Poslovni broj: I Kž-161/2021-7

 

Poslovni broj: I Kž-161/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić, mr.sc. Ljiljane Stipišić, Snježane Hrupek-Šabijan i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. H., optužene Ž. O. i maloljetnog R. H. zbog kaznenog djela iz članka 111. točka 4. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog S. H., optužene Ž. O. i maloljetnog R. H. podnesenih protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu, broj K-19/2020-122 od 30. ožujka 2021., u sjednici održanoj 9. rujna 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog S. H. putem video-linka te njegove braniteljice D. S., odvjetnice u V. i branitelja optužene Ž. O., B. K., odvjetnika u V.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda i rješenje u dijelu rješenja na način da se u izrečenu odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod ima uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, temeljem članka 66. stavak 4. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19., dalje: ZSM/11.) od 22. svibnja 2020. pa nadalje.

 

II U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, a u cijelosti žalbe optuženog S. H., optužene Ž. O. i maloljetnog R. H. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, broj K-19/2020-122 od 30. ožujka 2021. optuženi S. H. i optužena Ž. O. proglašeni su krivima da su počinili kazneno djelo protiv života i tijela, teškim ubojstvom u pokušaju iz članka 111. točka 4. u vezi članka 34. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te presude, te je optuženom S. H. temeljem članka 111. u vezi članka 34. stavak 2. KZ/11. u vezi članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 1. KZ/11. izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a temeljem članka 58. stavak 1. KZ/11. opozvana mu je uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-12/2019. od 26. travnja 2019., pravomoćna 27. lipnja 2019. zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, neovlaštenom uporabom tuđe pokretne stvari iz članka 234. stavak 2. KZ/11. te je određeno izvršenje tom presudom izrečene kazne zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Temeljem članka 58. stavak 3. KZ/11. uz primjenu članka 53. stavak 1. KZ/11. i članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. S. H. uzima se utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz članka 234. stavak 2. KZ/11. i kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina za kazneno djelo iz članka 111. u vezi članka 34. stavak 2. KZ/11. te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 3 (tri) mjeseca u koju mu je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. svibnja 2020., pa nadalje. Za kazneno djelo iz članka 111. točka 4. u vezi s člankom 34. KZ/11 optužena Ž. O. je temeljem članka 111. KZ/11. u vezi članka 34. stavak 2. u vezi članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 1. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine u koju joj je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja 22. i 23. svibnja 2020.

 

1.1. Temeljem članka 77. stavak 1. KZ/11. u vezi članka 560. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), od optuženih S. H. i Ž. O. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 800,00 kuna i 100,00 eura. Utvrđuje se da je novčani iznos od 800,00 kuna i 100,00 eura imovinska korist koju su optuženi S. H. i optužena Ž. O. ostvarili počinjenjem kaznenog djela iz članka 111. točka 4. KZ/11. Utvrđeno je da je novčani iznos od 800,00 kuna i 100,00 eura imovina Republike Hrvatske. Naloženo je optuženom S. H. i optuženoj Ž. O. da Republici Hrvatskoj solidarno isplate novčani iznos od 800,00 kuna i 100,00 eura u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

1.2. Temeljem članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi S. H. i optužena Ž. H. oslobođeni su plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. – 6. i 7. ZKP/08.

 

1.3. Ujedno, prvostupanjski sud je rješenjem, temeljem članka 5. u vezi članka 7. i 16. ZSM/11., maloljetnom R. H. izrekao odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod koja mjera može trajati najkraće 6 (šest) mjeseci, a ne smije biti dulja od 3 (tri) godine. Temeljem članka 89. ZSM/11. troškovi ovog postupka u odnosu na maloljetnog R. H. padaju na teret državnog proračuna.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi S. H., optužena Ž. O. i maloljetni R. H..

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, povrede kaznenog zakona i odluke o oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o uračunavanju vremena provedenom u istražnom zatvoru maloljetnom R. H. u izrečenu odgojnu mjeru, u odluci o kazni u odnosu na optuženog S. H. i optuženu Ž. O. te u odluci o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na optuženog S. H. i optuženu Ž. O..

