Baza je ažurirana 29.05.2026. zaključno sa NN 32/26 EU 2024/2679
- 1 - Rev 1183/2018-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice S. M. OIB ... , II. tužitelja J. M. OIB ... , III. tužitelja mlt. T. M. OIB ... , IV. tužiteljice mlt. N. M. OIB ... i V. tužiteljice mlt. S. M. OIB ... , svi iz Z., koje zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u O., protiv I. tuženice O. š. Z. OIB ... iz Z., i II. tuženice Osječko-baranjske županije OIB ... iz O., koje zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-190/2016-6 od 22. ožujka 2018., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1046/2015-20-33 od 23. prosinca 2015., u sjednici održanoj 8. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja glede odluke o glavnoj stvari kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
I. Odbacuje se revizija tužitelja glede odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima solidarno isplatiti I. tužiteljici i II. tužitelju iznos od 15.300,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, I. tužiteljici iznos od 220.000,00 kuna i iznos od 6.200,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, II. tužitelju iznos od 220.000,00 kuna i 5.200,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, III. tužitelju iznos od 75.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, IV. tužiteljici iznos od 75.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i V. tužiteljici iznos od 75.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva I. tužiteljice i II. tužitelja u iznosu od 15.300,00 kuna (točka II. izreka) te dio zahtjeva III. do V. tužitelja (točka III. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka IV. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja u točkama II. i III. izreke. Preinačena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke i tužbeni zahtjevi su odbijeni. Odlučeno je o troškovima postupka.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu ali i prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje. Pobijaju i odluku o troškovima postupka. Traže trošak za sastav revizije.
4. U odgovoru na reviziju tuženici predlažu reviziju III. do V. tužitelja odbaciti, a reviziju I. i II. tužitelja odbiti. Traže trošak za sastav odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, dok je glede odluke o troškovima postupka nedopuštena.
6. Prije svega, a u odnosu na navode odgovora na reviziju, tuženicima valja ukazati da je pobijana presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, pa je revizija III. do V. tužitelja dopuštena primjenom odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.
7. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da se 11. prosinca 2009. desio požar na šupama koje su koristili stanari M., I. i P., a koje da su u vlasništvu I. tuženika čiji je osnivač II. tuženik. Nadalje utvrđuje da je 23. travnja 2011. došlo do urušavanja stare i devastirane šupe kojom prigodom je smrtno stradalo dijete mlt. J. M. te da su za navedeni štetni događaj pravomoćno osuđeni mlt. D. B. i A. P. Konačno utvrđuje da je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 13. svibnja 2011. naložilo I. tuženiku otklanjanje oštećenja na zidovima te da je I. tuženica stan dala na korištenje J. P. Slijedom takvih utvrđenja zaključuje da je predmetna šupa nakon požara predstavljala opasnu stvar za koju odgovara njezin vlasnik na temelju odredbe čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08, dalje ZOO). Nadalje zaključuje da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1066. st. 1. ZOO-a jer da obitelj P. nije preuzela obvezu popravka i održavanja šupe već da valja primijeniti čl. 1066. st. 4. ZOO-a. Konačno, zaključuje da I. tuženica odgovara prema odredbi čl. 1045. st. 3. ZOO-a kao vlasnik stvari po principu objektivne odgovornosti te da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za oslobođenjem od odgovornosti. Još se poziva i na odredbu čl. 270. st. 2. Zakona o prostornom uređenju i izgradnji prema kojem da je vlasnik građevine dužan osigurati održavanje građevine.
9. Sud drugoga stupnja u bitnome zaključuje da se odgovornost I. tuženice ne može temeljiti na odredbi čl. 1066. st. 4. ZOO-a jer da ravnateljica škole nije povjerila rušenje objekta A. P. kao osobi koja bi za to bila osposobljena pa da do primjene dolazi odredba čl. 1065. ZOO-a prema kojoj da protupravno otuđenje stvari oslobađa odgovornosti vlasnika pri čemu polazi od utvrđenja da vlasnik stvari (I. tuženica) nije povjerio šupe na korištenje stanarima. Konačno, sud drugoga stupnja smatra da su se stekli uvjeti za oslobođenje tuženika od odgovornosti jer je A. P. poduzeo radnju rušenja za što nije bio ovlašten od strane odgovorne osobe i za što je i oglašen krivim u kaznenom postupku.
10. Nisu osnovani navodi tužitelja o tome da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, pobijana je presuda jasna, a razlozi navedeni u njoj nisu proturječni. Točno jest da je sud drugoga stupnja otklonio žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da je u prvostupanjsku presudu intervenirao primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a. Takva, doduše pomalo nespretna, rečenična konstrukcija ne dovodi do toga da bi pobijana presuda bila nejasna, pa time i neispitiva. To stoga što je sasvim jasno da je drugostupanjski sud na podlozi činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostupanjskom postupku još dodatno i potrebno intervenirao primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a na temelju koje je i donio presudu. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim. Isto tako nije osnovan revizijski navod o proturječnom utvrđenju suda drugoga stupnja glede povjeravanja stvari-šupe. Naime, sud drugoga stupnja je u suštini polazio od toga da je A. P. samovlasno i bez odobrenja I. tuženika rušio dotrajali objekt te da je na taj način zapravo isti protupravno oduzeo. To konačno proizlazi i iz činjenice da je A. P. zbog toga pravomoćno osuđen u kaznenom postupku. Stoga se niti takav revizijski navod o počinjenju bitne povrede odredaba postupka ne ukazuje osnovanim.
11. U većem dijelu revizije tužitelji zapravo osporavaju činjenično stanje koje je utvrđeno u nižestupanjskim postupcima što u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno i što ne predstavlja zakonom propisani revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP-a).
12. Nisu u pravu tužitelji kada prigovaraju pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, radnja A. P. je taj neposredni uzrok nastanka štetnog događaja jer je poduzeo rušenje šupe i to bez ovlaštenja vlasnika. Time je na protupravan način stvar zapravo oduzeo vlasniku i njome raspolagao na način rušenja. Kako šteta potječe upravo od takve radnje, tako je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1065. ZOO-a i zaključio da za nastanak štete nema odgovornosti tuženika. Pri tome i zbog toga nisu od utjecaja revizijski navodi o potrebi primjene odredbe čl. 270. Zakona o prostornom uređenju. Isto tako nisu od utjecaja revizijski navodi koji se odnose na rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva jer je isto doneseno nakon počinjenja štetne radnje.
13. Stoga je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.
14. U odnosu na dio revizije koji se odnosi na troškove postupka tužiteljima valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015), pa se i u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštena radi čega ju je valjalo odbaciti (toč. I. izreke rješenja).
15. Kako odgovor na reviziju nije bio potreban za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, tako je zahtjev tuženika za naknadu takvog troška valjalo odbiti (čl. 155. ZPP-a) i odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.
Zagreb, 8. rujna 2021.
Mirjana Magud, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.