Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: Gž-831/2021-2
|
Republika Hrvatska Županijski sud u Bjelovaru Bjelovar, Josipa Jelačića 1 |
Poslovni broj: Gž-831/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Vladimiru Ferenčeviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice B.Č., OIB: …, L., koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz ZOU M.N.T. i M.B iz S., protiv tuženika Z.D, OIB: …, S., kojeg zastupa punomoćnik Ž.S, odvjetnik iz S. i tuženika H.O.K., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž.O., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-109/2019-35 od 19. travnja 2021., 9. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e
Žalbe se odbijaju kao neosnovane, te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-109/2019-35 od 19. travnja 2021.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio pobijanu presudu izreka koje u cijelosti glasi:
"I. Nalaže se 1. tuženiku Z.D., OIB: …, vlasniku obrta za prijevoz putnika S.T., S., i 2. tuženiku H.O.K. – dioničko društvo za osiguranje, OIB: …, Z., da tužiteljici B.Č, OIB: …, L., solidarno naknade štetu u ukupnom iznosu od 32.845,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, tekućom:
- na iznos od 2.240,00 kuna od 17. siječnja 2019., pa do isplate,
- na iznos od 25,00 kuna od 26. veljače 2019. pa do isplate
- na iznos od 200,00 kuna od 26. veljače 2019. pa do isplate
- na iznos od 2.240,00 kuna od 1. ožujka 2019., pa do isplate
- na iznos od 840,00 kuna od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, - na iznos od 27.300,00 kuna i to:
a) u odnosu na 1. tuženika Z.D., OIB: …, vlasnika obrta za prijevoz putnika S.T., S., od 19 rujna 2019. pa do isplate;
b) u odnosu na 2. tuženika H.O.K. – dioničko društvo za osiguranje, OIB: …, Z. od 12. travnja 2019. pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice B.Č., OIB: …, L. u dijelu kojim potražuje da sud naloži 1. tuženiku Z.D., OIB: …, vlasniku obrta za prijevoz putnika S.T, S. i 2. tuženiku H.O.K. – dioničko društvo za osiguranje, OIB: …, Z. da tužiteljici B.Č., OIB: …, L., solidarno naknade neimovinsku štetu u ukupnom iznosu od 10.300,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, tekućom od 24. studenog 2018. pa do isplate, te imovinsku štetu u iznosu od 400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđena pa do isplate, kao i u dijelu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete preko dosuđenog iznosa, sve u roku 15 dana, kao neosnovan.
III. Nalaže se 1. tuženiku Z.D., OIB: …, vlasnik obrta za prijevoz putnika S.T., S. i 2. tuženiku H.O.K. – dioničko društvo za osiguranje, OIB: …, Z. da tužiteljici B.Č., OIB: …, L., solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 6.290,75 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene presude žalbu podnose tuženici pobijajući je iz svih žalbenih razloga.
3. Na žalbe nije odgovoreno.
4. Žalba nisu osnovane.
5. Prvostupanjski sud je utvrdio:
- da se je tužiteljica ozlijedila 24. studenog 2018., kao putnik u autobusu u vlasništvu tuženika Z.D., koji je prilikom štetnog događaja obavljao djelatnost prijevoza putnika u okviru svog registriranog obrta,
- da se je štetni događaj zbio na neoznačenom neasfaltiranom parkiralištu u blizini S.D.O., prilikom izlaska putnika iz autobusa, uslijed pada tužiteljice sa stepenica autobusa,
- da je uslijed štetnog događaja tužiteljica zadobila iščašenje desnog ramena, prijelom velike kvrge desne nadlaktične kosti, te razderotinu desne potkoljenice, da je trpjela fizičke boli, i to jake 3 dana, srednje 4 tjedna te lake 4 tjedna, da je trpjela primarni strah u vrijeme štetnog događaja te sekundarni strah za ishod liječenja i to srednjeg intenziteta 4 tjedna i lakog intenziteta 4 tjedna, da joj je bila potrebna tuđa pomoć kroz 4 tjedna po 2 sata, da su nakon ozljeđivanja kod tužiteljice zaostale trajne posljedice u vidu ograničenih kretnji u ramenom zglobu srednjeg stupnja, što predstavlja trajni invaliditet od 7%,
- da je tuženik Z.D. za autobus kojim je vršen navedeni prijevoz bio osiguran policom osiguranja od autoodgovornosti sklopljenom s tuženikom H.O.K. d.d. Z., s tim da je istom policom osiguranja između stranaka bilo ugovoreno i osiguranje vozača i 51 putnika od posljedica nesretnog slučaja uz osiguranu svotu po osobi za slučaj smrti od 40.000,00 kn, te za slučaj invaliditeta 80.000,00 kn,
- da je tužiteljica stepenicama iz autobusa silazila oprezno i polako, te da razloge pada tužiteljice treba tražiti u karakteristikama stepenica te konstituciji i fizičkim sposobnostima tužiteljice.
6. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud odgovornost tuženika Z.D. kao prijevoznika u bitnome obrazlaže pozivom na materijalnopravnu odredbu članka 697. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO), koja glasi: „Prijevoznik odgovara za sigurnost putnika od početka do završetka prijevoza, uključujući vrijeme ulaženja i izlaženja iz vozila, kako u slučaju naplatnog, tako i u slučaju besplatnog prijevoza, te je dužan naknaditi imovinsku i neimovinsku štetu koja nastane oštećenjem zdravlja, ozljedom ili smrću putnika, osim ako je prouzročena radnjom putnika ili stranim uzrokom koji se nije mogao predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti“. Odgovornost tuženika H.O.K. d.d. Z. u bitnome obrazlaže sklopljenom policom osiguranja od autoodgovornosti po kojoj su svote osiguranja po štetnom događaju znatno veće od utuženog iznosa, kao i pored toga sklopljenim ugovorom o osiguranju putnika od posljedica nesretnog slučaja, kao jednog od vidova obveznog osiguranja u prometu.
7. Ovakvi razlozi pobijane presude su u odnosu na odgovornost prijevoznika, tuženika Z.D. u svemu razumljivi i neproturječni, dok u odnosu na odgovornost osiguratelja, tuženika H.O.K. d.d. Z. nisu u svemu razumljivi. Naime, prvostupanjski sud ne iznosi dovoljno određeno zbog čega smatra da štetni događaj predstavlja osigurani slučaj temeljem police osiguranja od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama (od autoodgovornosti). Međutim, i unatoč tome presudu je moguće preispitati pa je neosnovana žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 154. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).
8. U pravu je prvostupanjski sud da prijevoznik za navedenu štetu odgovara temeljem odredbe članka 697. stavak 1. ZOO-a. Temeljem navedene odredbe odgovornost prijevoznika za sigurnost putnika je objektivna odgovornost, s tim da se prijevoznik može osloboditi ove odgovornosti ako dokaže da je šteta počinjena radnjom putnika ili stranim nepredvidivim i neotklonjivim uzrokom. Na temelju dokaza na okolnost odvijanja štetnog događaja izvedenih saslušanjem više svjedoka, prvostupanjski sud nije bio u mogućnosti utvrditi da bi tužiteljica svojom neopreznošću ili na bilo koji drugi način pridonijela nastanku štetnog događaja, s tim da između stranaka nije niti sporno da šteta nije uzrokovana bilo kakvim stranim uzrokom. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prijevoznika odgovornim za štetu koju je tužiteljica pretrpjela. Budući da je odgovornost prijevoznika objektivna, dakle, budući da prijevoznik odgovara za štetu putniku neovisno o tome da li ju je skrivio, neodlučni su žalbeni navodi tuženika Z.D. kojima se upućuje na nepravilnost ocjene prvostupanjskog suda da je prijevoznik trebao uložiti povećanu pozornost na sigurnost tužiteljice, koja je zbog svojih osobina imala poteškoće pri izlasku. Odlučno je naime da ovaj tuženik nije dokazao spornu činjenicu da je tužiteljica pridonijela nastanku štete. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi prijevoznika, tuženika Z.D., o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na spornu okolnost doprinosa tužiteljice nastanku štete
9. Neosnovani su u žalbi ponovljeni navodi tuženika H.O.K. d.d. Z. o tome da ugovorna odredba iz police osiguranja od autoodgovornosti o osiguranju vozača i 51 putnika od posljedica nesretnog slučaja ne predstavlja ugovornu odredbu o obveznom osiguranju putnika u javnom prometu iz glave II (članak 17. do 21. ) Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09. i 76/13. – dalje: ZOOP), već da se radi o dobrovoljnom osiguranju na koje bi imali biti primijenjeni njegovi Uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja za vrijeme upravljanja i vožnje motornim i drugim vozilima, a kojima da je predviđena njegova odgovornost samo za štetu nastalu pri upravljanju i vožnji vozilom. Ovo stoga što navedenom ugovornom odredbom ugovorene svote osiguranja (80.000,00 kn za slučaj invaliditeta i 40.0000,00 kn za slučaj smrti) odgovaraju minimalnim svotama osiguranja pri sklapanju ugovora o obveznom osiguranju putnika u javnom prometu, propisanim člankom 19. ZOOP-a, što u polici osiguranja nije niti navedeno da se na osiguranje od posljedica nesretnog slučaja imaju primijeniti navedeni uvjeti (dobrovoljnog) osiguranja, ali i primjenom članka 320. stavak 1. ZOO-a, temeljem koje odredbe se nejasne odredbe u ugovorima imaju tumačiti na štetu one ugovorne strane koja je pripremila odnosno predložila sadržaj ugovora.
