- 1 -              Rev 24/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 24/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. G. (OIB: ...) iz B., SR Njemačka, zastupane po punomoćnici M. S. odvjetnici u Z., protiv tuženika L. c. d.o.o. (OIB: ...), G., zastupanog po punomoćniku I. Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-800/16-2 od 16. veljače 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-611/2013-30 od 24. veljače 2016., u sjednici održanoj 14. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 4.555,00 kn, kao neosnovan,

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 108.196,70 kn i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 12.764,96 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci presude.

 

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika kao djelomično osnovana te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o troškovima postupka u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na način da na iznos troška parničnog postupka zakonska zatezna kamata teče od 24. veljače 2016. do isplate, umjesto od 19. studenog 2013. do isplate. Ujedno je odbijena žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u odnosu na glavni zahtjev i visinu troškova postupka (točka I. izreke). Nadalje je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za nadoknadu troška odgovora na žalbu (točka II. izreke).

 

3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je žalba tuženika odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda glede glavne stvari, reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP). Predložio je prihvatiti reviziju te preinačiti pobijanu presudu, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu troška revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila istu odbaciti kao nedopuštenu uz naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 3.125,00 kn uvećanog za sudsku pristojbu u iznosu 1.430,00 kn, odnosno ukupno u iznosu 4.555,00 kn.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – pročišćeni tekst - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

7. Pobijanom drugostupanjskom presudom djelomično je potvrđena i djelomično preinačena prvostupanjska presuda primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st. 1. ZPP, stoga je u ovom slučaju dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP pa ju je kao takvu ovaj sud i razmatrao bez obzira da se tuženik u reviziji pozvao na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

8. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu neplaćene zakupnine za korištenje nekretnina u S. R. oznake kč.br. 1286/1 upisane u zk. ul. 1344 k.o. S. R. u suvlasništvu tužiteljice u 1/2 dijela i kč.br. 1285/3 upisane u zk. ul. 58 k.o. S. R. u suvlasništvu tužiteljice u 2/8 dijela.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da su tužiteljica kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik u razdoblju od 2005. do 2009. zaključili više uzastopnih Ugovora o zakupu predmet kojeg su navedene suvlasničke nekretnine tužiteljice koje predstavljaju šljunčani prostor koje tuženik koristi za obavljanje poslova iz svoje djelatnosti, na rok od jedne godine, uz ugovorenu zakupninu od 21.639,34 kn godišnje, da je nakon isteka Ugovora o zakupu iz 2009. tuženik nastavio koristiti predmetne nekretnine u utuženom razdoblju i da za korištenje nije plaćao zakupninu tužiteljici.

 

11. Na temelju navedenog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je između stranaka, sukladno čl. 546. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13 – dalje: ZOO), nakon isteka Ugovora o zakupu iz 2009., sklopljen novi Ugovor o zakupu neodređenog trajanja po kojem visina zakupnine iznosi 21.639,34 kn godišnje i dospijeva na naplatu 1. kolovoza tekuće godine, pa je stoga ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

 

11.1. Prigovor tuženika da tužiteljica nije samovlasnica nekretnine pa stoga ne može zahtijevati isplatu ugovorene zakupnine, prvostupanjski sud otklanja kao neosnovan uz poziv na odredbu čl. 531. st. 3. ZOO koja propisuje da kada pravo trećeg ograničuje zakupnikovo pravo, ovaj može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine i u svakom slučaju naknadu štete, a temeljeći na utvrđenju kako tuženik u proteklom razdoblju nije niti zahtijevao smanjenje cijene, niti raskid ugovora.

 

12. Drugostupanjski sud, odlučujući po žalbi tuženika, cijeni kao osnovane navode da prvostupanjski sud nije odlučio o istaknutom prigovoru zastare pa stoga zaključuje da u tom dijelu prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pred prvostupanjskim sudom.

 

12.1. No, unatoč počinjenoj navedenoj apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, a uzevši u obzir da je tužba podnesena 21. studenog 2013. u kojoj se traži zakupnina za razdoblje od 2011. do 2015. temeljem Ugovora o zakupu od 1. prosinca 2009., koji je prešutno obnovljen i u narednim godinama (2011., 2012., 2013., 2014. i 2015.), po kojem zakupnina za 2011. dospijeva 1. kolovoza 2011, drugostupanjski sud, ocjenjuje prigovor zastare neosnovanim i prihvaća sve zaključke prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava, te odbija žalbu tuženika u dijelu odluke o glavnoj stvari kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st. 1. ZPP.

 

12.2. Nadalje, ponovni prigovor tuženika istaknut i u žalbi da tužiteljica nije samovlasnica nekretnine pa stoga ne može zahtijevati isplatu ugovorene zakupnine, i drugostupanjski sud otklanja kao neosnovan iz razloga što zaključuje da pravo vlasništva zakupodavca na stvari koju daje u zakup nije uvjet valjanosti ugovora, navodeći da to proizlazi i iz odredbe čl. 537. ZOO.

 

13. Tuženik u okviru naznačenih pitanja ističe pogrešnu primjenu odredbi ZOO smatrajući da je trebalo u ovoj situaciji primijeniti odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“, broj 91/96, 124/97, 174/04, 38/09, 125/11 – dalje: ZZKPP).

 

13.1. Nadalje, ističe pogrešnu primjenu odredbe čl. 537. ZOO u bitnom smatrajući pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica mogla biti zakupodavac unatoč činjenici što nije samovlasnica predmetnih nekretnina.

 

14. Odredbom čl. 1. ZZKPP propisano je da se tim Zakonom uređuju zasnivanje i prestanak zakupa poslovnoga prostora te međusobna prava i obaveze zakupodavca i zakupnika, kao i prodaja poslovnoga prostora u vlasništvu Republike Hrvatske (st. 1.), a na odnose koji nisu uređeni tim Zakonom primjenjivati se opći propisi obveznoga prava o zakupu (st. 2.).

 

14.1. Odredbom čl. 2. ZZKPP propisano je da se Poslovnim prostorom u smislu ovoga Zakona smatraju se poslovna zgrada, poslovna prostorija, garaža i garažno mjesto (st. 1.), Poslovnom zgradom smatra se zgrada namijenjena obavljanju poslovne djelatnosti ako se pretežitim dijelom i koristi u tu svrhu (st. 2.) te Poslovnom prostorijom smatraju se jedna ili više prostorija u poslovnoj ili stambenoj zgradi namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti koje, u pravilu, čine građevinsku cjelinu i imaju zaseban glavni ulaz (st. 3.).

 

14.2. Odredbom čl. 546. st. 1. ZOO je propisano da kada nakon proteka vremena za koje je ugovor o zakupu sklopljen zakupnik nastavi koristiti stvar, a zakupodavac se tomu ne usprotivi, smatra se da je sklopljen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja pod istim uvjetima kao i prethodni.

 

15. Polazeći od činjenice da navedene nekretnine koje je tužiteljica dala u zakup tuženiku predstavljaju šljunčani prostor koje tuženik koristi za obavljanje poslova iz svoje djelatnosti te uzevši u obzir da iz odredbi čl. 1. i čl. 2. ZZKPP ne proizlazi da se takav šljunčani prostor ima smatrati poslovnim prostorom na koji bi se primjenjivale odredbe ZZKPP, po ocijeni ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva primijenili opće odredbe obveznog prava o zakupu sadržane u ZOO.

 

15.1. Tuženiku je za odgovoriti, da unatoč što se drugostupanjski sud kod ocijene žalbenih navoda tuženika, a pri svom zaključku da pravo vlasništva zakupodavca na stvari koju daje u zakup nije uvjet valjanosti ugovora, pogrešno pozvao na odredbu čl. 537. ZOO (umjesto čl. 531. ZOO kojom je propisana odgovornost zakupodavca za pravne nedostatke, a na koju se odredbu pozvao i prvostupanjski sud otklanjajući isti prigovor tuženika) navodeći da iz te odredbe proizlazi da zakupodavac može biti i osoba koja nije vlasnik stvari, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

15.2. Naime, iz pobijane presude jasno proizlazi da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud odlučio primjenom odredbe čl. 546. ZOO, koju je po ocijeni ovog suda pravilno primijenio s obzirom na utvrđenja da su stranke u razdoblju od 2005. do 2009. zaključili više uzastopnih jednogodišnjih Ugovora o zakupu te da je nakon isteka Ugovora o zakupu iz 2009. tuženik nastavio koristiti predmetne nekretnine u utuženom razdoblju i da za korištenje nije plaćao zakupninu tužiteljici.

 

16. Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

17. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 14. rujna 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.