Poslovni broj: Gž R-167/2021-3

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz Ž., OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. a. d.o.o. Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku E. H., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 15 Pr-4402/12-34 od 29. travnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2021.,

             

 

p r e s u d i o    j e

 

              I Odbija se žalba tuženika  kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 15 Pr-4402/12-34 od 29. travnja 2016., potvrđuje u točkama I., II., III. i dosuđujućem dijelu točke IV. izreke.

 

              II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi i daljnji trošak postupka u iznosu od 1.000,00 kn. u roku od 15 dana.

 

              III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. listopada 2012., Ur.br.:45212-100-1289/12 kojom odlukom je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu broj 2724-6/12 zaključen 23. ožujka 2012. za radno mjesto Kontrolor I- u održavanju, u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole, Kontrolori poslovanja (točka I. izreke), utvrđeno je da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao (točka II. izreke), tuženik je obvezan u roku od 8 dana vratiti tužitelja na rad, i to na radno mjesto Kontrolor I- u održavanju, u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole, Kontrolori poslovanja ili na neko drugo radno mjesto kod tuženika istog koeficijenta složenosti (točka III. izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2016. godine do isplate, dok je dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 kn odbijen (točka IV. izreke).

 

              2. Presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-468/2016-3 od 25. listopada 2017. preinačena je citirana presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 15 Pr-4402/12-34 od 29. travnja 2016. u točkama I, II, III i dosuđujućem dijelu točke IV izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              " I Utvrđuje se da nije dopuštena  Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu  od 17. listopada 2012. godine Ur.broj: 45212-100-1289/12 kojom Odlukom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu broj 2724-6/12 zaključen dana 23. ožujka 2012. godine za radno mjesto Kontrolor I - u održavanju, u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole, Kontrolori poslovanja.

II Utvrđuje se da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao.

III Nalaže se tuženiku H. a. d.o.o., Z., OIB-… da tužitelja S. K., iz Ž., OIB-… u roku od 8 dana vrati na rad i to na radno mjesto Kontrolor I - u održavanju, u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole, Kontrolori poslovanja ili na neko drugo radno mjesto kod tuženika istog koeficijenta složenosti.

IV Nalaže se tuženiku H. a. d.o.o., Z., OIB-…da tužitelju  S. K., iz Ž., OIB-…naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2016. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena".

              Citiranom drugostupanjskom presudom naloženo je tužitelju S. K. da tuženiku H. a. d.o.o. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn i trošak žalbenog postupka u iznosu od 725,00 kn, u roku od 8 dana.

 

              3. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-248/2018-2 od 10. travnja 2019. odbijena je revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-468/2016-3 od 25. listopada 2017. kao neosnovana (točka I izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan (točka II izreke).

 

              4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2848/2019- od 21. siječnja 2021. odlučeno je da se ustavna tužba usvaja (točka I izreke), ukidaju se: presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-248/2018-2 od 10. travnja 2019. i presuda Županijskog suda u Rijeci broj: Gž R-468/2016-3 od 25. listopada 2017. (točka II izreke), te se predmet vraća Županijskom sudu u Rijeci na ponovni postupak (točka III izreke).

 

              5. Protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 15 Pr-4402/12-34 od 29. travnja 2016., u točkama I., II., III. i dosuđujućem dijelu točke IV. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije, uz obvezu naknade troška parničnog postupka.

 

              6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              7. Žalba nije osnovana.

 

              8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

 

              9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje radnopravne zaštite sadržaja pobliže navedenog izrekom pobijane presude.

 

              10. U provedenom je postupku utvrđeno da je odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. listopada 2012. tužitelju otkazan ugovor o radu od 23. ožujka 2012. zbog skrivljenog ponašanja, da mu radni odnos prestaje istekom otkaznog roka u trajanju od jednog mjeseca, te će mu se isplatiti naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2012. godinu.

 

11. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je poslodavac na temelju Izvješća Samostalnog odjela unutarnje kontrole od 2. kolovoza 2012., o kontroli postupka zapošljavanja i rada radnika J. P., utvrdio da je tužitelj u svom radu kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje i direktor Sektora za održavanje, kontinuirano u vremenu od mjeseca ožujka 2006. do ožujka 2010. činio osobito teške povrede radnih obveza, zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa kod poslodavca više nije moguć.

