Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

Republika Hrvatska
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari
tužiteljice V. V. C. iz D., R. …, OIB: …, zastupane
po punomoćnicima iz O. d. V. i P. d.o.o. R., N. T. …-
…, protiv tuženika O. b. D., D., D.. R. M. …, OIB:
…, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. R. & p.
j.t.d. Z., P. u D., D.. A. S. …, radi isplate plaće i naknade
plaće, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. srpnja 2021. u nazočnosti
zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 08. rujna 2021.
javno je objavio i

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.541,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 148,27 kn od 16.04.2015. godine,
- na iznos od 11,22 kn od 16.07.2015. godine,
- na iznos od 55,56 kn od 16.08.2015. godine,
- na iznos od 579,63 kn od 16.09.2015. godine,
- na iznos od 222,41 kn od 16.10.2015. godine,
- na iznos od 394,66 kn od 16.11.2015. godine,
- na iznos od 828,45 kn od 16.12.2015. godine,
- na iznos od 756,41 kn od 16.01.2016. godine,
- na iznos od 417,14 kn od 16.06.2016. godine,
- na iznos od 417,14 kn od 16.07.2016. godine,
- na iznos od 476,76 kn od 16.08.2016. godine,
- na iznos od 495,68 kn od 16.09.2016. godine,
- na iznos od 417,14 kn od 16.10.2016. godine,
- na iznos od 291,34 kn od 16.11.2016. godine,
- na iznos od 383,37 kn od 16.12.2016. godine,
- na iznos od 703,93 kn od 16.01.2017. godine,
- na iznos od 590,60 kn od 16.02.2017. godine,
- na iznos od 468,03 kn od 16.03.2017. godine,
- na iznos od 272,61 kn od 16.04.2017. godine,
- na iznos od 470,25 kn od 16.05.2017. godine,
- na iznos od 272,61 kn od 16.06.2017. godine,
- na iznos od 285,00 kn od 16.07.2017. godine,
- na iznos od 310,73 kn od 16.08.2017. godine,
- na iznos od 476,68 kn od 16.09.2017. godine,
- na iznos od 609,09 kn od 16.10.2017. godine,
- na iznos od 81,29 kn od 16.11.2017. godine,

2 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

- na iznos od 296,52 kn od 16.12.2017. godine,
- na iznos od 242,29 kn od 16.01.2018. godine,
- na iznos od 172,02 kn od 16.02.2018. godine,
- na iznos od 20,72 kn od 16.03.2018. godine,
- na iznos od 43,82 kn od 16.04.2018. godine,
- na iznos od 189,68 kn od 16.05.2018. godine,
- na iznos od 376,56 kn od 16.06.2018. godine,
- na iznos od 618,63 kn od 16.07.2018. godine,
- na iznos od 215,24 kn od 16.08.2018. godine,
- na iznos od 206,19 kn od 16.09.2018. godine,
- na iznos od 433,04 kn od 16.10.2018. godine,
- na iznos od 376,56 kn od 16.11.2018. godine,
- na iznos od 446,30 kn od 16.12.2018. godine,
- na iznos od 467,56 kn od 16.01.2019. godine

pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih
poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, osim na iznose
poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći te se u tom dijelu
zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti
tužiteljici iznos od 10.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče
od 08. rujna 2021. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u više zatraženom
iznosu od 8.750,00 kn zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao
neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 30.462,51 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica V. V. C. iz D. (dalje: tužiteljica) 28. prosinca 2019.
podnosi tužbu protiv tuženika O. b. D. (dalje: tuženik) radi isplate plaće i
naknade plaće navodeći da je kod tuženika zaposlena neprekidno od 01. prosinca 2013.
na dalje na radnom mjestu doktor medicine specijalist u Odjelu za internu medicinu
odnosno u Odjelu za pulmologiju i imunologiju. U označenom razdoblju tužiteljičina plaća
da je regulirana odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, dalje: ZoR/09),
Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR/14), Kolektivnog ugovora za
djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13, 96/15, dalje:
KU/13), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne
novine“ br. 29/18, dalje: KU/18), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i
namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) i Temeljnog
kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“
br. 24/17, dalje: TKU/17). Sukladno čl. 86. ZoR/09 i čl. 94. ZoR/14 radnik da za otežane
uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim

3 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

neradnim danom ima pravo na povećanu plaću. Sukladno čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18
radnik u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i
poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada ima pravo na dodatak na plaću. Prema
Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak na plaću prema označenim
odredbama, tužiteljica da kao specijalist anesteziologije i reanimatologije sa 2/3 radnog
vremena u operacijskoj dvorani ovoj osnovi ostvaruje pravo na dodatak na plaću od 25%.
Nadalje, odredbe čl. 59. KU/13 i čl. 57 KU/18 da propisuju da zbog iznimne odgovornosti
za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na
plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće odnosno 10% za razdoblje od 01. prosinca 2013.
do 01. listopada 2015., a po ovoj osnovi da je tužiteljici tijekom označenog razdoblja bilo
priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 10% odnosno 12%. Također, čl. 60. KU/13
da je propisano pravo zaposlenika na uvećanje plaće po osnovi radnog staža ostvarenog
u zdravstvenim ustanovama i to 4% za staž od 20 do 29 godina, 8% za staž od 29 do 34
godine i 10% za radni staž od 34 godine na više. Tužiteljica da ima pravo na dodatke na
plaću i to kumulativno za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje
ljudi i za radni staž u zdravstvu za sve odrađene sate rada, dakle, uključujući i sate
prekovremenog rada. Iz niti jedne odredbe primjenjivih propisa i ugovora da ne proizlazi da
se navedeni dodaci na plaću obračunavaju samo na redovnu satnicu ili da se uvećanje
plaće po osnovi prekovremenog rada i označeni dodaci međusobno isključuju. Ipak,
tuženik da dodatke na koje tužiteljica ostvaruje pravo sukladno citiranim odredbama u
razdoblju zaposlenja nije obračunavao i za prekovremeni rad već samo na plaću
ostvarenu za rad u redovnom radnom vremenu. Naknada za prekovremeni rad da
predstavlja dio osnovne plaće sukladno odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 i ista da uvećava
osnovnu plaću poradi čega da se na naknadu za prekovremeni rad imaju obračunati i
tužiteljici platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu
odnosno redovnom mjesečnom fondu sati. Takav obračun da je i po prirodi stvari
opravdan obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, isto kao i za vrijeme
redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i
zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem i radnim stažem, za koje važeći KU i
TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Tužiteljica da je u utuženom razdoblju
konstantno radila prekovremeno, pri čemu da dio prekovremenih sati rada da nije niti
obračunat u platnim listama. Međutim, tuženik da tužiteljici nije za utuženo razdoblje
isplatio označene dodatke na plaću za prekovremeni rad već samo na plaću za rad u
redovnom radnom vremenu. S obzirom da tuženik nije tužiteljici isplaćivao puni iznos
plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, time da joj je
uskraćen i puni iznos naknade za godišnji odmor korišten u utuženom razdoblju na koji
ima pravo sukladno čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 u visini prosječne mjesečne
plaće isplaćene radniku u prethodna tri mjeseca. Također, tužiteljici da je uskraćeno pravo
i na puni iznos naknade za privremenu odsutnost s posla odnosno bolovanje do 42 dana
korišteno u utuženom razdoblju, pravo na koju naknadu da ostvaruje sukladno čl. 59.
TKU/12 i čl. 58. TKU/17 u visini od 85% plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca
neposredno prije započetog bolovanja. Kako tužiteljica ne raspolaže dokumentacijom koja
je nužna za obračun ukupnog iznosa bruto plaće koju joj je tuženik u utuženom razdoblju
neosnovano propustio isplatiti, konkretno evidencijom radnog vremena i obračunima
plaće, a s obzirom da je tužiteljica sukladno ZoR i Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja
evidencije o radnicima ovlaštena dobiti uvid u obračune plaća i evidenciju radnog
vremena, tužiteljica podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku
(„Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11,
148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) predlažući sudu da rješenjem naloži tuženiku u roku od
15 dana dostaviti u spis obračune plaća te evidenciju radnog vremena za tužiteljicu za

4 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

utuženo razdoblje od 01. prosinca 2013. do podnošenja tužbe, a po zaprimanju tražene
dokumentacije predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja
točne visine neisplaćenih plaća tužiteljici u utuženom razdoblju, po zaprimanju rezultata
kojeg da će vještačenja tužiteljica specificirati tužbeni zahtjev. Za slučaj da sud ocijeni da
nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP, tužiteljica postavlja
eventualni tužbeni zahtjev potražujući po opisanoj osnovi isplatu iznosa u visini od

