Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-267/21-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. T. iz H. D., kojeg zastupa opunomoćenica S. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženika, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Z., radi primitka u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2569/19-9 od 28. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2021.
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2569/19-9 od 28. listopada 2020.
Obrazloženje
1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-224-02/18-01/2165, URBROJ: 511-01-203-18-2 od 2. travnja 2019. (točka I izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II izreke).
2. Predmetnim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo, što je prvostupanjski upravni sud ocijenio zakonitim pozivom na članak 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 53/91., 70/91. – ispravak, 28/92., 113/93. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 4/94. – ispravak odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/11. i 110/15., dalje: ZoHD) radi čega je presudio na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS).
3. Protiv osporavane presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. U žalbi u bitnom navodi da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude poziva na iskaz tužitelja na temelju kojeg je zaključio da tužitelj ne živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom u trajanju od 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva. Međutim, tužitelj je u svom iskazu pojasnio da gradove H. D. i B. (odnosno K.) D. dijeli samo most na rijeci U., te taj granični prijelaz svakodnevno koristi veliki broj stanovnika radi razmjene roba i usluga. Općepoznato je da stanovništvo koje živi u pograničnim područjima čini svojevrsnu zajednicu te je takvo stanovništvo međusobno usmjereno prema zajedničkim interesima. Suradnja unutar takve zajednice jača je od one matičnih država na državnoj razini. Tužitelj je muzičar po zanimanju i stoga je usmjeren na putovanja preko graničnog prijelaza u B. D., ali to ne znači da je on napustio svoj dom u Republici Hrvatskoj. Pravo na slobodu kretanja zajamčeno je Protokolom br. 4 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojom je uređeno i pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života (članak 8. Konvencije) te dom, koji čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost. Tužitelj u nastavku žalbe opisuje način na koji je za vrijeme SFRJ bilo riješeno pitanje državljanstva, te da je 8. listopada 1991. na snagu stupio Zakon o hrvatskom državljanstvu koji, u prijelaznim i završnim odredbama, u članku 30. stavku 1., propisuje da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je stekla hrvatsko državljanstvo po propisima važećim do 8. listopada 1991. Navodi da je hrvatsko državljanstvo zatražio kako se ne bi osjećao kao stranac u svojoj zemlji. U Republici Hrvatskoj ima odobren stalni boravak od 8. listopada 1991., a u Republici Hrvatskoj nije živio u periodu poslije akcije Oluja kada je bio izbjeglica u B., a potom i u B. D. Iz Ugovora o darovanju osnovnog građevinskog materijala i organiziranoj ugradnji proizlazi da je kuća tužitelja bila oštećena u ratu, te je nakon rata adaptirana čime su stvoreni uvjeti za povratak. Stoga smatra kako prvostupanjski sud nije ocijenio sve okolnosti važne za odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. Navodi članak 14. stavak 2. i članak 26. Ustava Republike Hrvatske. Predlaže Sudu ukinuti pobijanu presudu i dostaviti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a podredno preinačiti prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je žalba neosnovana u cijelosti. U rješenju tuženika od 2. travnja 2019., kojim je odbijen zahtjev tužitelja jer isti ne ispunjava pretpostavku življenja u Republici Hrvatskoj, navedene su sve relevantne činjenice, razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza te razlozi zbog kojih zahtjev nije usvojen. U cijelosti ostaje kod predmetnog rješenja i navoda sadržanih u odgovoru na tužbu, a u odnosu na žalbene prigovore navodi da je odobreni stalni boravak jedna od pretpostavki stjecanja hrvatskog državljanstva, pored koje se traži i da osoba živi u Republici Hrvatskoj. Na temelju cjelokupnog dokaznog postupka, uključujući i izjavu tužitelja, utvrđeno je da tužitelj nije živio na prijavljenoj adresi u Republici Hrvatskoj, pri čemu se ne dovodi u pitanje njegovo pravo na slobodu kretanja. Smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na članak 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu jer je odluka donesena u okviru postavljenog zahtjeva tužitelja podnesenog na temelju članka 8. navedenog Zakona.
Slijedom navedenog, tužitelj predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika u smislu odredbe članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud ne nalazi nezakonitosti pobijane presude.
8. U upravnom postupku i upravnom sporu je utvrđeno da tužitelj nije živio u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo (članak 8. stavak 1. točka 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu) jer je, prema izjavi tužitelja osobno, do lipnja 2018. živio u B. D.
9. Stoga je prvostupanjski sud zakonito potvrdio rješenje tuženika kojim je odbijen zahtjev tužitelja jer nisu ispunjene pretpostavke za primitak tužitelja u hrvatsko državljanstvo propisane člankom 8. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (na temelju kojeg je tužitelj podnio zahtjev) a kojim je propisano da prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama: 1. da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost; 2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo; 3. da živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku; 4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje; 5. da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.
10. Tužitelj svojim žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, pri čemu treba reći da je predmet ove upravne stvari ocjena zakonitosti rješenja tuženika o zahtjevu tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo, pretpostavke kojeg su propisane zakonom, pa prema tome u konkretnom slučaju nema povreda konvencijskih prava na koja se tužitelj poziva.
11. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 10. rujna 2021.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković, v.r.