proturječe niti su u suprotnosti sa stanjem spisa odnosno sadržajem isprava priloženih u spis. Dakle, pobijana drugostupanjska kao i prvostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenim osiguranje tražbine uknjižbom založnog prava na nekretnini koja je njezino izvanknjižno vlasništvo.
9. U provedenom postupku utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:
- da je tužiteljica kupoprodajnim ugovorom od 28. prosinca 1999. od drugotuženika D. K. kupila nekretninu koja u naravi predstavlja jednosobni stan u Z., u zgradi na adresi ..., koja je bila u fazi izgradnje,
- da je tužiteljica platila drugotuženiku D. K. kupoprodajnu cijenu i 2001. stupila u posjed predmetne nekretnine, a drugotuženik joj je izdao tabularnu ispravu za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini,
- da tužiteljica nije upisala svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi, iako je u međuvremenu predmetna zgrada etažirana i predmetni stan je upisan kao posebni dio,
- da je tužiteljica 7. veljače 2001. prvotuženici Republici Hrvatskoj platila porez na promet nekretnina po navedenom kupoprodajnom ugovoru,
- da je prvotuženica Republika Hrvatska 7. kolovoza 2007. podnijela prijedlog za osiguranje novčane tražbine prema drugotuženiku D. K., u povodu kojega je doneseno rješenje o osiguranju od 6. rujna 2007. kojim je određeno zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini,
- da je u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje i donošenje rješenja o osiguranju kao vlasnik predmetne nekretnine bio upisan drugotuženik D. K.,
- da iz prvostupanjskog predmeta poslovni broj Ovr-1991/07 (listovi 17 i 62 spisa) proizlazi da je založno pravo na nekretnini (tada) u vlasništvu D. K., na temelju rješenja o osiguranju poslovni broj Ovr-1991/07 od 6. rujna 2007., za korist tuženice Republike Hrvatske, uknjiženo 28. kolovoza 2007. (Z-54691/07),
- da je tužiteljica prijedlog za uknjižbu prava vlasništva u odnosu na predmetni stan podnijela 2008., pod poslovnim brojem Z-56973/08 (list 77 spisa Ovr-1991/07).
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je prvotuženica osoba javnog prava, da je od tužiteljice naplatila porez na promet nekretnina po kupoprodajnom ugovoru od 28. prosinca 1999., koji je pravni temelj za stjecanje prava vlasništva tužiteljice na nekretnini koja je predmet osiguranja, čije proglašenje nedopuštenim tužiteljica zahtijeva ovom tužbom te da stoga tuženica Republika Hrvatska, u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje nije bila u dobroj vjeri, što predmetno osiguranje čini nedopuštenim.
11. Drugostupanjski sud međutim ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda stoga što smatra da se prvotuženici kao predlagateljici osiguranja sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 90/10 – dalje: ZVDSP) ne može predbaciti nedostatak dobre vjere iz razloga što nije istraživala izvanknjižno stanje predmetne nekretnine, te preinačuje presudu suda prvog stupnja i odbija tužbeni zahtjev.
11.1. Drugostupanjski sud dakle, ocjenjuje da nije od utjecaja na savjesnost tuženice okolnost da je tužiteljica podnijela prijavu poreza na promet nekretnina i da je 7. veljače 2001. platila porez na promet nekretnine po navedenom kupoprodajnom ugovoru, jer se nikome ne može prigovoriti nedostatak dobre vjere samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje, jer je prvotuženica stekla založno pravo na predmetnoj nekretnini s povjerenjem u zemljišne knjige.
12. Takav zaključak drugostupanjskog suda da je prvotuženica postupala savjesno u svezi s izvršenim upisom uknjižbe prisilnog založnog prava na predmetnoj nekretnini nakon 7. veljače 2001. kada je tužiteljica poreznoj upravi prijavila i platila porez na promet predmetne nekretnine ne može se prihvatiti.
13. Naime, odredbom čl. 120. st. 1. ZVDSP propisano je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako Zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne drugim upisom u zemljišnu knjigu.
14. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja (u ovom slučaju prisilnog založnog prava) zaštitu prema odredbama ZVDSP.
15. Nadalje prema odredbi čl. 8. st. 2. ZZK smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu čl. 8. st. 3. ZZK stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.
16. Prije svega valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje da predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.