100.001,00 kn sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 26. veljače 2019. tuženik ističe prigovor
promašene pasivne legitimacije, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti
ističući da postoje obvezna tumačenja Povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora
koje tužiteljica nije uzela u obzir, a koja da obvezuju ugovorne strane, osporava zahtjev na
platež zakonskih zateznih kamata i troška postupka te ističe da nisu ispunjeni uvjeti za
stupnjevitu tužbu. Uvjeti za manifestacijsko traženje po stupnjevitoj tužbi da nisu ostvareni
poradi čega se tuženik protivi takvom prijedlogu tužiteljice. Tužiteljica da ima primjerak
ugovora o radu kojeg je potpisala, a sve isprave o plaćama sukladno radnom vremenu da
je uredno zaprimila. Tuženik da nema obvezu polaganja računa i predaju isprava tužiteljici
kojima tužiteljica već raspolaže, a da ne postoji obveza tuženika da dostavlja evidencije o
radnom vremenu radnika. Sukladno čl. 14. st. 2. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja
evidencije o radnicima, radnik da ima pravo uvida u iste, koje pravo da tužiteljica može
ostvariti kod tuženika. Teret dokaza da je u ovom postupku na tužiteljici, a ona da
pokušava isti prebaciti na tuženika tražeći da tuženik umjesto tužiteljice dostavi
dokumentaciju za godine rada i time zatrpa sudski spis sa više od 1800 listova evidencije
radnog vremena, 60 isplatnih listi koje da tužiteljica ima, ugovorima o radu i slično.
Nadalje, glede merituma spora tuženik ističe da je prema odluci Vrhovnog suda Republike
Hrvatske poslovni broj Revr 1063/10 od 09. studenog 2011. pravno odlučan onaj iznos
plaće koji je između ugovornih strana stvarno ugovoren, kao stvarni rezultat volje
ugovornih strana, a budući se tužiteljica poziva na odredbe KU/13 potom KU/18 da je
potrebno utvrditi koja je stvarna volja potpisnika navedenog KU. Temeljem čl. 321. Zakona
o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje:
ZOO) u slučaju nesuglasja glede smisla i domašaja ugovornih odredbi, ugovorne strane
mogu povjeriti tumačenje ugovora nekoj trećoj osobi. Navedeno da je primijenjeno
slijedom čl. 8. st. 4. ZoR/14 i na KU. Sukladno čl. 18. i čl. 19. KU/13 odnosno čl. 15. i čl.

16. KU/18 za tumačenje pojedinih odredbi KU da je ovlašteno posebno Povjerenstvo, čija
da tumačenja imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na
snagu kolektivnog ugovora. Navedeno Povjerenstvo da je o spornom pitanju donijelo više
obvezujućih mišljenja pa tako Zaključak broj 58, Zaključak broj 95a i Zaključak broj 106a,
koja tuženik citira tvrdeći da sud nema ovlasti izlaziti izvan okvira onog što je Povjerenstvo
kao nadležno tijelo utvrdilo. Time da je Povjerenstvo dalo jasna, nedvosmislena i
obvezujuća mišljenja iz kojih slijedi da se obračun prekovremenih sati vrši temeljem
osnovne plaće bez drugih dodataka na plaću. Sukladno čl. 4. i 5. Zakona o plaćama u
javnim službama, plaću službenika i namještenika da čini umnožak koeficijenta složenosti
poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun
plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža tzv. osnovna plaća.
Osnovna plaća da je definirana Zakonom i da se ne može mijenjati kolektivnim ugovorom.
Sukladno tome, čl. 47. KU/13 i čl. 45. KU/18 da propisuje da plaću radnika čini osnovna
plaća i dodaci na osnovnu plaću s time da je definicija osnovne plaće jednaka onoj iz
Zakona. Dodaci na plaću da su stimulacija tzv. dodatak za uspješnost, dodaci za posebne
uvjete rada, dodaci tzv. položajni dodatak i uvećanja plaće tzv. povećana plaća za otežane
uvjete rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad blagdanom, subotom i nedjeljom i slično.

5 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

Vezano za prekovremeni rad kao oblik uvećanja plaće, čl. 51. KU/13 i čl. 49. KU/18 da
propisuje da se za prekovremeni rad uvećanje od 50% obračunava na osnovnu plaću, isto
kao i čl. 94. ZoR/14. Ekstenzivno tumačenje tužiteljice da se uvećanje od 50% za
prekovremeni rad treba obračunavati na osnovnu plaću, koju čini i dodaci, nije u skladu niti
sa Zakonom o plaćama u javnim službama niti intencijama potpisnika KU, što da potvrđuju
obvezujuća tumačenja Povjerenstva. Kad KU spominje uvećanje plaće, tuženik smatra da
ga spominje u kontekstu posebnih dodataka koji se primjenjuju samo ako su ispunjeni
uvjeti propisano KU. Uvećanje da je jedan od posebnih dodataka, a ne apsolutno
povećanje plaće u svim slučajevima, što da proizlazi i iz mišljenja izv. prof. dr. sc. Viktora
Gotovca koje tuženik izlaže. Nadalje, tuženik ističe da se obračun plaće kod tuženika vrši
preko centraliziranog obračuna plaća tzv. COP, posebnog sustava obračuna
uspostavljenog od Vlade Republike Hrvatske i u suradnji sa Financijskom agencijom u
skladu s mjerodavnim propisima jer da je tu riječ o upravljanju proračunskim sredstvima od
strane Republike Hrvatske za plaće zaposlenih u javnom sektoru kojima se plaća isplaćuje
iz proračuna. U navedenom smislu, tuženik da ne radi vlastiti obračun plaće pa da stoga
nije pasivno legitimiran u ovom sporu. Glede dodatka s posebnih uvjeta rada, opreza radi
ukazuje kako se isti razlikuju ovisno o specijalizaciji i mjestu rada. Zaključno, tuženik
navodi da nije osnovano pozivanje tužiteljice na sudsku praksu koja je donesena prije
nego što je uopće zaključen KU odnosno praksu koja ne uzima u obzir tumačenje
Povjerenstva. Svaki kolektivni ugovor da ima svoje zakonitosti. Stranke da prilikom
sklapanja kolektivnog ugovora vode računa o posebnostima djelatnosti i financijskim
mogućnostima i temeljem toga uređuju međusobne odnose. Ukoliko ti odnosi nisu jasni iz
onog što piše u tekstu kolektivnog ugovora, tada da nadležno povjerenstvo daje svoje
mišljenje koje je obvezujuće. U konkretnom slučaju da takvo mišljenje postoji i da se ne
mogu primjenjivati drugačiji stavovi o spornom pitanju. Na temelju navedenog, tuženik
predlaže odbaciti tužbu podredno istu odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica u podnesku dostavljenom

24. lipnja 2019. navodi da je prigovor promašene pasivne legitimacije s obrazloženjem da
tuženik sam ne radi obračun plaće neosnovan, ističe da ovaj sud u postupku primjenjuje
odredbe Kolektivnih ugovora pa da ih je ovlašten i tumačiti, a sudovi da su već u
sporovima pravno i činjenično istovrsnim predmetnom pravilno zauzeli stav da tumačenja
koja ističe tuženik nisu od utjecaja na postojanje tražbina radnika niti da imaju konkretnu
primjenu u ovoj vrsti sporova. Što se tiče mišljenja prof. Viktora Gotovca, ono da ne
obvezuje sud na nikoji način. Dalje citira sudske odluke donesene u pravno i činjenično
istovrsnim predmetima.

4. U podnesku predanom sudu na pripremnom ročištu 15. srpnja 2019. tuženik ističe
da bi stupnjevita tužba sukladno čl. 186.b ZPP bila dopuštena, tužiteljica da je trebala
dostaviti dokaze da ne raspolaže podacima, da je prije utuženja tražila podatke od
tuženika, da joj tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže te da je po sadržaju njihova
odnosa tuženik dužan dati podatke odnosno da se ti podaci mogu smatrati zajedničkima
za obje stranke. Ovi uvjeti propisani čl. 186.b ZPP da nisu ispunjeni, detaljno dalje
obrazlažući razloge poradi kojih tuženik smatra da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu
tužbu u ovoj pravnoj stvari. U podnesku dalje tuženik ponavlja navode o centraliziranom
obračuna plaća, navode o tumačenjima odredbi KU od strane Povjerenstva te zaključno
ističe da su netočni navodi tužiteljice da bi o predmetnom pitanju sudska praksa zauzela
jedinstveni stav.

