Poslovni broj: 27 Gž R-1419/2021-4

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 27 Gž R-1419/2021-4

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Niki Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz V. G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici Z. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra S. m., Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-511/2020-28 od 23. travnja 2021., dana 13. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-511/2020-28 od 23. travnja 2021. u stavcima I. i III. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-511/2020-28 od 23. travnja 2021. u stavku II. izreke i u dijelu stavka IV. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 1.875,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 234,15 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2015. do isplate te naknaditi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 1.875,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2021. do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj, za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj, za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 390,62 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.264,34 kn na ime razlike manje isplaćenih plaća i naknada plaća (godišnji odmor i privremena nesposobnost za rad), s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose te razlike od njihovog dospijeća do isplate (stavak I. izreke); odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 234,15 kn (razlika plaće za siječanj 2015.) s pripadajućom zateznom kamatom (stavak II. izreke); naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2021. do isplate (stavak III. izreke) te je odbije zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog (stavak IV. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u stavcima I. i III. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP-a) predlažući njezino ukidanje, podredno preinaku, sukladno navodima žalbe.

 

3. Protiv prvostupanjske presude u stavku I. izreke te u dijelu stavka IV. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 1.875,00 kn (trošak sastava podneska od 8. travnja 2021. i pristupa na ročište za objavu presude) žali se tužitelj iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. toč. 1. i. 3. ZPP-a), predlažući njezinu preinaku u pobijanom dijelu, sukladno navodima žalbe, uz naknadu troška njezinog sastava.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Žalba je tužitelja je osnovana.

 

6. Žalba tuženika je neosnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada za svaki sat kada je tužitelj radio u otežanim uvjetima rada, kao i uvećanja plaće po osnovi odgovornosti za svaki sat kada je tužitelj imao odgovornost za živote i zdravlje pacijenata, zahtjev za isplatu razlike plaće po osnovi neisplaćenih prekovremenih sati odrađenih na neradne dane, državne blagdane i praznike te posljedično tome i zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, koja se utvrđuje kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, sve za razdoblje od veljače 2015. do zaključno sa siječnjem 2020.

 

8. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

 

9. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, osim u dijelu kojim je utvrdio osnovanim prigovor zastare u odnosu na isplatu razlike plaće za siječanj 2015., radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a).

 

10. Naime, osnovano u žalbi ističe tužitelj da je potraživanje isplate razlike u plaći za siječanj 2015. dospjelo na isplatu 16. veljače 2015. (čl. 92. st. 3. Zakona o radu /“Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR/14/), a sukladno odredbi čl. 139. ZR-a potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina pa kako iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je tužitelj tužbu podnio 17. veljače 2020. (ponedjeljak) potraživanje naknade plaće za siječanj 2015. u tom trenutku nije zastarjelo, budući da je zadnji dan zastarnog roka padao u nedjelju 16. veljače 2020., koja je Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 33/96, 96/01, 13/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11) propisana neradnim danom pa se ima smatrati da je rok istekao prvog idućeg radnog dana kada je tužba i podnesena (čl. 300. st. 3. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18/), stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava i taj dio tužbenog zahtjeva valjalo usvojiti.

 

11. Odredbom čl. 91. st. 3. ZR-a propisano je da se pod plaćom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

 

12. Odredbom čl. 94. ZR/14 propisano je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

 

13. Odredbom čl. 47. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, dalje: KU/13) odnosno čl. 45. st.1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 28/18, dalje: KU/18) propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću, a stavkom 2. istog čl. da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. navedenog članka propisano je da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća.

 

14. Odredbom čl. 51. st. 1. KU/13 odnosno  čl. 49 st. 1. KU/18 propisano je da se osnovna plaća uvećava za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. 

 

15. Odredbom čl. 57. st. 1. KU/13 odnosno čl. 55. st. 1. KU/18  propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. U konkretnom slučaju, tužitelju kao zdravstvenom radniku, taj dodatak iznosi 20% uvećanja osnovne plaće.

             

16. Odredbom čl. 59. KU/13 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće. Nadalje odredbom čl. 59. Dodatka I KU („Narodne novine“ broj 96/15), a koji je stupio na snagu 01. listopada 2015. godine, navedeni dodatak je propisan u iznosu od 12%, kao i u čl. 57. KU/18, s time da je čl. 57. Dodatka II KU/19, a koji je stupio na snagu 01. rujna 2019. godine, navedeni dodatak propisan u iznosu od 16%.

 

17. Odredbom čl. 59.a. Dodatka I KU („Narodne novine“ broj 96/15), odnosno čl. 58. KU/18 propisano je da iznimno od čl. 59. (čl. 57.) ovog Ugovora, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja, ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće, a čl. 58. Dodatka II KU/19, u iznosu od 8%.

