REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 4 Pž-4182/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Marine Veljak, predsjednika vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Mirne
Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SLAVKA ARLOVIĆA, vlasnika obrta
Mlin Cerna, Cerna, Mala Cerna 5, OIB 45914598569, kojeg zastupa punomoćnik
Hrvoje Šutalo, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA
ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa
punomoćnik Tihana Svetec, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i
isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku
poslovni broj P-178/2019-14 od 4. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna

2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Osijeku poslovni broj P-178/2019-14 od 4. kolovoza 2020. u točkama I., II. i
III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-178/2019-14 od 4.
kolovoza 2020. u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud
utvrdi da je ništetan ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj
5110068858/05 od 17. prosinca 2004. sklopljen između stranaka. Točkom II. izreke
odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdi da
su ništetne odredbe čl. 3. i 11. navedenog Ugovora o dugoročnom kreditu i da naloži
tuženiku da plati tužitelju iznos koji će tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu
dokumentaciju odnosno sve podatke potrebne za određivanje novčane tražbine sa
zateznim kamatama na više plaćeni iznos obroka (anuiteta) kredita, kao i da mu
nadoknadi troškove parničnog postupka. Točkom III. izreke presude određeno je da
je tužitelj dužan nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od

4.687,50 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi
propisanoj za ostale odnose. Točkom IV. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za
naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn.

Poslovni broj: 4 Pž-4182/2020-3 2

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, pobijajući je u dijelu u kojem nije
uspio u sporu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U
žalbi navodi da sud nije cijenio izvedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o
parničnom postupku i da je učinjena bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. t. 11.
toga Zakona. Dalje navodi da sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo u skladu s
pravom Europske unije, u konkretnom slučaju u skladu s odredbama Direktive 93/13
o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (Službeni list
Europske zajednice 1993. L95/29), koja direktiva je implementirana u Zakon o zaštiti
potrošača i Zakon o obveznim odnosima. Ukazuje na to da je tuženik bankarska
institucija kojoj je sklapanje ugovora o kreditu sastavni dio poslovanja, dok je
tužiteljev položaj slabiji s obzirom na stupanj informiranosti te da se nije pregovaralo
o odredbi koja se tiče promjenjive kamatne stope. Ističe da je promjena kamatne
stope bila podložna isključivo tuženikovoj volji te da je unatoč padu EURIBOR-a
kamatna stopa rasla zato što je tuženik povećavao bankarsku maržu. Navodi da
odredbe ugovora moraju biti takve da korisniku, osim gramatičke i jezične
razumljivosti, omogućavaju razumijevanje i funkcioniranje onog pojma ili instituta na
koji se jezični izričaj odnosi, što znači da je tuženik prilikom sklapanja ugovora trebao
tužitelju ukazati na ekonomske posljedice značenja pojmova promjenjive kamatne
stope i prijevremene otplate kredita. Napominje da je riječ o formularnom (tipskom)
ugovoru, koji ne sadrži dovoljno elemenata za individualizaciju visine promjenjive
kamatne stope, čime je tužitelju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta
obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu i koja je uzrokovala znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na zastaru ukazuje
na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. te da
ista načela treba primijeniti na fizičke i pravne osobe. Smatra da je tuženik
ugovaranjem plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, koja ima karakter
ugovorne kazne, povrijedio odredbe čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima
na tužiteljevu štetu. Žalitelj smatra da odgovara kao fizička osoba i da se na njega
primjenjuje direktan učinak kolektivne tužbe, s time da ukazuje na priopćenje
Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. rujna 2019. Konačno, navodi da su
odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i prijevremenoj otplati protivne općim
načelima obveznih odnosa te da činidba u konkretnom slučaju nije odrediva, kao i da
je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer tuženik nije u cijelosti tužitelja informirao o
svim rizicima koji proizlaze iz ugovora o kreditu. Predlaže da ovaj žalbeni sud
preinači pobijanu presudu, podredno, da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja
na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama
dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14.
ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

Poslovni broj: 4 Pž-4182/2020-3 3

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovora o
dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev
radi utvrđenja ništetnosti odredbi toga ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i
uvjetima za prijevremenu otplatu kredita, kao i radi vraćanja novčanih iznosa za koje
tužitelj smatra da ih je neosnovano platio ispunjavajući svoje obveze iz ugovora.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su tužitelj (korisnik
kredita) i Ljubica Arlović, vlasnica obrta pekarna Ceranka (sudužnik) 4. srpnja 2005.
sklopili s tuženikom (kreditorom) ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom
na iznos kredita od 410.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uz primjenu srednjeg
tečaja Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, čija namjena je bila kupnja
poslovnog prostora i obrtnih sredstava.

