1              Poslovni broj: 22 Gž-823/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-823/2021-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. B., iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku K. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika B. M., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku L. Š., odvjetniku u Z., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru broj 83 P-1201/2020 od 19. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj 83 P-1201/2020 od 19. veljače 2021.

 

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 27. kolovoza 2013. između N. M., kao primateljice uzdržavanja, i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, potvrđenog dana 28. kolovoza 2013. kod Općinskog suda u Zadru pod brojem R2-2020/13, Ov-85/13, uz naknadu troška (točka I. izreke).

 

1.1. Odbijen je i podredni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila utvrditi da je raskinut Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 27. kolovoza 2013. između N. M., kao primateljice uzdržavanja, i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, potvrđen dana 28. kolovoza 2013. kod Općinskog suda u Zadru pod brojem R2-2020/13, Ov-85/13, uz naknadu troška (točka II. izreke).

 

1.2. Konačno, odbijen je i sljedeći podredni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila poništenje Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 27. kolovoza 2013. između N. M., kao primateljice uzdržavanja, i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, potvrđenog dana 28. kolovoza 2013. kod Općinskog suda u Zadru pod brojem R2-2020/13, Ov-85/13, uz naknadu troška (točka III. izreke).

 

1.3. Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn (točka IV. izreke).

 

2. Protiv ove presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.

 

2.1. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio navode i predlaže žalbu odbiti.

 

2.2. Žalba je neosnovana.

 

3. Predmet spora je glavni zahtjev tužiteljice za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 27. kolovoza 2013. te podredni zahtjevi za utvrđenje da je isti raskinut odnosno da se taj ugovor poništi, sve uglavnom iz razloga nemoralnog postupanja jer da je motiv pok. majke stranaka za sklapanje ugovora bio izigravanje tužiteljice kao zakonske nasljednice a ne vlastito uzdržavanje kao i jer da tuženik nije izvršavao svoje obveze davatelja uzdržavanja.

 

3.1. Prvostupanjski je sud odbio glavni i podredne tužbene zahtjeve smatrajući da je ugovor o doživotnom uzdržavanju valjan i u formalnom i u sadržajnom pogledu, da je tuženik izvršavao svoju ugovornu obvezu a okolnost da je i tužiteljica sudjelovala u njezi oko majke za vrijeme njene bolesti da ne dovodi do prihvaćanja tužbenog zahtjeva. Nadalje, taj sud navodi da okolnost da bi majka eventualno sklopila ugovor kako bi izigrala tužiteljicu kao svoju zakonsku nasljednicu, predstavlja razlog za ništetnost ugovora a kako se sud kreće u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva to taj ugovor nije mogao proglasiti ništetnim jer takav tužbeni zahtjev tužiteljica nije postavila.

 

3.2. Ispitujući pobijanu presudu, kao postupak koji je prethodio njenog donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a ni točka 11. na koju žaliteljica upućuje.

 

3.3. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sve sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP i potom pravilno primijenio materijalno pravo.

 

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da su dana 27. kolovoza 2013. pok. majka stranaka N. M. kao primateljica uzdržavanja i tuženik kao davatelj uzdržavanja, sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju i ovjerili ga dana 28. kolovoza 2013. kod Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem R2-2020/13 (dalje: Ugovor);

 

- da se Ugovorom primateljica uzdržavanja obvezala predati tuženiku u vlasništvo niz nekretnina upisanih u P.L. 309 K.O. D., P.L. 1369 K.O. G. i stan u Z.; dok je obveza tuženika bila osigurati majci svu potrebnu njegu i skrb a u slučaju bolesti njegovati je, dvoriti, pripremati hranu, osigurati liječenje kao i troškove istog te u slučaju smrti pokopati je o svom trošku prema mjesnim običajima;

 

- da je majka stranaka preminula 26. travnja 2020. te je dana 24. lipnja 2020. doneseno rješenje o nasljeđivanju broj O-800/2020;

 

- da iz iskaza svjedoka u bitnom proizlazi ili da nemaju posebnih saznanja da tuženik nije izvršavao svoje obveze iz Ugovora prema majci koja da je inače bila samostalna, ili da su viđali tužiteljicu ili tuženika da joj pomažu; dok iskaza sinova tužiteljice proizlazi da tuženik nije izbjegavao brinuti se o majci a da je tužiteljica u zadnjih mjesec dana spavala kod majke;

 

- da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je ona pomagala majci a o bratu da nisu pričale, dok iz iskaza tuženika proizlazi da je on pomagao majci kad je trebalo a da je sestra posljednjih mjesec dana spavala kod majke a on bi bio po danu te da je majka umrla u bolnici kamo ju je on odveo te je sahranio u svoju grobnicu.