 

18. Odredbom čl. 36. st. 2. KU/13, odnosno čl. 34. st. 2. KU/18 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

 

19. Odredbom čl. 34. Dodatka II KU/19 propisano je da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika.

 

20. Odredbom čl. 51. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, dalje: TKU/12) odnosno čl. 50. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ( „Narodne novine“ broj 128/17, dalje: TKU/17), a koji se u utuženom periodu također primjenjuju na tužitelja, plaća radnika je definirana na isti način kao i u KU/13 odnosno KU/18.

 

21. Odredbom čl. 59. st. 1. TKU/12, odnosno čl. 58. st. 1. TKU/17 propisano je da zaposleniku odsutnom s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini od 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

 

22. U odnosu na odlučne činjenice iz stanja spisa proizlazi:

 

-da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu medicinskog tehničara na Odjelu za intenzivno liječenje te mu je rad bio organiziran, između ostaloga, u dežurstvima, subotom, nedjeljom, blagdanom i prekovremeno;

-da između stranaka nije sporan matematički izračun visine tužbenog zahtjeva, sve temeljem provedenog financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji P. B. zaposlenoj u C. z. f. v. d.o.o.;

-da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da su tužitelju dodaci na plaću obračunavani za sate redovnog mjesečnog fonda sati, dok isti nisu obračunavani za sate prekovremenog rada te da je tuženik utužene dodatke obračunavao na osnovnu plaću (umnožak osnovice i koeficijent za minuli rad), a koja plaća predstavlja osnovnu plaću za redovni mjesečni fond sati (u popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak iz čl. 57. KU/13, odnosno čl. 55. KU/18 navodi se i radno mjesto tužitelja, kao radno mjesto za koje mu pripada dodatak od 25% za posebne uvjete rada, s time da je navedeni postotak tuženik obračunavao tužitelju za redovne sate rada u utuženom razdoblju);

-da nadalje iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da tužitelju u utuženom razdoblju nije plaćena naknada za prekovremeni rad ostvaren na neradne dane, državni blagdan ili praznik, koji padaju u radni dan (ponedjeljak-petak) u iznosu od 3.631,44 kn te posljedično tome i manje isplaćena naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u iznosu od 2.414,97 kn (Tabela 2.);

-da nadalje tužitelju nije isplaćen dodatak za posebne uvjete rada i za odgovornost za život i zdravlje pacijenata za obračunate prekovremene sate u ukupnom iznosu od 3.876,71 kn te posljedično navedenome i razlika naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u iznosu 2.575,37 kn (Tabela 3.), odnosno sveukupno 12.498,49 kn (Tabela 2. i. 3.).

 

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je odlučio sud prvog stupnja kada je usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 12.264,34 kn (uz iznos od 234,15 kn za siječanj 2015.), budući da tužitelju pripada uvećanje plaće za otežane uvjete rada za svaki sat, kada je radio u otežanim uvjetima rada pa tako i za sve odrađene prekovremene sate (čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18), kao i uvećanje plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi, za efektivno odrađene sate (čl. 59. KU/13 i Dodatka I KU-a /“Narodne novine“ broj 96/15/ odnosno čl. 57. KU/18), s time da niti iz jedne odredbe KU-a ne proizlazi da radniku uvećanje pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje plaće po osnovi otežanih uvjeta rada, kao i po osnovi odgovornosti za život i zdravlje pacijenata međusobno isključuju, radi čega su žalbeni navodi o suprotnome bez činjeničnog i pravnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, kao što nemaju pravno uporište niti žalbeni navodi, koji se odnose na Zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredba Kolektivnog ugovora, jer iz navedenih Zaključaka ne proizlazi da tužitelj ne bi imao pravo na dodatke za sve efektivno odrađene sate rada.

 

24. U odnosu na žalbene navode valja nadalje navesti da je mjesečni fond radnih sati za sve (ne)zdravstvene radnike jedinstven, a sukladno čl. 58. st. 9. KU/13, odnosno čl. 49. st. 10. KU/18), dobije se na način da se broj radnih dana pomnoži s osam sati.

 

25. Budući da je nesporno da je tuženik u konkretnom slučaju prekovremene sate utvrđivao na bazi mjesečnog broja sati, a ne mjesečnog fonda radnih sati (suprotno odredbi čl. 58. st. 9. KU/13 i čl. 49. st. 10. KU/18), tuženik tužitelju nije obračunao i platio utužene prekovremene sate ukoliko je radio na blagdane, odnosno državne praznike, koji padaju na radni dan u mjesecu u kojem su ostvareni prekovremeni sati te je na taj način došlo do razlike u plaći te naknadi plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (čl. 81. ZR/14, čl. 36. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 i čl. 59. st. 1. TKU/12, odnosno čl. 58. st. 1. TKU/17) u iznosu od 3.631,44 kn na ime neisplaćene bruto plaće po osnovi neisplaćenih prekovremenih sati odrađenih na neradne dane, državne blagdane i praznike i 2.414,97 kn neisplaćenih bruto razlika po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.