6 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

5. Ocijenivši da tužiteljica ima imovinskopravni interes za podnošenje tzv. stupnjevite
tužbe iz čl. 186.b st. 2. ZPP budući ne raspolaže svim ispravama nužnim za određenje
tužbenog zahtjeva jer ne raspolaže evidencijom radnog vremena za utuženo razdoblje, a
koja je nužna za utvrđenje točnog broja prekovremenih sati kako bi se utvrdilo da li je
tuženik u obračunskim listama plaće ispravno obračunao sate prekovremenog rada, ovo
budući već u tužbi tužiteljica tvrdi da joj nije ispravno evidentiran i obračunat broj sati
prekovremenog rada, a obveza tuženika na dostavu tih isprava proizlazi iz čl. 12.
Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11),
čl. 13. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br.
32/15) i čl. 14. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne
novine“ br. 73/17) kojima je propisana obveza poslodavca na čuvanje ovih isprava do
pravomoćnog okončanja spora za koji bi te isprave mogle biti relevantne, što prema
tumačenju suda upućuje na obvezu tuženika na dostavu tih isprava po traženju suda u
sudskom postupku koji protiv njega pokrene radnik u svezi tih, sud je stupnjevitu tužbu
cijenio dopuštenom te je tuženiku na pripremnom ročištu održanom 15. srpnja 2019.
naložio dostaviti obračune plaća (platne liste), obveza dostave kojih isprava proizlazi iz čl.

8. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“
br. 120/12 i „Narodne novine“ br. 32/15) i kako bi se otklonilo pitanje nevjerodostojnosti
obračunskih listi plaće koje uz tužbu dostavlja tužiteljica, te evidenciju radnog vremena za
tužiteljicu za utuženo razdoblje. Tumačenjem odredbi označenih Pravilnika sud utvrđuje da
je obveza poslodavca, a ne radnika, čuvati kako obračunske liste plaća tako i evidenciju
radnog vremena upravo za potrebe eventualnog radnog spora. Cijeneći uz navedeno i to
da se radnika treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa te je stoga potrebno
poslodavcu onemogućiti da ograničava njegova prava, kakvo shvaćanje zauzima i Sud
Europske unije u svojim presudama Pfeiffer i dr. C-397/01 do C-403/01 od 05. listopada

2004. EU:C:2004:584 t. 82, Fuβ C-429/09 EU:C:2010:717 od 25. studenog 2010. t.80 i
Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften C-684/16 EU:C:2018:874
t.41, a što se poslodavcu onemogućuje upravo dopuštanjem radniku da tek u pokrenutom
sudskom sporu, ovo s obzirom da na činjenicu slabijeg položaja radnik može biti odvraćen
od izričitog pozivanja na svoja prava u odnosu na poslodavca jer bi zbog traženja tih prava
mogao biti izložen poslodavčevim mjerama koje bi mogle utjecati na radni odnos na štetu
tog radnika, traži dostavu isprava koje je poslodavac prisilnim propisima obvezan voditi u
pogledu radnika i to upravo i isključivo za potrebe zaštite materijalnih prava te sigurnosti i
zdravlja radnika, sud je stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b st. 2. ZPP u ovom slučaju dopustio te
je ocijenio neosnovanim prijedlog tuženika za odbacivanje stupnjevite tužbe. Da je tuženik
imao namjeru tužiteljici dostaviti traženu radnopravnu dokumentaciju nužnu za određivanje
visine tužbenog zahtjeva, isti bi to nedvojbeno učinio već uz odgovor na tužbu i time
omogućio tužiteljici uređenje tužbenog zahtjeva pa sud već u propustu dostave te
dokumentacije uz odgovor na tužbu, kada je iz tužbe sasvim razvidno da se dostava
dokumentacije od tuženika traži i da je ista tužiteljici nužna za određivanje tužbenog
zahtjeva, pronalazi tuženikovo odbijanje zahtjeva tužiteljice za dostavu tražene
dokumentacije, što stupnjevitu tužbu također čini opravdanom i stoga dopuštenom.

5.1. Osim toga, u stadiju glavne rasprave (u koji stadij drugostupanjski sud odlukom
poslovni broj Gž R-568/2021-2 od 21. lipnja 2021. vraća postupak) u trenutku u kojem je
već na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno vještačenje sukladno kojem je
tužiteljica odredila tužbeni zahtjev, odbacivanje tužbe koja je početno podnesena kao
stupnjevita tužba je neopravdano, a kako to u pravno i činjenično istovrsnim predmetima
zaključuju primjerice Županijski sud u Zagrebu u odlukama poslovni broj Gž R-1225/2021-
2 od 21. srpnja 2021., poslovni broj Gž R-1150/2021-2 od 09. lipnja 2021., poslovni broj

7 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

Gž R-569/2021-2 od 07. travnja 2021. i poslovni broj Gž R-1229/2021-2 od 09. lipnja

2021., zatim Županijski sud u Osijeku u odluci poslovni broj Gž R-463/2021-2 od 20.
srpnja 2021. te Županijski sud u Rijeci u odlukama poslovni broj Gž R-611/2021-2 od 26.
srpnja 2021. i poslovni broj Gž R-364/2021-2 od 25. kolovoza 2021.

6. Na pripremnom ročištu 15. srpnja 2019. tuženik je predložio o ovoj parnici
obavijestiti treću osobu R. H., za koje je potrebe u spis predao i podnesak
dostavu kojeg predlaže trećoj osobi, a po kojem je traženju tuženika sud dopisom od 15.
srpnja 2019. R. H. obavijestio o tijeku ove parnice uz detaljno navođenje
podataka parničnih stranaka, stadija u kojem se parnica nalazi i provedenim radnjama uz
dostavu zaprimljenog podneska tuženika. Podneskom dostavljenim sudu 26. rujna 2019.
Republika Hrvatska je obavijestila sud da nije osnivač tuženika i da neće stupiti u parnicu.

7. Po provedenom financijskom-knjigovodstvenom vještačenju na okolnost visine
tužbenog zahtjeva po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije S.
G., tuženik u podnesku dostavljenom 10. listopada 2019. iznosi prigovore na
nalaz i mišljenje vještaka od 23. rujna 2019. na koje se prigovore sudski vještak pisano
očitovao u podnesku od 02. studenog 2019. dok je tužiteljica sukladno nalazu i mišljenju
sudskog vještaka od 23. rujna 2019. u podnesku dostavljenom sudu 03. ožujka 2020.
uredila tužbu na način da u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP tužbeni zahtjev određuje na iznos
od 25.992,17 kn specificirajući tijek zakonskih zateznih kamata isplatu kojih potražuje na
mjesečne iznose plaća.

7.1. Kako je sud pregledom nalaza i mišljenja vještaka od 23. rujna 2019. i temeljem
usmenog iskaza vještaka danog na ročištu 11. ožujka 2020. utvrdio da je izračun plaće za
prekovremeni rad vršen na način da je vještak dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu
odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunavao na osnovnu plaću za prekovremeni rad
uvećanu za dodatak po osnovi prekovremenog rada (50%) umjesto ispravno na osnovnu
plaću pa zatim zbrajanjem dobivenih iznosa s iznosom koji se dobije uvećanjem osnovne
plaće za dodatak po osnovi prekovremenog rada, koji način obračuna sud utvrđuje
ispravnim načinom obračuna plaće tužiteljice sukladno primjenjivim propisima citiranim u
nastavku odluke, sud je rješenjem od 11. ožujka 2020. naložio sudskom vještaku izraditi
dopunu nalaza i mišljenja korištenjem opisanog načina obračuna za izračun plaće i
naknade plaće tužiteljice u utuženom razdoblju. Po zaprimanju dopune nalaza i mišljenja
vještaka od 20. svibnja 2020. (dostavljeno sudu 21. svibnja 2020.) tuženik u podnesku
dostavljenom 10. lipnja 2020. ustraje u ranije iznesenim prigovorima na nalaz i mišljenje
vještaka dok tužiteljica sukladno dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka u podnesku
dostavljenom 05. veljače 2021. uređuje tužbu na način da u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP
tužbeni zahtjev određuje na iznos od 14.541,13 kn specificirajući tijek zakonskih zateznih
kamata isplatu kojih potražuje na mjesečne iznose plaća.

8. U podnesku dostavljenom sudu 09. ožujka 2020., očitujući se na podnesak kojim
tužiteljica određuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tuženik navodi da
ZPP ne poznaje institut preciziranja tužbenog zahtjeva i da je ovdje riječ o povlačenju
dijela tužbenog zahtjeva kroz smanjenje zahtjeva budući da tužitelj umjesto utuženog
iznosa od 100.001,00 kn potražuje iznos od 25.992,17 kn što da je 26%% dotadašnjeg
zahtjeva i što da predstavlja uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 74% za koji dio tuženik
traži naknadu parničnog troška. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva, a bez udovoljenja od
strane tuženika, da je neuspjeh tužitelja u sporu. Ovakvi navodi tuženika nisu osnovani te
pogrešno tuženik smatra da je označenim podneskom tužiteljica djelomično povukla tužbu.

