Pristupanje sadržaju
- 1 - Kžzd 3/2021-15
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. B., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 23. listopada 2020. broj Kzd-2/2020-54, u sjednici održanoj 9. rujna 2021., kojoj je, u javnom dijelu, nazočio optuženi V. B.,
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog V. B. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se optuženiku, za kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 za koje je po sudu prvog stupnja proglašen krivim, na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11 i uz primjenu čl. 48. st. 1. KZ/11 u vezi čl. 106. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZSM), utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine te mu se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci iz opozvane uvjetne osude izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 11. veljače 2019. broj Kmp-3/2019, pa se optuženi V. B., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 4 (četiri) mjeseca u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. prosinca 2019. pa nadalje.
II. U ostalom dijelu, odbija se žalba optuženog V. B. kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. V. B. zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, za koje je osuđen na kaznu zatvora od pet godina. Istovremeno, temeljem čl. 58. st. 1. KZ/11, opozvana mu je uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Varaždinu broj Kmp-3/2019 od 11. veljače 2019. (pravomoćna 28. veljače 2019.) zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. KZ/11 pa je izrečena kazna zatvora od sedam mjeseci uzeta kao utvrđena te je optuženik, primjenom čl. 53. st. 1. u vezi čl. 51. st. 1. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina i četiri mjeseca. U navedenu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. prosinca 2019. pa nadalje, sukladno čl. 54. KZ/11.
2. Temeljem čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.
3. Protiv te presude žali se optuženik osobno i po svom branitelju D. Z., odvjetniku iz Č., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja pred izmijenjeno sudsko vijeće. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.
3.1. S obzirom da su obje žalbe optuženika podnesene iz istovjetnih razloga, razmotrene su kao jedinstvena cjelina.
4. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbe optuženika ukazujući na njihovu neosnovanost te je predložio da se iste odbiju, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.
5. Prije održavanja sjednice vijeća, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen.
6. Javnom dijelu sjednice ovog žalbenog vijeća nazočio je optuženi V. B. putem audio video uređaja, s obzirom da se nalazi u Zatvoru u G.. Branitelj optuženika D. Z., iako uredno obaviješten, nije pristupio na sjednicu vijeća niti zatražio odgodu. Uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske također nije pristupio pa je sjednica održana u odsutnosti tih osoba, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08.
7. Žalba optuženika je djelomično osnovana.
8. Nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Osim uopćenog parafraziranja zakonskog teksta, žalitelj tvrdi da je "sud suprotno iskazima navedenih svjedoka donio zaključke u pokušaju da opravda činjenični opis presude, da svi iskazi svjedoka nisu vjerodostojni, uz nedovoljnu argumentaciju". Nasuprot tome, izreka pobijane presude u svemu je jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, pa i vezano za ocjenu vjerodostojnosti pojedinih dokaza. Stoga se pobijana presuda može s uspjehom ispitati, a drugo je pitanje što žalitelj ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda i nudi svoje viđenje stanja stvari.
9. Žalbom optuženika se, u stvari, pobijaju činjenični zaključci prvostupanjskog suda o dokazanosti predmetnog kaznenog djela. Ukazuje se na protek vremena do podnošenja kazne prijave protiv optuženika i smatra istinitim izmijenjeni iskaz oštećenice s rasprave kada ona ne tereti optuženika, kao niti drugi svjedoci. Ocjenu prvostupanjskog suda, koji prihvaća vjerodostojnim iskaze svjedoka iz istrage, smatra neutemeljenom jer se "određene razlike u iskazima svjedoka svakako mogu objasniti činjenicom da se radi o osobama romske nacionalnosti, niže kulturne izobrazbe, koji ne barataju pojmovima uz vrijeme". Predlaže se provesti psihijatrijsko vještačenje oštećenice na okolnost njezine vjerodostojnosti, a u osobnoj žalbi optuženik predlaže njegovo suočenje s oštećenicom.
10. Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik, kao brat oštećenice tada stare 14 godina, nad njom obavio nasilni spolni odnošaj uz prijetnje smrću, na način kako ga tereti optužba.