 

12. Naime, tužitelj da je:

1. zlouporabio položaj i ovlasti pomoćnika direktora Sektora za održavanje i direktora Sektora za održavanje, tako što je kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje  bez pisanog prijedloga i suglasnosti Uprave društva, protivno čl. 8. Pravilnika o radu usmeno od Odjela za ljudske resurse zatražio sklapanje ugovora o radu za J. P. na radnom mjestu vozača I, u Sektoru za održavanje, s mjestom rada u tehničkoj jedinici B. (dalje: TJ B.), koji ugovor je sklopljen 6. ožujka 2006.;

2. kao direktor Sektora za održavanje odgovoran za zakonito izvršenje poslova tog Sektora, u vremenu od 14. veljače 2008. do 5. ožujka 2010., ovjeravao obračun sati rada J. P., kao da je radio na radnom mjestu vozača I, odobravao isplate troškova goriva i cestarina za službena vozila koja je on koristio, iako je znao i morao znati da imenovani u to vrijeme nije bio prisutan na radu, pa nije mogao ispunjavati obveze iz ugovora o radu i ostvarivati pravo na plaću i druga prava po osnovi rada. Također da je propustio poduzeti mjere da se imenovanom onemogući korištenje službenih vozila poslodavca, koja je on koristio bez putnog radnog lista i putnog naloga izvan ustrojstvene jedinice kojoj je formalno pripadao, kao i za vrijeme „korištenja“ godišnjeg odmora;

 

na opisani način omogućio J. P. stjecanje nepripadajuće imovinske koristi u iznosu od 540.499,75 kuna na štetu tuženika, time propustio poslove svog radnog mjesta obavljati sukladno preuzetim obvezama iz ugovora o radu, odnosno pridržavati se strukovnih i stegovnih pravila koja proizlaze iz organizacije posla i pravila struke, čime je poslodavcu nanio materijalnu štetu i narušio njegov ugled, što predstavlja teže povrede radnih obveza iz čl. 5. i čl. 50. st.1. alineja 2 i st. 2. Pravilnika o radu  i čl. 29. Etičkog kodeksa H. a. d.o.o..

 

13. Nadalje je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u periodu od 01. studenoga 2005. do 13. veljače 2008. radio kod tuženika na poslovima pomoćnika direktora Sektora za održavanje, zadužen za poslove operative, te da mu je u tom periodu neposredno nadređeni bio direktor Sektora za održavanje I. M.,

- da je tužitelj u periodu od 14. veljače 2008. do 16. ožujka 2012. radio kod tuženika na poslovima direktora Sektora za održavanje, te da mu je tada neposredno nadređena bila Uprava,

- da je tužitelj 23. ožujka 2012. sklopio s tuženikom ugovor o radu za obavljanje poslova Kontrolor I - u održavanju u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole,

- da je tuženik prije otkazivanja narečenog ugovora o radu tužitelja proveo postupak savjetovanja sa radničkim vijećem,

- da tužitelj tijekom rada kod tuženika nije bio upozoravan na kršenje obveza iz radnog odnosa,

- da tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije omogućio iznošenje obrane,

- da je J. P. 21. veljače 2006. sklopio sa tuženikom ugovor o radu za radno mjesto vozača I u Sektoru za održavanje s mjestom rada u TJ B. i početkom rada od 15. ožujka 2006.,

- da je navedeni ugovor o radu sa J. P. zaključio tadašnji predsjednik Uprave tuženika M. C.,

- da je dopisom od 21. prosinca 2005. S. V. (od 2005. do 2012. radio kod tuženika na radnom mjestu savjetnika Uprave za sigurnost) zatražio od direktora Sektora za održavanje I. M. da mu dodijeli jednog radnika koji bi trebao imati iskustva u policijskom ili vojnom radu i koji mu je potreban za područje Like, s time da je navedeni dopis supotpisao i M. M., tada član Uprave zadužen za održavanje i sigurnost, a isti dopis dobio na znanje i tužitelj,

