- 1 -

                                  Broj: Jž-2484/2018

                                  

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. D. U., kojeg brani S. S., odvjetnik u OD S. & S. u Z., zbog prekršaja iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/2011, 74/2013, 69/2017, 46/2018, 66/2019, 53/2020, 133/2020), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj putem branitelja, protiv presude Prekršajnog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, broj: 12. Pp J-320/18 od 25. rujna 2018., na sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

        I.              Odbija se kao neosnovana žalba okr. D. U. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

                II.                Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. D. U. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom okr. D. U. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji je okrivljeniku temeljem istog propisa, uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, izrečena novčana kazna u iznosu od 60.000,00 kuna koju je dužan platiti u pet mjesečnih obroka u iznosima od po 12.000,00 kuna, počevši u roku od mjesec dana od pravomoćnosti presude, a preostale obroke protekom svakih narednih mjesec dna, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne u tom roku te je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u iznosu od 800,00 kuna.

2. Protiv te presude, okr. D. U. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući ukinuti pobijanu presudu te uputiti Sudu Europske unije zahtjev za prethodnu odluku.

 

3. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi i po službenoj dužnosti, te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

4. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. PZ-a, odnosno, nerazumljivost izreke te proturječnost izreke sebi i razlozima presude, ukazuje se žalitelju da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Iz izreke presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. t. 1. PZ-a, jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenika i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet prekršaja, koji u konkretnom slučaju predstavlja zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima. Naime, djelo okrivljenika opisano u izreci na način da je „dana 21. ožujka 2018. g. u 2,25 sati na području mjesta S., oko 150 m udaljeno od naseljenog mjesta S. i početka ulice M. T. u tom mjestu, kada su se stranci kretali iz smjera Republike Hrvatske u smjeru državnog područja Republike Hrvatske, udaljeno od granične crte oko 150 m, pomogao državljanima Afganistana.., u nezakonitom prelasku državne granice Republike Hrvatske, na način da im je svjetlosnim signalima na osobnom automobilu marke…, davao upute gdje i kada mogu nezakonito prijeći državnu granicu i ući na područje Republike Hrvatske“, ne ostavlja nejasnoću niti dvojbu oko pravilnog opisa načina aktivnog djelovanja okrivljenika kojim protupravnim radnjama je ostvario zakonsko obilježje terećenog prekršaja, što je sve potkrijepljeno danim razlozima u obrazloženju, suprotno navodima žalbe.

 

4.1. Nadalje, pogrešno žalitelj ističe i nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, budući da pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni. Naime, iz cjelokupnog obrazloženja pobijane presude, u kojem prvostupanjski sud iznosi razloge zašto nije prihvatio navode obrane okrivljenika, dok je prihvatio istinitim iskaze ispitanih svjedoka M. F., D. T. i N. P., izvodeći zaključke o krivnji na temelju provedenog činjeničnog stanja (str. 9 i 10 presude – odlomak 1 i 2), razvidno je da sud drži da je okrivljenik svojim ponašanjem predmetne zgode ostvario sva zakonska obilježja terećenog prekršaja, zbog čega je ovaj sud ocijenio da žalba zbog te bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

5. Naprijed izneseni žalbeni razlog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i nedostatak razloga o odlučnim činjenicama u pogledu ne očitovanja prvostupanjskog suda o pravno odlučujućoj činjenici da su državljani treće zemlje već bili prešli državnu granicu i ušli u Republiku Hrvatsku zbog čega okrivljenik nije niti mogao ostvariti zakonsko obilježje prekršaja pomaganjem u nezakonitom prelasku jer se radi o djelu stanja (o čemu je priložio Presudu Suda Europske unije, Paoletti i dr. protiv Italije od 6. listopada 2016., C-218/15 – mišljenje nezavisnog odvjetnika, privitak uz podnesak okrivljenika od 18. lipnja 2018., pozivajući se i na koji žalitelj povezuje Direktivu Vijeća 2002/90/EZ od 28. studenog 2002. o definiranju olakšavanja neovlaštenog ulaska, tranzita i boravka, SL L 328, 5.12.2002.), i sa žalbenim razlogom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud smatra neosnovanim.

