- 1 -              Rev 746/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 746/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. F. iz V. G., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. R., M. R., H. K. i K. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika 1. H. š. s. g., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u Z., 2. Z. r. s., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. H. Ž. d.o.o., Z. i 3. R. k. S., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2222/2016 od 9. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-351/10-21 od 21. srpnja 2016., u sjednici održanoj 8. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Dopuna revizije tužitelja od 15. listopada 2019. se odbacuje kao nepravovremena.

 

II.              Odbija se zahtjev 2. tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se da su tuženi H. š. s. g., Z. r. s. i R. k. S. povrijedili tužiteljevo pravo na jednako postupanje, tako što su tužitelja stavili u nepovoljni položaj (diskriminirali) po osnovi tužiteljeve invalidnosti – sljepoće na lijevom oku.

2. Nalaže se tuženicima H. š. s. g., Z. r. s. i R. k. S. da tužitelju F. N. na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti solidarno isplate iznos od 500.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu (čl. 29 st. 2 ZOO) tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se prvotuženiku H. š. s. g. da tužitelju F. N. na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 169.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamato po stopi određenoj uvećanjem za pet postotnih poena eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu (čl. 29 st. 2 ZOO) tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženicima H. š. s. g., Z. r. s. i R. k. S. da tužitelju F. N. solidarno naknade parnične troškove u iznosu od 91.987,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem za pet postotnih poena eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu (čl. 29 st. 2. ZOO) tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

II.              Nalaže se tužitelju naknaditi provotuženiku i trećetuženiku troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu 77.720,00 kn u roku 15 dana.

 

III.              Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu 85.198,75 kn u roku 15 dana.“

 

2. Presudom suda drugog stupnja je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke). Odbijeni su zahtjevi tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu (točka II. izreke).

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je izjavio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka. Potražuje troškove revizije.

 

4. Odgovor na reviziju tužitelja je podnio 2. tuženik koja osporava revizijske navode tužitelja i predlaže reviziju odbiti. Potražuje troškove odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana. Dopuna revizije tužitelja (podnesak od 15. listopada 2019.) nije pravovremena.

 

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj sadržajno ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

7.1. Revizijski navodi tužitelja svode se u bitnome na drugačiju ocjenu provedenih dokaza u svezi (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva. No, ocjena dokaza pridržana je za nižestupanjski sud, pa osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene izvedenih dokaza po sudu, nije dopušteni revizijski razlog sukladno članku 385. ZPP.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje (tužba za utvrđenje diskriminacije) da su tuženici povrijedili tužiteljevo pravo na jednako postupanje, tako što su ga stavili u nepovoljni položaj (diskriminirali) po osnovi tužiteljeve invalidnosti - sljepoće na lijevom oku, sukladno odredbi članka 17. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08 – dalje: ZSD).

 

8.1. Predmet spora je ujedno i zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete (tužba za naknadu štete) uzrokovane povredom prava zaštićenih ZSD-om, prema odredbi članka 17. stavak 1. točka 3. ZSD u vezi s općim odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

 

9. Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj osoba s invaliditetom - gluha osoba, da je bio dugogodišnji član kluba 3. tuženika, da se radi o rukometnom klubu za kojeg igraju gluhe i nagluhe osobe, te da se natječu u županijskoj ligi u organizaciji 2. tuženika,

 

- da je tužitelj nastupao i za Hrvatsku rukometnu reprezentaciju gluhih, da je u tom svojstvu osvajao medalje na Olimpijskim igrama gluhih u periodu od 1997. do 2005. (dvije zlatne i jedna srebrna) i na europskim prvenstvima u periodu od 1993. do 2008. (po jedna zlatna, srebrna i brončana), te da je radi sportskih postignuća i rezultata rješenjem 1. tuženika od 29. rujna 2008. razvrstan kao športaš Hrvatske I kategorije - vrhunski športaš,

 

- da su krajem 2008. započele pripreme oko nastupa hrvatske rukometne reprezentacije za nastup na Olimpijskim igrama gluhih osoba u rujnu 2009. u T., da su razmatrani potencijalni igrači, da je cilj bio pomlađivanje reprezentacije te da je tužitelj, uvršten u širi popis mogućih reprezentativaca za mjesto „vratara“ jer je za mjesto „lijevog krila“, koje je tužitelj inače igrao, bilo predviđeno četiri mlađa igrača,