- da je J. P. temeljem navedenog dopisa S. V. te suglasnosti člana Uprave M. M. i direktora Sektora za održavanje I. M. radio na poslovima sigurnosti (iako formalno zaposlen u Sektoru za održavanje jer Ured za sigurnost u to vrijeme još nije bio oformljen) i to od dana zapošljavanja do prestanka radnog odnosa kod tuženika s danom 5. ožujka 2010.,

- da je dopisom od 17. ožujka 2006. S. V. obavijestio direktora Sektora za održavanje I. M. da J. P. radi na poslovima sigurnosti i da mu je za obavljanje poslova nužno osigurati osobno vozilo, s time da su suglasnost na navedeni dopis stavili član Uprave M. M. i direktor Sektora za održavanje I. M., a isti je dostavljen na znanje tužitelju i I. K. (od 2006. do ožujka 2010. radio na radnom mjestu pomoćnika direktora Sektora za održavanje, zadužen za poslove mehanizacije),

- da je I. K., na temelju narečenog dopisa od 17. ožujka 2006. dodijelio službeno vozilo J. P.,

- da je dopisom od 24. ožujka 2006. S. V. obavijestio voditelja TJ B. D. H. da J. P. (kao radnik na poslovima iz djelokruga rada za koje je on – S. V. odgovoran) ostvaruje pravo naknade za redovan fond sati za tekući mjesec, s time da je navedeni dopis potpisan i od direktora Sektora za održavanje I. M. i dostavljen na znanje tužitelju,

- da je tužitelj kao direktor Sektora za održavanje na temelju dostavljenih evidencija o ostvarenim radnim satima za J. P., a koje je dostavljao voditelj TJ B. D. H., ovjeravao obračun sati rada za J. P. potreban za obračun njegove plaće,

- da iz opisa radnog mjesta direktora Sektora proizlazi da mu je nadređen predsjednik Uprave i nadležni član Uprave, te da isti, između ostalog, organizira pravovremenu provedbu naloga i odluka Uprave društva, te obavlja i druge poslove po nalogu Uprave,

- da je Samostalni odjel unutarnje kontrole sačinio 19. listopada 2009. Izvještaj o obavljenoj kontroli rada radnika Sektora za održavanje J. P. te dana 02. kolovoza 2012. sačinio Izvještaj o ponovljenoj kontroli postupka zapošljavanja, nadzora korištenja službenih vozila, nadzora obavljanja poslova i radnih zadataka za J. P. i utvrdio određene nepravilnosti,

- da je J. P. odlukom Predsjednika Uprave I. P. od 10. studenoga 2009. upozoren na kršenje obveza iz radnog odnosa te mu je određena mjera naknade štete odnosno naloženo vratiti neosnovano stečeni iznos naknade za prijevoz.

 

14. Slijedom izloženoga sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje dobio na znanje citirane dopise S. V., a u kojima je sadržana suglasnost člana Uprave M. M. i direktora Sektora za održavanje I. M., temeljem kojih je J. P. radio za S. V. na poslovima sigurnosti i temeljem kojih je dobio na korištenje službeno vozilo; da je sa J. P. ugovor o radu sklopio predsjednik Uprave M. C., te je isti uz suglasnost člana Uprave zaduženog za održavanje i sigurnost M. M. prešao raditi za savjetnika Uprave za sigurnost S. V., iako formalno zaposlen u Sektoru za održavanje, budući da u to vrijeme još nije bio formiran Ured za sigurnost.

 

15. Sud prvog stupnja utvrđuje i da je J. P. službeno vozilo dodijeljeno uz suglasnost Uprave, iako prema opisu njegovog radnog mjesta ne bi imao pravo na službeno vozilo.

 

16. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je sve vezano za zapošljavanje J. P., te njegov rad i korištenje službenog vozilo bilo provedeno uz suglasnost Uprave tuženika, a što se ne može staviti na teret tužitelju i predstavljati opravdan razlog za otkaz njegovog ugovora o radu. K tome, da tuženik ničim nije dokazao da bi tužitelj svojim ponašanjem omogućio J. P. stjecanje ne pripadajuće imovinske koristi u iznosu od 540.499,75 kn.