7. Budući da je čl. 18. ugovora korisnik kredita potvrdio da je upoznat s
uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, zatim, da mu je uručena otplatna
tablica s iskazanom efektivnom kamatnom stopom, kao i da je upoznat i suglasan da
naznačena efektivna stopa vrijedi na datum izrade otplatne tablice te da je
promjenjiva u skladu s odredbama ugovora, prvostupanjski sud je zaključio da je
tužitelj bio upoznat s parametrima bitnim za sklapanje ugovora i da su mu bile jasne
ugovorne odredbe, prava i obveze koje proizlaze iz ugovora. Prema stajalištu
prvostupanjskog suda, činidba plaćanja kamate je odrediva (čl. 3. ugovora), jer sadrži
podatke s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope (visina tromjesečnog
EURIBOR-a uvećano za 3,7 postotnih poena godišnje), a odredba čl. 11. ugovora
nije ništetna, jer iz nje proizlazi da se je korisnik kredita, ako odluči prijevremeno
otplatiti kredit, obvezan informirati o uvjetima za prijevremenu otplatu kredita, koji
važe na dan otplate. Polazeći od shvaćanja da tužitelj nije potrošač, prvostupanjski
sud je zaključio da ne treba primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (koja je djelomično potvrđena presudom ovoga
suda poslovni broj Pž-7129/13), donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača. Budući da ugovor o kreditu kao cjelina ni pojedine njegove odredbe nisu
ništetni u smislu odredbi čl. 46., 50. i 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne
novine“ broj: 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), prvostupanjski
sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a, u žalbi se ne mogu iznositi nove
činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede
odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Tužitelj je tek u žalbi
iznio činjenicu da je unatoč padu EURIBOR-a kamatna stopa rasla, jer je tuženik
povećavao bankarsku maržu, zbog čega je ovaj sud nije uzeo u obzir.

9. Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba
parničnog postupka na koju ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti pa ni ona na
koju ukazuje žalitelj. Ta presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima ne
postoji proturječnost između onoga što je u razlozima presude navedeno o sadržaju
isprava i samih tih isprava. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao
jasne i logične razloge o tome kako je cijenio pojedini dokaz odnosno zašto određenu
činjenicu smatra dokazanom.

Poslovni broj: 4 Pž-4182/2020-3 4

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije potrošač u
smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03,
46/07 i 79/07), koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a kojom je
propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe
koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili
poduzetničkoj djelatnosti. Isto tako, odredbama čl. 4. Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i
41/14), koji se primjenjivao od 7. kolovoza 2007. do 7. travnja 2014. i čl. 15. st. 1. t.

15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19), koji se
primjenjuje od 8. travnja 2014., propisano je da je potrošač fizička osoba koja sklapa
pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili
profesionalne djelatnosti. Konačno, prema odredbi čl. 2. Direktive 93/13 o
nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993.,
implementirane u hrvatsko zakonodavstvo, potrošač je svaka fizička osoba koja u
ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.
Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao vlasnik obrta za potrebe obavljanja obrtničke
djelatnosti - za kupnju poslovnog prostora i pribavljanje obrtnih sredstava, zbog čega
ga ne treba smatrati potrošačem.

11. Budući da tužitelj nije sklopio ugovor o kreditu kao potrošač, u konkretnom
slučaju ne primjenjuju se pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-1401/12, čiji je predmet utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava
potrošača, kako je to propisano odredbama čl. 502.c u svezi s čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
Također, odredbe konkretnog ugovora o kreditu nisu identične onima koje su bile
predmet navedenog postupka.

12. Ugovorom o kreditu stranke su ugovorile kamatu na glavnicu kredita koja
se određuje tako da se referira na visinu tromjesečnog EURIBOR-a (koji se uvećava
za 3,7 postotnih poena godišnje), ali je ujedno definirana kao promjenjiva (čl. 3.). U
odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je kamatu mijenjao prateći kretanje kriterija
određenih primjenjivim odredbama općih uvjeta poslovanja, o čemu je zatim tužitelju
slao obavijest i pripadajući otplatni plan. Odredbom čl. 17. ugovora o kreditu, između
ostalog, ugovoreno je da za sve što nije predviđeno tim ugovorom vrijede zakonski i
podzakonski propisi, uzance, poslovni običaji i akti o poslovanju kreditora, a tužitelj je
potvrdio da je s tim aktima upoznat. Iz toga slijedi da je ugovorena promjenjiva
kamatna stopa čija visina ovisi o primjeni kriterija ugovorenih ugovorom o kreditu i
tuženikovim općim uvjetima poslovanja. Međutim, tužitelj, iako je u skladu s
odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a na njemu teret dokaza, nije dostavio opće uvjete
poslovanja iz kojih bi bilo razvidno koji su ugovoreni kriteriji za određivanje visine
kamatne stope i je li promjena tih kriterija bila podložna isključivo tuženikovoj volji.
Stoga valja zaključiti da odredba čl. 3. toga ugovora nije ništetna, kao ni ugovor o
kreditu u cjelini, jer je činidba odrediva u skladu s odredbom čl. 50. Zakona o
obveznim odnosima.

