Poslovni broj: 22 Pž-3447/2021-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 22 Pž-3447/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Ž. Š. iz Z., Ž., OIB ... i 2. tužitelja F. d.o.o. iz Z., OIB ..., kojih zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., te umješača na strani tužitelja O. B. d.d. iz S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u S., protiv tuženika K. L. Z., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Š. – B. V. u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-16/2020 od 1. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-16/2020 od 1. lipnja 2021. u točki 1. njene izreke i u dijelu točke 2. njene izreke kojim se nalaže tuženiku platiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 180.715,75 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-16/2020 od 1. lipnja 2021. u preostalom dijelu točke 2. njene izreke i sudi:

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja kojima se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 34.034,00 kn (tridesetčetiritisuće- tridesetčetiri kune) te se odbija kao neosnovan umješačev zahtjev kojim se nalaže tuženiku naknaditi umješaču parnični trošak u iznosu od 135.365,50 kn (stotrideset- pettisućatristošezdesetpet kuna i pedeset lipa).

r i j e š i o j e

Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-452/12 od 28. svibnja 2013. i rješava:

Odbija se sudjelovanje O. b. d.d. iz S., kao umješača na strani tužitelja u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku je presudom poslovni broj P-16/2020 od 1. lipnja 2021. naložio tuženiku u roku od osam dana predati tužiteljima u posjed, slobodan od osoba i stvari poslovni prostor smješten u prizemlju zgrade sagrađene na čest. 10566/1, 10567, 10568, 10569 k.o. Z., obojan zelenom bojom na nacrtu, koji je dio službenog projekta i koji je sastavni dio ove presude, pod prijetnjom ovrhe (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 214.749,75 kn, te je naloženo tuženiku naknaditi umješaču trošak parničnog postupka u iznosu od 135.365,50 kn.

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio primjenom odredbe čl. 389. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) jer je utvrdio da je tuženik u posjedu te nekretnine, a da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu i nije mu predan posjed.

3. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora smještenog u prizemlju zgrade sagrađene na čest. 10566/1, 10567, 10568, 10569 k.o. Z., obojan zelenom bojom na nacrtu (dalje: Poslovni prostor) na temelju ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora sklopljenog 17. travnja 1986., dva Ugovora sklopljena 29. srpnja 2004. i Aneksa tih ugovora sklopljenog 18. srpnja 2011. kojim ugovorima su tužitelji kupili predmetni Poslovni prostor, ali im on nije predan u posjed. Tuženik osporava osnovanost tužiteljeva zahtjeva.

4. Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio da je tuženik 17. travnja 1986. prodao K. b. Z. poslovni prostor površine 100,82 m2 na čestici zem. 10566/1, 10567, 10568 i 10569 k.o. Z. te je točkom 6. tog ugovora ugovoreno da se prodavalac obvezuje da će poslovnu prostoriju izgrađenu do faze koja je predviđena ugovorom predati kupcu najkasnije do 1. lipnja 1987., a koji poslovni prostor je u projektnoj dokumentaciji označen zelenom bojom. Prvostupanjski sud je utvrdio da je N. b. d.d. (inače pravni slijednik K. b. Z.) ugovorima od 29. srpnja 2004. prodala Poslovni prostor tužiteljima koji sada traže predaju tog prostora. Na temelju presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1658/11 od 26. veljače 2014. i Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2913/14 od 1. srpnja 2015. prvostupanjski sud je utvrdio da je sud u tim postupcima utvrdio da su tužitelji stekli temeljem navedenih ugovora valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva na Poslovnom prostoru. Prvostupanjski sud je na temelju navedene presude otklonio tuženikov prigovor da tužitelji nemaju pravo na posjed Poslovnog prostora koji je predmet ove tužbe već nekog drugog poslovnog prostora na istoj adresi. Prvostupanjski sud je utvrdio da je Poslovni prostor izgrađen tek 2011. te je s obzirom na to zaključio da su tužitelji mogli zahtijevati predaju u posjed tek od tog trenutka, pa njihov zahtjev nije zastario jer je tužba podnesena u srpnju 2011. Prvostupanjski sud je utvrdio da ako tužitelj ima pravni osnov za stjecanje nekretnine da ima pravo i na posjed te nekretnine.

5. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, ali pred drugim sucem pojedincem. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 29.006,25 kn. Tuženik žalbom osporava i rješenje o prihvaćanju sudjelovanja umješača na strani tužitelja.