 

2.2. Optuženi S. H. se žali po braniteljici D. S., odvjetnici iz V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

2.3. Optužena Ž. O., po branitelju B. K., odvjetniku u V. podnijela je žalbu zbog svih žalbenih osnova, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

2.4. Maloljetni R. H. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o odgojnoj mjeri s prijedlogom da se rješenje u odnosu na maloljetnika ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi S. H. po braniteljici D. S., odvjetnici u V. i optužena Ž. O. po branitelju B. K., odvjetniku u V. s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika.

 

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Na javnu sjednicu vijeća nisu pristupili, uredno izvješteni, državni odvjetnik i optužena Ž. O., pa je ista održana u njihovoj odsutnosti, temeljem članka 475. stavak 4. ZKP/08. Na sjednici su nazočili braniteljica optuženog S. H., D. S., odvjetnica u V. i branitelj optužene Ž. O., B. K., odvjetnik u V. te iznijeli ukratko žalbene navode, a prisutni optuženi S. H. putem video-linka je dopunio izlaganje braniteljice i dodao da nije kriv za kazneno djelo za koje se tereti i ostao pri svojoj iznesenoj obrani.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalbe optuženog S. H., optužene Ž. O. i maloljetnog R. H. nisu osnovane.

 

7. Žalbe optuženog S. H. i optužene Ž. O. te maloljetnog R. H. gotovo su identične u odnosu na isticanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka pa će se na te prigovore odgovoriti na jednom mjestu.

 

8. Optuženici i maloljetnik navode da "nisu navedene odlučne činjenice u pogledu provedenih dokaza", što podvode pod članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim, taj vid povrede koji oni iznose ova odredba uopće ne predviđa, a ne radi se ni o nekoj drugoj inačici iz te odredbe. Time što prvostupanjski sud nije u presudi, nabrajajući izvedene dokaze, naveo i reprodukciju DVD-ova o ispitivanju optuženika u istrazi, pa čak ni to što iz raspravnih zapisnika nije vidljivo da su te snimke reproducirane, nije počinjena niti jedna apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka, nego se eventualno može raditi o relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, ali pritom žalitelj mora objasniti koja je odredba kaznenog postupka povrijeđena i na koji je način to utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Žalitelji to nisu učinili, a ovaj sud je utvrdio da se iz raspravnog ispitivanja optuženika uočava kako su im predočeni njihovi navodi izneseni u istrazi odnosno na policijskom ispitivanju, a to podrazumijeva ne samo da je sudu bilo poznato što su optuženici tada izjavili, nego i da je to znala i obrana, jer je isto tako mogla postavljati pitanja ili prigovarati, a to nije učinila. Nadalje, maloljetni R. H. ponavlja prigovore optuženika, a nema vlastitih primjedbi u vezi svoje obrane, jer ne navodi da njegova ranija obrana nije reproducirana.

 

9. Bitnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., i da nema razloga o odlučnim činjenicama žalitelji, optuženici i maloljetnik, nalaze jer da nije obrazloženo zbog čega su postupali s izravnom namjerom. Pritom tvrde da prvostupanjski sud tek konstatira da su postupali s tim oblikom krivnje, ali  bez da daju argumente za takav zaključak. Međutim, prvostupanjski sud je u točki 36. obrazloženja jasno i nedvosmisleno naveo da su optuženici i maloljetnik postupali svjesno i voljno, s izravnom namjerom da usmrte oštećenika, radi toga da se domognu njegovog novca. Prvostupanjski sud je osnovano utvrdio, što je u obrazloženju odluke i jasno naveo, iz čega proizlazi izravna namjera da se događaj između optuženih S. H., Ž. O. i maloljetnog R. H. i oštećenog M. M. odigrao 21. svibnja 2020. u večernjim satima i da su oštećenog M. M. udarala braća optuženi S. H. i maloljetni R. H., kojom prilikom je oštećeni M. M. zadobio najmanje deset udaraca šipkom i nogama, dok mu je optužena Ž. O. uzimala novac i mobitel, a što ukazuje na njihovu svijest o tome što rade i želju da nastupi posljedica, a kako su ih motivirali koristoljubivi motivi. Ostali prigovori koje žalitelji s tim u vezi iznose zapravo su navodi kojima obrazlažu žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (pitanje jesu li optuženici htjeli teško tjelesno ozlijediti oštećenika ili ga usmrtiti), a o čemu se, u ovoj odluci, drugostupanjski sud očituje prilikom obrazlaganja te žalbene osnove.