8 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

Naime, tužiteljica tužbom ne traži isplatu iznosa od 100.001,00 kn. Tužiteljica tužbom traži
isplatu novčanog iznosa visinu kojeg će odrediti tek nakon što tuženik dostavi isprave
nužne za određivanje istog i nakon što se temeljem tih isprava provede financijsko
vještačenje po sudskom vještaku, dok isplatu iznosa od 100.001,00 kn traži eventualnim
tužbenim zahtjevom, onim o kojem bi sud odlučivao tek ukoliko glavni tužbeni zahtjev
ocijeni neosnovanim odnosno ukoliko bi stupnjevitu tužbu u ovom postupku ocijenio
nedopuštenom. Kako je međutim sud ocijenio da su ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu,
to je ono što tužiteljica u označenom podnescima naziva preciziranje tužbenog zahtjeva u
biti određivanje tuženog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP, a ne smanjenje tužbenog
zahtjeva i djelomično povlačenje tužbe kako to pogrešno smatra tuženik. Tuženik se ne
može usprotiviti određivanju tužbenog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP budući isto
predstavlja obvezu tužitelja u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe već samo i dalje može
osporavati osnovu te sada i visinu određenog tužbenog zahtjeva. Pri tome, određivanje
tužbenog zahtjeva ne predstavlja neuspjeh tužiteljice u sporu jer se isto ne razmatra u
odnosu na visinu eventualnog tužbenog zahtjeva, ovo stoga što tužiteljica nije smanjila
eventualni tužbeni zahtjev (logično je, jer se o istom u ovom sporu nije niti raspravljao već
je sud glavni tužbeni zahtjev konačno ocijenio djelomično osnovanim) već je odredila
glavni tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP.

9. Istaknimo ovdje da je isključivo omaškom u pisanju, a što je razvidno iz činjenice da
tužitelj tužbom potražuje isplatu plaće i naknade plaće za razdoblje od prosinca 2013. do
prosinca 2018. te činjenice da je sud tuženiku naložio dostavu platnih lista i evidencije
radnog vremena upravo za razdoblje od prosinca 2013. do prosinca 2018., u rješenju
poslovni broj Pr-11/2019-10 od 21. kolovoza 2019. kojim je naloženo financijsko-
knjigovodstveno vještačenje sud kao razdoblje za koje je potrebno napraviti obračun
razlike u plaći i naknadi plaće označio razdoblje od 01. siječnja 2013. do 28. prosinca

2018. Kako se međutim radi isključivo o omašci suda u pisanju te je sudski vještak
obračun razlike u plaći i naknadi plaće dao za ispravno razdoblje, ono koje je tužbom i
utuženo, od prosinca 2013. do prosinca 2018., te sud u postupku nije odlučivao o isplati za
razdoblje prethodno prosincu 2013. to je prigovor zastare koji tuženik ističe u podnesku
dostavljenom 16. rujna 2019. bespredmetan. Čak i sam tuženik u označenom podnesku
navodi da prigovor zastare ističe samo ukoliko vještak obračun razlike radi za razdoblje
prethodno prosincu 2013., a što vještak nije učinio niti je sud u ovom postupku odlučivao o
isplati prethodno prosincu 2013. budući isto nije predmet tužbenog zahtjeva. Kako dakle
tuženik u odnosu na tužbeno traženje isplate za razdoblje od prosinca 2013. na dalje nije
istaknuo prigovor zastare, to u pogledu tužbenog zahtjeva nije bilo prigovora zastare o
kojem bi prigovoru ovaj sud trebao odlučiti.

10. U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme
sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C. kao
radnika klasa: …, ur.br…. od 30. travnja 2009. (list spisa
8), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa:
…, ur.br…. od 30. travnja 2009. (list spisa 9), dodataka
ugovora o radu klasa: … ur.br…. od 08. prosinca 2011. (list
spisa 10), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C.
klasa: …, ur.br…. od 08. prosinca 2011. (list spisa 11),
Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao
poslodavca i V. R. C. kao radnika klasa: …, ur.br….-
… od 01. lipnja 2017. (list spisa 12), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći
radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 26. lipnja 2017

9 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

(list spisa 13), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b.
D. kao poslodavca i V. R. C. kao radnika klasa: …, ur.br…. od 01. lipnja 2014. (list spisa 14), uputnicu za rad
na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,
ur.br…. od 01. lipnja 2014. (list spisa 15), uputnicu za rad na pobliže mjesto
rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: … ur.br….
od 04. travnja 2013. (list spisa 16), uputnice za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika
V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 18. prosinca 2018. (list
spisa 17-18, 20, 22), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R.
C. klasa: …, ur.br…. od 19. prosinca 2013. (list spisa
19), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa:
…, ur.br…. od 01. listopada 2015. (list spisa 21), uputnicu za
rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,
ur.br…. od 31. srpnja 2017. (list spisa 23), uputnicu za rad na pobliže
mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 28. kolovoza 2017. (list spisa 24), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i
o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od

01. prosinca 2017. (list spisa 25), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika
V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 14. studenog

2018. (list spisa 26-27), obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V. V.
C. za 12/2013 do 11/2018 (list spisa 28-59), zaključke Povjerenstva (list spisa 69-72),
dopis Ministarstva zdravstva klasa: 053-02/18-01/220 od 08. svibnja 2018. s pravnim
mišljenjem izv. prof. dr. sc. Viktora Gotovca u prilogu (list spisa 73-85), presudu
Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-571/16-2 od 09. svibnja 2017. (list spisa
89-91), presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-465/2016-3 od 19.
srpnja 2017. (list spisa 91-93), presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-
105/2016-2 od 23. veljače 2017. (list spisa 94-95), presudu Županijskog suda u Osijeku
poslovni broj Gž R-308/2016-4 od 24. kolovoza 2017. (list spisa 96-97), presudu
Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-390/2018-2 od 10. rujna 2018. (list spisa 98-
99), presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-427/2018-2 od 18.
rujna 2018. (list spisa 99-101), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr
206/12-4 od 02. travnja 2014. (list spisa 101-102), presudu Županijskog suda u Splitu
poslovni broj Gž R-518/16 od 30. svibnja 2017. (list spisa 109-111), potvrdu o izvršenoj
uplati troškova vještačenja od 3.000,00 kn (list spisa 116), obračunske isprave za isplatu
plaće zaposlenika V. V. C. za razdoblje od 12/2013 do 1/2019 (list spisa 118-
150), evidenciju radnog vremena za zaposlenika V. V. C. u razdoblju od
prosinca 2013. do prosinca 2018. (list spisa 151-181), nalaz i mišljenje stalnog sudskog
vještaka za računovodstvo i financije S. G. od 23. rujna 2019. (list spisa 185-
190), očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S. G.
od 02. studenog 2019. (list spisa 199-201), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske
broj Revt-35/2004-2 od 14. lipnja 2005. (list spisa 212-214) i dopunu nalaza i mišljenja
stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S. G. od 20. svibnja

2020. (list spisa 220-226) te je na ročištu glavne rasprave 11. ožujka 2020. i 17. veljače

2021. sud saslušao stalnog sudskog vještaka S. G. koja je usmeno iznijela
nalaz i mišljenje s dopunom te se očitovala na prigovore tuženika (216-217, 234).
Ocijenivši pravno relevantno činjenično stanje dovoljno raspravljenim za donošenje odluke
o tužbenom zahtjevu temeljem provedenog dokaznog postupka, sud nije izvodio druge
predložene dokaze ocijenivši njihovo izvođenje suvišnim i protivnim načelu ekonomičnosti
parničnog postupka.

10 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

11.1. Tužiteljica tužbom traži da joj tuženik isplati dio plaće i naknade plaće koji joj je
propustio isplatiti zbog toga što dodatke na plaću koje tužiteljica ostvaruje sukladno
odredbama KU i TKU nije obračunavao i na osnovnu plaću za prekovremeni rad već
isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu pa je tako predmet ovog
spora isplata plaće i naknade plaće sukladno odredbama KU i TKU.

11.2. Sukladno odredbi čl. 82. ZoR/09 poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne
smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga
kolektivnim ugovorom, dok je sukladno odredbi čl. 90. ZoR/14 poslodavac dužan radniku
obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu.

11.3. Pri tome, odredba čl. 86. ZoR/09 kao i čl. 94. ZoR/14 propisuje da za otežane uvjete
rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za
koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

11.4. Nadalje odredbe čl. 60. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 81. ZoR/14 propisuju da za
vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove
prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i
naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

12. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C. kao radnika klasa: …,
ur.br…. od 30. travnja 2009. (list spisa 8), uputnicu za rad na pobliže
mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 30. travnja 2009. (list spisa 9), dodataka ugovora o radu klasa: … ur.br…. od 08. prosinca 2011. (list spisa 10), uputnicu za rad na
pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,
ur.br…. od 08. prosinca 2011. (list spisa 11), Ugovor o radu na neodređeno
vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V. R. C.
kao radnika klasa: …, ur.br…. od 01. lipnja 2017. (list spisa
12), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa:
…, ur.br…. od 26. lipnja 2017 (list spisa 13), Ugovor o radu na
neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao poslodavca i V.
R. C. kao radnika klasa: …, ur.br….  od 01.
lipnja 2014. (list spisa 14), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V.
R. C. klasa: …, ur.br…. od 01. lipnja 2014. (list spisa
15), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa:
… ur.br…. od 04. travnja 2013. (list spisa 16), uputnice za
rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,
ur.br…. od 18. prosinca 2018. (list spisa 17-18, 20, 22), uputnicu za rad na
pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,
ur.br…. od 19. prosinca 2013. (list spisa 19), uputnicu za rad na pobliže mjesto
rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br….
od 01. listopada 2015. (list spisa 21), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći
radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 31. srpnja

2017. (list spisa 23), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R.

