Poslovni broj: 53 Pž-3051/2019-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-3051/2019-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika N. I. K. d.o.o. P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u P., protiv tuženika-protutužitelja I. K. d.o.o. P., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. V., D. J., M. I., I. B. K., M. V., V. V. i A. A. u P., radi isplate iznosa od 461.919,48 kn, i po protutužbi tuženika radi isplate iznosa od 818.513,40 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-29/15-147 od 18. siječnja 2019., ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj P-29/15-163 od 28. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-29/15-147 od 18. siječnja 2019. ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj P-29/15-163 od 28. svibnja 2021., u točkama I., IV. i V. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-29/15-147 od 18. siječnja 2019. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 460.914,20 sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od: - 242.152,78 kn od 2. travnja 2009. - 121.750,00 kn od 27. listopada 2010. - 97.011,42 kn od 2. travnja 2008. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka I. izreke),

- odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 1.005,28 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke),

- naloženo je tužitelju plati tuženiku iznos od 129.118,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

 

 

- 22.071,80 kn od 9. siječnja 2009.,

- 32.978,25 kn od 16. ožujka 2009.,

- 3.619,74 kn od 20. ožujka 2009.,

- 15.521,02 kn od 7. svibnja 2009.,

- 7.061,85 kn od 12. lipnja 2009.,

- 24.634,56 kn od 1. kolovoza 2009., (točka 1. protutužbe)

- 1.065,25 kn od 1. listopada 2008.,

- 16.934,99 kn od 1. rujna 2008.

- 3.997,86 kn od 1. rujna 2008. (točka 3. protutužbe)

- 983,38 kn od 26. listopada 2010.,

- 250,00 kn od 8. srpnja 2010., (točka 10. protutužbe) do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke),

- odbijen je protutužbeni zahtjev u dijelu u kojem tuženik zahtjeva da mu tužitelj plati iznos od 689.394,70 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka IV. izreke),

- naloženo je tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 179.394,48 kn (točka V. izreke), te je

- naloženo tužitelju da plati tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.403,22 kn (točka VI. izreke).

2. Tuženik je protiv navedene presude podnio pravodobnu žalbu pobijajući točke I., IV. i V. njene izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je izreka presude nerazumljiva i proturječi razlozima presude, da su razlozi presude nejasni i proturječni, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ističe kako je u obrazloženju navedeno da su saslušani svjedoci koji stvarno nisu saslušani (M. P.), a da su saslušan svjedoci čiji iskazi se u presudi uopće ne spominju i ne ocjenjuju, a što je u suprotnosti s odredbama Zakona o parničnom postupku. Smatra nepravilnim zaključak prvostupanjskog suda kako su provedena dva vještačenja u bitnome istovjetna, te navodi u kojem dijelu to nije slučaj ističući da je prihvaćen nalaz prvog vještaka iako taj vještak nije dao odgovore na primjedbe tuženika na njegov nalaz i mišljenje. Nadalje. žalitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza te ističe da je zbog nepravilne ocjene dokaza (čl. 8. ZPP-a) prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice. Smatra da sud nije utvrdio pravu volju stranaka iz Ugovora o podjeli već je sviju odluku utemeljio na knjigovodstvenoj dokumentaciji, koja ne može u potpunosti pratiti pravu volju stranaka. Konačno ističe da u pobijanoj presudi nedostaje materijalno pravo koje je sud primijenio. Odluku o parničnom trošku iz točke V. izreke osporava jer smatra nepravilnom odluku glavnoj stvari. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, prihvati protutužbeni zahtjev i obveže tužitelja da nadoknadi parnični    trošak tuženiku ili ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 30.312,50 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP).

6. Predmet spora po tužbi je zahtjev tužitelja da mu, nakon provedene statusne promjene podjele odvajanjem, tuženik, kao društvo koje se dijeli, plati iznos od 461.919,48 kn i to na osnovu razlike po diobenoj bilanci iznos od 245.152,78 kn, po osnovi spora sa S. R. iznos od 121.750,00 kn i po osnovi zaliha za robu iznos od 98.016,70 kn.

