Poslovni broj: I Kž-67/2021-8

Poslovni broj: I Kž-67/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin  predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Š., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optužnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 11. veljače 2021. broj: K-34/2014., u sjednice vijeća održanoj 8. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i branitelja optuženika, odvjetnika D. B.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 11. veljače 2021. broj: K-34/2014., optuženi I. Š. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 246. stavak 2. u svezi s stavkom 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 246. stavak 2. KZ/11. na način kako je to pobliže činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

 

1.1. Na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11., optuženi I. Š. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine te mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženi I. Š. u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Na temelju članka 77. KZ/11. utvrđeno je da je novčani iznos od 563.913,84 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi I. Š. ostvario kaznenim

 

djelom iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Utvrđeno je nadalje da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom I. Š. da ga uplati u korist proračuna Republike Hrvatske u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. 

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 -  dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi I. Š. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. – 5. ZKP/08.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik osobno i po branitelju, odvjetniku D. B., a koje žalbe će se razmatrati kao jedna žalba obzirom da se sadržajno nadopunjuju. Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i oduzimanja imovinske koristi s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe.

 

3. Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu podnijelo je odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da se odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su na njihovo traženje optuženi I. Š. i njegov branitelj, odvjetnik D. B. te državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovali su optuženik i branitelj optuženika, odvjetnik D. B., dok nije pristupio zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, koji je o održavanju sjednice uredno obaviješten, pa je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti u smislu članka 475. stavka 5. ZKP/08.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Nije u pravu optuženi I. Š. kada tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pošteno suđenje odbijanjem dokaznih prijedloga nakon izmjene optužnice i to prijedloga za dopunu knjigovodstvenog financijskog vještačenja, pa da bi time bile ostvarene bitne povrede iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08. Naime, prvostupanjski sud je nakon izmjene optužnice prihvatio sve dokazne prijedloge obrane, osim dokaznog prijedloga za provođenje dopune knjigovodstvenog financijskog vještačenja, navodeći detaljne i opsežne razloge odbijanja dokaznog prijedloga, koje kao ispravne prihvaća i drugostupanjski sud, pa takvim postupanjem prvostupanjskog suda nije na raspravi povrijeđeno pravo na obranu koje je od utjecaja na presudu iz članka 468. stavak 3. ZKP/08 niti je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.  U suštini radi se o prigovoru nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti govora u nastavku ove odluke.

 

7.1. Nadalje, pogrešno žalitelj upire da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer da postoji proturječnost između iskaza svjedoka K., K. i B. i razloga presude u odnosu na iskaze tih svjedoka, jer su navedeni svjedoci doista naveli u

svojim iskazima da su uvijek otpremnice davali kupcu na potpis te iste vraćali društvu U. d.o.o., a kako se to reproducira i analizira u pobijanoj presudi. Okolnost da je prvostupanjski sud taj dio iskaza svjedoka prihvatio radi utvrđenja određene činjenice, ne čini razloge presude proturječnim, niti je time ostvarena bitna povreda  kaznenog postupka kako to žalitelj pogrešno ističe. Isto tako nije u pravu žalitelj kada smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da prvostupanjski sud nije dao razloge iz kojih je prihvatio odnosno nije prihvatio dijelove nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenih vještaka V. M. i K. Š.. Naime, prvostupanjski sud je opširno obrazložio razloge prihvaćanja nalaza i mišljenja vještakinje K. Š. s obzirom na to da je ista izradila nalaz i mišljenje na temelju dokumentacije koju vještak M. prilikom izrade nalaza nije imao na uvid, dok nije prihvatila dijelove nalaza i mišljenja vještaka M. za koje je vještakinja Š. utvrdila da nisu potkrijepljeni potrebnom dokumentacijom, a koja utvrđenja kao ispravna prihvaća i drugostupanjski sud.

 

7.2. Stoga, suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi nema proturječnosti, a prvostupanjski sud je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima zasniva svoju odluku. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu, sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.,  drugostupanjski sud nije utvrdio da je sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti. Iz navedenih razloga žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

8. Žalitelj nadalje, upirući na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje,  prigovara zaključcima prvostupanjskog suda smatrajući da su isti pogrešni i to da bi sporna roba u vrijednosti 1.805.904,01 kuna nije isporučena, da su računi izdani tvrtkama L. d.o.o., K. b… d.o.o. i T. d.o.o. fiktivni, da sporni prijevozi vozača nisu obavljeni, te da je optuženik s robom raspolagao „po vlastitom nahođenju“.