11 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

C. klasa: …, ur.br….-02 od 28. kolovoza 2017. (list spisa
24), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa:
…, ur.br…. od 01. prosinca 2017. (list spisa 25) i uputnicu za
rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,
ur.br…. od 14. studenog 2018. (list spisa 26-27) sud utvrđuje da je
tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika i to od 01. prosinca 2013. do

31. svibnja 2014. na radnom mjestu liječnik specijalist po propisima poznato kao radno
mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist i upućena na rad na Odjel za internu medicinu,
od 01. lipnja 2014. do 30. rujna 2015. na radnom mjestu liječnik specijalist po propisima
poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist u bolnici i upućena na rad
na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba internističkih djelatnosti na mjesto rada
Intervencijska pulmologija, od 01. listopada 2015. do 31. svibnja 2017. na radnom mjestu
liječnik specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine
specijalist u bolnici i upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba
internističkih djelatnosti, od 01. lipnja 2017. do 30. srpnja 2017. na radnom mjestu liječnik
specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist u
bolnici i upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba internističkih
djelatnosti, od 31. srpnja 2017. do 21. kolovoza 2017. na radnom mjestu Voditelja odjela
za pulmologiju i imunologiju, od 22. kolovoza 2017. do 30. studenog 2017. na radnom
mjestu liječnik specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine
specijalist u bolnici i upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba
internističkih djelatnosti te konačno od 01. prosinca 2017. na radnom mjestu liječnik
specijalist po propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – doktor medicine specijalist i
upućena na rad na Odjel za pulmologiju i imunologiju, Služba internističkih djelatnosti.

12.1. Nadalje, uvidom u uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V.
R. C. klasa: …, ur.br…. od 26. lipnja 2017 (list spisa 13),
Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između O. b. D. kao
poslodavca i V. R. C. kao radnika klasa: …, ur.br…. od 01. lipnja 2014. (list spisa 14), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i
o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 01.
lipnja 2014. (list spisa 15), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V.
R. C. klasa: … ur.br…. od 04. travnja 2013. (list
spisa 16), uputnice za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C.
klasa: …, ur.br…. od 18. prosinca 2018. (list spisa 17-18, 20, 22),
uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 19. prosinca 2013. (list spisa 19), uputnicu za rad na
pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …,
ur.br…. od 01. listopada 2015. (list spisa 21), uputnicu za rad na pobliže
mjesto rada i o plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 31. srpnja 2017. (list spisa 23), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o
plaći radnika V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 28.
kolovoza 2017. (list spisa 24), uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika
V. R. C. klasa: …, ur.br…. od 01. prosinca

2017. (list spisa 25) i uputnicu za rad na pobliže mjesto rada i o plaći radnika V. R.
C. klasa: …, ur.br…. od 14. studenog 2018. (list spisa
26-27) sud utvrđuje da je tužiteljici u utuženom razdoblju točnije u razdoblju od povratka
tužitelje s porodiljnog odmora tuženik priznavao i obračunavao dodatke na osnovnu plaću i
to kako slijedi, u razdoblju od 01. lipnja 2014. do 30. rujna 2015. dodatak na osnovnu
plaću u visini od 20% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te

12 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

dodatak na osnovnu plaću u visini od 10% po osnovi iznimne odgovornosti za život i
zdravlje ljudi; u razdoblju od 01. listopada 2015. do 31. ožujka 2016. dodatak na osnovnu
plaću u visini od 20% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te
dodatak na osnovnu plaću u visini od 12% po osnovi iznimne odgovornosti za život i
zdravlje ljudi; u razdoblju od 01. travnja 2016. do 30. studenog 2017. dodatak na osnovnu
plaću u visini od 16% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te
dodatak na osnovnu plaću u visini od 12% po osnovi iznimne odgovornosti za život i
zdravlje ljudi; te u razdoblju od 01. prosinca 2017. na dalje dodatak na osnovnu plaću u
visini od 25% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te dodatak na
osnovnu plaću u visini od 12% po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.
Navedeno je razvidno i uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V.
V. C. za razdoblje od 12/2013 do 1/2019 (list spisa 118-150) konkretno iz oznake
postotka dodatka na plaću i dodatka na odgovornost kao i visine apsolutnih iznosa
dodatka na plaću (P802) i dodatka na odgovornost (P803) u odnosu na visinu osnovne
plaće (odnosno stavljanjem tih iznosa prikazanih brojčano u obračunskim listama plaće u
jednostavni postotni račun).

12.2. Odredba čl. 45. KU/13 odnosno čl. 45. KU/18 propisuje da plaću radnika čini
osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a osnovnu plaću radnika da čini umnožak
koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun
plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok su dodaci na
osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

12.3. Odredba čl. 57. KU/13 te odredba čl. 55. KU/18 propisuje da radniku u djelatnosti
zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih
postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću obračunom dodatka na
osnovnu plaću i to za radno mjesto I. vrste – liječnik specijalist anesteziologije i
reanimatologije (2/3 radnog vremena u operacijskoj dvorani) dodatak u visini od 25%, za
radno mjesto I. vrste – liječnik specijalist interne medicine dodatak u visini od 20% te za
radno mjesto I. vrste – zdravstveni radnik specijalist u bolnici dodatak u visini od 16%.

12.4. Odredba čl. 59. KU/13 te odredba čl. 57. KU/18 propisuje da zbog iznimne
odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju
dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće u razdoblju od 01. prosinca 2013. do

30. rujna 2015. odnosno u visini od 12% od osnovne plaće za razdoblje od 01. listopada

2015. na dalje.

12.5. Uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V. V. C. za
razdoblje od 12/2013 do 1/2019 (list spisa 118-150) proizlazi da je plaća tužiteljice za
redovan rad obračunavana uz dodatak na osnovnu plaću u visini od 20% zaključno sa 31.
ožujka 2016. odnosno 16% zaključno sa 30. studenog 2017. odnosno 25% počevši od 01.
prosinca 2017. po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te dodatak na
osnovnu plaću u visini od 10% do 30. rujna 2015. odnosno 12% od 01. listopada 2015. po
osnovi obavljanja posla s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi dok ti dodaci nisu
obračunavani i na osnovnu plaću tužiteljice za prekovremeni rad u utuženom razdoblju, a
postojanje kojeg prekovremenog rada u utuženom razdoblju i točan broj istih proizlazi
uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika V. V. C. za
razdoblje od 12/2013 do 1/2019 (list spisa 118-150) i evidenciju radnog vremena za
zaposlenika V. V. C. u razdoblju od prosinca 2013. do prosinca 2018. (list
spisa 151-181) u kojima sam tuženik evidentira prekovremeni rad tužiteljice.

13 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

12.6. Iz navedenog tako proizlazi kao nedvojbeno da tužiteljici s obzirom na njezino radno
mjesto kod tuženika u utuženom razdoblju pripada pravo na uvećanje osnovne plaće po
osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada u visini od 20% do 31. ožujka

2016. odnosno 16% do 30. studenog 2017. odnosno 25% od 01. prosinca 2017. te po
osnovi obavljanja posla s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u visini od 10% do

30. rujna 2015. odnosno 12% od 01. listopada 2015. dok je sporno da li joj pravo na takvo
uvećanje pripada samo za redovan rad ili i za prekovremeni rad.

