- 1 -              Revr 23/2017-3

Broj: Revr 23/2017-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Ivana Vučemila člana, u pravnoj stvari tužitelja Đ. C. OIB ... iz P., kojeg zastupaju punomoćnici M. B. i G. L., odvjetnici u S., protiv tuženika T. P., OIB ... iz P., kojeg zastupaju punomoćnici mr.sc. E. K. i A. K., odvjetnici u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-804/2016-2 od 5. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1645/12-33 od 5. veljače 2016., u sjednici održanoj 8. rujna 2021.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 33.398,40 Eura u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. i III. izreke).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnome je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika i njegovih pravnih prednika od 5. svibnja 1988. te da su stranke zaključile posljednji ugovor o radu 1. prosinca 2004. prema kojem je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja gradilišta u K., SR Njemačka. Nadalje, utvrđuju da je ugovor sastavljen od strane tuženika koji je označen kao poslodavac dok da ga je potpisao voditelj poslovnice tuženika u SR Njemačkoj te da je ugovorena primjena hrvatskog prava i nadležnost suda u P. Utvrđuju da je tuženik 28. kolovoza 2009. donio odluku o otkazu ugovora o radu zbog razloga uvjetovanih poslovanjem tuženika te da je tužitelj do dana prestanka radnog odnosa navršio preko 21 godinu staža kod tuženika i njegovih pravnih prednika. Utvrđuju i da visina otpremnine iznosi 33.398,40 Eura. Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi prvenstveno zaključuju da je za razrješenje ovoga spora mjerodavno hrvatsko pravo jer je njegova primjena prešutno ugovorena pri čemu primjenu hrvatskog prava temelje na odredbi čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 i 88/01 - dalje ZRSZ). Konačno zaključuju da tužitelj ima pravo na otpremninu na temelju odredbe čl. 119. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05 i 94/09 - dalje: ZR) te tužbeni zahtjev prihvaćaju.

8. Tuženik u reviziji prvenstveno ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. To iz razloga što da pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge o posebnim okolnostima važnim za primjenu mjerodavnog prava, da ne sadrži navode o dijelu tuženikove žalbe glede trajanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika te da je sud drugoga stupnja naveo da je ugovorena primjena hrvatskog prava da bi potom samostalno utvrđivao mjerodavno pravo. U odnosu na ove revizijske razloge tuženiku valja prvenstveno odgovoriti da je sud prvoga stupnja sasvim jasno naveo koje je okolnosti cijenio pri utvrđenju mjerodavnog prava, a koje nije čime je jasno i iskazao svoje pravno shvaćanje o važnosti i značaju pojedinih okolnosti. Osim toga valja mu i ukazati da je sud drugoga stupnja odgovorio na njegove žalbene navode vezane uz trajanje radnog staža. Naime, tuženik je u žalbi isticao proturječnost takvog utvrđenja po sudu prvoga stupnja kroz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (žalba tuženika, list 142 spisa) na što mu je pobijanom presudom odgovoreno jer je sud drugoga stupnja zaključio da takva povreda nije učinjena (str. 2. odlomak treći pobijane presude). Konačno, valja mu i odgovoriti da je drugostupanjski sud navodio činjenice koje je utvrdio sud prvoga stupnja, pa tako i činjenicu da je ugovorena primjena hrvatskog prava te je u nastavku obrazloženja svoje presude, a odgovarajući na žalbene navode, izrazio svoje pravno shvaćanje o pravilnom utvrđenju takve činjenice što obrazloženje pobijane presude ne čini nimalo konfuznim i nerazumljivim. Dakle, nije osnovano pozivanje tuženika na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pa se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

9. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava odnosi se na primjenu odredaba čl. 19. i 20. ZRSZ-a. Pri tome tuženik daje svoje viđenje i iznosi svoje pravno shvaćanje o posebnim okolnostima koje bi dovele do primjene stranog prava, u ovom slučaju prava Republike Njemačke. Prema odredbi čl. 19. ZRSZ-a za ugovor je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. To je opće pravilo o pravu mjerodavnom za ugovorne odnose, pa i za radni odnos kao ugovorni odnos u slučajevima kada se radi o sporu s međunarodnim elementom kao što je nesporno i ovaj spor. Međutim, ZRSZ sadrži i posebna pravila za pojedine ugovorne odnose koja se primjenjuju ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo (čl. 20. st. 1. ZRSZ-a). Tako propisuje primjenu drugog prava i za imovinska potraživanja iz ugovora o radu (čl. 20. st. 1. toč. 19. ZRSZ-a, pravo države u kojoj se rad obavlja ili se obavljao). Da bi ta odredba došla do primjene potrebno je kumulativno ispunjenje dvije pretpostavke. Prva i negativna, izostanak odabira mjerodavnog prava i druga i pozitivna, postojanje posebnih okolnosti koje upućuju na drugo pravo. Izbor mjerodavnog prava može biti ugovoren, kako to ispravno navodi sud i sam tuženik u reviziji, izričito i prešutno. Nesporno u ovoj pravnoj stvari nije bilo izričitog ugovaranja mjerodavnog prava. Međutim, prema pravnom shvaćanju iz pobijane presude došlo je do prešutnog ugovaranja prava Republike Hrvatske. Takvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj revizijski sud. Naime, iz čl. 3. ugovora o radu proizlazi da su za radni odnos mjerodavne zakonske odredbe, Pravilnik o radu kao i ostali sporazumi poduzeća i reguliranja poduzeća u njihovoj dotičnoj verziji. Pri ispitivanju stvarne volje ugovornih strana o odabiru mjerodavnog prava valja polaziti upravo od ove odredbe i u njoj naglašenog dijela o primjeni sporazuma poduzeća. Poduzeće na koje se misli u ovoj odredbi svakako je tuženik jer je upravo on kao poslodavac sklopio ugovor o radu. Točno jest, kao što se u reviziji navodi, da je moguće i da zakonodavstvo Republike Njemačke poznaje institute „Zakona o radu“ i „Pravilnika o radu“. Međutim, primjena sporazuma poduzeća se odnosi na pravne akte tuženika koji je pravna osoba osnovana u Republici Hrvatskoj gdje ima i sjedište što je sasvim nedvojbeno i jasno bez obzira na činjenicu da tuženik ima podružnicu u Republici Njemačkoj jer je upravo tuženik sklopio ugovor o radu. Isto je tako sasvim jasno da takvi pravni akti tuženika moraju biti usklađeni s hrvatskim radnopravnim zakonodavstvom pa je onda slijedom toga i jasno da se pod pozivanjem na mjerodavne zakonske odredbe misli na one koje važe u Republici Hrvatskoj. Već sama ova činjenica jasno ukazuje na prešutni odabir prava Republike Hrvatske. Pritom valja ukazati i na činjenicu da je tužitelj hrvatski državljanin te da je ugovorena nadležnost Općinskog suda u Puli. Točno jest da same činjenice ugovaranja nadležnosti, pa i državljanstva nisu nužno i same po sebi odlučujuće okolnosti za utvrđenje prešutne primjene domaćeg prava, ali u povezanosti s odredbom čl. 3. ugovora o radu sasvim jasno ukazuju na stvarnu volju stranaka o odabiru mjerodavnog prava. Usput, tuženiku valja ukazati da tijekom postupka nije, kao što to tvrdi u reviziji, predložio saslušanje stranaka na ove okolnosti već ih je predložio na okolnosti pravnog subjektiviteta i odnosa sa tuženikom u cilju utvrđivanja duljine radnog staža (podnesak tuženika od 5. lipnja 2015., list 126 spisa). Dakle, pravo Republike Hrvatske kao mjerodavno pravo je prešutno odabrano i time dolazi do primjene odredba čl. 19. ZRSZ-a. Time je drugostupanjski sud i pravilno primijenio pravo sadržano u toj odredbi. Radi navedenoga sud drugoga stupnja nije niti mogao pogrešno primijeniti odredbu čl. 20. st. 1. u svezi s toč. 19. iste odredbe ZRSZ-a jer ju nije niti trebao primijeniti, a što pravilno nije niti učinio. To iz razloga što nije ispunjena jedna od pretpostavki iz te odredbe koja za njenu primjenu traži izostanak odabira mjerodavnog prava. Stoga se revizijski navodi upravljeni na tuženikovo viđenje i ocjenu posebnih okolnosti iz čl. 20. st. 1. ZRSZ-a ukazuju neodlučnim za razrješenje ove pravne stvari.

10. Zbog navedenoga je u pobijanoj odluci pravilno primijenjeno pravo iz odredbi čl. 19. ZRSZ-a i čl. 119. ZR-a, pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 8. rujna 2021.

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.