 

5.1. Naime, pogrešno žalitelj tumači da okrivljenik nije niti mogao ostvariti prekršaj pomaganja u nezakonitom prelasku državne granice državljana treće zemlje jer je sam nezakonit prelazak formalnopravno dovršen samim fizičkim prelaskom državne granice tih državljana u Republiku Hrvatsku, kada je nastupilo protupravno stanje, zbog čega više nije moguće ostvariti pomaganje u nezakonitom prelasku državne granice, dakle, da se, u pravnoj teoriji, radi o (kaznenom) djelu stanja, zbog čega okrivljenik nije niti mogao biti proglašen krivim za predmetni prekršaj pomaganja. Navedeno iz razloga jer je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno da su se državljani treće zemlje predmetne zgode kretali uz samu graničnu crtu između Republike Srbije i Republike Hrvatske (str. 10. presude, odlomak 1), te je po stavu ovog suda, upravo radnja okrivljenika koja se sastojala u davanju svjetlosnih signala na vozilu radi uputa gdje i kada mogu nastaviti put u Republici Hrvatskoj, omogućila uspješno ostvarenje nezakonitog prelaska državne granice. Stoga je protupravnost radnji tih državljana dovršena tek zahvaljujući uspješnom pomaganju okrivljenika, što njegovu radnju čini zakonskim bićem prekršaja materijalne odredbe iz čl. 43. st. 1. Zakona o strancima.

 

5.2. Pritom se ističe da nije odlučna činjenica pozicije državljana treće zemlje u trenutku kada im je okrivljenik davao svjetlosne znakove automobilom u kojem pravcu trebaju ići, odnosno, jesu li se kretali uz samu granicu Republike Hrvatske ili su je već prešli i ušli u Republiku Hrvatsku ili se opet vratili u Republiku Srbiju, očito ne znajući u kojem smjeru se nalazi Republika Hrvatska, već je presudna činjenica ta, da su odlučili nezakonito prijeći državnu granicu, u blizini koje su se nedvojbeno nalazili, a koju radnju su uspješno izvršili upravo zbog postupanja okrivljenika koji ih je svjetlima automobila navodio, signalizirajući im daljnji put u Republici Hrvatskoj, gdje su i zatečeni po policijskim službenicima zajedno s okrivljenikom. Njihova kretanja predmetne zgode predstavljaju cjelovitost radnje nezakonitog prelaska državne granice, koje je ostvareno i dovršeno upravo uz pomoć radnji okrivljenika. Slijedom iznesenog, neosnovan je navod žalbe da okrivljenik svojim postupanjem nije ostvario zakonsko obilježje prekršaja za koji se tereti, zbog čega bi ga trebalo osloboditi od optužbe.

 

5.3. Budući da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio, dao razloge za odluku o krivnji okrivljenika navodeći da nije našao „okolnosti koje bi isključivale njegovu prekršajnu odgovornost“ (str. 10 presude, odlomak 4), ovaj sud drži da presudi ne nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama u smislu čl. 185. st. 7. PZ-a te nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a na koju upire žalitelj.