12.7. U svezi spornog pitanja, sud ističe kako tumačenjem odredbi čl. 57. KU/13 odnosno
čl. 55. KU/18 te čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18 proizlazi to da predmetne dodatke
tužiteljica ostvaruje na osnovnu plaću, a kako se osnovna plaća ostvaruje i isplaćuje i za
redovan rad i za prekovremeni rad, neovisno o tome što se za prekovremeni rad ostvaruje
i pravo na uvećanje osnovne plaće u smislu odredbe čl. 94. ZoR/14, te kako iz niti jedne
druge odredbe KU ne proizlazi da radniku pravo na predmetne dodatke pripada samo na
plaću za redovan rad, to sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužiteljica koja za redovan rad
ima pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i
zdravlje ljudi, ima pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate prekovremenog rada, a
kakvo shvaćanje zauzima i sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike
Hrvatske 09. prosinca 2019. (Su-IV-56/19-18). Odredba čl. 51. st. 1. KU/13 odnosno čl. 49.
st. 1. KU/18 kojom je propisano da će se osnovna plaća radniku uvećati za 50% za
prekovremeni rad, ne isključuje pravo na (kumulativno) povećanje osnovne plaće za
prekovremeni rad i po predmetnim osnovama. Te je odredbe kojima je propisano pravo na
uvećanje plaće za prekovremeni rad potrebno tumačiti na način da se njima samo pobliže
označava osnovica na koju se vrši obračun povećanja plaće za 50% za prekovremeni rad
tj. da se uvećanje plaće za prekovremeni rad vrši uvećanjem osnovne plaće za 50%. Osim
toga, takvo je tumačenje citiranih odredbi KU/13 i KU/18 i logično budući da tužiteljica i u
prekovremenom radu također radi na radnom mjestu i poslovima s posebnim uvjetima
rada te obavlja posao s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi, dakle, uvjeti i
odgovornosti njezinog posla se ne mijenjaju ovisno o tome da li ih tužiteljica obavlja unutar
redovne mjesečne satnice rada ili izvan te satnice u prekovremenom radu, a kako to
pogrešno smatra tuženik navodeći da nije moguća kumulacija predmetnih dodataka s
dodatkom za prekovremeni rad.

12.8. Sud pri tome pojašnjava da se obračun plaće za prekovremeni rad obračunava na
način da se kao prvo, na osnovnu plaću obračunavaju svi dodaci na koje tužiteljica
ostvaruje pravo (20% odnosno 16% odnosno 25% za posebne uvjeta rada, 10% odnosno
12% za iznimnu odgovornosti za život i zdravlje ljudi i 50% za prekovremeni rad) pa se
onda za tako dobivene iznose uvećava osnovna plaća tužiteljice. Dakle, predmetni se
dodaci ne obračunavaju na iznos osnovne plaće već uvećan za dodatak po osnovi
prekovremenog rada (na tzv. naknadu za prekovremeni rad) već na osnovnu plaću, a
kakav način obračuna proizlazi iz čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 i čl. 59. KU/13
odnosno čl. 57. KU/18 koji propisuju da se dodaci obračunavaju na osnovnu plaću, a
osnovnu plaću sukladno čl. 45. KU/13 odnosno čl. 45. KU/18 čini umnožak koeficijenta
složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće,
uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dakle, sud utvrđuje da tužiteljica
ima pravo na isplatu plaće obračunate upravo na način kako Zajedničko povjerenstvo za
tumačenje KU/13 tumači da je sukladno odredbama KU/13 potrebno vršiti obračun plaće,
tako da se svi dodaci i uvećanja obračunavaju na osnovnu plaću, dakle, ne na iznos
osnovne plaće već prethodno uvećan za druge dodatke primjerice dodatak za

14 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

prekovremeni rad (na tzv. naknadu za prekovremeni rad), a što je prema ocjeni ovog suda
ratio danih tumačenja te koji način obračuna ne zabranjuje kumuliranje dodataka na
osnovnu plaću po različitim osnovama kako to neosnovano tvrdi tuženik.

12.9. Rad u redovnom radnom vremenu i rad izvan redovnog radnog vremena
predstavljaju jednaki rad u smislu obavljanja poslova radnog mjesta, s razlikom koja se
očituje jedino u vremenskom određenju obavljanja poslova koje se sukladno načelima
radnog prava te primjenjivim ZoR i KU posebno nagrađuje u smislu uvećanja plaće
radnika na temelju činjenice da se rad obavlja izvan redovnog radnog vremena, pa je tako
dodatak po osnovi prekovremenog rada predviđen kao posebna kategorija uvećanja plaće
koji se kao i svi ostali dodaci na koja radnik ima pravo obračunava na osnovnu plaću.
Činjenica da primjenjivi KU koje tumači Zajedničko povjerenstvo za tumačenje kolektivnog
ugovora propisuje da se dodatak po osnovi prekovremenog rada (50%) obračunava na
osnovnu plaću, suprotno navodima tuženika, ne znači niti može značiti da radnik gubi
prava na obračun dodataka i uvećanja osnovne plaće koja mu pripadaju po drugim
osnovama, već znači da radnik ima pravo na obračun (kumulativno) svakog pripadajućeg
dodatka i uvećanja plaće koji se pojedinačno računa na osnovnu plaću u za to određenom
postotku te da konačna plaća predstavlja zbroj osnovne plaće i apsolutnih iznosa
dodataka obračunatih na osnovnu plaću, a kako to zaključuje i Županijski sud u Splitu u
presudi poslovni broj Gž R-998/2020-2 od 16. listopada 2020. Suprotno tumačenje bi
dovelo radnika u situaciju da mu je prekovremeni rad, koji je po svojoj naravi otegotniji jer
znači da radnik radi dulje od predviđenog redovnog radnog vremena i koji rad pozitivni
propisi reguliraju kao rad koji zaslužuje posebnu nagradu u vidu veće plaće, zapravo
manje ili jednako plaćen nego da je taj isti rad obavljao u redovnom radnom vremenu, što
je prema ocjeni suda protivno naravi i smislu instituta prekovremenog rada.

13. Navod tuženika da on nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari jer da se
obračun plaće tužiteljice vrši u COP sustavu (sustavu centraliziranog obračuna plaća) na
koji obračun da tuženik ne može utjecati i jer da se isplata plaće tužiteljice vrši iz
proračunskih sredstava, nije osnovan iz razloga što je nedvojbeno utvrđeno da je tuženik
poslodavac tužiteljice pa činjenica na koji je način kod tuženika organiziran način obračuna
plaće kao ni činjenica naravi sredstava iz kojih se isplaćuje plaća tužiteljice ne utječu na
činjenicu da je upravo tuženik kao poslodavac (koji se tužiteljici kao radniku ugovorom o
radu obvezao isplatiti plaću za obavljeni rad) dužan uredno isplatiti plaću tužiteljici, a što
podrazumijeva i poduzeti sve potrebne radnje i mjere da se, ukoliko se plaća obračunava
u COP sustavu, ista obračunava ispravno i sukladno primjenjivim propisima, a
poduzimanje kakvih radnji tuženik ne dokazuje. Činjenica da je način obračuna plaće
zadan u COP sustavu i da tuženik isti ne može mijenjati, činjenica je koja bi se mogla
eventualno isticati u odnosu između tuženika i tijela zaduženih za organiziranje i rad COP
sustava u nekom drugom postupku, ali zasigurno ne činjenica koja bi uskratila pravo
tužiteljice kao radnika da upravo od tuženika kao svog poslodavca traži isplatu
neisplaćenog dijela plaće. Prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovanim ocjenjuje
i Županijski sud u Splitu u odluci poslovi broj Gž R-568/2021-2 od 21. lipnja 2021.

14. Utvrdivši tako da tužiteljica u utuženom razdoblju ima pravo na isplatu plaće za
prekovremeni rad obračunate uvećanjem osnovne plaće ne samo za dodatak za
prekovremeni rad (50%) već i za dodatke za posebne uvjete rada (20% odnosno 16%
odnosno 25%) i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (10% odnosno 12%), a da
joj tuženik nije plaću za prekovremeni rad u utuženom razdoblju obračunavao uvećanjem
za predmetne dodatke, sud je sudskom vještaku kao zadatak odredio napraviti izračun

15 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

plaće i naknade plaće koji bi tužiteljici bila obračunata u utuženom razdoblju da je obračun
plaće vršen na način da su dodaci koje tužiteljica ostvaruje po označenim osnovama
obračunavani i na osnovnu plaću za prekovremeni rad, a ne isključivo na osnovnu plaću
za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako obračunati iznos plaće korišten za
obračun naknade plaće koju tužiteljica ostvaruje za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i
odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana. Također, sudskom vještaku je kao zadatak
dan izraditi i izračun razlike između tako obračunatog iznosa (bruto) plaće i naknade plaće
i iznosa (bruto) plaće i naknade plaće koji je tužiteljici stvarno obračunat u označenom
razdoblju. Istaknimo ovdje da iako je u nalogu suda za provođenje vještačenja navedeno
da je u obračunu potrebno po osnovi dodatka za uvjete rada koristiti dodatak od 25% za
cijelog utuženog razdoblja, da je ispravno i utemeljeno na primjenjivim propisima, sudski
vještak ispravno obračun vršio uz dodatak po osnovi uvjeta rada u visini od 20% za
razdoblje do 31. ožujka 2016., u visini od 16% za razdoblje do 30. studenog 2017. te u
visini od 25% za razdoblje od 01. prosinca 2017., a upravo u kojoj visini tužiteljica
sukladno nedvojbenom utvrđenju suda ostvaruje taj dodatak.