 

- da je tužitelj 22. veljače 2009. prilikom igranja rukometne utakmice za klub 3. tuženika teško ozlijeđen, poduzetom akcijom protivničkog igrača s posljedicom potpunog gubitka vida lijevog oka, te da je nakon provedenog liječenja i rehabilitacije kod tužitelja pored postojeće invalidnosti - gluhoće zaostala i trajna invalidnost - sljepoća na lijevom oku,

 

- da je nakon završenog liječenja predmetne ozljede oka, tužitelj dobio valjanu zdravstvenu iskaznicu,

 

- da je poliklinika ... Z. š. s. uputila H. š. s. g. 26. svibnja 2009. preporuku za promjenu sporta kod tužitelja i kao opciju navela nekontaktnu sportsku aktivnost kako bi se povećana mogućnost traume svela na minimum,

 

- da uslijed takve preporuke liječnika, trener 3. tuženika M. K., osim mogućeg treniranja s klubom, nije odobrio tužitelju igranje rukometnih utakmica,

 

- da izbornik hrvatske rukometne reprezentacije V. B. nije pozvao tužitelja da bude u sastavu tima za predstojeće olimpijske igre gluhih osoba, da je tužitelj tada prestao trenirati rukomet, te da nije sudjelovao niti u pripremama reprezentacije,

 

- da je hrvatska rukometna reprezentacija osvojila prvo mjesto (zlatnu medalju) na Olimpijskim igrama gluhih u rujnu 2009. u T., da je za tako osvojeni rezultat Vlada Republike Hrvatske isplatila igračima i članovima reprezentacije nagradu po 169.000,00 kuna sukladno Uredbi i kriterijima za dodjeljivanje državnih nagrada za vrhunska športska dostignuća,

 

- da su u sastavu rukometne reprezentacije bili B. G. i M. S., koji su podijelili jednu tako isplaćenu nagradu.

 

10. Na temelju prednjeg činjeničnog utvrđenja sudovi nižeg stupnja ocjenjuju da je činjenica gubitka vida jednog oka kod tužitelja, doprinijela odlukama koje su uslijedile vezano uz daljnji angažman tužitelja u klubu 3. tuženika kao i uz sudjelovanje tužitelja u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji za nastup na Olimpijskim igrama gluhih u rujnu 2009.

 

10.1. Međutim, odlučujući o osnovanosti tvrdnji tužitelja da se radi o diskriminaciji kako u klubu tako i u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji po osnovi invaliditeta, sudovi nižeg stupnja zaključuju da u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio vjerojatnim da su tuženici postupali na način da su bilo izravno, bilo neizravno, stavili tužitelja u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a posebice ne zbog invaliditeta (članak 2. stavak 1. i 2. ZSD).

 

10.2. U odnosu na tvrdnje tužitelja da postoji diskriminacija jer da su na Olimpijskim igrama u sastavu rukometne ekipe sudjelovali M. S. koji nije bio rukometni igrač već fizioterapeut i B. G., koji se natjecao u streljaštvu, a priključen je timu rukometne reprezentacije unatoč ozljedi noge, a koji da su u konačnici bili na klupi i dobili medalju, a time i nagradu Vlade RH, sudovi nižeg stupnja zaključuju da je od odlučnog značaja za postojanje diskriminacije usporediva situacija, a u konkretnoj situaciji da se ne radi o usporedivoj situaciji jer bi to značilo postojanje jednakog rizika uz invaliditet u sferi sluha zadobiti traumom i invaliditet u sferi vida, dva važna ključna osjetila za komunikaciju čovjeka u društvu.

 

10.3. Činjenica da je tužitelj dobio ovjerenu zdravstvenu iskaznicu sportaša, prema stajalištu sudova nižeg stupnja znači da se isti može općenito baviti sportom ali da nedostatak vida na jednom oku svakako predstavlja rizik, pa uvažavajući sadržaj preporuke poliklinike ... da tužitelju nije preporučljivo igrati rukomet, niti koji drugi kontaktni sport, te uvažavajući da je upravo i samo trener osoba koja odlučuje o angažiranju igrača na utakmicama, sudovi nižeg stupnja ocjenjuju logičnom odluku trenera M. K. da ne dozvoli tužitelju igrati utakmice, pa u takvom postupanju trenera, sudovi nižeg stupnja ne nalaze diskriminatorno postupanje tuženika i odbijaju zahtjev tužitelja.