13. U odnosu na žalbene navode da je tuženik bankarska institucija, kojoj
sklapanje ugovora o kreditu spada u predmet poslovanja, a da je tužiteljev položaj
slabiji, valja reći da je tužitelj kao trgovac, sklapajući ugovor o kreditu za potrebe
svoje djelatnosti, trebao postupati s povećanom pažnjom i voditi računa o tome koje

Poslovni broj: 4 Pž-4182/2020-3 5

obveze i rizike nosi valutna klauzula te imati u vidu posljedice ugovaranja promjenjive
kamatne stope i prijevremene otplate kredita. Iz odredbe čl. 18. ugovora proizlazi da
je tužitelj potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom,
zatim, da mu je uručena otplatna tablica s iskazanom efektivnom kamatnom stopom,
kao i da je upoznat i suglasan da naznačena efektivna stopa vrijedi na datum izrade
otplatne tablice te da je promjenjiva u skladu s odredbama ugovora, što znači da je
bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz njega proizlaze, kako je to
pravilno zaključio prvostupanjski sud. S druge strane, tužitelj tijekom postupka nije
naveo konkretne negativne ekonomske posljedice koje su nastupile, a koje nije
mogao predvidjeti odnosno s kojima nije bio upoznat. Prema tome, ne može se
smatrati da je tužitelj bio u nepovoljnijem položaju zato jer je sklapanje ugovora o
kreditu dio tuženikovog predmeta poslovanja.

14. Nadalje, samo zato što se o ugovornoj odredbi, koja se tiče promjenjive
kamatne stope, nije pojedinačno pregovaralo, ne može se smatrati da je ona
ništetna. Tužitelj, naime, tijekom postupka nije iznio razloge iz kojih bi se moglo
zaključiti da je ta odredba protivna samoj svrsi sklopljenog ugovora, dobrim
poslovnim običajima, da ga lišava prava da stavi prigovore odnosno da gubi prava iz
ugovora ili rokove te da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu. Stoga
valja zaključiti da ta odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 143. st. 1. Zakona o
obveznim odnosima, niti je prvostupanjski sud trebao odbiti njezinu primjenu u skladu
sa st. 2. toga članka, a isto vrijedi i u pogledu odredbe čl. 11. koja se odnosi na
uvjete prijevremene otplate kredita. Ovdje valja ukazati na to da se tužitelj pogrešno
poziva na odredbe čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“
35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), koje se ne primjenjuju u skladu s odredbom čl.

1163. st. 1. toga Zakona, jer je riječ o obveznim odnosima koji su nastali prije
stupanja na snagu toga Zakona (ugovor je sklopljen 4. srpnja 2005., a zakon je
stupio na snagu 1. siječnja 2006.).

15. Suprotno žalbenim navodima, naknada za prijevremenu otplatu kredita
nema karakter ugovorne kazne iz čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prema
kojoj vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određenu
novčanu svotu ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili
ako zakasni s njezinim ispunjenjem (ugovorna kazna). Naime, u slučaju prijevremene
otplate kredita nije riječ o neispunjenju ili zakašnjenju s ispunjenjem ugovorne
obveze.

16. Nisu povrijeđene niti odredbe čl. 1068. st. 2. i 3. Zakona o obveznim
odnosima, prema kojima korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za
vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je dužan naknaditi štetu
ako ju je davalac kredita pretrpio, jer iz njih ne proizlazi da ugovorne strane nisu
ovlaštene ugovoriti plaćanje naknade kao protučinidbe za usluge tuženika prilikom
prijevremene otplate kredita ili za troškove koji su mu nastali. Navedene zakonske
odredbe odgovaraju odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima,
koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., na koje se poziva žalitelj. Valja reći da
odredbom čl. 11. predmetnog Ugovora nije ugovoreno plaćanje naknade za
prijevremenu otplatu kredita prema tarifi banke, kako je to navedeno u tužbi, već da
korisnik kredit može otplatiti uz upute i uvjete propisane aktima kreditora koji važe na

Poslovni broj: 4 Pž-4182/2020-3 6

dan prijevremene otplate, kao i da tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaz iz
kojeg bi proizlazilo da je prijevremeno otplatio kredit i da je takvu naknadu uopće
platio.

17. Konačno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sklopljeni ugovor
o kreditu odnosno njegove odredbe nisu ništetne u smislu odredbe čl. 103. st. 1.
Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je ništav ugovor, koji je protivan Ustavu
Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ako cilj povrijeđenog
pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne
propisuje što drugo. Isto tako, iz svega prethodno iznesenog proizlazi da se ne može
se smatrati da su te odredbe protivne općim načelima obveznih odnosa.

18. S obzirom na to da predmetni Ugovor odnosno odredbe čl. 3. i 11. toga
Ugovora nisu ništetne, prvostupanjski sud je pravilno odbio izvođenje dokaza
financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva i zaključio da nije
odlučno je li osnovan tuženikov prigovor zastare.

19. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).

20. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a,
odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama
I., II. i III. izreke.

Zagreb, 9. rujna 2021.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak

Broj zapisa: eb2ff-6d5da

Kontrolni broj: 0b44b-3d3a7-4c2da

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MARINA VELJAK, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.