6. Tuženik u žalbi u bitnome ističe da su razlozi presude nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu pa da se presuda ne može ispitati. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer tužitelji i tuženik nisu u nikakvom ugovornom odnosu i ne postoji tužiteljevo pravo prema tuženiku zahtijevanja predaje posjeda na temelju Zakona o obveznim odnosima, a da se prvostupanjski sud nije niti pozivao na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tuženik smatra da je zahtjev tužitelja zastario jer je ugovorom od 17. travnja 1986. ugovorena predaja u posjed najkasnije 1. lipnja 1987. te da je protekao zastarni rok za ispunjenje te obveze. Smatra i da je navedeni rok ugovoren kao bitan sastojak ugovora te da je neispunjenjem obveze predaje posjeda u tom roku ugovor o kupoprodaji raskinut po sili zakona. Ukazuje na činjenicu da je osnovnim ugovorom ugovorena prodaja prostora označenog žutom bojom dok je prvostupanjskom presudom odlučeno o predaji prostora označenog zelenom bojom što je u suprotnosti s dokazima u spisu i za što ne postoji obrazloženje. Smatra da tužitelj nije upisani vlasnik nekretnine odnosno da nije stekao vlasništvo nekretnine sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pa da niti nema pravni temelj za posjed predmetne nekretnine. Osporava pravo umješača na miješanje u ovom parničnom postupku te osporava i odluku o trošku.

7. Tužitelji su podnijeli odgovor na tuženikovu žalbu u kojem u bitnome ukazuju na osnovanost i pravilnost izreke i obrazloženja prvostupanjske presude te osporavaju tuženikove žalbene navode.

8. Žalba nije osnovana, osim u dijelu koji se odnosi na rješenje kojim se prihvaća sudjelovanje umješača i djelomično u odnosu na trošak.

9. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana, osim u dijelovima koji se odnose na rješenje kojim se prihvaća sudjelovanje umješača i djelomično u odnosu na trošak kojim dijelovima je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Tuženikov žalbeni navod povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nije osnovan. Prvostupanjska presuda se može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne

proturječi sebi ni razlozima presude. Presuda je obrazložena te je prvostupanjski sud naveo koje relevantne činjenice je utvrdio te je na njih primijenio materijalno pravo. Ne postoji proturječnost između sadržaja isprava ili zapisnika o iskazima i činjenica koje je prvostupanjski sud utvrdio.

11. Tuženikov žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Pravilno tuženik ističe da se tužitelj i prvostupanjski sud nisu pozivali na tužiteljeva vlasnička prava na nekretnini u smislu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) jer tužitelj nije stekao vlasništvo Poslovnog prostora. Sukladno čl. 119. ZV-a vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla se stječe upisom vlasništva u zemljišne knjige, a nije sporno da tužitelji još nisu upisani kao vlasnici nekretnine. Međutim, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik ima obvezu predaje Poslovnog prostora u posjed tužiteljima na temelju preuzete ugovorne obveze. Iz prvotno sklopljenog ugovora o kupoprodaji između tuženika kao prodavatelja i K. b. Z. kao kupca proizlazi da se tuženik čl. 6. tog ugovora obvezao da će poslovnu prostoriju izgrađenu do faze koja je predviđena ovim ugovorom predati kupcu najkasnije do 1. lipnja 1987., a odredbom čl. 5. ugovora je predviđena izgrađenost objekta. Pravilno je prvostupanjski zaključio da su vjerovnici obveze predaje u posjed postali tužitelji kada su sa N. b. d.d. (koja je pravni sljednik K. b. Z.) sklopili ugovore o kupoprodaji Poslovnog prostora (str. 12.-14. spisa). Člankom 5. tog ugovora je utvrđeno pravo kupaca (ovdje tužitelja) da stupe u posjed predmetne nekretnine po isplati kupoprodajne cijene N. b. d.d., čime oni svoje pravo na predaju u posjed izvode iz prava N. b. d.d. (koja je pravni sljednik K. b. Z.). Tijekom postupka nije bila sporna činjenica da je kupoprodajna cijena N. b. d.d. plaćena. Dakle, tuženik u žalbi pravilno ističe da tužitelji i tuženik nisu u ugovornom odnosu, međutim na tužitelje je preneseno pravo zahtijevanja predaje u posjed, koje pravo je imala K. b. Z., kada su sklopili ugovor o kupoprodaji s N. b. d.d. kao pravnim sljednikom K. b. Stoga je tuženik u obvezi predati posjed tužiteljima na temelju ugovorne obveze.