 

7. Predmet spora po protutužbi je pak zahtjev tuženika da mu tužitelj, kao društvo preuzimatelj, nakon provedene podjele odvajanjem, plati iznos od 818.513,40 kn specificiran u 10 točaka po pojedinim osnovama i iznosima.

 

8. Prvostupanjski sud je utvrdio, a među strankama u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik 21. studenog 2008. sklopili Ugovor o podjeli društva I. K. d.o.o. s preuzimanjem dijela imovine od strane postojećeg društva N. I. K. d.o.o. (u daljnjem tekstu: Ugovor o podjeli). Predmet tog ugovora je podjela društva tuženika po modelu odvajanje s preuzimanjem sukladno čl. 550.a st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine" broj: 152/11-pročišćeni tekst, 57/12, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD), te je ugovoreno da će 31. ožujka 2008. biti dan nastupanja pravnih učinaka podjele i da se podjela imovine društva koje se dijeli vrši po principu 50%:50%. Člankom 16.8. Ugovora o podjeli ugovoreno je da ukupna potraživanja društva prenositelja prema kupcima ostaju iskazana u poslovnim knjigama društva prenositelja, s time da se otpadajući dio potraživanja, u omjeru od 50% iskazuje kao obveza društva prenositelja prema društvu preuzimatelju, dok je člankom 16.9. ugovoreno je da sve obveze društva prenositelja prema dobavljačima ostaju iskazane u poslovnim knjigama društva prenositelja, s time da se otpadajući dio obveza u omjeru 50% iskazuje kao potraživanje društva prenositelja od društva preuzimatelja, sve kako je prikazano u Tabeli 8. (koja je prilog i sastavni dio ugovora), te da je sukladno navedenom i Tabeli 8.2. na listu 28. spisa razlika između potraživanja i obveza iznosila 151.846,71 kn, iz čega proizlazi da je tužitelj (kao društvo preuzimatelj) bio u obvezi platiti tuženiku (kao društvu koje se dijeli) tu razliku. Tužitelj nije izvršio isplatu navedenog iznosa tuženiku pa time stranke nisu riješile međusobne odnose po pitanju diobene bilance i podjele društava, nego su stranke, na različite načine plaćale obveze odnosno naplaćivale potraživanja tuženika nastale do 31. ožujka 2008.

 

9. Sporna je između stranaka realizacija provedbe podjele odnosno je li ispunjavanjem obveza tuženika i naplatom njegovih tražbina od strane tužitelja dospjelih do 31. ožujka 2008. neka od ugovornih strana primila više odnosno manje imovine i koliko u odnosu na ugovoreni omjer podjele 50%:50%, te je stoga sporna osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu po tužbi i zahtjeva tuženika za isplatu po protutužbi.

10. Radi utvrđenja te sporne činjenice prvostupanjski sud je izveo dokaz vještačenjem i to prvo po vještaku R., a zatim po vještaku K., te je odluku o osnovanosti istaknutih zahtjeva donio na temelju nalaza i mišljenja sudskih vještaka te ocjenom isprava u spisu, dok je naveo da iskazi saslušanih stranaka i svjedoka nisu bili od koristi glede utvrđenja odlučnih a spornih činjenica.

 

11. Pobijana presuda nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti onom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Suprotno žalbenim navodima izreka presude je razumljiva i ne proturječi razlozima presude jer je izrekom pobijanog djela presude djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev i djelomično odbijen protutužbeni zahtjev, a u obrazloženju je prvostupanjski sud dao jasne i valjane (detaljno obrazložene) razloge za prihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva i odbijanje dijela protutužbenog zahtjeva. Također pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama za djelomično prihvaćanje tužbenog zahtjeva i djelomičnog odbijanja protutužbenog zahtjeva i ti razlozi nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

12. Neosnovan je žalbeni navod da je sud prihvatio nalaze i mišljenja oba vještaka iako su u odnosu na neke sporne činjenice različiti, budući da je u obrazloženju pobijane presude navedeno da su vještaci u bitnom vještačili istovjetno s određenim iznimkama, a na te iznimke je sud ukazao odlučujući o svakom pojedinom zahtjevu i detaljno je i pravilno obrazložio zašto je u tom dijelu prihvatio mišljenje jednog od vještaka.