 

10. Svi žalitelji, također, smatraju da nema razloga o odlučnim činjenicama i da su izneseni razlozi nerazumljivi i proturječni, jer da nije vidljivo iz čega sud nalazi da su postupali u dogovoru i zajedno. Naime, suprotno navodima u žalbi,  prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su u konkretnom slučaju, svo troje, optuženici i maloljetnik, imali svoje uloge u počinjenju djela, braća, optuženi S. H. i maloljetni R. H., su tukli šipkama i nogama oštećenika, a supruga optuženika, Ž. O. iz džepova hlača mu je uzela mobitel i novčanik pa su time postupali prema trenutnoj situaciji, dogovorno i zajedno kako to prvostupanjski sud i konstatira u točki 27. i 36. obrazloženja pobijane presude. Ulaženje u ispravnost tog zaključka pitanje je ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o tome će biti riječi poslije, u okviru te žalbene osnove.

 

11. U okviru iste žalbene osnove svi žalitelji osporavaju ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda o tome tko je sve udarao oštećenika, pri čemu se pozivaju na to da je sud pogrešno citirao nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka, jer da vještakinja nije rekla da su ozljede oštećeniku zadale dvije osobe, pa se čak na tako netočno citirani nalaz i mišljenje i pozvao u svom zaključku. Suprotno takvim navodima, vještakinja je izjavila da je moguće da su ozljede zadale dvije osobe, pa je navela da u tom slučaju nije bilo potrebe da se oštećenik okreće i da mijenja položaj. Iako vještakinja nije decidirano izjavila da su oštećenika ozlijedile dvije osobe, a što doista nije ni mogla, već je dopustila i takvu mogućnost, sud je upravo takvu mogućnost prihvatio i zaključio da se događaj tako odigrao, a izvodeći takvo zaključenje iz drugih dokaza. Prema tome nema govora o tome da bi postojala proturječnost između nalaza i mišljenja vještaka i onog što se u razlozima presude o sadržaju tog nalaza i mišljenja navodi. Druga je stvar ispravnosti zaključaka suda o tom dijelu događaja, a to je pitanje ispravnosti utvrđenih činjenica.

 

12. Svi žalitelji također iznose da je izreka proturječna obrazloženju, i to u dijelu koji se odnosi na tijek vožnje, kada je prema činjeničnom opisu inkriminacije oštećenik uspio iskočiti iz auta, a što je suprotno navodu suda iz obrazloženja da nije bitno je li oštećenik iskočio iz auto ili je pobjegao iz kuće. Međutim, bitna povreda kaznenog postupaka postoji tek ako se proturječje između izreke i obrazloženja odnosi na pravno relevantne činjenice, a to su one koje predstavljaju konstitutivna obilježja kaznenog djela o kojem se radi. Epilog inkriminiranog događaja, odnosno je li oštećenik pobjegao iz kuće ili iskočio iz automobila, ne predstavlja niti jedan konstitutivni element kaznenog djela pokušaja teškog ubojstva. Prema tome nije riječ o žalbom istaknutom vidu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Opet se radi o činjeničnom pitanju u vezi s onim što žalitelji tim dijelom događaja naglašavaju, odnosno je li oštećenik ispričao istinu u tom dijelu, čime se očito osporava po žaliteljima vjerodostojnost iskaza oštećenika.

 

13. Dakle, nisu počinjene po žaliteljima istaknute bitne povrede kaznenog postupka, a ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te nije utvrdio da su počinjena bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi.

