Broj: Gž-2530/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Amari Trgo, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja D. T., OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. R., odvjetnik u Z. kojeg zamjenjuje punomoćnik K. P., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. travnja 2016. pod poslovnim brojem Pn-3561/13-16, dana 30. srpnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. travnja 2016. pod poslovnim brojem Pn-3561/13-16 i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženoj da tužitelju isplati iznos u visini 80.500,00 kuna sa pripadajućom kamatom.

Ujedno je naloženo tužitelju da tuženoj na ime naknade parničnog troška isplati iznosu u visini 3.500,00 kuna.

Žalbe protiv ove presude podnosi tužitelj preko svog punomoćnika i zamjenika punomoćnika. Žalbama se pobija presuda suda prvog stupnja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da ovaj sud uvaži žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da presuda bude preinačena i prihvaćen zahtjev tužitelja u cijelosti.

U smislu odredbi iz članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) sud prvog stupnja je žalbe tužitelja dostavio na odgovor tuženoj.

Tužena nije odgovorila na žalbe tužitelja.

Žalba je osnovana.

Nije sporno da se tužitelj nalazio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 5 godina i 9 mjeseci na koju je osuđen presudom Županijskog suda u Zagrebu Kv-I-269/12 od 22. svibnja 2012.

Nadalje nije sporno da se tužitelj na izdržavanju ove kazne nalazio u različitim zatvorskim institucijama; da se nalazio u Zatvoru u Z. u razdoblju od 29.12.2010. do 18.11.2011., od 19.4.2011. do 5.7.2011. u Zatvoru u S., od 5.7.2011. do 23.5.2012. ponovno u Zatvoru u Zagrebu i od 23.5.2012. u Kaznionici u G.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti na tjelesni, psihički, duševni integritet te pravo na ljudsko dostojanstvo, a do koje povrede da je došlo zbog uvjeta na izdržavanju kazne zatvora koji ne odgovaraju propisanim standardima.

Sud prvog stupnja je poštivajući osnovna načela ZPP-a, da je na stranci teret dokaza svih okolnosti, u konkretnom slučaju nastanak štetnog događaja, štete i uzročne veze između štetnog događaja i štete, odustao od izvođenja predloženog dokaza saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke koji je upravo taj dokaz predložio na okolnosti uvjeta izdržavanja kazne zatvora, ali kako tužitelj u više navrata koje točno navodi sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke (strana 10 spisa), iako uredno pozivan, sudu se pozivima nije odazvao radi svog saslušanja niti opravdao svoj izostanak, sud je odustao od izvođenja njegovog dokaza. Na temelju rezultata drugih dokaza, sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da mu je zbog uvjeta u kojima je boravio na odsluženju kazne zatvora nastupila šteta, a pogotovo šteta takvog opsega da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za dosuđivanje naknade štete.

Sud je utvrdio da je tužitelju zatvorskim ustanovama u kojima se nalazio "imao mogućnost održavanja osobne higijene, imao je odgovarajuću prehranu (tri obroka dnevno), imao je mogućnost obavljanja fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima, mogućnost pružanja zdravstvene zaštite, osiguran smještaj koji odgovara zdravstvenim, higijenskim, prostornim, klimatskim prilikama osim u pogledu površine sobe, svakodnevnu šetnju, tuširanje, mogućnost čitanja knjiga, pravo na posjete, sudjelovao je u radu modelarske sekcije u Kaznionici u Turopolju u kojoj ustanovi mu je dana i mogućnost rada i dr.".

Sud je u obrazloženju pobijane odluke otkloni da se izvede predloženi dokaz očevidom u zatvorskim ustanovama jer polazi od nesporne činjenice da je tužitelj "doista bio smješten u sobe koje nisu odgovarale propisanom standardu u smislu površine", ali da samim tim ne znači da je time "bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju koje bi uopće dovelo do povrede prava osobnosti i to do takve povrede prava osobnosti koja bi opravdavala dosuđivanje naknade štete zbog povrede prava osobnosti".

Stoga sud odbija zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Ovaj žalbeni sud za sada ne može prihvatiti ocjenu prvostupanjskog suda.

Sud polazi od nesporne činjenice među strankama da "su zatvori prenapučeni".

Tužitelj u podnesenim žalbama upravo upire na činjenicu prenapučenosti smještaja u zatvorima, na nedorečenost suda kojim se otklanja ovaj veliki nedostatak koji u datim okolnostima može uzrokovati doista povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje onako kako je to postavio tužitelj podnesenom tužbom.