13. Suprotno navodima žalitelja ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a).

14. Suprotno navodima žalitelja prvostupanjski sud se pozvao na materijalno pravo i to odredbe čl. 550.a do 550.p i čl. 512. do 549. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11-pročišćeni tekst, 57/12, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD) kao i na obvezu ispunjenja preuzete ugovorne obveze iz Ugovora o podjeli, kojim je ugovoreno da se imovina društva koje se dijeli, dijeli po principu 50%:50%. Dakle, iz obrazloženja proizlazi da se radi o primjeni čl. 550.a ZTD-a i čl. 9. i čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15) iako se na iste prvostupanjski sud nije izričito pozvao.

15. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je osnovan zahtjev za isplatu iznosa razlike po osnovi diobene bilance (točka 1. tužbenog zahtjeva), budući da je iz    nalaza i mišljenja oba sudska vještaka utvrdio da je nakon 31. ožujka 2008. tužitelj ispunio više obveza tuženika obuhvaćenih diobenom bilancom, nego što je naplatio potraživanja, te da je radi realizacije podjele po ugovorenom principu 50%-50% tuženik dužan platiti tužitelju razliku u iznosu od 242.152,78 kn.

Neosnovana je tvrdnja tuženika da tužitelj nije trebao vršiti plaćanje dospjelih obveza do 31. ožujka 2008., ako to nije bio dužan, budući da je tužitelj na temelju odredbe čl. 550.a st. 5. i 6. ZTD-a sveopći pravni sljednik društva koje se dijeli i za obveze društva koje se dijeli odgovara suglasno odredbama Zakona o trgovačkim društvima (kao solidarni dužnik). Prema tome, budući da je sukladno sporazumu samih stranaka tužitelj ispunjavao obveze tuženika i naplaćivao tražbine sadržane u diobenoj bilanci sa stanjem na dan 31. ožujka 2008., te s obzirom na zakonsku odgovornost i solidarnost stranaka (i pravo regresa iz čl. 42. st. 1. i 52. st. 1. ZOO-a), pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik, a radi poštivanja ugovorene podjele imovine 50%:50%, dužan platiti tužitelju iznos od 242.152,78 kn. Pritom valja istaknuti da žalbom nije osporeno utvrđenje sudskih vještaka u tom dijelu, a niti matematički obračun suda glede visine iznosa koji je tuženik dužan platiti tužitelju.

 

16. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je s osnove spora sa S. R. tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 121.750,00 kn (točka 2. tužbenog zahtjeva) budući da je nespornim utvrdio da je prema diobenoj bilanci pod Dugoročne obveze – dugoročna rezerviranja (spor s djelatnicom S. R.) evidentiran iznos od 243.500,00 kn i da je tuženik preuzeo tu obvezu, te da su nakon dovršetka spora, sklopljenjem sudske nagodbe s navedenom djelatnicom, iznos od 470.160,92 kn platili tužitelj i tuženik svako po polovicu sukladno čl. 27. Ugovora o podjeli. Točno je da je dugoročna rezervacija knjigovodstvena stavka, međutim, s obzirom na to da je sudski vještak R. utvrdio da je zbog izvršene dugoročne rezervacije u iznosu od 243.500,00 kn, tuženiku po diobenoj bilanci pripalo više imovine upravo u tom iznosu, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je plaćanjem polovice duga po sudskoj nagodbi, tužitelju pripalo pravo na polovicu rezerviranog iznosa. Pritom valja istaknuti da je neosnovan žalbeni navod kako su u tom dijelu nalaza iskazana različita mišljenja sudskih vještaka, budući da iz podataka u spisu proizlazi da se vještak K. konačno suglasio s mišljenjem vještaka R. da rezervacija utječe na međusobna prava i obveze stranaka iz Ugovora o podjeli, te da radi realizacije podjele po ugovorenom principu 50%:50% polovica rezerviranog iznosa pripada tužitelju. Ovdje valja istaknuti da je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud detaljno i pravilno obrazložio zašto po osnovi dugoročne rezervacija po navedenom sudskom sporu, proizlazi obveza podjele tog iznosa po ugovorenom principu svakoj stranci po 50%.

17. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da po osnovi zalihe robe (točka 3. tužbenog zahtjeva), tužitelju pripada iznos od 98.016,70 kn, budući da je iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka R. utvrdio da je tužitelj preuzeo manje robe u odnosu na robu koju je trebao preuzeti sukladno čl. 16. t. 4. Ugovora o podjeli. Tuženik niti primjedbama izneseni tijekom prvostupanjskog postupka, a koje ponavlja u žalbi, nije doveo u sumnju pravilnost mišljenja vještaka R., a prvostupanjski sud je dao detaljno i jasno obrazloženje zašto je prihvatio mišljenje tog vještaka, a ne vještaka K., a koje obrazloženje i ovaj sud u cijelosti prihvaća. Pritom valja istaknuti da je neosnovan žalbeni navod kako tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da je primio manje zalihe robe od onog što je ugovoreno, jer je tužitelj to isticao već u tužbi.

Naime, pravilno je sudski vještak R., u odnosu na zalihe robe, primijenio podatke iz robnog knjigovodstva, jer su u slučaju kada nisu usklađeni podaci u financijskom i robnom knjigovodstvu, precizniji su podaci u robnom knjigovodstvu jer se isto vodi po artiklima, pa se pouzdanije može utvrditi vrijednost robe.

Neosnovano žalitelj navodi da je trebalo izvršiti kontrolu i reviziju kompletnih zaliha i utvrditi je li i tuženik stvarno dobio manje zaliha, jer je radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno prvostupanjski sud odredio zadatak vještaku da utvrdi je li tužitelj dobio zalihe sukladno Ugovoru o podjeli i Tabeli 4., kao sastavnom dijelu ugovora, a vještak je udovoljio upravo tako određenom zadatku. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud odluku u tom dijelu donio na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Rodulovića koji je utvrdio da je tužitelj preuzeo manje robe u odnosu na robu koju je trebao preuzeti i da mu po toj osnovi pripada iznos od 98.016,70 kn.

18. U odnosu na žalbu protiv odluke o odbijenom dijelu protutužbenog zahtjeva.

19. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je jasno i detaljno obrazložio zašto smatra neosnovanim taj dio zahtjeva. Naime, u obrazloženju je navedeno da je tražbina iz točke 2. protutužbe obuhvaćena diobenom bilancom, budući da je nesporno da se radi o tražbini koja je dospjela prije 31. ožujka 2008. pa je dio koji je otpao na tužitelja prikazan kao obveza tužitelja prema tuženiku odnosno potraživanje tuženika prema tužitelju.

20. Isto važi i u odnosu na točku 3. protutužbe. Pravilno je i detaljno obrazložio prvostupanjski sud zašto smatra neosnovanim zahtjev za isplatu iznosa na temelju Ugovora o kreditu za poslovnicu u P.. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka K. je sud utvrdio da je navedeni kredit obuhvaćen diobenom bilancom i obveza tuženika je bila platiti taj kredit, a dio koji je otpadao na tužitelja (50%) je iskazan kao obveza tužitelja prema tuženiku u diobenoj bilanci (što proizlazi iz tablice br. 7.).

 

U odnosu na potraživanje po kreditu za poslovnicu G. nesporno je da je tuženik platio iznos od 187.152,00 kn, a tuženik tvrdi da mu je od tog iznosa tužitelj refundirao iznos od 101.241,61 kn pa je dužan platiti tuženiku preostali iznos od 86.510,99 kn. Sud je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj dostavio dokaze da je refundirao tuženiku iznos od 165.754,47 kn, a ne iznos od 101.241,61 kn kako tvrdi tuženik, pa je stoga pravilno zaključio da je preostao neplaćeni iznos od 21.998,10 kn o kojem je odlučeno u točki III. izreke prvostupanjske presude, a za preostali iznos je pravilno odbijen protutužbeni zahtjev.