 

14. Svi optuženici, S. H. i Ž. O., i maloljetni R. H. osporavaju ispravnost utvrđenih činjenica, i to prvenstveno nastoje dovesti u sumnju vjerodostojnost oštećenikovog iskaza, polazeći od toga da u automobilu nema tragova krvi, a on je nesumnjivo krvario od nanesenih ozljeda (pa to demantira način odvijanja događaja kako ga oštećenik opisuje, odnosno da su ga ugurali u automobil) pa, kako po njihovom mišljenju nije govorio istinu o ovom segmentu događaja, ne može mu se vjerovati ni u ostalom dijelu. Također naglašavaju da on na rukama nema ozljeda (i to ni  od udaraca ni od vezivanja), iako tvrdi da se branio štiteći glavu i tijelo rukama, a da su mu optuženici i maloljetnik poslije vezali ruke, pa drže da i to dovodi u sumnju istinitost njegovog iskaza. Najzad navode da je odmah dobio udarac u glavu pa sumnjaju u to koliko je mogao opažati i pamtiti sve što se odvijalo.

 

15. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud prema pregledanoj snimci kamere utvrdio da je oštećenik došao do šljunčare K. u mjestu H.. Naime, na snimci je vidljiva muška osoba u tamnim hlačama, crvenim patikama, bez gornjeg dijela odjeće, zakrvavljenog trupa i glave kako ulazi u radijus snimanja kamere i desnom rukom kuca po prozoru kontejnera, a što potvrđuje navod oštećenika da je pobjegao od optuženika i maloljetnika, iskočivši iz automobila i potom potražio pomoć.

 

16. Ujedno nisu u pravu žalitelji kada navode da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje ustrajući u tvrdnji da oštećenika nisu strpali u osobni automobil, što potkrjepljuju time što u osobnom automobilu marke VW Passat nije pronađena krv oštećenika M. M., a koji je bio ozlijeđen, te su mu rane krvarile. Međutim iako je sudska vještakinja navela da su rane oštećenika krvarile, iz navedene dokumentacije se ne može utvrditi opseg i količina krvarenja, zbog čega se ne može ni sa sigurnošću utvrditi da li bi prilikom sjedenja oštećenika u stražnjem dijelu vozila bilo nužno da ostavi krvavi trag na tom sjedištu posebice ima li se u vidu da vožnja nije dugo trajala. Ujedno, nisu u pravu žalitelji da to što nisu pronađeni tragovi vezivanja treba pokazati kako oštećenik nije niti bio vezan. Prije svega, nije nužno da od vezivanja nastanu ozljede, jer to ovisi o nizu okolnosti. Nadalje, nema sumnje da je oštećeni M. M. kritične zgode zadobio čitav niz ozljeda, za koje je zbog njihove karakteristike i lokacije potpuno isključeno da bi ih si sam zadao. Stoga mu je sud prvog stupnja opravdano povjerovao.

 

17. Žalitelji smatraju da nema materijalnih dokaza za to da su oštećenika optuženi S. H. i maloljetni R. H. udarali metalnim šipkama, no to je upravo suprotno medicinskoj dokumentaciji, nalazu i mišljenju liječnika vještaka, ali i vjerodostojnom iskazu oštećenog M. M. koji opisuje tijek i dinamiku zbivanja te način zadobivanja ozljeda, a što u potpunosti odgovara mehanizmu nastanka takvih ozljeda i broju ozljeda koje je zadobio prema analizi, nalazu i mišljenju liječnika vještaka. Naime, sudska vještakinja je (list 470-473) navela da je oštećeni M. M. zadobio ozljede, rane razderotine, sljepoočno desno, impresijski višedjelni prijelom desne slijepoočne kosti s krvarenjem u meke moždane ovojnice, ranu razderotinu čeono desno, impresijski prijelom čeone kosti desno, razdor tvrde moždane ovojnice uz prisutnost zraka u mozgovini što čini cjelinu i predstavlja osobito tešku tjelesnu ozljedu. U nalazu je istakla da su spomenute osobito teške tjelesne ozljede nastale s dva neovisna udarca tupotvrdim predmetom, a što može biti i metalna šipka koja se nalazi u fotodokumentaciji očevida. Potom je vještakinja zaključila, a uzimajući u obzir i ostale ozljede koje je oštećenik zadobio, da je oštećeni M. M. zadobio najmanje deset udaraca. Nadalje, očitujući se o mogućnosti da se radilo o dvojici napadača, navela je da ozljede, koje je oštećenik zadobio, nisu morale nastati znatnim mijenjanjem položaja tijela oštećenika, dodajući da su te ozljede oštećenika mogle nastati u stojećem, odnosno polusjedećem položaju, a kako je to u svom iskazu naveo oštećeni M. M.. Takav nalaz i mišljenje je ispravno prvostupanjski sud povezao s dostavljenim metalnim rebrastim šipkama koje su pronađene u kući na mjestu događaja, a na kojima je nalazom biološkog vještaka utvrđen DNA profil oštećenog M. M.. Naime, DNA oštećenika je nađen na obje metalne šipke, na vesti koja je oduzeta od Ž. O., na tenisici S. H. i majici R. H.. Iz tog nesumnjivo proizlazi da su obje šipke bile upotrijebljene prilikom zadavanja udaraca oštećeniku, što dodatno ukazuje na prihvatljivost tvrdnji oštećenika da su ga tukla dvojica napadača, odnosno optuženi S. H. i mlt. R. H..