 

              6. Nije u pravu žalitelj niti kada u žalbi ističe da je počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava jer predmetni prekršaj, po mišljenju okrivljenika, ne predstavlja ostvarenje zakonskog obilježja prekršaja iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima, materijalno opisanog u čl. 43. st. 1. istog Zakona, s obzirom da njegovo ponašanje nije djelo u smislu čl. 196. st. 1. t. 1. PZ-a. Naime, kako je već naprijed opisano, ponašanje okrivljenika nedvojbeno predstavlja ispunjenje svih zakonskih obilježja predmetnog prekršaja. Isto tako, pogrešno žalitelj ističe i postojanje „isključenja kažnjivosti“ u smislu čl. 43. st. 2. Zakona o strancima koji navodi što se ne smatra pomaganjem, pozivajući se da su okrivljenikove radnje predmetne zgode predstavljale zapravo pružanje humanitarne pomoći te citira Zakon o humanitarnoj pomoći („Narodne novine“ br. 102/2015, 98/2019) i Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ broj: 70/2015, 127/2017) prema kojoj su ranjive skupine i djeca, a koja su bila među državljanima Afganistana predmetne zgode. Naime, okolnost što je okrivljenik član humanitarne Udruge „xxx“ kojoj su se obratili predmetni državljani Afganistana, ne daje mu za pravo kršiti pozitivne propise Republike Hrvatske niti ga se može zbog toga osloboditi od odgovornosti za počinjeni prekršaj, bez obzira na osobne motive kojima se pritom vodio.

 

6.1. Osim toga, postupanje okrivljenika predmetne zgode kada kao član Udruge koju su kontaktirali predmetni državljani, odlazi sam u noći u 2,25 sati do granične crte između Republike Hrvatske i Republike Srbije, izvan službenog graničnog prijelaza te istima signalizira u kojem smjeru trebaju ići, nakon čega oni dolaze do njega te im pristupaju policijski službenici zaduženi za osiguranje državne granice (koji su uređajem za noćni nadzor prethodno uočili kretanje veće grupe građana uz granično područje Republike Srbije i Republike Hrvatske), ne može predstavljati pomaganje državljanima treće zemlje u nezakonitom prelasku državne granice radi pružanja humanitarne pomoći u smislu čl. 43. st. 2. Zakona o strancima. Navedeno iz razloga što humanitarne aktivnosti u smislu zakonske definicije tog pojma koju citira i sam žalitelj („čl. 1.  st. 2.: Humanitarna pomoć u smislu ovoga Zakona su prikupljena i pružena materijalna i financijska dobra i humanitarne aktivnosti u svrhu zaštite i spašavanja žrtava katastrofa i velikih nesreća te žrtava kriza izazvanih ljudskim djelovanjem, kao i prikupljena i pružena materijalna i financijska dobra i humanitarne aktivnosti u svrhu podmirivanja potreba socijalno osjetljivih skupina.“), nisu i opisane, jasno usmjerene radnje okrivljenika radi pomaganja u nezakonitom prelasku državne granice, a kojima se krše postojeći zakonski propisi. Nadalje, eventualno omogućavanje ili olakšavanje predmetnim državljanima treće zemlje podnošenja zahtjeva za traženje međunarodne zaštite, a što se u obrani navodi kao razlog okrivljenikovog postupanja (iako je okrivljenik znao da im je već u dva navrata ista odbijena; str. 3, odlomak 1 presude), nikako ne znači da se opisanim protupravnim radnjama okrivljenika pomaganja državljanima treće zemlje da nezakonito pređu državnu granicu (izvan mjesta određenog za prelazak), može smatrati da je okrivljenik zapravo htio omogućiti navedenim državljanima podnošenje zahtjeva za azil, a s obzirom na način počinjenja prekršaja.

 

6.2. Stoga je promašen pokušaj okrivljenika da otkloni svoju prekršajnu odgovornost žalbenim navodima kojima ističe nepostojanje protupravnosti kao bitnog elementa prekršaja jer su strani državljani kontaktirali Udrugu „xxx“, samo radi podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a ne zbog pomoći u nezakonitom prelasku granice, budući da su već ušli na područje Republike Hrvatske. Okrivljenika ne može osloboditi odgovornosti za počinjeni prekršaj niti okolnost da je navedena Udruga uputila elektronsku poruku policiji neposredno prije dolaska okrivljenika na mjesto događaja (21. ožujka u 1,41 sati) kao i pučkoj pravobraniteljici o tome da su se navedeni državljani javili navedenoj Udruzi i gdje se nalaze, budući da isto ne dovodi u sumnju odlučnost okrivljenika da postupa protivno zakonskim propisima. Pritom se naglašava i da se postupanje okrivljenika predmetne zgode zbog toga ne može tretirati kao nekakav dogovoreni „susret s policijom“ kako se navodi u žalbi jer iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je isti kritične zgode zatečen od strane policijskih službenika koji nadziru državnu granicu te okrivljenik niti jednom zakonskom odredbom nije ovlašten postupati na naprijed opisani način.