12. Tuženikov prigovor zastare prava na predaju u posjed nije osnovan. Načelno je pravo na predaju u posjed na temelju ugovorne obveze obveznopravni zahtjev koji zastarijeva kao i svi drugi obveznopravni zahtjevi. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je prvotnim ugovorom utvrđeno pravo na predaju u posjed Poslovnog prostora izgrađenog do faze koja je predviđena ovim Ugovorom (sukladno čl. 6. ugovora čiji sadržaj je ranije naveden). Dakle, tužitelji imaju pravo zahtijevati ispunjenje obveze (predaje u posjed) od trenutka izgradnje Poslovnog prostora sukladno ugovoru. Prvostupanjski sud je utvrdio da je Poslovni prostor izgrađen tek 2011., te tuženik ne spori trenutak izgradnje. Stoga su tužitelji mogli zahtijevati predaju u posjed od 2011. godine sukladno čl. 215. st. 1. ZOO-a, a s obzirom da je tužba podnesena iste te godine (2011.) tužiteljevo pravo nije zastarjelo.

13. Tuženikov žalbeni navod da je ugovor raskinut po sili zakona jer je rok za
izgradnju i predaju u posjed (najkasnije 1. lipnja 1987. sukladno čl. 6. Ugovora) bitan rok u smislu odredbe čl. 361. ZOO-a nije osnovan. Odredbom čl. 361. st. 4. je propisano da ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla (odredba je istovjetna onoj koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog pravnog posla). Premda formulacija „najkasnije do“ može ukazivati na volju stranaka da se radi o roku kao bitnom sastojku ugovora, iz drugih odredaba ovog pravnog posla i iz same prirode pravnog posla (ugovor o kupoprodaji nekretnine) ne proizlazi da je volja stranaka bila raskinuti ugovor u slučaju neispunjenja u navedenom roku. Ovaj sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može uzeti da su stranke, a poglavito kupac u čiju korist je postavljen rok za izgradnju i predaju u posjed, htjele raskinuti ugovor u slučaju nepoštivanja roka iz čl. 6. ugovora. Naime, stranke nisu nijednom drugom odredbom ukazale da bi im taj rok iz nekog razloga predstavljao odlučnu činjenicu ili odlučujuću pobudu za sklapanje ugovora bez koje (odnosno nepoštivanjem koje) bi stranke htjele da se ugovor raskine po sili zakona. Osim što tužitelji svojim pokretanjem ovog postupka očito ne smatraju da se radilo o bitnom sastojku ugovora (kao što to ne smatraju ni pravni prednici tužitelja jer su raspolagali svojim pravom iz prvotnog ugovora), iz dopisa tuženika (str. 14. spisa) od 16. rujna 2002. isto proizlazi da je i sam tuženik svjestan da je ugovor obvezujući još u tom trenutku. To proizlazi iz činjenice da tuženik tim dopisom moli tužitelja da se spomenuti prostor vrati u vlasništvo tuženika. Iz navedenih razloga ovaj sud smatra da rok nije ugovoren kao bitan sastojak ugovora u smislu odredbe čl. 361. ZOO-a te da ugovor nije raskinut po sili zakona nepoštivanjem tog roka.

14. Tuženikov žalbeni navod kojim osporava identitet nekretnine nije osnovan. Tuženik smatra da je u određenim dokumentima navedeno da su tužitelji vlasnici poslovnog prostora koji je na nacrtu obojan žutom bojom, dok ovom tužbom potražuju predaju u posjed prostora koji je na nacrtu označen zelenom bojom. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u drugom parničnom predmetu (Presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2913/14 od 1. srpnja 2015.) povodom tužiteljevih zahtjeva za utvrđenje da su temeljem Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora sklopljenog 17. travnja 1986. godine, dvaju Ugovora sklopljenih 29. srpnja 2004. godine i Aneksa potonjih Ugovora od 18. srpnja 2011. godine tužitelj – prvoprotutuženik) Ž. Š., OIB ... i tužitelj – drugoprotutuženik) F. d.o.o. Z., OIB ... stekli valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva na poslovnom prostoru smještenom u prizemlju poslovne zgrade izgrađene na čest. 10566/1, čest. 10567, čest. 10568 i čest. 10569 k.o. Z., koji je obojan zelenom bojom na nacrtu koji je dio službenog projekta i koji je sastavni dio presude i to tužitelj – prvoprotutuženik) Ž. Š. kao suvlasnik na udjelu od 33/101 i tužitelj - drugoprotutuženik) F. d.o.o. Z. kao suvlasnik na udjelu od 68/101, pravomoćno prihvaćen taj tužbeni zahtjev. Taj parnični postupak je predstavljao i prethodno pitanje u odnosu na ovaj parnični postupak jer je utvrđena valjanost spornog ugovora, a osim toga je time odlučeno i o identitetu objekta predaje u posjed, odnosno pravomoćno je odlučeno da tužitelji imaju pravo na predaju upravo tog Poslovnog prostora jer je to Poslovni prostor koji je bio predmet ugovora.

15. Tuženikov žalbeni navod kojim osporava rješenje kojim se dopušta sudjelovanje umješača u ovom postupku je osnovano. Odredbom čl. 207. st. 3. ZPP je propisano da protiv odluke suda kojom prihvaća sudjelovanje umješača nije dopuštena posebna žalba. Prvostupanjski sud je rješenjem (str. 56. spisa) prihvatio sudjelovanje umješača O. b. d.d. u ovom postupku. Odredbom čl. 378. st. 2. ZPP-a je propisano da ako ovaj Zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostupanjskog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke. Stoga tužitelj može pobijati rješenje o prihvaćanju sudjelovanja umješača ovom žalbom. Odredbom čl. 206. ZPP-a je propisano da osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci. Umješač na strani tužitelja, O. b.d.d., je zatražio sudjelovanje u ovom postupku na temelju činjenice da je on pravni sljednik N. b. d.d. koja je prodala nekretninu tužiteljima. O. b. d.d. nema pravni interes za sudjelovanje u ovom postupku jer u konkretnom slučaju kao prodavatelj ne odgovara za pravne ili materijalne nedostatke stvari. U konkretnom slučaju O. b. d.d. je isključila svoju odgovornost za pravne nedostatke, jer je odredbom čl. 6. oba ugovora (str. 12.-14. spisa) kojima su tužitelji stekli vlasništvo Poslovnog prostora ugovoreno da se kupac odriče prava na raskid ovog ugovora ili smanjenje kupoprodajne cijene zbog bilo kakvih materijalnih ili pravnih nedostataka kupljenih prostora te prava pobijanja ugovora zbog prisile, zablude ili drugih mana volje. Prodavatelj ima pravo na takvo ograničenje na temelju odredbe čl. 435. ZOO-a. Ishod ove parnice bi eventualno bio pravni nedostatak, odnosno nemogućnost ovdje tužitelja da zahtijevaju predaju u posjed, a odgovornost za takav nedostatak je ugovorom isključena, pa O. b. d.d. ne bi bila niti u lošijem niti u boljem pravnom položaju neovisno o ishodu ove parnice. Stoga pravilno tuženik ukazuje da nije postojala pravna osnova za sudjelovanje umješača u ovoj parnici u smislu odredbe čl. 206. ZPP-a.

16. Tuženikova žalba u odnosu na rješenje o trošku je djelomično osnovano. Prije svega osnovan je tuženikov žalbeni navod koji se odnosi na trošak sudjelovanja umješača jer nije postojala pravna osnova za sudjelovanje umješača u ovom postupku sukladno obrazloženju iz točke 15. ove presude. Tuženikova žalba je osnovana i u odnosu na tužitelju priznati trošak zastupanja na ročištima 6. rujna 2013. i 20. travnja 2021. u odnosu na koja ročišta tužitelj ima pravo na naknadu 50% iznosa sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) što iznosi 7.735,00 kn za svako pojedino ročište, a ne 15.470,00 kn koji iznos mu je priznat prvostupanjskom presudom. Tužitelj nema pravo na priznati mu trošak odgovora na žalbu od 9. prosinca 2013. u iznosu od 15.470,00 kn jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Slijedom navedenoga tužitelj nema pravo na dosuđeni trošak od 30.940,00 kn niti na uvećanje tog iznosa od 10% sukladno Tbr. 36. Tarife, što predstavlja iznos od 34.034,00 kn za koji iznos je valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku i odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška.

17. Premda je tuženik djelomično uspio sa žalbom, njegov uspjeh se ne odnosi na meritum stvari već na odluku o sudjelovanju umješača i troškove parničnog postupka pa i preinačenjem pobijane odluke tužitelji nisu uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva pa sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a je opravdano bilo dosuditi troškove tužiteljima u ukupnom iznosu.

18. Na temelju svega iznesenoga ovaj sud je primjenom odredbe čl. 368., čl. 370. i čl. 380. t. 3. ZPP-a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 8. rujna 2021.

Predsjednik vijeća
Mario Vukelić