 

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u odnosu na iznos od 34.395,40 kn pravilno i detaljno obrazložio da taj iznos tuženik nije protutužbom niti tražio u okviru utuženog iznosa od 187.752,00 kn, pa taj iznos nije bio predmet odlučivanje niti je sud o njemu trebao odlučivati (odbiti zahtjev).

21. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je neosnovano potraživanje po osnovu otplaćenog kredita po Ugovoru o kratkoročnom kreditu Zagrebačke banke (točka 4. protutužbe), budući da je utvrdio da je Ugovorom o podjeli tuženik preuzeo obvezu plaćanja tog kredita, što je tuženik nesporno i učinio, a iz nalaza i mišljenja vještaka je utvrdio da je taj iznos kredita obuhvaćen diobenom bilancom (tabela 8.) i da stoga po toj osnovi tužitelj ne duguje tuženiku ništa. Naime, taj iznos je obračunat kod utvrđenja međusobnih prava i obveza, a temeljem čega je, uz primjenu podjele imovine po ugovorenom principu, u konačnici utvrđeno da tužitelj duguje tuženiku 151.846,71 kn. Suprotno žalbenim navodima, jasno je i pravilno obrazloženo zašto po toj osnovi tužitelj ne duguje tuženiku ništa, budući da je polovica plaćenog iznosa kredita obuhvaćena u ukupnim obvezama tužitelja prema tuženiku, odnosno ukupnom potraživanju tuženika prema tužitelju i kao takvo je prikazano u diobenoj bilanci.

22. U odnosu na potraživanje po osnovi imovine koja je izuzeta iz podjele (točka 5. protutužbe) prvostupanjski je sud zaključio da je zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 155.973,25 kn neosnovanim, budući da je pravilno iz isprava u spisu (Ugovora o podjeli i odluka tuženika donesenih prije 31. ožujka 2008.) utvrdio da je iz diobe izuzet iznos od 343.807,05 kn.

 

Tuženik protutužbom, a sada i žalbom, pokušava u biti ishoditi reviziju odnosno izmjenu Ugovora o podjeli, a što nije predmet ovog spora. Naime, tuženik tvrdi da iznos od 343.807,05 kn, koji je Ugovorom o podjeli izuzet iz diobe, nije pravilno utvrđen pa navodi koji je po njemu iznos trebalo izuzeti. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su stranke ugovorile da se upravo iznos od 343.807,05 kn izuzima iz diobe jer to proizlazi iz Ugovora o diobi i odluke tuženika donesene prije podjele, te da se suprotno ne može utvrditi na temelju izvedenih dokaza.

23. U odnosu na tuženikovo potraživanje s osnove troškova diobe društva, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 34.354,05 kn i iznosa od 2.000,00 kn, budući da iz izvedenih dokaza nije utvrdio da su se stranke dogovorile da će tužitelj snositi te troškove odnosno da će tuženik nakon diobe za obije stranke obavljati knjigovodstvene poslove. Sud je iz iskaza svjedoka K. Š., kojem je poklonio vjeru, utvrdio da su i tužitelj i tuženik imali zaposlene osobe koje su obavljale knjigovodstvene isprave i da je ona bila angažirana u obavljanju poslova podjele. Nadalje, sud je obrazložio zašto i kojem svjedoku nije poklonio vjeru, a to obrazloženje prihvaća ovaj sud, jer je potkrijepljeno materijalnim dokazima, računom za koji u žalbi tuženik navodi da iako račun doista nije ispravan da to ne umanjuje obvezu tužitelja da ga podmiri. Prema tome, neosnovan je tuženikov žalbeni navod da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlaze drugačije činjenice u odnosu na one koje je utvrdio prvostupanjski sud.  