 

18. Optuženici i maloljetnik također osporavaju ispravnost analize i ocjene njihovih obrana. Optuženi S. H. nalazi da nema nikakvih materijalnih dokaza koji bi dovodili u pitanje njegovu obranu odnosno da nije on šipkom izudarao oštećenika. Optužena Ž. O. navodi da njezina obrana nije osporena u dijelu gdje navodi da je prethodno dobila socijalnu pomoć i doplatak, a osporava i ispravnost zaključka suda da je sudjelovala u radnjama pokušaja usmrćivanja oštećenika, jer je ona samo uzela neke stvari, a inače je samo prisustvovala ovom drugom dijelu događaja. Zbog toga optužena Ž. O. sugerira da je riječ o nekom drugom kaznenom djelu koje bi ona počinila. Pritom maloljetnik ostaje kod tvrdnje da je sve radnje poduzeo u nužnoj obrani.

 

19. Nisu u pravu žalitelji kada navode da je pogrešno utvrđeno kako je postojala izravna namjera da se usmrti oštećenik, jer je prvostupanjski sud utvrdio da su sa metalnim šipkama optuženik i maloljetnik nanosili i ozljeđivali oštećenika te da je takvo udaranje u glavu moglo izazvati smrtni ishod te da je na koncu oštećeni M. M. pobjegao i zatražio pomoć zbog čega je ovo kazneno djelo ostalo u pokušaju. Ulogu optužene Ž. O. sud je u potpunosti ispravno utvrdio kao supočinitelja kaznenog djela, koja ima volju i svijest da sudjeluje u pokušaju teškog ubojstva iz motiva koristoljublja. Prvostupanjski sud je ispravno analizirao obranu optuženice, koja ju je mijenjala tijekom različitih faza postupaka od toga da je bila sama kada je došao oštećenik, koji ju je napastovao, do toga da je došao brat supruga, maloljetni R. H., pa da je bio i njezin suprug koji je bio pijan, a da je oštećenik glavom udario u peć. Ovakvu nedosljednu obranu, koja je u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem, ispravno je prvostupanjski sud ocijenio kao neistinitu. Neuvjerljivost navoda optužene Ž. O. posebno dolazi do izražaja u njezinom navodu da je socijalnu pomoć zamijenila za stranu valutu, koja vrijednost odgovara oštećenikovim nestalim novcima jer je takva koincidencija imajući u vidu sve ostale okolnosti ovog kaznenog djela potpuno životno neprihvatljiva, a da se i ne govori o besmislenosti takvog postupka, jer socijalna pomoć se po prirodi stvari koristi odmah, pa je nema potrebe ni logike zamjenjivati u devize. Ujedno, kako je to već izloženo u ovoj odluci pod točkom 16. neosnovan je navod žalitelja, optuženog S. H. da nema materijalnih dokaza. Analizirana je i obrana maloljetnika i ispravno je utvrđeno da nije istina da bi njega napadao oštećenik, niti da je branio suprugu svoga brata, a niti je oštećenik pao na peć, a što ne potvrđuju ni nalazi sudskih vještaka, a niti tragovi na peći. Stoga nije u pravu žalitelj maloljetnik da se branio od napada oštećenika.