 

6.3. Iz navedenih razloga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešnog, odnosno, nepotpunog činjeničnog utvrđenja jer je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka M. F., D.T. i N. P., policijskih službenika koji su suglasno iskazali da su se državljani Afganistana nalazili na području Republike Srbije,   u trenutku kada su opazili njihovo kretanje, a prije nego što je okrivljenik došao u blizinu graničnog prijelaza i davao im svjetlosne signale, nakon čega su došli do okrivljenika, te  koje je opravdano prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, u kojima nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti kao i uvida u materijalne dokaze, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima (koji prekršaj ima pravni kontinuitet i u čl. 249. st. 8. Zakona o strancima, „Narodne novine“ broj: 133/20, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2021.).

 

6.4. Sve provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe okrivljenika u kojima ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

7. Slijedom iznesenog, niti prvostupanjski sud, što se jasno vidi iz cjelokupnog obrazloženja pobijane presude, a niti ovaj drugostupanjski sud nemaju dvojbe oko zastupljenog pravnog mišljenja da se prekršaj pomaganja državljaninu treće zemlje u nezakonitom prelasku državne granice može ostvariti neovisno o tome što je taj državljanin već fizički ušao u područje dotične države te se prekršaj pomaganja nezakonitog prelaska državne granice smatra formalnopravno dovršenim tek uspješno dovršenim činom pomaganja, što je i učinjeno u konkretnom slučaju od strane okrivljenika radnjama signaliziranja svjetlima automobila predmetnim državljanima koji su uz takvu pomoć i stupili u kontakt s okrivljenikom koji ih je s automobilom čekao uz graničnu crtu Republike Hrvatske, za koji prekršaj je i proglašen krivim kao u izreci pobijane presude. Ovaj sud drži i da navedeni prekršaj, materijalno opisan u čl. 43. st. 1. te kažnjiv po čl. 225. st. 3. Zakona o strancima, suprotno žalbenim navodima, nije protivan čl. 4. st. 1. Direktive Vijeća 2002/90/EZ od 28. studenog 2002. o definiranju olakšavanja neovlaštenog ulaska, tranzita i boravka, koji glasi:

„Članak 4.

Provedba

1.   Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 5. prosinca 2004. O tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kada države članice donose mjere, one prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnog zakonodavstva koje donose u području na koje se odnosi ova Direktiva, zajedno s tablicom u kojoj je prikazan odnos odredbi ove Direktive prema donesenim nacionalnim odredbama. Komisija o tome obavješćuju druge države članice.“

 

              7.1. Pritom je potrebno istaknuti i da je jedan od ciljeva koji proizlazi iz Preambule navedene Direktive, koja je implementirana u Zakon o strancima, upravo borba protiv nezakonite imigracije kao i poduzimanje mjera za borbu protiv omogućavanja nezakonite imigracije u vezi s neovlaštenim prelaskom granice u najstrožem smislu, a koji se podudaraju i s ciljevima predmetnog Zakona o strancima čiji zaštitni objekt je između ostalog, i sprječavanje nezakonitih migracija, odnosno, njihovo pomaganje.