 

24. U odnosu na tuženikovo potraživanje s osnove nefakturirane, a isporučene robe prije 30. ožujka 2008. prvostupanjski je sud zaključio da zahtjev za isplatu iznosa od 37.793,80 kn nije osnovan. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je vještak R. utvrdio da u spisu nije priložena dokumentacija temeljem koje bi se utvrdilo da je ta roba (a koja je nakon podjele fakturirana tuženiku) knjižena u poslovnim knjigama tuženika na dan 31. ožujka 2008., kao niti da bi se Ugovor o podjeli i bilo koja tabela odnosili na nefakturiranu robu. Stoga nije jasni zašto je prvostupanjski sud išao ocjenjivati knjigovodstvenu dokumentaciju, budući da za to nema stručno znanje i utvrđivati činjenice kao u obrazloženju presude. Unatoč tome, a sukladno utvrđenju sudskog vještaka iz nalaza i mišljenja, taj dio tuženikovog zahtjeva pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan, jer se iz isprava u spisu nije moglo utvrditi da je ta roba evidentirana u poslovnim knjigama tuženika.

25. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je obveze prema dobavljačima iz točke 8. protutužbe bio u obvezi platiti tuženik, te da su te obveze obuhvaćene diobenom bilancom i podijeljene su među strankama po ugovorenom principu 50%:50%, te je stoga neosnovan zahtjev za isplatu iznosa od 43.177,17 kn. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, obveze prema dobavljačima su riješene ugovorom o podjeli, a prema čl. 16. Ugovora te je obveze bio dužan ispuniti tuženik, a ne tužitelj u polovici djela.

26. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 202.192,47 kn po osnovu ugovora o kreditu za G. 9. Naime, prvostupanjski sud je citirao odredbu čl. 16. st. 2. i 3. Ugovora o podjeli i utvrdio koji poslovni prostori se prenose u zakupni odnos preuzimatelja, a kojim je obuhvaćen i poslovni prostor G. 9., te da je društvo preuzimatelj u taj poslovni prostor u prijašnjim godinama izvršilo ulaganja, te da je s prijenosom zakupnog odnosa na to društvo prenose pravo na izvršena ulaganja kao nematerijalna imovina (sve navedeno je iskazano u tabeli 3.1. i 3.2.). Prema tome, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da potraživanje tuženika po toj osnovi nije utemeljeno na Ugovoru o podjeli. Naime, s pravom sud ističe da su u trenutku sklapanja Ugovora o podjeli stranke bile upoznate o postojanju kredita podignutog za adaptaciju tog poslovnog prostora, kao i o tome da je G. P. priznao iznos od 489.619,97 kn na ime ulaganja, kao i da je taj iznos prebijen s iznosom zakupnine. Ugovorom o diobi je ugovoreno da se izvršeno ulaganje priznaje kao nematerijalna imovina tužitelju, a što je s druge strane iskazano kao obveza prema tuženiku. Zbog navedenog je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije preuzeo Ugovorom o podjeli obvezu plaćanja preostalog duga po ugovoru o kreditu za adaptaciju tog poslovnog prostora, jer to nije niti ugovoreno, a što su stranke, da su htjele, mogle ugovoriti, jer su im sve okolnosti na koje se tuženik poziva u protutužbi bile poznate.

27. Iz svega navedenog proizlazi i ponovno se ističe da protutužba u biti predstavlja zahtjev za reviziju i izmjenu Ugovora o podjeli, a ne zahtjev za ispunjenje obveza tužitelja koje bi proizašle iz tog Ugovora o podjeli. Polazeći od toga da stranke slobodno uređuju svoje obvezne odnose (čl. 2. ZOO-a) te dispozitivnosti odredbi Zakona o obveznim odnosima (čl. 11. ZOO-a) kao i    dužnosti stranaka da ispune svoje obveze iz ugovora (čl. 9. ZOO-a), ovaj sud ukazuje kako se pravni odnos između tužitelja i tuženika prvenstveno mora promatrati u okviru sadržaja Ugovora o podjeli koji su stranke sklopile, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

28. Odluka o troškovima postupka pravilna je po osnovanosti (čl. 154. st. 1. ZPP-a) i visini (čl. 155. ZPP-a).

 

29. Na temelju navedenog proizlazi da svojim žalbenim navodima žalitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu.

Zagreb, 10. rujna 2021.

Predsjednica vijeća
Mirta Matić