 

19.1. Također, ispravno je prvostupanjski sud naveo da je optužena Ž. O. bila prisutna napadu svog supruga i njegovog brata, na oštećenika te da je oštećeniku, kada je već bio ozlijeđen, iz džepova hlača uzela novčanik i mobitel, a nakon čega su optuženi H. i mlt. H. udarali oštećenika, a takvim ponašanjem demonstrirala je i svoju zainteresiranost za postizanje krajnjeg cilja, odnosno ostvarenje motiva s kojim su svi djelovali, a podjela uloga pojedinih supočinitelja razvidna je upravo iz postupaka svakog od njih, koji je pritom očito dodatno kontradiktoran. Ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvaća argumentaciju koju je u tom djelu iznio sud prvog stupnja pod točkom 36. obrazloženja.

 

20. Povredu kaznenog zakona svi žalitelji iznose kao posrednu, odnosno onu koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa kako je utvrđeno da je činjenično stanje ispravno i potpuno utvrđeno, nema niti povrede kaznenog zakona. Žalitelj S. H. dodatno ističe da nije trebalo opozvati njegovu uvjetnu osudu, što je suprotno ispravnoj odluci prvostupanjskog suda, koji je postupio u skladu s kogentnom odredbom članka 58. stavak 1. KZ/11.

 

20.1. Naime, nije u pravu žalitelj optuženi S. H. kada navodi da nije bilo zakonskih uvjeta za opoziv uvjetne osude, jer se ne radi o istom kaznenom djelu već kaznenom djelu neovlaštenom uporabom tuđe pokretne stvari, jer je ispravno prvostupanjski sud postupio temeljem članka 58. stavak 1. KZ/11. u kojem je zakonodavac naveo da će sud opozvati uvjetnu osudu ako osuđenik za jedno ili više kaznenih djela počinjenih za vrijeme provjeravanja izrekne kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine što je u ovom konkretnom slučaju, jer je ovo kazneno djelo iz članka 111. u vezi članka 34. stavak 2. KZ/11. počinjeno u vremenu provjeravanja presude Općinskog suda u Varaždinu broj K-12/2019. koja presuda je postala pravomoćna 27. lipnja 2019. te je ispravno utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Dakle, za opoziv uvjetne osude irelevantno je o kakvom se kaznenom djelu radi.

 

21. Dakle, nisu u pravu žalitelji kad se pozivaju na povredu kaznenog zakona.

 

22. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i o oduzimanju imovinske koristi smatrajući da je prvostupanjski sud trebao optuženom S. H. i optuženoj Ž. O. izreći strože kazne, jer im je trebao cijeniti da su nakon počinjenja kaznenog djela željeli prikriti tragove paljenjem novčanika žrtve, podnošenjem kaznene prijave optužene Ž. O. zbog navodnog silovanja, a da je žrtvi trebalo utvrditi novčanu protuvrijednost mobitela koji je oduzet oštećeniku i upravo tu protuvrijednost odredbom članka 77. stavak 4. KZ/11. oduzeti.

 

23. Optuženi Samir Horvat i optužena Ž. O. navode da ulažu žalbu i zbog pogrešne odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi, ali te žalbene osnove ne obrazlažu. Maloljetnik navodi da se žali i zbog odluke o odgojnoj mjeri, ali ni on taj dio žalbe ne obrazlaže.

 

24. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je ispravno prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne optuženicima S. H. i Ž. O. primijenio odredbe o zakonskom ublažavanju kazne (a budući da je riječ o pokušaju kaznenog djela teškog ubojstva) prema granicama propisanim za ublažavanje kazne temeljem članka 49. KZ/11. te je optuženom S. H. za počinjeno djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a optuženoj Ž. O. kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Kako je optuženom S. H. opozvao ranije izrečenu uvjetnu osudu iz presude Općinskog suda u Varaždinu broj K-12/2019., te utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci istog na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina i tri mjeseca u koju mu je uračunat istražni zatvor od 22. svibnja 2020. pa nadalje, a optuženoj Ž. O. vrijeme uhićenja od 22. do 23. svibnja 2020.