14.1. Istaknimo ovdje, a u svezi naknade plaće, da čl. 36. KU/13 kao i čl. 34. KU/18
propisuju da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u
visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, dok onom radniku čija je narav posla
takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim
neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji
odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to
za njega povoljnije. Nadalje, čl. 59. TKU/12 kao i čl. 58. TKU/17 propisuju da zaposleniku
koji je odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini 85% od
njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo
bolovanje.

14.2. Radeći izračun na spornu okolnost, sudski vještak S. G. daje nalaz i
mišljenje od 23. rujna 2019. (list spisa 184-190) koje dopunjuje dopunom nalaza i mišljenja
od 20. svibnja 2020. (list spisa 220-226) iz kojeg proizlazi da razlika između iznosa (bruto)
plaće i naknade plaće koju je tuženik u utuženom razdoblju obračunao tužiteljici i plaće
obračunate na način da su dodatak u visini od 20% odnosno 16% odnosno 25% te
dodatak u visini od 10% odnosno 12% obračunavani i na osnovnu plaću za prekovremeni
rad, a ne isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako
obračunati iznos plaće korišten za obračun naknade plaće koju tužiteljica ostvaruje za
vrijeme korištenja godišnjeg odmora i odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana iznosi
ukupno 14.541,13 kn, mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 15 Tablice 2. dopune
nalaza i mišljenja od 20. svibnja 2020. (tablica na list spisa 225).

14.3. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje s dopunom dok je tuženik
prigovorio nalazu i mišljenju vještaka kao i dopuni istog. Poradi navedenog, sud je
prigovore tuženika dostavio na očitovanje sudskom vještaku te je održao raspravu na kojoj
je sudski vještak usmeno iznio nalaz i mišljenje s dopunom te se očitovao na sve prigovore
tuženika. Tuženik koji je bio nazočan ovoj raspravi, nakon što je sudski vještak usmeno
iznio nalaz i mišljenje i dao svoja očitovanja na prigovore tuženika (list spisa 234) nije imao
pitanja za sudskog vještaka niti je od istog tražio ikakva pojašnjenja i dodatna očitovanja.
S obzirom na sadržaj nalaza i mišljenja s dopunom i dana očitovanja sudskog vještaka
S. G., sud je sve iznesene prigovore tuženika ocijenio neosnovanim.

16 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

14.4. U odnosu na prigovor tuženika da je nalaz i mišljenje vještaka kao i dopuna istog
nepotpun i nejasan jer da nije jasno na temelju kojih je isprava vještačeno, koje su isprave
uzete u obzir, a koje ne te je li i na koji je način primijenjena evidencija o radnom vremenu,
za koje dane i u kojem broju sati rada, sud ističe da je iz sadržaja nalaza i mišljenja
vještaka kao i dopune istog jasno da je izračun vršen temeljem podataka koje je vještak
utvrdio uvidom u obračunske liste plaća i evidenciju rada tužiteljice, dakle, temeljem
isprava koje prileže spisu i koje su pročitane kao dokazi u postupku, a kako to izrijekom
navodi i sam sudski vještak u svom iskazu pred sudom (list spisa 234) kada navodi da su
prilikom obračuna u obzir uzeti obračuni plaća tužiteljice i evidencije radnog vremena
odnosno one isprave temeljem kojih i sam tuženik obračunava plaću tužiteljice uz
pojašnjenje da iz evidencije radnog vremena proizlaze sati prekovremenog rada, ali da su
oni navedeni i u obračunskim listama pa da stoga pregled evidencije radnog vremena služi
kao provjera da li su u obračunskoj listi ispravno uneseni radni sati te kako to sudski
vještak pojašnjava u pisanom očitovanju na prigovor tuženika od 02. studenog 2019. (list
spisa 199) u kojem navodi da je vještačenje provedeno temeljem dokumentacije u spisu,
isprava o obračunu plaća kao i evidencije o radu koja je uzeta u obzir kod izračuna
prekovremenih sati za prosinac 2018. Kako iz navedenog proizlazi da je sudski vještak
dopunu nalaza i mišljenja izradio upravo temeljem isprava koje je sud naložio uzeti za
temelj obračuna visine plaće i naknade plaće tužiteljice, sud utvrđuje da je nalaz i mišljenje
s dopunom izrađeno temeljem dokumentacije iz koje proizlaze svi parametri potrebni za
izradu izračuna koji je sud odredio kao zadatak vještaka, izračuna razlike u plaći i naknadi
plaće koju je tuženik obračunao tužiteljici u utuženom razdoblju i onog koji bi mu
obračunao da je dodatke za koje je sud utvrdio da tužiteljica na iste ostvaruje pravo
obračunavao i na osnovnu plaću za prekovremeni rad. Istaknimo pri tome da je dio
pisanog očitovanja u kojem stoji da je evidencija o radnom vremenu korištena za prosinac

2018. jer da su obračuni plaća bili dovoljni za izračun dodataka na naknadu za
prekovremeni rad, pojašnjen u usmenom iskazu vještaka (list spisa 234) time da iz
evidencije radnog vremena proizlaze sati prekovremenog rada, ali da su oni navedeni i u
obračunskim listama plaće pa da pregled evidencije radnog vremena zapravo služi kao
provjera da li su u obračunskoj listi uspravno uneseni sati rada. Budući je utvrđeno da su u
obračunske liste plaća do prosinca 2018. ispravno uneseni sati rada, u tom smislu je
obračun do prosinca 2018. vršen temeljem podataka iz obračunskih isprava plaća.
Prigovor tuženika da u nalazu i mišljenju nije naveden točan broj navodnih prekovremenih
sati mjesečno koje je vještak uzeo u obzir, otklonjen je izradom tablice koja sadrži detaljan
prikaz redovnih sati rada, sati rada na državni blagdan, sati službenog putovanja, sati
plaćenog dopusta, sati pripravnosti, sati prekovremenog rada, sati stručnog usavršavanja,
sati godišnjeg odmora, sati bolovanja i ukupnog fonda sati za svaki mjesec utuženog
razdoblja koju sudski vještak prilaže pisanom očitovanju na prigovor tuženika (list spisa
201), a u svezi navedenog sud ističe da je nelogično poradi čega tuženik koristi riječi „broj
navodnih prekovremenih sati“ s obzirom da je vještačenje izrađeno upravo i isključivo
prema onom broju prekovremenih sati rada koje je sam tuženik evidentirao kao
prekovremene sate rada tužiteljice u utuženom razdoblju u svojim ispravama te tuženik
tijekom postupka nije osporavao da bi podaci uneseni u te isprave bili netočni. Nadalje, u
odnosu na prigovor tuženika da iz nalaza i mišljenja vještaka kao ni dopune istog nije
razvidan način na koji je vještak računski utvrdio točno određene iznose, da nije iskazan
obračun za svaki mjesec te koliko je tuženik platio tužiteljici i koliko iznosi razlika ako
postoji kao i da nije jasno kojom se metodologijom vještak koristio prilikom obračuna, sud
ističe kako je iz nalaza i mišljenja s dopunom jasno razvidno da je vještak dao pregled
prekovremenih sati rada, sati godišnjeg odmora, sati bolovanja i ukupnog fonda sati za
svaki pojedini mjesec utuženog razdoblja kao i pregled izračuna satnice za sve mjesece