10.1. Oštećeno dijete, svjedok J. B., ispitana na dokaznom ročištu u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, detaljno i okolnosno tereti optuženika da joj je noću došao u krevet, rukom začepio usta i zaprijetio da će ju ubiti, te je, protivno njezinoj volji, obavio vaginalni spolni odnošaj ponavljajući prijetnje smrću. Oštećenica je izričita da zbog straha o tome nije nikome govorila, ali je njezina mlađa sestra, A. B., koja je s njom spavala u krevetu, to ispričala njihovom ocu J. B. nakon čega su zajedno podnijeli kaznenu prijavu protiv optuženika.
10.2. Ispitan tijekom istrage svjedok J. B. potvrđuje da mu je kći A., tada stara pet i pol godina, rekla da su se optuženik i oštećenica "fukali", zbog čega je zamolio svog zeta S. B. da o tome ispita optuženika. Svjedok S. B. iskazuje da mu je optuženik priznao spolni odnošaj sa oštećenicom, a o tome ima saznanja i njegova supruga G. B.. Kada su o istome obavijestili oca oštećenice, on je podnio kaznenu prijavu protiv optuženika.
10.3. Dakle, iz svih navedenih iskaza danih tijekom istrage, a imajući u vidu da je terećenje oštećenice dano u nazočnosti obrane uz mogućnost konfrontacije s optuženikom, nedvojbeno proizlazi da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo na štetu svoje maloljetne sestre.
10.4. Točno je da je oštećenica na raspravi izmijenila svoj iskaz navodeći da je lažno teretila optuženika kako bi prikrila činjenicu spolnog odnošaja sa svojim dečkom. Međutim, prvostupanjski sud takvo obrazloženje s pravom otklanja kao neuvjerljivo i za to navodi logične i prihvatljive razloge. Prije svega, nitko od članova obitelji u to vrijeme nije imao saznanja o navodnoj ljubavnoj vezi oštećenice s drugim mladićem pa nije bilo niti potrebe da oštećenica to prikriva lažno tereteći bilo koga, a ponajmanje svog brata. Dapače, činjenica defloracije oštećenice utvrđena je tek nakon podnošenja kaznene prijave, kako proizlazi iz priloženog ginekološkog nalaza od 9. prosinca 2019., a oštećenica je i nakon toga u istrazi teretila optuženika. Identitet njezinog navodnog dečka uopće nije utvrđen niti su je članovi obitelji za to pitali, kako sama iskazuje. Osim toga, doista nije razumno niti životno uvjerljivo da bi sestra, s kojom je optuženik bio u dobrim odnosima, lažno teretila svog brata da ju je silovao samo zato da se, preventivno, obrani od mogućih sumnji na intimnost s drugim mladićem. Zbog toga, razlozi koje je oštećenica ponudila kao opravdanje za izmjenu svog iskaza uopće nisu prihvatljivi, već prije govore o tome da je ona, shvativši ozbiljnost i dalekosežnost posljedica te pod utjecajem članova svoje obitelji, odlučila optuženiku na svaki način pomoći, makar i neistinitim svjedočenjem na raspravi.
10.5. Osim toga, svjedoci J. B., S. B. i G. B. niti na raspravi ne opovrgavaju istinitost onoga što su rekli tijekom istrage, međutim, sada to relativiziraju tvrdnjom da im je oštećenica naknadno priznala da je lažno teretila optuženika. Navedeno pokazuje da, kada se kao nevjerodostojan otkloni izmijenjeni iskaz oštećenice s rasprave, tada i povezani iskazi ovih svjedoka s rasprave gube na vjerodostojnosti, kao što pravilno uočava i prvostupanjski sud.
10.6. Konačno, kada se sve navedeno uzme u obzir, pa i činjenica da su svjedoci nejasno i proturječno iskazivali o tome kada su saznali da je oštećenica lažno teretila svog brata, nema drugog razumnog zaključka do onog kojeg donosi prvostupanjski sud tj. da su izmijenjeni iskazi svjedoka s rasprave tek providan pokušaj da se ekskulpacijom optuženika olakša njegov položaj u kaznenom postupku.