 

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja donio odluku kao u izreci navodeći da tužiteljica nije dokazala da se tuženik nije brinuo o majci sukladno Ugovoru već naprotiv, da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je redovito dolazio kod majke i brinuo se o onome što je bilo potrebno a majka je sve do bolesti bila samostalna pa je tako bila i u dugogodišnjoj izvanbračnoj vezi zbog čega je odlazila svakodnevno od kuće i vraćala se popodne; dok okolnost da je majka ostavila tuženiku novce za svoj pogreb kojim novcem je isti i platio pogreb a ostatak novca podijelio sa tužiteljicom, također ne dovodi do raskida Ugovora. Smatra i da tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim Ugovora, iako se u činjeničnim navodima tužbe poziva na ništetnost.

 

6. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se potvrđuju te činjenice. Koje su činjenice relevantne ovisi od pravne kvalifikacije slučaja, a egzistencija relevantnih činjenica utvrđuje se na razne načine pa tako i dokazivanjem kao nizom parničnih radnji procesnih subjekata. U parnici sud raspravlja određeni odnos među parničnim strankama i spor o pravu, te pravilna presuda pretpostavlja jasan i pouzdan sud o postojanju pravnog odnosa i određenog prava odnosno obveze iz tog odnosa.

 

7. U odnosu na zahtjev za sudski raskid Ugovora, prije svega pravilno se sud prvog stupnja pozvao na odredbu članka 579. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) koja propisuje da se ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja, te članka 583. stavak 3. ZOO prema kojoj odredbi svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.

 

8. Iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da se tuženik brinuo o majci sukladno njenim potrebama (do travnja 2019. godine većinu svojih potreba ista je sama zadovoljavala, a i nakon obolijevanja bila je pokretna) i zahtjevima jer tek ako bi majka kao primateljica uzdržavanja imala potrebu za primanjem uzdržavanja na način i u opsegu kako je to ugovoreno, a tuženik ako bi to odbio, nastupio bi raskidni uvjet zbog neispunjenja ugovorenih obveza. Stoga okolnost što je i tužiteljica kao kćerka vodila računa o majci (posebice u vrijeme bolesti) ne dovodi do posljedice u vidu raskida Ugovora. U tom smislu ni okolnost da je majka ostavila novce za svoj pogreb ne dovodi do raskida Ugovora jer dakle, nije bilo ni potrebe da tuženik navedeno plati; dok je isti ispunio daljnju svoju obvezu i majku sahranio u grobnicu koje je vlasnik on. Ugovor o doživotnom uzdržavanju jeste aleatoran, pa subjektivno mišljenje tužiteljice o obimu obveze tuženika prema Ugovoru i općenito, njeno nezadovoljstvo sklopljenim Ugovorom ne može biti razlog za raskid u smislu odredbe članka 583. stavak 3. ZOO već sud ocjenjuje objektivne okolnosti konkretnog slučaja što je prvostupanjski sud i napravio i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj tužbeni zahtjev.

 

9. Nadalje, u odnosu na podredni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je Ugovor raskinut, prema odredbi članka 360. ZOO, u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Tužiteljica nije iznijela nikakve okolnosti prema kojima bi predmetni Ugovor bio raskinut ex lege niti je dokazala da bi primateljica uzdržavanja jednostavnom izjavom to učinila niti da je Ugovor sporazumno raskinut.

 

10. Konačno, u odnosu na drugi podredni tužbeni zahtjev usmjeren na poništenje Ugovora, pravilno je sud prvog stupnja odbio i taj zahtjev uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala a niti je to utvrđeno tijekom postupka, da bi primateljica uzdržavanja bila ograničeno poslovno sposobna, da bi Ugovor bio sklopljen pod manama volje niti drugo prema odredbi članka 330. ZOO.

 

11. Tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je majka sklopila Ugovor samo kako tužiteljica istu ne bi naslijedila temeljem zakonskog nasljeđivanja pa time ukazuje da bi se radilo o prividnom ugovoru. Prema odredbi članka 285. stavak 1. ZOO, prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Proizlazi, ako bi se radilo o prividnom pravnom poslu, isti ne bi imao učinka među ugovaračima ali takav pravni posao zbog toga nije ništetan (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3586/2018-4 od 21. siječnja 2021.). Tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje da Ugovor nema učinka među strankama pa nema potrebe daljnjeg elaboriranja o eventualnoj prividnosti Ugovora.

 

12. S druge strane, odredba članka 322. stavak 1. ZOO propisuje da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo te se tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe poziva i na ništetnost Ugovora jer da je protivan moralu, ali ne postavlja takav tužbeni zahtjev kako je to pravilno prvostupanjski sud zaključio. Stoga, iako nije tijekom postupka ni utvrđeno da bi Ugovor bio nemoralan, nema mjesta daljnjem elaboriranju o ništetnosti Ugovora jer takav tužbeni zahtjev ne egzistira.

 

13. Stoga je sud prvog stupnja, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

14. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP.

 

15. Slijedom navedenog, a kako ispitujući presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti te potvrditi presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

16. Odbijen je zahtjev tužiteljice za sastav žalbe jer ista nije uspjela u svojoj žalbi a temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, kao i zahtjev tuženika za sastav odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za razrješenje prijepora u ovoj pravnoj stvari a temeljem odredbe članka 155. ZPP.

 

U Splitu, 9. rujna 2021.