- 1 -              Rev 1126/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1126/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. D. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici u K., protiv tuženika M. D. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima Ž. B., J. T. K. i M. T., odvjetnicima u K., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude  Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3209/2014-2 od 7. prosinca 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku poslovni broj P-395/2013 od 30. travnja 2014., na sjednici održanoj 8. rujna 2021.

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija se odbija  kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3209/2014-2 od 7. prosinca 2016. preinačena je presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku, poslovni broj P-395/2013 od 30. travnja 2014. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen te je naloženo tuženiku M. D. iz R., da preda u posjed tužitelju V. D. iz B., nekretnine z. č. 4701, pašnjak površine 183 m2 i z. č. 4702, pašnjak površine 147 m2, sve u zk. Ul. 1908 k.o. B., na način da ukloni postavljeni lanac sa zaključanim lokotom kojim je zatvorio ulaz na nekretnine te ukloni automobile koji su na nekretninama parkirani, kao i nadoknadi parnične troškove od 18.390,00 kn.

 

2. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači i potvrdi prvostupanjska presuda ili da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Revident istaknuti revizijski razlog obrazlaže tvrdnjom da je drugostupanjski sud zauzeo pogrešni pravni stav i pogrešno ocijenivši dokaze (iskaze saslušanih svjedoka i upis u katastarskom operatu), pogrešno primijenio odredbe o stjecanju prava vlasništva dosjelošću.

 

7. Na navode revizije prvenstveno treba reći da revizijski navodi tuženika, a kojima se prigovora pravilnost i ocjena izvedenih dokaza te ujedno vrši i njihova procjena, sadrže prigovore činjenične naravi i kao takvi su nedopušteni u revizijskom stupnju postupka (čl. 385. ZPP).

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja (vlasnika, neposjednika) za predaju u posjed nekretnina pobliže označenih u izreci presude od tuženika (nevlasnika, posjednika).

 

9. Prvostupanjski je sud, nalazeći da je tuženik dokazao svoje stjecanje prava vlasništva prijepornih nekretnina dosjelošću, odbio zahtjev tužitelja na predaju u posjed tih nekretnina primjenom odredbe čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP).

 

10. Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatio pošavši od utvrđenja da niti pravni prednik tuženika, a niti sam tuženik nisu posjedovali predmetne nekretnine kroz zakonom propisano vrijeme za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću. Naime,  tuženik nije dokazao da je njegov pravni prednik predmetne nekretnine stekao izvanrednom dosjelošću prije podruštvovljenja nekretnina, budući da je tuženik dokazao da se njegov otac nalazio u posjedu tih nekretnina kroz vrijeme od 15 godina (1945. do 1960.). Nadalje, računajući od 8. listopada 1991. pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, također nije protekao rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisan odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP, jer je tuženik dokazao svoje posjedovanje kao pošteni posjednik kroz vrijeme od 18 godina (8. listopada 1991. do 6. listopada 2009.).

 

11. Revident drži pravilnim stav prvostupanjskog suda da je moguće zbrajati vrijeme posjedovanje oca tuženika prije nego je predmetna nekretnina prešla u režim društvenog vlasništva i vrijeme koje je proteklo nakon 8. listopada 1991. pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Uz to ističe da razdoblje režima društvenog vlasništva nije moglo utjecati na to da obitelj revidenta stekne pravo vlasništva nekretnina dosjelošću, s obzirom na osnovu po kojoj su te nekretnine podruštvovljene, kao i na činjenicu da je postojao kontinuitet posjeda nekretnine računajući prednike tuženika od 1945. pa do podnošenja tužbe.

 

12. Pravilno je drugostupanjski sud, odlučujući o stjecanju prava vlasništva tuženika na spornoj nekretnini kao o prethodnom pitanju u ovom sporu, primijenio materijalno prava kada je zaključio da do stjecanja prava vlasništva nije došlo. Pogrešno  naime revident polazi od toga da bi kontinuirani pošteni (savjesni) posjed predmetnih nekretnina njegovi prednici, a kasnije on, držali od 1945. do podnošenja tužbe za predaju u posjed. Međutim, takav se navod protivi utvrđenjima nižestupanjskih sudova u ovom postupku, a kojim utvrđenjima je revizijski sud vezan. Utvrđeno je naime, da je „prednik tuženika, njegovo otac D. D., bio posjednik k.č.br. 4701 i k.č. br. 4702, k.o. B. u razdoblju od 1945. do svoje smrti, nakon čega su se ove nekretnine zapustile… Tuženik nije dokazao da bi utužene nekretnine bile i nakon smrti njegova oca iskorištavane kao vinograd, no dokazao je da su se potom iskorištavale kao pašnjak i to u vremenu od 1980. pa do 2012.“ (str. 7., prvi odlomak, obrazloženja prvostupanjske presude). S obzirom na navedena utvrđenja, nema mjesta razmatranju možebitnog stjecanja prava vlasništva dosjelošću uslijed kontinuiranog posjedovanja spornih nekretnina od strane tuženika i njegovog pravnog prednika, niti mogućnosti utvrđenja da bi vlasništvo bilo stečeno prije prelaska nekretnine u režim društvenog vlasništva. Dok postoji kontinuitet posjeda sadašnjem se posjedniku u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme u kojem su prednici neprekidno samostalno posjedovali stvar, bilo kao kvalificirani bilo samo kao pošteni posjednici, ali ako tog kontinuiteta nema, kao u konkretnom slučaju, ne može se niti uračunavati vrijeme prednika, već se u takvom slučaju dosijedanje prekida i rok počinje teći iznova.

 

13. Što se pak tiče zbrajanja proteklog vremena posjedovanja na koje se ukazuje u reviziji valja reći da je pravilan stav drugostupanjskog suda da se ne može pribrajati vrijeme dosjedanja proteklo prije i nakon podruštvovljenja nekretnina, već da se rok dosijedanja počinje ponovno računati od 6. listopada 1991. Takav je stav izrazio i ovaj revizijski sud u nizu svojih odluka (primjerice  Rev-2064/13 od 25. 2. 2014.), a s obzirom na postojanje upravo suprotstavljenih privatnih interesa parničnih stranaka na nekretnini, posebice nema mjesta uračunavanju vremena posjedovanja tuženika za vrijeme trajanja režima društvenog vlasništva na nekretnini.

 

Iz iznesenih se razloga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 161. st. 1. ZVDSP ukazuje neutemeljenim. Pritom se napominje da je ovaj sud podudarno pravno shvaćanje u pogledu tuženikovog stjecanja prava vlasništva dosjelošću nad spornim nekretninama zauzeo i u svojoj odluci Rev-1976/2018-2 od 2. rujna 2020.

 

Na temelju sveg iznesenog utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na osnovi odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. rujna 2021.