 

17. Zaključeno, sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 111. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj  149/09, 61/11 – dalje: ZR), odnosno da tužitelja nije pisano upozorio na kršenje obveza iz radnog odnosa pod prijetnjom otkaza, niti mu je omogućio iznijeti obranu prije otkazivanja ugovora o radu, a niti je tuženik sukladno odredbi iz čl. 131. st. 3. ZR-a dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, iz kojih razloga donosi pobijanu presudu.

 

18. Sukladno čl. 111. ZR-a, poslodavac je dužan prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, pisano upozoriti radnika na obveze iz radnog odnosa, ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze i omogućiti mu da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opradavno očekivati od poslodavca da to učini. Navedenim upozorenjem poslodavac daje radniku do znanja da je utvrdio nepravilnosti u njegovom radu i da takvo ponašanje ubuduće neće tolerirati, te je dužan omogućiti radniku iznošenje obrane kako bi on eventualno opravdao svoje ponašanje i odvratio poslodavca od donošenja odluke o otkazu. Uskrata mogućnosti iznošenja obrane ne ovisi o intenzitetu i karakteru same povrede obveza iz radnog odnosa, nego primarno o tome, može li se na osnovi raspoloživih dokaza o počinjenju povrede uzeti da je, s objektivnog i razumno utemeljenog gledišta, iznošenje obrane nesvrsishodno i bespredmetno, jer ne može dovesti do promjene poslodavčeve prosudbe o radnikovom skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa (tzv. flagrantne povrede kod kojih je radnik zatečen u počinjenju dijela).

 

              19. S obzirom na to da je uskrata obrane načelna formalna zapreka pravno dopuštenom otkazivanju od strane poslodavca, postojanje okolnosti zbog kojih od poslodavca nije opravdano očekivati da radniku omogući iznošenje obrane mora biti argumentirano uvjerljivim razlozima, što u ovom predmetu nije slučaj, a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja. 

 

20. Naime, u konkretnom slučaju je na razini upravljanja društvom i organiziranju načina obavljanja sigurnosnih poslova bio notoran dualitet radnopravnog statusa J. P., koji je uspostavljen dvije godine prije tužiteljevog preuzimanja funkcije direktora Sektora održavanja, koji dualitet je nastavljen voljom i odlukom tužitelju nadređenog člana Uprave resorno zaduženog za pitanja sigurnosti i održavanja, pa utoliko,a jer u opisanim okolnostima konkretnog slučaja tužitelju nije omogućeno iznošenje obrane, to je već iz tog razloga  odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja nezakonita.

 

21. S time u svezi, a suprotno žalbenim navodima tuženika, ovom sudu je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je zapošljavanje J. P., doneseno uz suglasnost Uprave tuženika, kako to proizlazi suglasnih iskaza svjedoka I. M., koji je u vrijeme zapošljavanja J. P. bio direktor Sektora za održavanje, I. K., koji je obavljao poslove pomoćnika direktora Sektora za održavanje, zadužen za poslove mehanizacije, S. V., koji je obavljao poslove savjetnika Uprave za sigurnost i Ž. S., voditelja grupe za radne odnose, dakle, da tužitelj nije imao utjecaja na zapošljavanje J. P..

 

22. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno otklonio prihvatiti istinitima iskaze svjedoka Z. T. i Z. P. u dijelu u kojem navode da je tužitelj usmeno zatražio od  Ž. S. da promijeni ugovor o radu J. P., i to umjesto radnog mjesta vozača II u TJ P. u radno mjesto vozača I u TJ B., te je svjedok Z. P. iskazao kako postoji pisani dokument u prilogu kojeg da mu je direktor pravnih poslova M. S. dostavio dopis Ž. S. u kojem isti navodi da ga je tužitelj usmeno zatražio izmijeniti narečeni ugovor o radu, s obzirom da ovi svjedoci te svoje navode nisu argumentirali, da bi prema utvrđenju suda tuženik, da takav dokument postoji, zasigurno dostavio kao dokaz u ovom postupku, niti je svjedok Ž. S. u svom iskazu takve navode potvrdio.