 

26. Valja još dodati da Zaključak br. 153. nije bitno promijenio način izračuna mjesečnog fonda radnih sati od prethodnog Zaključka br. 148, iako drugačije definira mjesečni fond radnih sati.

 

27. Naime, način formiranja mjesečnog fonda radnih sati je na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, pri čemu broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom rasporedu vremena na bazi 40-satnog tjedna ili u nejednakom radnom vremenu.

 

28. U tom smislu tuženik zanemaruje činjenicu da ne obračunava plaću na osnovu mjesečnog fonda radnih sati, već mjesečnog fonda sati, a što je vidljivo iz evidencije rada.

 

29. Navedeno ima za posljedicu da će radnici koji rade na bazi 40-satnog radnog tjedna, u slučaju da blagdan pada od ponedjeljka do petka, imati plaćeni neradni dan te će ostvariti mjesečni fond sati iako nisu radili na blagdan. S druge strane, radnici koji rade u nejednakom rasporedu će imati obvezu ostvariti isti mjesečni fond sati, unatoč tome što će raditi na blagdan koji se za radnike na bazi 40-satnog radnog tjedna smatra neradnim danom.

 

30. Zbog takvog obračuna mjesečnog fonda sati, radnici koji rade u nejednakom rasporedu, odnosno smjenama, su stavljeni u nepovoljan položaj u odnosu na primjenu odredbi čl. 58. st. 9. KU/13 i čl. 49. st. 10. KU/18, jer moraju odraditi više radnih sati (ako se radi o mjesecu u kojem neradni dan pada od ponedjeljka do petka) od onih radnika koji rade u rasporedu na bazi 40-satnog radnog tjedna.

 

31. Osim toga, Zaključak 153. i 148. Zajedničkog povjerenstva nisu u opreci te suštinski jednako reguliraju pitanje izračuna mjesečnog fonda radnih sati. Naime, iako Zaključak br. 153. definira fond radnih sati kao umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) s 8 sati, ispuštajući iz izračuna dane blagdana ili neradne dane, u taj fond sati se ne mogu ubrajati kao radni dani blagdani ili državni praznici, jer to nisu radni dani u smislu odredbe čl. 1. st. 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj.

 

32. Kako oba Zaključka određuju da broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom ili nejednakom rasporedu, a Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne može drugačije definirati (ne)radne dane od Zakona o blagdanima i spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, to je tužitelju valjalo priznati rad na blagdan kao prekovremeni rad pod uvjetom da pada na dan od ponedjeljka do petka i da prelazi mjesečni fond radnih sati.

 

33. Nadalje, osnovano u žalbi ističe tužitelj da je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: OT), tužitelju valjalo priznati trošak sastava podnesak od 8. ožujka 2021. u iznosu od 1.250,00 kn (tbr. 8/1. 42. i. 50. OT), budući da se radi o obrazloženom podnesku kojim je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem, a radi opsežnosti nije bilo za očekivati da isto učini na raspravni zapisnik, sve to neovisno o činjenici što taj podnesak nije dostavljen u spis osam dana prije održavanja ročišta, već je predan suprotnoj strani na ročištu, budući da tuženik nije ima primjedbi na matematički izračun vještakinje. Također je tužitelju valjalo priznati i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kn (tbr. 9/3, 42. i. 50. OT), budući da je punomoćnica tužitelja, temeljem svoje procesne dispozicije na isto pristupila pa se stoga radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice i u odnosu na koji OT predviđa nagradu. 

 

34. U odnosu na žalbene navode tuženika valja navesti da je tužitelju kao dio parničnog troška dosuđen i trošak financijskog vještačenja, kojeg je isti platio tako da na taj iznos ostvaruje pravo na zateznu kamatu, jednako kao i na preostali dio dosuđenog troška i to od dana donošenja prvostupanjske presude, kad je sud odlučivao o tom zahtjevu tužitelja (čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona /„Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20/).

 

35. Tužitelju je priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 390,62 kn (tbr. 10/1 42. i 50. OT).

 

36. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I., čl. 373. toč. 3. ZPP-a za stavak II. i čl. 166. st. 2. ZPP-a za stavak III.).

 

 

U Zagrebu 13. rujna 2021.

 

 

Sudac:

                                                                                              Nika Grospić Ivasović, v.r.