17. U konkretnom slučaju nije sporno da je u trenutku upisa prisilnog založnog prava u korist prvotuženice na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi bio upisan drugotuženik D. K., a ne tužiteljica. Nije sporno niti da je u tom trenutku tužiteljica bila izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, jer je ista 28. prosinca 1999. s drugotuženikom sklopila kupoprodajni ugovor za kupnju predmetne nekretnine koja joj je predana u posjed i za koju je platila kupoprodajnu cijenu i izdana joj je tabularna isprava za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini te je za predmetnu nekretninu Poreznoj upravi prijavila i platila porez na promet nekretnina.
18. U revizijskom postupku je sporno je li prvotuženica kao stjecateljica prisilnog založnog prava na predmetnoj nekretnini u dobroj vjeri postupila s povjerenjem u zemljišne knjige nakon 7. veljače 2001., kada je ista uslijed tužiteljičine prijave poreza na promet nekretnine bila obaviještena o kupoprodaji predmetnog stana.
19. Dakle, sporno je ovdje je li prvotuženica bila savjesna ili nesavjesna u trenutku predmetnog upisa u zemljišne knjige, tj. je li ista znala ili je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.
20. Ovdje valja reći da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je tužiteljica odmah po sklapanju ugovora o kupoprodaji nekretnine 28. prosinca 1999. mogla (i morala) zatražiti uknjižbu svojeg prava vlasništva na predmetnoj nekretnini radi zaštite svojeg prava vlasništva jer se u smislu odredbe čl. 120. st. 1. ZVDSP vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu ako Zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. To stoga što ako se kupac nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora ne uknjiži u zemljišne knjige, isti time preuzima rizik da određena prava na toj nekretnini stekne treća osoba.
20.1. Nadalje, pravilan je i zaključak drugostupanjskog suda da je na tužitelju teret dokaza da je prvotuženica znala odnosno da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga da je izvanknjižno stanje na predmetnoj nekretnini drugačije od knjižnog stanja te da je prvotuženica postupala nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za zasnivanje prisilnog založnog prava.
21. Međutim, pogrešan je zaključak drugostupanjskog suda da nije od utjecaja na savjesnost tuženice okolnost što je tužiteljica za predmetnu nekretninu podnijela i platila prvotuženici poreza na promet nekretninama 7. veljače 2001. i to Poreznoj upravi, Područni ured S.
22. Prije svega valja reći da u smislu odredbe čl. 122. st. 1. ZVDSP i čl. 8. st. 3. ZZK zakon pruža pravnu zaštitu stjecatelju koji je postupao s povjerenjem u zemljišnu knjigu, ako isti nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.
23. Međutim, stjecatelj nije postupio u dobroj vjeri, pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je isti makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvanknjižno stanje drugačije od zemljišno knjižnog, ili ako je isti, da nije postupio nemarno, s obzirom na okolnost morao posumnjati da postoji ta razlika (tako i ovaj sud u Rev 602/14-2 od 20. ožujka 2018.).
24. U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je isto državno tijelo prvotuženice koje ima javne ovlasti (Porezna uprava, Područni ured S.), s jedne strane podnijelo sudu prijedlog za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini na temelju ovršne isprave i to zbog postojanja poreznog duga drugotuženika prema tuženici, dok s druge strane to isto tijelo, za istu nekretninu zaprima tužiteljevu prijavu poreza i prihvaća uplatu tuženice za porez na promet nekretnine 7. veljače 2001.
25. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljica 7. veljače 2001. naplatila prvotuženici porez na promet predmetne nekretnine, iz koje je vidljiva promjena vlasnika na predmetnoj nekretnini, ista je prema ocjeni ovog suda mogla imati dovoljno razloga za posumnjati da je ono što je upisano u zemljišne knjige glede predmetne nekretnine nepotpuno ili različito od izvanknjižnog stanja, pogrešan je zaključak drugostupanjskog suda da nije od utjecaja na savjesnost prvotuženice okolnost što je tužiteljica za predmetnu nekretninu platila porez na promet nekretnina 7. veljače 2001.
26. Kako je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo to je žalbu prvotuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.
27. Ujedno je prvotuženici naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 16.689,22 kune sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2015. do isplate, te trošak revizijskog postupka u iznosu od 4.787,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. rujna 2021. do isplate, na temelju odredbe čl. 166. st. 4. i čl. 155. ZPP.
Ivan Vučemil, v.r.