 

              23. Iz navedenih razloga pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se tužitelju ne može staviti na teret da je zlouporabio položaj i ovlasti pomoćnika direktora Sektora za održavanje i direktora Sektora za održavanje, tako što je kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje bez pisanog prijedloga i suglasnosti Uprave društva, protivno čl. 8. Pravilnika o radu usmeno od Odjela za ljudske resurse zatražio sklapanje ugovora o radu za J. P. na radnom mjestu vozača I., u Sektoru za održavanje, s mjestom rada u TJ B., a što bi predstavljalo opravdani razlog za otkaz ugovor o radu tužitelju.

 

              24. Isto tako, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je sve vezano za zapošljavanje J. P., te njegov rad i korištenje službenog vozila bilo provedeno uz suglasnost uprave tuženika, pa se navedeno ne može stavljati na teret tužitelju i predstavljati opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

              25. Iz provedenih dokaza proizlazi i da je tužitelj, dok je radio kao pomoćnik direktora, bio podređen direktoru Sektora održavanja (tada I. M.), a kasnije, kao direktor Sektora održavanja, članu Uprave resorno zaduženom za održavanje i sigurnost, postupao prema nalozima i uputama nadređenih u odnosu na pitanje zapošljavanja, raspoređivanja i formalnog statusa J. P..

 

              26. Stoga, kada je tužitelj postupao upravo po nalozima nadređenih, odnosno Uprave, tada, neovisno o tome je li takav nalog u skladu s internim aktima poslodavca, tužitelju se ne može staviti na teret radnopravni status radnika J. P., te s time u svezi kontrola njegovog rada (kontrola prisutnosti na radu, korištenja službenog vozila i drugo). Pri tome ničim nije dokazao ni da bi tužitelj svojim ponašanjem omogućio J. P. stjecanje nepripadajuće imovinske koristi u iznosu od 540.499,75 kn.

 

              27. Iz provedenog postupka proizlazi da je Uprava tuženika znala za većinu povreda radnih obveza ili propusta, osobito u odnosu na vođenje evidencija, koje se odlukom o otkazu stavljaju tužitelju na teret, odnosno da je za iste saznala najkasnije Izvještajem od 19. listopada 2009. Međutim, Uprava tuženika nije nakon tog izvještaja upozorila tužitelja na povredu obveza iz radnog odnosa, već je nastavila tolerirati utvrđene nepravilnosti. Štoviše, tuženik je 23. ožujka 2012. sklopio s tužiteljem novi ugovor o radu na temelju kojeg je tužitelj počeo raditi na radnom mjestu Kontrolor I, koje "po samoj prirodi zahtijeva maksimalno povjerenje u radnika koji ga obavlja", jer "podrazumijeva kontrolu zakonitosti rada Sektora za održavanje".  Isto tako, otkaz ugovora o radu tužitelja temelji se na utvrđenjima interne kontrole koja su sadržana u Izviješću od 2. kolovoza 2012., koje ne sadrži ikakvu diskvalifikaciju tužitelja, već samo mišljenje o potrebi da se savjetnik uprave za sigurnost izdvoji iz okvira uprave društva te da se ustroji posebna organizacijska jedinica za poslove sigurnosti s posebnim ovlastima i formalno sistematiziranim radnim mjestima radnika koji u njoj rade.

             

28. Stoga, kako je Uprava tuženika u datim okolnostima  propustila pojasniti i koje su to konkretne okolnosti zbog kojih prije donošenja odluke o otkazu nije upozorila tužitelja na povredu obveza iz radnog odnosa, niti je tužitelj imao mogućnost iznijeti svoju obranu u odnosu na navodne nepravilnosti utvrđene Izvještajem o kontroli od 2. kolovoza 2012., odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju nije zakonita.

 

              29. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

              30. S obzirom na ishod ovog postupka, te da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2848/2019- od 21. siječnja 2021. ukinuta i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-248/20181-2 od 10. travnja 2019. i predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak, tužitelju je dosuđen trošak sastava revizije prema Tbr. 10. t. 6. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj  142/12, 103/14, 118/14, 107/15) u iznosu od 800,00 kn i PDV u iznosu od 200,00 kn, ukupno 1.000,00 kn.

 

              31. U preostalom dijelu (odbijajući dio točke IV izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

             

U Rijeci 9. rujna 2021.

 

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća

                                                                                                                                  Duško Abramović