 

25. Prvostupanjski sud također je utemeljeno optuženom S. H. kao otegotne okolnosti utvrdio dosadašnju osuđivanost, da je kazneno djelo učinio u roku kušnje što ukazuje da do sada izrečene sankcije ga nisu odvratile od činjenja kaznenih djela dok mu je kao olakotno cijenjeno da je otac jednog djeteta u dobi od pet mjeseci o čijem uzdržavanju brine, a drugo dijete je smješteno u udomiteljsku obitelj.

 

26. Također je ispravno prvostupanjski sud cijenio optuženoj Ž. O. kao olakotno da je majka jednog djeteta u niskoj životnoj dobi, da je do sada rodila petero djece no da druga djeca nisu s njom u zajedničkom življenju dok je kao otegotno sud cijenio nebrigu prema djeci. Iako je točno da sud prvog stupnja nije posebno naveo uništavanje novčanika oštećenika i podnošenje lažne prijave protiv oštećenika kao otegotne okolnosti, ovaj drugostupanjski sud smatra da je ovo dovoljno došlo do izražaja u po prvostupanjskom sudu izrečenim kaznama zatvora, te da će se upravo tim kaznama postići svrha kažnjavanja. Ujedno, iz svega iznesenog proizlazi da nema mjesta ni blažim kaznama.

 

27. Svrha izrečene odgojne mjere maloljetniku R. H., temeljem članka 6. ZSM/11. će se postići izvršavanjem odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod, a što je prvostupanjski sud osnovano izrekao, temeljem prijedloga stručne suradnice suda, a uz prijedlog predstavnika centra za socijalnu skrb, koji je predlagao zavodsku mjeru.

 

28. Međutim, u pravu je žalitelj državni odvjetnik kada osporava pobijano rješenje prema maloljetnom R. H., zbog povrede kaznenog zakona, navodeći da u vrijeme trajanja izrečene odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod prvostupanjski sud nije uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru. Time je ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 467. točka 2. i članka 469. stavak 1. točka 6. ZKP/08., a budući da je člankom 66. ZSM/11. izričito određeno da će se smještaj u zatvorenoj zavodskoj ustanovi uzeti kao vrijeme trajanja zavodske odgojne mjere, a istražni zatvor koji je određen maloljetniku je u stvari smještaj u zatvorenu zavodsku ustanovu. Ova odredba posebnog zakona je ustvari smislena primjena članka 54. KZ/11. o uračunavanju pritvora i istražnog zatvora i ranije kazne.

 

29. Stoga je trebalo u tom dijelu prihvatiti žalbe državnog odvjetnika, preinačiti prvostupanjsko rješenje u odnosu na maloljetnog R. H. te mu je u izrečenu odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod uračunato i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 22. svibnja 2020. pa nadalje.

 

30. Najzad, suprotno istaknutim žalbama optuženog S. H. i optužene Ž. O., osnovano je od njih prvostupanjski sud oduzeo imovinsku korist u iznosu od 800,00 kn i 100 eura te im je naložio da isto solidarno isplate u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, jer se radi o činjenici koja je utvrđena tijekom postupka, a to je da je Ž. O. iz džepova hlača uzela novčanik sa svim novcem u iznosu od 100 eura i oko 800,00 kuna.

 

31. Ispravno je prvostupanjski sud naveo da nije utvrđena vrijednost mobilnog telefona oštećenika jer isti nije nađen, a oštećeni M. M. nije postavio imovinskopravni zahtjev i zbog čega je bilo jako otežano utvrditi vrijednost mobitela pa nije oduzeta protuvrijednost od optuženika i maloljetnika i time, u tom dijelu, žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

32. Iz iznesenih je razloga, a budući da ispitivanjem prvostupanjske presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrđeno ga bi na štetu optuženika i maloljetnika bio povrijeđen kazneni zakon, odlučeno kao u izreci, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08.

 

U Zagrebu 9. rujna 2021.