 

8.1. Suprotno žalbenim navodima, drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja  temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i međusobno ih uspoređujući i osnovano utvrdio da je dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo na način kao što mu je stavljeno na teret optužnicom. Naime, sva prethodno navedena utvrđenja prvostupanjskog suda koja žalitelj smatra nedokazanim, temelje se na izvedenim dokazima i to knjigovodstveno- financijskom vještačenju, pročitanoj dokumentaciji i iskazima ispitanih svjedoka. Utvrđenje da sporna roba u vrijednosti 1.805.904,01 kuna nije isporučena proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijske vještakinje, analize dokumentacije odnosno otpremnica koje nisu potpisane a što u svjedočkim iskazima potvrđuju vozači. Pritom takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje žalbenim navodima kako su ranije neki kupci plaćali račune za robu bez obzira što računi nisu bili potkrijepljeni potpisanim otpremnicama. Naime, navedena okolnost ne predstavlja dokaz koji bi potvrdio da je isti slučaj u inkriminiranom događaju, jer to ne potkrjepljuju ostali dokazi. Da su računi izdani tvrtkama L. d.o.o., K. b… d.o.o. i T. d.o.o. fiktivni, proizlazi iz činjenice da isti nisu plaćeni, da su naknadno „stornirani“, od čega nije od utjecaja žalbeni navod da je na iste plaćen PDV, s obzirom da navedena okolnost ne predstavlja dokaz je li neki račun plaćen ili ne. Da sporni prijevozi vozača nisu obavljeni, utvrđeno je iz nepotpisanih otpremnica, neplaćenih računa od strane navodnih kupaca, dok žalbeni navod da su vozači potvrdili da su predmetnim trgovačkim društvima prevozili robu, ne pobija predmetno utvrđenje jer nije sporno da je trgovačko društvo optuženika s istima poslovalo prije inkriminiranog događaja, kao i da su prethodno uredno plaćali robu, međutim isto se ne može utvrditi za predmetni događaj. Naposljetku, iz svih prethodno navedenih utvrđenja, pritom opravdano ne prihvaćajući obranu optuženika vjerodostojnom, prvostupanjski sud utemeljeno zaključuje da je optuženik s robom raspolagao „po vlastitom nahođenju“. takvu analizu i ocjenu obrane optuženika ispravnom nalazi i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu valja primijetiti da je potpuno neživotno i nelogično objašnjenje optuženika zbog čega navode dužnike nije tužio niti pokušao tužiti.

 

9. Slijedom iznijetog, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je prvostupanjski sud, u cjelovito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, zbog čega žaliteljevi prigovori nisu prihvatljivi.

 

10. Optuženik nadalje smatra da je postupanjem prvostupanjskog suda povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu, jer da nema dokaza da bi optuženik počinio kazneno djelo na način kako mu se to stavlja na teret jer nije postupao sa namjerom pribavljanja sebi protupravne imovinske koristi, slijedom čega nisu ispunjena obilježja terećenog djela, pa stoga „nema niti kaznenog djela“. Kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije kaznenog djela, nije osnovana žalba niti zbog povrede kaznenog zakona koju optuženik ističe kao tzv. posrednu povredu, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

11. Žalitelj pobija presudu i zbog oduzete imovinske koristi, navodeći da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik istu stekao. Međutim, već je prethodno utvrđeno da je prvostupanjski sud činjenično stanje potpuno i ispravno utvrdio i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, utvrdio da su ostvarena sva objektivna i subjektivna obilježja terećenog kaznenog djela i potom zakonito optuženika proglasio krivim. Nadalje, prvostupanjski sud postupio je u skladu s  odredbom članka 77. KZ/11., koja obligatorno propisuje oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom kao i u skladu s odredbom članka 560. stavka 2. ZKP/08. kojom je izričito navedeno da će se u presudi kojom se optuženika proglašava krivim naložiti da imovinsku korist uplati u korist Republike Hrvatske u roku od 15 dana, pa nije bilo osnova za prihvaćanje ovog žalbenog navoda. Pritom je slabo imovinsko stanje zbog kojeg je oslobođen obveze snošenja troškova kaznenog postupka irelevantno za oduzimanje imovinske koristi, jer se radi o obligatornoj odredbi.

 

12. Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni, ali je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 478. ZKP/08. i utvrđeno je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i adekvatno ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine, cijeneći optuženiku kao olakotno kaznenu neosuđivanost, višu životnu dob, pogoršano zdravstveno stanje, znatni protek vremena od počinjenja djela tijekom kojeg nije imao sukoba sa zakonom, a kao otegotno visinu štete ostvarenu kaznenim djelom. Utvrđena kazna zatvora i izrečena uvjetna osuda su i po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, primjerene za ostvarenje svrhe kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije.

 

 

13. Budući da navodi žalbe nisu utvrđeni osnovanima, niti je ovaj žalbeni sud našao povrede na koje u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 8. rujna 2021.