 

             

7.2. Nadalje, potrebno je napomenuti da izneseno pravno mišljenje prema stavu ovog suda, nije u suprotnosti niti sa sudskom praksom Suda Europske unije, osobito Presudom na koju se okrivljenik poziva u obrani i žalbi, budući da kazneno djelo pomaganja u nezakonitoj migraciji državljana treće zemlje (kazneno zakonodavstvo Italije), u okviru kojeg kaznenog postupka je Sud Europske unije odlučivao povodom zahtjeva za prethodnu odluku, nije usporedivo s predmetnim prekršajnim djelom pomaganja državljanima treće zemlje u nezakonitom prelasku državne granice iz čl. 43. st. 1. Zakona o strancima. Prvenstveno iz razloga jer se taj kazneni postupak, a kako to proizlazi iz obrazloženja Presude, odnosio na kazneno djelo pomaganja u nezakonitoj imigraciji organiziranjem nezakonitog ulaska rumunjskih državljana „radi ostvarivanja dobiti od intenzivnog i trajnog korištenja radne snage po niskoj cijeni“ („krijumčarenje radne snage“), dakle, na proces pomaganja u vidu ozakonjenja boravka, za razliku od predmetnog prekršaja pomaganja državljaninu treće zemlje u nezakonitom prelasku državne granice, koje je ostvareno činom pomaganja okrivljenika. Stoga niti mišljenje nezavisnog odvjetnika Suda Europske unije u navedenoj odluci o prethodnom pitanju u točci 39. na koje se okrivljenik poziva: „..pomaganje pri ulasku materijalno je dovršeno kada je državljanin treće zemlje prešao vanjsku granicu Unije..“, nije primjenjivo na konkretni prekršajni predmet, budući da je u konkretnom slučaju radnja pomaganja dovršena tek uspješnim ostvarenjem prelaska granice predmetnih državljana, a kako je to detaljno izloženo u odlomcima 5.1., 5.2. i 7. obrazloženja ove presude. Stoga neosnovano okrivljenik tumači da u konkretnom predmetu pomaganje okrivljenika kao prekršaj nije moglo niti početi niti biti dovršeno s obzirom na to da su državljani treće zemlje već prešli državnu granicu Republike Hrvatske.

 

8. Slijedom svega iznesenog, ovaj sud smatra nepotrebnim i suvišnim uputiti Sudu Europske unije prethodno pitanje predloženo u žalbi, odnosno, protivi li se članku 4. stavku 1. t. a) naprijed navedene Direktive Vijeća 2002/90/EZ od 28. studenog 2002. te sudskoj praksi Suda Europske unije (osobito naprijed navedenoj Presudi), tumačenje prema kojem se u prekršajnom postupku osoba može proglasiti krivom za pomaganje državljanima treće zemlje u prelasku države u slučaju kada su dotični državljani treće zemlje stupili u kontakt s osobom protiv koje se vodi prekršajni postupak nakon što su već prešli dotičnu državnu granicu.

 

9.  Razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u iznosu ispod posebno propisanog minimuma najniže novčane kazne propisane za prekršaj iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima.

 

9.1. Naime, za predmetni prekršaj je propisana zatvorska kazna do 60 dana, odnosno, novčana kazna u iznosu od 23.000,00 kuna za svakog potpomognutog državljanina treće zemlje pa kako je okrivljeniku za sve potpomognute državljane treće zemlje (njih 14), izrečena novčana kazna u iznosu od 60.000,00 kuna, dakle, prvenstveno blaži oblik kazne i to u iznosu znatno ispod posebno propisanog minimuma novčane kazne za svakog potpomognutog stranca, odredivši obročno plaćanje u pet mjeseci,  to je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud imao u vidu sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, ukazao žalitelju i na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne u navedenom vremenskom periodu.

 

10.   Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu bližem donjoj granici propisanog raspona troškova prekršajnog postupka, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

              11. Zbog iznesenog, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu, 9. rujna 2021.

 

Zapisničarka:                                                                                       Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                 Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Vinkovcima, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.