Zakon o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13, dalje: ZIKZ) uređuje izvršavanje kazne zatvora. Ovim Zakonom također je propisano da uvjeti na izdržavanju kazne zatvora se izvršavaju na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva. Ova zakonska odredba ulazi u temeljna načela izvršavanja kazne zatvora sukladno ovoj zakonskoj odredbi, a težina ove zakonske odredbe na tragu je odredbe članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je sastavni dio našeg pravnog sustava koji smo prihvatili 1997. ne samo kao zakonski tekst suglasno odredbi iz članka 141. Ustava, već smo se obvezali tu Konvenciju tumačiti na način kako to čini Europski sud za ljudska prava. Boravak u zatvoru i održavanje i pretpostavke dopustivosti uvjeta boravka u zatvoru vezuju se za odredbu iz članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, za zabranu mučenja kojom je propisano da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

Prema odredbi iz članka 74. ZIKZ-a propisano je da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim, prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama. Prema stavku 2. članka 74. ZIKZ-a čak je preporuka da se zatvorenik u pravilu smješta u zasebnu prostoriju, a da se zajednički mogu smjestiti zatvorenici i za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati, da se svakom zatvoreniku osigurava zasebna postelja, a da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

Prema stavku 5. članka 74. ZIKZ-a zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

Suprotno odredbama ovog Zakona tužitelj je upirao na svoj boravak u jednom od zatvora (S.) u kojem je bio veliki broj zatvorenika u jednoj prostoriji, u kojem je svakom od zatvorenika pripadala znatno manja površina zatvora, a pored toga u toj prostoriji da se nalazio i sanitarni čvor koji nije bio posebno u potpunosti ograđen, iako se u tom prostoru konzumirala hrana. Stog razloga, takav smještaj u prostoru gdje nije u potpunosti izdvojen sanitarni čvor i gdje se konzumira hrana, doista se prema tvrdnji i samog tužitelja u žalbi ne može kompenzirati drugim razlozima.

Naime, istina je da kada se radi o uvjetima boravka u zatvoru, tada povreda prava i ostvarenje povreda prava, valja sagledavati u svojoj ukupnosti svih kvaliteta života u konkretnoj ustanovi pri čemu situacija kada zatvorenik u dužem vremenskom razdoblju boravi u zatvoru suprotno odredbama ZIKZ-a, prema stajalištu ovog žalbenog suda, se ne može kompenzirati drugim kvalitetnim uvjetima jer ta okolnost sama po sebi je dostatna da takvoj osobi uzrokuje tegobe intenziteta koji premašuju neizbježnu razinu trpljenja do koje dolazi pri svakom lišenju slobode, a što predstavlja osnov za utvrđenje nastupa neimovinske štete (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem OU-III-1437/2007).

Kada se pregledavaju i brojne odluke Europskog suda za ljudska prava u primjeni odredbi iz članka 3. Konvencije tada je Europski sud za ljudska prava potvrdio da je standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika relevantni minimalni standard na temelju članka 3. Konvencije. Odstupanja od ove površine mogu biti tek kratka, povremena i minimalna, ona se moraju smanjiti maksimalno dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe. Te okolnosti mogu biti značajni ublažavajući čimbenici u odnosu na dodjelu oskudnog osobnog prostora, ali prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, tek ukoliko je kratkotrajni boravak u skučenijem prostoru od 3 m2 za svakog zatvorenika.

Poštivajući ovaj standard Europskog suda za ljudska prava u primjeni Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, propisano je našim ZIKZ minimalni prostor od 4 m2, a Pravilnik o standardima smještaja i prehrane zatvorenika ("Narodne novine", broj 92/02) člankom 3. stavkom 2. je određeno naveo da postelje moraju biti međusobno razmaknute od najmanje 80 cm međusobno.

Sud prvog stupnja je otklonio izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta koji dokaz je tužitelj predlagao upravo na okolnosti izuzetno velikog broja zatvorenika u prostoru koji je znatno ispod propisanih mjerila i standarda propisnih odredbom iz članka 74. ZIKZ-a, kao i na okolnost nespojivosti istog prostora u kojem se zbog nepotpune ograđenosti koristi prostor kao sanitarni čvor, i kao prostor za konzumiranje hrane.

Zbog svih navedenih činjenica, zbog okolnosti što prvostupanjski sud pojam opće poznate nesporne okolnosti među strankama da su "zatvori prenapučeni" nije razmatrao u okviru propisanih uvjeta ZIKZ-a, a niti donesenog Pravilnika o standardu smještaja i prehrane zatvorenika, zanemarujući i praksu Europskog suda za ljudska prava u primjeni odredbi iz članka 3. Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja te temeljem odredbi iz članka 370. ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će utvrditi potpuno i valjano činjenice relevantne za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja te će ponovno valjanom primjenom materijalnog prava odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je valjalo ukinuti odluku o parničnom trošku budući da za sada nisu poznati svi parametri za donošenje ove odluke.

U Splitu 30. srpnja 2018.