11. U žalbi se bezuspješno problematizira protek vremena od osam mjeseci do podnošenja kaznene prijave protiv optuženika. Naime, s obzirom da se oštećenica zbog straha nikome nije povjerila, a njezin otac je, kako sam kaže, oklijevao prijaviti sina bez sigurne potvrde svojih sumnji, protek vremena je potpuno životno razumljiv. Ono što je bitno jest da otac optuženika nije imao nikakvih konkretnih motiva lažno ga prijaviti, dapače, na raspravi je zajedno s ostalim članovima obitelji učinio sve kako bi mu pomogao. Stoga je potpuno promašena teza osobne žalbe optuženika "da ga se obitelj željela riješiti".
12. Prijedlog žalbe za provođenjem psihijatrijskog vještačenja kako bi se "utvrdila vjerodostojnost iskaza koji je dan kako prilikom podnošenja prijave događaja ili tijekom istrage, a naročito na samoj raspravi", također je promašen. Obrana takav prijedlog nije stavila na raspravi niti se sada navode razlozi zbog čega je to propušteno učiniti. S druge strane, u postupku nije bilo sumnje u mentalno zdravlje oštećenice pa njezino psihijatrijsko vještačenje uopće nije indicirano. Konačno, ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka isključivo je u domeni suda, a ne vještaka. Isto tako, suočenje optuženika i oštećenice tijekom postupka nije predlagano, iako je optuženik bio nazočan, kako njezinom ispitivanju u istrazi, tako i na raspravi. Stoga bi se predloženim dokazima bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak niti bi se moglo utvrditi išta relevantno za odluku o krivnji optuženika.
13. Slijedom toga, navodima žalbe nije uspješno dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi, a pravna kvalifikacija kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, u svemu je pravilna i zakonita.
14. Što se tiče u žalbi istaknute povrede kaznenog zakona, žalitelj ju izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega niti taj žalbeni osnov nije ostvaren.
15. Međutim, u pravu je optuženik da mu je za počinjeno kazneno djelo trebalo izreći nešto blažu kaznu zatvora.
15.1. Suprotno tvrdnji žalbe, nema osnova primijeniti maloljetničko pravo, kako pravilno zaključuje sud prvog stupnja prihvaćajući mišljenje stručnih osoba. Optuženik je prethodno osuđivan primjenom općeg kaznenog prava i očito je da njegovo kriminalno postupanje nije odraz mladenačke lakomislenosti, već, nažalost, predstavlja ustaljeni obrazac ponašanja.
15.2. Međutim, u pravu je žalitelj da činjenica mlađeg punoljetstva optuženika (u vrijeme događaja s nenavršenih 20 godina) predstavlja značajnu olakotnu okolnost zbog čega i zakon u odredbi čl. 106. ZSM propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja. Kada se pri tome cijeni ponašanje oštećenice i članova obitelji na raspravi koje pokazuje da su mu dali svoj oprost zbog takvog, ipak jednokratnog, seksualnog zlostavljanja, tada će se i ublaženom kaznom zatvora od četiri godine u dostatnoj mjeri izraziti prijekor društva te utjecati na optuženika da već sada, u mladoj dobi, shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.
15.3. S druge strane, daljnjem blažem kažnjavanju optuženika sigurno nema mjesta jer je on još kao maloljetnik, a kasnije i kao punoljetna osoba, dolazio u sukob sa zakonom, a do sada izricane sankcije očito nisu polučile svoju svrhu.
15.4. Zbog navedenog, uzimajući kao utvrđenu ovdje izrečenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine te kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci iz pravilno opozvane uvjetne osude, pobliže opisane u izreci ove presude, trebalo je, primjenom odredaba o stjecaju, optuženika osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i četiri mjeseca koja će ostvariti sve zakonom predviđene svrhe, ali i omogućiti optuženiku da se, po izdržanoj kazni, ponovno uključi u društvo.
15.5. U izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora trebalo je uračunati vrijeme koje je optuženik do sada proveo u istražnom zatvoru, sukladno čl. 54. KZ/11.
16. Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08, odlučiti kao u izreci.
Ranko Marijan, v.r.