 

10.4. Kako ne postoji diskriminatorno postupanje tuženika, sudovi nižeg stupnja i zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete odbili su kao neosnovan.

 

11. Pravno shvaćanje suda drugog stupnja, prihvaća i ovaj sud.

 

12. Prema odredbi članka 20. stavak 1. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

 

13. Dakle u smislu te odredbe u postupcima kao što je predmetni, onaj koji tvrdi da je određenim postupanjem/nepostupanjem bio doveden u nepovoljniji položaj - diskriminiran (u ovom slučaju tužitelj) dovoljno je da takvo postupanje/nepostupanje učini vjerojatnim, a nakon toga teret dokaza da takvog postupanja/nepostupanja nije bilo, je na protivnoj stranci, u ovom slučaju tuženicima (tako i ovaj sud u odluci broj Revr-50/16 od 14. travnja 2016.).

 

14. Tužitelj nalazi da je bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge igrače po osnovi tužiteljeve invalidnosti – sljepoće na lijevom oku.

 

15. Prema odredbi članka 1. stavak 1. ZSD tim Zakonom se osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

16. Diskriminacijom se u smislu toga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. toga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama (članak 1. stavak 2. ZDS).

 

17. Prema odredbi članka 2. stavak 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekom od navedenih diskriminacijskih osnova, koje osobu stavlja ili ju je stavilo, ili bi je moglo staviti u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok odredba članka 2. stavak 2. ZSD neizravnu diskriminaciju definira u situaciji, kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po navedenim diskriminacijskim osnovama, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

 

18. Kada se odredba članka 2. ZSD poveže sa sadržajem odredbe članka 1. stavak 1. ZSD kojom se kao svrha tog zakona propisuje osiguranje zaštite i promicanje jednakosti i omogućuje i uređuje zaštita od diskriminacije na raznim osnovama, uz ostalo i onoj po osnovi invaliditeta, onda je, a glede pitanja primjene odredbe članka 20. ZSD, sud drugog stupnja pravilno ocijenio da tužitelj u ovom postupku nije učinio vjerojatnim da je bio doveden u nejednaki odnos s drugim igračima, a sve to po osnovi invaliditeta.

 

19. Naime, kako to pravilno navode sudovi nižeg stupnja, zajedničko obilježje izravne i neizravne diskriminacije u smislu odredbi ZSD je stavljanje u nepovoljniji položaj diskriminirane osobe u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, koja je uvjetovana nekom od diskriminacijskih osnova predviđenih odredbom članka 1. stavak 1. ZSD.

 

20. Pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da se situacija tužitelja koji pored postojeće invalidnosti gluhoće i sljepoće na lijevom oku, nastavkom igranja rukometom koji je kontaktni sport, rizičan za preostali vid tužitelja na desno oko, ne može stavljati u usporedivu situaciju s M. S. i B. G., jer prema utvrđenjima provedenog postupka, imenovani su sudjelovali na predmetnim olimpijskim igrama po drugom osnovu i to M. S. kao fizioterapeut rukometnog tima, dok se B. G. po dopuštenju ovlaštenih osoba natjecao u disciplini streljaštva.

 

21. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, pravilno je i prema ocjeni ovoga suda, sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo (članak 17. stavak 1. točka 1. i 3. ZSD) kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, ocijenivši da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji u smislu odredaba ZSD, i to ni izravnoj ni neizravnoj, slijedom čega je pravilna i ocjena suda da je zahtjev tužitelja za naknadu štete neosnovan.

 

22. Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe članka 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

23. Dopuna revizije (podnesak tužitelja) od 15. listopada 2019. nije pravovremena.

 

24. Prema odredbi članka 382. stavak 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude.

 

25. Navedene odredbe za podnošenje revizije primjenjuju se i na dopunu revizije.

 

26. U ovom slučaju presuda suda drugog stupnja je dostavljena punomoćniku tužitelja 10. studenoga 2017., a dopuna revizije je podnesena 15. listopada 2019., dakle izvan zakonskog roka za podnošenje revizije.

 

27. Stoga je valjalo odbaciti dopunu revizije kao nepravovremenu po članku 392. stavak 1. ZPP (točka I. izreke rješenja).

 

28. Nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju 2. tuženiku budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP – točka II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 8. rujna 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.