17 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

utuženog razdoblja s točnim prikazom načina obračuna satnice, koja je satnica zatim
korištena za obračun dodataka koje tužiteljica ostvaruje po predmetnim osnovama,
dodataka u visini od 20% odnosno 16% odnosno 25% za uvjete rada te 10% odnosno
12% za odgovornost za život i zdravlje ljudi uz točan prikaz mjeseci u kojima je pripadajući
pojedini dodatak, zatim je dan prikaz obračunate bruto plaće i ona koja bi bila obračunata
da su označeni dodaci obračunavani i na osnovnu plaću za sate prekovremenog rada te je
konačno dan izračun razlike tih iznosa te zasebno i u tom iznosu sadržane razlike između
iznosa obračunatog tužiteljici kao naknadu plaće za korištenja godišnjeg odmora i
bolovanja i one koja bi mu bila obračunata da je plaća tužiteljice obračunavana i
obračunom označenih dodataka na osnovnu plaću za prekovremeni rad, pri čemu sama
dopuna nalaza i mišljena osim računskog prikaza sadrži i pojašnjenje metodologije
izračuna u kojoj je pojašnjeno da su dodaci računani na osnovnu plaću za prekovremeni
rad, a osnovna plaća da je umnožak osnovice za izračun plaće i koeficijenta složenosti
poslova radnog mjesta uvećan za svaku navršenu godinu radnog staža (minuli rad), da je
osnovna plaća dijeljena sa mjesečnim fondom sati čime je dobivena satnica tj. vrijednost
sata rada, a tako dobivena satnica je množena sa predmetnim dodacima i brojem
prekovremenih sati kako bi se dobio iznos dodataka koji su trebali biti obračunati. Što se
pak tiče naknade za godišnji odmor, to da je računano kao visina prosječne bruto plaće
isplaćene tužiteljici u tri mjeseca prethodno korištenju godišnjeg odmora, podijeljeno sa
mjesečnim fondom sati tekućeg mjeseca i pomnoženo sa brojem sati korištenog godišnjeg
odmora uz pojašnjenje da razlika u naknadi plaće za godišnji odmor postoji jer da kad se
uzmu u obzir i dodaci na prekovremeni rad, dolazi do povećanja bruto plaće, a time i
povećanja prosjeka plaće koji se koristi za izračun naknade za godišnji odmor. Naknada
za bolovanje je računana u visini od 85% prosječne bruto plaće tužiteljice u tri mjeseca
prethodno korištenju bolovanja, uz pojašnjenje da razlika u naknadi plaće za bolovanje
postoji jer da kad se uzmu u obzir i dodaci na prekovremeni rad, dolazi do povećanja bruto
plaće, a time i povećanja prosjeka plaće koji se koristi za izračun naknade za bolovanje.
Osim toga, samu je metodologiju po kojoj je vještak dužan vršiti obračun sud odredio u
rješenju kojim vještaku nalaže dopunu vještva. U odnosu na prigovor tuženika da vještak
ne smije iznositi pravne stavove niti se u njih upuštati, sud ističe da vještak pravne stavove
niti ne iznosi već da u nalazu i mišljenju s dopunom navodi, a što potvrđuje i prilikom
usmenog iznošenja nalaza i mišljenja s dopunom (list spisa 234), da je on izračun vršio na
temelju upute suda pri čemu valja istaknuti da je sud vještaku dao detaljnu uputu o načinu
obračuna dodataka na osnovnu plaću, koji je ranije pojašnjen u odluci. Zaključno, u
odnosu na prigovor tuženika da nije jasno je li vještak prilikom obračuna bruto iznosa
plaće uzeo u obzir osobni odbitak i koju je poreznu stopu obračunavao prilikom obračuna
te jesu li uzete u obzir promjene poreznih propisa, sud ističe da je predmet ovog spora
isplata bruto plaće, a ne neto plaće pa da bi za obračun iste trebalo uzeti i primjenjive
porezne stope i osobni odbitak, a kako to potvrđuje i sudski vještak u svom iskazu (list
spisa 234) te pisanom očitovanju od 02. studenog 2019. (list spisa 199) pojašnjavajući da
se osobni odbitak i porezna stopa uzima u obzir samo kod obračuna neto plaće poradi
čega da iste nije uzela u obzir za potrebe predmetnog izračuna bruto plaće, a što je prema
ocjeni suda i logično obzirom da je bruto plaća iznos plaće prethodno oporezivanju i stoga
na visinu istog nemaju utjecaja porezne stope i osobni odbitak koji se koristi za potrebe
izračuna poreza na dohodak. Što se pak tiče navoda tuženika da je obračun vještaka
neispravan jer da tužiteljica nema pravo na obračun dodataka s osnova posebnih uvjeta
rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje i na osnovnu plaću za prekovremeni rad jer
da ta plaća predstavlja osnovnu plaću već uvećanu za dodatak za prekovremeni rad, a
kumulacija dodataka da nije moguća, taj je navod u biti usmjeren na osporavanje pravne
osnove potraživanja pa kako je sud u postupku kao nedvojbeno utvrdio da tužiteljici

18 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

pripada pravo na obračun dodataka po tim osnovama i za prekovremeni rad, utvrđenje je
suda da je dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 20. svibnja 2020. koji je izrađen upravo
obračunom ovih dodataka (20% odnosno 16% odnosno 25% i 10% odnosno 12%) i za
prekovremeni rad te primjenom metode obračuna sukladno primjenjivim propisima
(obračunom tih dodataka na osnovnu plaću), ispravan, a kako je uz to isti jasan,
pregledan, objektivan te izrađen temeljem relevantne dokumentacije i sukladno pravilima
struke, sud je upravo temeljem tog materijalnog dokaza utvrdio da razlika između plaće i
naknade plaće koju je tuženik obračunao tužiteljici za utuženo razdoblje i one koju joj je
bio dužan obračunati iznosi ukupno 14.541,13 kn, mjesečno u iznosima prikazanim u
stupcu 15 Tablice 2. dopune nalaza i mišljenja od 20. svibnja 2020. (tablica na list spisa
225) i detaljno navedenim u izreci presude.

14.5. Slijedom utvrđenog, sud je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.541,13 kn
sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, pri čemu je odluka o zateznoj kamati
donesena temeljem čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.
35/05, 41/08, 125/11) kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje
obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona
o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) koje regulira
visinu kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zatezne kamate odredio za
svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće i naknade plaće prikazan u stupcu 15 Tablice 2.
dopune nalaza i mišljenja od 20. svibnja 2020. (tablica na list spisa 225) od 16og u idućem
mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno čl. 92. st. 3.
ZoR/14. Nije sud pri tome tužiteljici priznao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate
tekuće na pune iznose (razlika) mjesečnih bruto plaća koji su mu dosuđeni ovom
presudom budući traženi iznos bruto plaće tužiteljice obuhvaća i iznos poreza na dohodak
i prireza porezu na dohodak, a koji sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak
(„Narodne novine“ br. 177/04) dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate
plaće ovi iznosi nisu dospjeli na naplatu pa stoga tužiteljica ne može osnovano u ovom
postupku potraživati isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na te iznose. Poradi
navedenog je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica potražuje
isplatu zakonske zatezne kamate i na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na
dohodak sadržane u bruto plaći.

15. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl.

154. st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) koji propisuje da
sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala
ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a
zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi budući je sud cijenio da odbijanje tužbenog
zahtjeva u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na onaj iznos
bruto plaće koji predstavlja iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak
predstavlja neznatan neuspjeh tužitelja u sporu u pogledu kojeg dijela nisu nastali nikakvi
posebni troškovi. Slijedom citirane je odredbe sud odbio tuženikov zahtjev za naknadu
parničnog troška u iznosu od 30.462,51 kn dok je tužiteljici priznao pravo na naknadu
troškova u visini odmjerenoj prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 130/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) i
vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužiteljici su prema
ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda
odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene 28. prosinca 2018. (1 x 100 bodova x
10,00 kn sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 15.

19 Poslovni broj 46 Pr-937/2021-3

srpnja 2019., 11. ožujka 2020., 17. veljače 2021. i 26. srpnja 2021. na kojima se
raspravljalo o glavnoj stvari (4 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te
trošak sastava podneska od 05. veljače 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka
i određuje tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP (1 x 100 bodova x 10,00 kn
sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i pripadajući PDV od 25% te
uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od

3.000,00 kn plaćanje kojeg tužiteljica dokazuje dostavom u spis potvrde o izvršenoj uplati
predujma iznosi ukupno 10.500,00 kn. Nije tužiteljici priznat zahtjev za naknadu troška
sastava podneska od 18. lipnja 2019. (dostavljen sudu 24. lipnja 2019.) budući u istom
tužiteljica opetovano iznosi već u tužbi iznesene činjenice, dok se novo izneseni navodi
odnose na sudsku praksu, međutim, kako sud osim prava poznaje i sudsku praksu, to
sastav ovog podneska nije radnja nužna za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP kao ni
trošak sastava podneska od 28. veljače 2020. kojim određuje tužbeni zahtjev budući sud
taj podnesak ne cijeni podneskom dostava kojeg je bila nužna u smislu čl. 155. ZPP za
vođenje postupka budući je tužiteljica isti dostavila prije očitovanja sudskog vještaka na
prigovore tuženika odnosno prije nego li je sud, po ocjeni da je nalaz i mišljenje vještaka
ispravno, pozvao tužiteljicu urediti tužbu u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP. Konačno, nije
tužiteljici priznat niti zahtjev za naknadu troška za pristup na ročištu za objavu presude jer
tu radnju sud ne cijeni potrebnom za vođenje parničnog postupka u smislu čl. 155. ZPP
budući je tužiteljica uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu radi čega će
presuda biti istaknuta na e-Oglasnoj ploči suda na dan objave presude i time učinjena
dostupnom tužiteljici bez potrebe pristupa pred sud na ročište za objavu presude i bez
nastupa štetnih posljedica za istu, a osim čega punomoćnik tužiteljice nije niti pristupio na
ovo ročište. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke.

U Dubrovniku, 08. rujna 2021. godine

S u d a c

Neva Lukin, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta.
Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i
stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno
obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba
se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog
stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno
obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu
je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom
sudu za sud drugog stupnja.

DNA: