Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 951/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. C. iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica A. V. F., odvjetnica u Z., protiv tuženika I.-I. n. d.d., Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Z., i po protutužbi tuženika, radi nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1914/2019-2 od 11. veljače 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2539/2012-90 od 19. srpnja 2019., u sjednici održanoj 14. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana, osim u dijelu koji se odnosi na dan prestanka radnog odnosa na osnovu sudskog raskida (19. srpnja 2019.).
II. Preinačavaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1914/2019-2 od 11. veljače 2020. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2539/2012-90 od 19. srpnja 2019. u dijelu kojim je određen sudski raskid ugovora o radu s danom 19. srpnja 2019. te se određuje sudski raskid ugovora o radu s danom 7. prosinca 2012.
III. Zahtjev tuženika za naknadu troška revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je nedopuštenom odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 20. lipnja 2012. kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu od 1. siječnja 2012. te je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao na temelju navedene odluke (točka I. izreke). Odlučeno je da se s danom donošenja presude odnosno 19. srpnja 2019. raskida ugovor o radu od 1. siječnja 2012. (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici na ime naknade štete s osnove sudskog raskida ugovora o radu iznos od 104.135,60 kn bruto sa zateznim kamatama od 19. srpnja 2019. do isplate (točka III. izreke) te joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 24.812,50 kn sa zateznim kamatama od 19. srpnja 2019. do isplate (točka IV. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnove sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 130.169,57 kn bruto s pripadajućim zateznima kamatama (točka V. izreke) te protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 19. rujna 2012. kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka VI. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom V. izreke (točka I. izreke). Odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VI. izreke (točka II. izreke). Ujedno su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (točka III. izreke).
3. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu pod točkama II. i III. izreke tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. točku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude predmet i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Tužiteljica u odgovoru na reviziju osporava navode iznesene u reviziji te predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija je djelomično osnovana.
6. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Suprotno navodima revizije, izreka drugostupanjske presude, kao i prvostupanjske presude, nije nerazumljiva, niti proturječi sama sebi ili razlozima presude, presude sadržavaju razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i razumljivi, ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika te samih isprava i zapisnika. Stoga, a budući da nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova pravilnost i zakonitost, nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.
Tvrdnjama da su iskazi pojedinih svjedoka u suprotnosti s iskazima drugih svjedoka i dokumentacijom u spisu tuženik samo preocjenjuje provedene dokaze suprotstavljajući svoju ocjenu onoj sudskoj i na taj način prigovara činjeničnim utvrđenjima sudova, a što ne može biti predmet ispitivanja u revizijskoj fazi postupka, jer se u smislu odredbe čl. 386. st. 1. ZPP-a revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
7. Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu te po toj osnovi i zahtjev za naknadu štete, dok je po protutužbenom zahtjevu predmet spora zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužiteljica bila dugogodišnja radnica kod tuženika, a da je prema zadnjem ugovoru o radu koji se primjenjivao od 1. siječnja 2012. radila na radnom mjestu specijalist za kadrovske poslove 2,
- da je odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 20. lipnja 2012. tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. siječnja 2012. zbog osobito teških povreda radnog odnosa,
- da se u odluci o otkazu navodi da tužiteljica kontinuirano ne izvršava radne zadatke i odbija izvršavanje istih uz neprimjerenu komunikaciju prema nadređenima, da je usmeno i pisano upozoravana na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, ali da je i dalje nastavila s kršenjem obveza iz radnog odnosa ne mijenjajući svoj odnos prema radnim obvezama, nadređenima i kolegama, da posve ignorira komunikaciju s neposrednim rukovoditeljem i kolegama i da samoinicijativno odlazi s radnog mjesta prije kraja radnog vremena, da na zahtjeve neposredno nadređenog od 23. svibnja 2012. i 28. svibnja 2012. da dostavi status poslova nije dostavila nikakav odgovor, a da radni zadatak od 28. svibnja 2012. nije izvršila, niti obrazložila kašnjenje u izvršenju tog zadatka te da je opisanim ponašanjem počinila osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa sukladno odredbi čl. 47. Pravilnika o radu I. d.d., a koje povrede su precizirane kao neizvršavanje, nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanja radnih zadataka i drugih obaveza iz radnog odnosa, odlaženje s radnog mjesta i neopravdano zakašnjenje na posao,
- da je u razdoblju od kraja 2009. do donošenja pobijane odluke pa i nadalje funkcioniranje tužiteljice bilo determinirano razvidnom psihotičnom simptomatikom uz posljedičnu distorziju realiteta jer se kod tužiteljice radi o pravoj i trajnoj psihičkoj bolesti, sumanuti poremećaj, F22.0 koji se karakterizira razvojem jedne ili skupa sistematiziranih sumanutih ideja koje su obično trajne, a katkada i doživotne, sadržaj je promjenjiv i može biti povezan sa životnom situacijom, da se bolest počela razvijati 2007. godine s tim da je klinička slika postala razvidna od listopada 2009. kada je došlo do kućnih posjeta psihijatra, a od 20. veljače do 15. ožujka 2010. tužiteljica je bila i prisilno hospitalizirana u Klinici ... R. putem hitne medicinske pomoći i intervencije djelatnika policije,
-da je provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. G. M., psihijatru, koji je po prigovorima tuženika dopunski usmeno saslušan na ročištu 12. srpnja 2016. i 5. veljače 2018. utvrđeno da je psihotična razina funkcioniranja onemogućavala tužiteljicu u adekvatnom izvršavanju radnih zadataka uslijed jasne paranoidne (sumanute) simptomatike te posljedične nekritičnosti, te ju je onemogućavala u adekvatnoj komunikaciji sa suradnicima i nadređenima uslijed paranoidne pozicije u kojoj je okolinu, između ostalog, doživljavala neprijateljskom i ugrožavajućom te da je uskraćivanje radnih zadataka tužiteljici te isključivanje iste iz radnog procesa bilo, moglo dovesti do produbljivanja kliničke slike, na način da je tužiteljica u svom paranoidnom doživljavanju samo dobila potvrdu o neprijateljskom i o ugrožavajućem okruženju,
-da su radnici tuženika kao i tužiteljici nadređene osobe imale saznanja o njezinim zdravstvenim smetnjama, odnosno o njezinoj duševnoj bolesti, a da je tuženik u osobnom dosjeu tužiteljice imao otpusno pismo K. R. u kojem je bila navedena tužiteljičina dijagnoza,
-da tužiteljica nije bila svjesna svog oboljenja odnosno da je negirala svoju bolest, a što prema stručnom mišljenju vještaka ulazi u tipičnu simpotmatiku duševnog oboljenja tužiteljice,
-da je tužiteljica prije donošenja pobijane odluke o otkazu te u vrijeme donošenja iste bila nesposobna za rasuđivanje,
-da je tuženik imao dovoljno opravdanih sumnji zbog kojih je trebao pristupiti postupku procjene tužiteljičine radne odnosno zdravstvene sposobnosti sukladno odredbi čl. 22. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR),
-da je tužiteljici od 8. prosinca 2012. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu.
9. Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužiteljica neskrivljeno nije ostvarila rezultate rada kao i ostali radnici odnosno da iz opravdanih razloga nije bila u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti, a uslijed prave i trajne duševne bolesti, slijedom čega su zaključili da je odluka o otkazu zbog skrivljenog ponašanja nedopuštena.
10. Prema odredbi čl. 107. st. 1. točki 3. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
11. Imajući u vidu:
-da je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica prije donošenja odluke o otkazu i u vrijeme donošenja odluke o otkazu bila nesposobna za rasuđivanje,
-da je tužiteljica bolovala od trajne psihičke bolesti koja ju je onemogućavala u adekvatnom izvršavanju radnih zadataka i komunikaciji sa suradnicima i nadređenima,
-da se u konkretnom slučaju radi o neskrivljenom ponašanju, jer tužiteljica iz opravdanih razloga (trajnih osobina odnosno trajne duševne bolesti) nije bila u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz radnog odnosa,
i prema ocjeni ovog suda pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika nisu bile ispunjene.
Pravilno su, stoga, nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 107. st. 1. točku 3. ZR-a kada su, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o skrivljenom ponašanju, zaključili da je predmetna odluka o otkazu nedopuštena.
12. Tuženik u reviziji, u bitnom, navodi da je pogrešno primijenjena odredba čl. 22. ZR-a, jer da tuženik nije bio dužan uputiti tužiteljicu na liječnički pregled, a da je tužiteljica bila dužna obavijestiti tuženika o okolnostima zbog kojih nije mogla izvršavati radne obveze. Ukazuje da radnik koji iz zdravstvenih razloga nije u mogućnosti izvršavati obveze iz radnog odnosa može koristiti pravo na bolovanje. Nadalje navodi da je za donošenje odluke o osobno uvjetovanom otkazu osoba ovlaštena za donošenje odluke o otkazu trebala znati činjenicu postojanja duševne bolesti (a da tužiteljica nije osobi ovlaštenoj za donošenje odluke o otkazu dostavila liječničku dokumentaciju). Poziva se i na više odluka revizijskog suda (Revr-820/05, Rev-81/05, Revr-387/18).
12.1. Prema odredbi čl. 22. ZR-a prilikom sklapanja ugovora o radu, radnik je dužan obavijestiti poslodavca o bolesti ili drugoj okolnosti koja ga onemogućuje ili bitno ometa u izvršenju obveza iz ugovora o radu ili koja ugrožava život ili zdravlje osoba s kojima u izvršenju ugovora o radu radnik dolazi u dodir (st. 1.). Radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za obavljanje određenih poslova, poslodavac može uputiti radnika na liječnički pregled (st. 2.), a troškove liječničkog pregleda iz stavka 2. toga članka snosi poslodavac (st. 3).
12.2. Odredbe čl. 22. ZR-a reguliraju situaciju prilikom sklapanja ugovora o radu i nisu primjenjive na konkretan slučaj. Međutim, eventualna pogrešna primjena odredbe čl. 22. ZR-a ne bi bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude koja se u prvom redu temelji na zaključku da u konkretnom slučaju nije riječ o skrivljenom ponašanju koje opravdava donošenje predmetne odluke o otkazu.
12.3. Ni revizijskim navodima kojima se ukazuje na pravo radnika na bolovanje nije moguće s uspjehom osporavati pobijanu presudu, a s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja - tužiteljica nije bila svjesna svog oboljenja te je negirala svoju bolest, tuženik je u osobnom dosjeu tužiteljice imao otpusno pismo K. R. u kojem je bila navedena tužiteljičina dijagnoza. U odnosu na tvrdnje revidenta da je za donošenje odluke o osobno uvjetovanom otkazu osoba ovlaštena za donošenje odluke o otkazu trebala znati činjenicu postojanja duševne bolesti valja reći da propust nadležne službe tuženika da dokumentaciju iz dosjea tužiteljice dostavi osobi ovlaštenoj za donošenje odluke o otkazu ne može ići na štetu tužiteljice.
12.4. Neodlučno je pozivanje tuženika na odluke revizijskog suda broj Revr-820/05, Rev-81/05 i Revr-387/18, jer su te odluke donesene u činjeničnim i pravnim situacijama koje nisu usporedive s konkretnim slučajem.
13. Slijedom iznesenog, u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o dopuštenosti odluke o otkazu nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.
14. Nadalje, nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude (19. srpnja 2019.), a odbili protutužbeni zahtjev za određivanje raskida ugovora o radu s danom odjave tužiteljice pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. Pri tome su pošli od utvrđenja da je odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom te da tužiteljici više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika. Ocijenjeno je da tužiteljica ima pravo na sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, bez obzira što je umirovljena, jer se radi o pravima s osnove nezakonitog otkaza, a da okolnost što je tužiteljica otišla u prijevremenu starosnu mirovinu nije zapreka uspostavljanja njezinog ranijeg radnopravnog statusa budući da sukladno odredbi čl. 104. ZR-a radnik može biti u radnom odnosu do navršenih 65 godina, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore.
15. Odlučujući o visini naknade štete kod sudskog raskida ugovora o radu, nižestupanjski sudovi su, cijeneći stariju životnu dob tužiteljice (62 godine u vrijeme donošenja prvostupanjske presude) i odrađenih 30 godina staža kod tuženika, unatoč nepostojanju obveze uzdržavanja, dosudili tužiteljici 8 mjesečnih plaća u bruto iznosu što ukupno iznosi 104.135,60 kn, a u preostalom dijelu, za iznos od 130.169,57 kn bruto, su zahtjev tužiteljice odbili.
16. Tuženik u reviziji navodi da je kao dan raskida ugovora o radu trebalo odrediti 19. rujna 2012. kada je tužiteljica odjavljena pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, a u krajnjem slučaju da je sudski raskid ugovora o radu trebao biti određen s danom prije odlaska tužiteljice u mirovinu. Navodi i da je dosuđeni iznos naknade štete previsoko određen.
17. Prema odredbi čl. 117. ZR-a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
18. Donoseći odluku kojom se prihvaća zahtjev radnika ili poslodavca za sudski raskid ugovora o radu sud treba odrediti dan prestanka radnog odnosa koji se određuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.
19. Osnovano tuženik osporava pobijanu odluku u dijelu kojim je određen sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude (19. srpnja 2019.).
20. Budući da tužiteljica zbog bolesti nije mogla izvršavati radne obveze te je iskoristila i pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, prema ocjeni ovog suda kao dan prestanka radnog odnosa u konkretnom slučaju opravdano je odrediti 7. prosinca 2012. kao dan uoči početka korištenja prava na prijevremenu starosnu mirovinu.
21. Revizijskim navodima kojima se (paušalno) osporava dosuđeni iznos naknade štete nije dovedena u pitanje pravilnost odluke o visini naknade štete koju su sudovi donijeli polazeći od utvrđenja o trajanju radnog odnosa, starosti, obvezama uzdržavanja i ostvarivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu.
22. Zbog svega izloženog, valjalo je na temelju odredbi čl. 393. st. 2. i čl. 395. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.
23. Obzirom da je tuženik u revizijskom stupnju postupka uspio samo u neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, valjalo je na temelju odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 3. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.
Zagreb, 14. rujna 2021.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.