10. U pravu je doduše navedeni tuženik da temeljem članka 19. ZOOP-a obvezu društva za osiguranje iz ugovora o osiguranju putnika u javnom prometu predstavlja osigurana svota važeća na dan štetnog događaja, da je navedenom odredbom propisana samo obveza osiguranja od invalidnosti uz najnižu osiguranu svotu od 80.000,00 kn, te za slučaj smrti uz najnižu osiguranu svotu od 40.000,00, da ugovorom o osiguranju nije određena viša osigurana svota, ili drugi vidovi štete, te da bi stoga temeljem navedenog osiguranja osiguratelj bio u obvezi isplatiti 7% osigurane svote za slučaj invalidnosti, u kojem postotku je utvrđena trajna invalidnost kod tužiteljice.
11. Međutim, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika H.O.K. d.d. Z. da predmetna šteta nije pokrivena navedenom policom osiguranja od automobilske odgovornosti. Naime, radi se o osiguranju vlasnika vozila od odgovornosti za štete nastale trećim osobama iz glave III (članak 22. do 38. ) ZOOP-a, s tim da je člankom 22. stavak 1. propisano da se radi o osiguranju od odgovornosti za štetu koja uporabom vozila može biti nanesena trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Navedenim osiguranjem je pokrivena odgovornost vlasnika vozila za štete trećim osobama izazvane motornim vozilom u pogonu, iz članka 1068. do 1072. ZOO-a. Za ocjenu dosega navedenih odredbi treba imati u vidu da je odredbom članka 1068. stavak 3. ZOO-a propisano da je motorno vozilo u pogonu kad se koristi u svrhu kojoj je namijenjeno bez obzira radi li pri tome motor koji služi za njegovo kretanje. U povezanosti sa navedenom odredbom treba tumačiti i doseg odredbe članka 22. stavak 1. ZOOP-a u smislu definiranja pojma štete nanesene uporabom vozila. Budući da se je štetni događaj zbio pri izlasku iz autobusa tužiteljice, prilikom pružanja usluge organiziranog prijevoza, nakon što se je autobus zaustavio na parkiralištu, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da se radi o šteti pretrpljenoj u vezi s pogonom vozila u smislu članka 1096. stavak 1. ZOO-a, pa onda i o šteti nastaloj uporabom motornog vozila u smislu članka 22. stavak 1. ZOOP-a, odgovornost od koje štete je osigurana obveznim osiguranjem vlasnika vozila od odgovornosti za štete nastale trećim osobama, iz glave III (članak 22. do 38. ) ZOOP-a.
12. Dakle, odgovornost prijevoznika za predmetnu štetu ne proizlazi samo iz članka 607. ZOO-a, već se ona zasniva i na odredbama članka 1068. do 1072. ZOO-a, zbog čega je šteta osigurana i policom osiguranja od autoodgovornosti.
13. Prethodno tumačenje relevantnih zakonskih odredbi domaćeg zakonodavstva u skladu je sa pravnom stečevinom Europske Unije. Naime, odredbom članka 3. Direktive 2009/103/EZ od 16. rujna 2009., kojom je uređeno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornog vozila i izvršenja obveze osiguranja od takve odgovornosti, je propisano da svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu uporabe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinom području pokrivena osiguranjem. Pri tumačenju pojma uporabe vozila iz navedene odredbe, kao i identičnih odredbi prethodnih Direktiva koje su se odnosile na osiguranje od navedene građanskopravne odgovornosti, Sud Europske unije je u više presuda zauzeo pravno shvaćanje da se pojam uporabe vozila, pa onda i građanskopravne odgovornosti osiguratelja od uporabe vozila, ima tumačiti na način da su osiguranjem pokrivene ne samo štete koje su posljedica same vožnje vozilom, već i njegove druge uporabe koja je u skladu sa namjenom vozila (presude u predmetima broj C-648/17, C-514/16, C-162/13).
14. Polazeći od prethodno navedenog, a budući da je i odgovornost vlasnika motornog vozila za štete počinjene trećim osobama objektivna odgovornost, te da tuženici iz već prethodno navedenih razloga nisu dokazali da je tužiteljica pridonijela nastanku štete, niti su iznosili činjeničnih tvrdnji koje bi upućivale na druge razloge oslobođenja od odgovornosti tuženika Z.D. kao vlasnika vozila, u smislu članka 1067. ZOO-a, to ovaj drugostupanjski sud nalazi da su oba tuženika odgovorna za štetu koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju.
15. Slijedom navedenog, budući da u odnosu na dosuđenu visinu štete nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio pogrešnu primjenu materijalnog prava, niti je utvrđeno da bi presuda imala drugih nedostataka počinjenih na štetu žalitelja na koje se pazi po službenoj dužnosti, žalbe su odbijene kao neosnovane te je potvrđena pobijana presuda.
Bjelovar, 9. rujna 2021.
Sudac
Vladimir Ferenčević