- 1 -              I Kž 428/2018-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 428/2018-7

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. T. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 16. listopada 2017. broj K-26/2015, u sjednici održanoj 8. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. Š., odvjetnika B. H.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom optuženici T. T., A. P. i M. Š. su, na temelju članka 453. stavka 2. (ispravno bi bilo članka 453. točke 2.) Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), oslobođeni od optužbe zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

1.1.           Na temelju članka 149. stavka 1. u vezi s člankom 148. stavkom 4. ZKP/08. odlučeno je da će predsjednik vijeća o troškovima kaznenog postupka odlučiti rješenjem kada se pribave podaci o visini troškova.

 

1.2.           Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećeno društvo V. d.d. je s imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

 

2.               Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08., s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.1.           Optuženi T. T. je po branitelju, odvjetniku B. Č., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

2.2.           Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je i optuženi M. Š. po svom branitelju, odvjetniku B. H., predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. U istom je zamoljeno da se branitelja tog optuženika pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.

 

3.               Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4.               Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog M. Š., odvjetnika B. H., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog M. Š., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

5.               Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

6.               U pravu je državni odvjetnik kada, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdi da je izreka pobijane presude u proturječju s razlozima, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su potpuno nejasni i proturječni te da su izreka pobijane presude, kao i razlozi u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka, proturječni i nejasni.

 

6.1.           Naime, a kako se to s pravom ističe u žalbi državnog odvjetnika, u izreci pobijane presude navedeno je da se optuženici T. T., A. P. i M. Š. oslobađaju optužbe za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na temelju odredbe članka 453. točke 2. ZKP/08., dakle, zbog toga što bi postojale okolnosti koje isključuju krivnju, dok se u obrazloženju pobijane presude navodi "da u konkretnom slučaju nema namjere kod optuženih da svojim radnjama prouzroče znatnu štetu V. d.d. niti su imali namjeru pribaviti drugim osobama znatnu imovinsku korist".

 

6.2.           Iz takvog obrazloženja proizlazilo bi da prvostupanjski sud nije našao dokazanom namjeru optuženika prouzročenja štete, odnosno pribavljanja drugome imovinske koristi, dakle, da nije dokazana njihova krivnja, a to proturječi ne samo navedenoj osnovi oslobođenja optuženika optužbe, nego i daljnjoj tvrdnji iz obrazloženja presude da je "odsustvo te namjere (...) okolnost koja isključuje krivnju".

 

7.               Državni odvjetnik je u pravu i kada u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio navesti razloge zbog kojih nije cijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, čime je ostvaren daljnji vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koji se sastoji u izostanku razloga o odlučnim činjenicama.

 

8.               Naposljetku, državni odvjetnik je u pravu i kada u svojoj žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ističe da je izreka pobijane presude u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka nerazumljiva i proturječna.

 

8.1.           Naime, prvostupanjski sud se, donoseći odluku o troškovima kaznenog postupka, u izreci pobijane presude najprije poziva na odredbu članka 149. stavka 1. ZKP/08. (što bi bilo pravilno jer je navedenom zakonskom odredbom propisano da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja, između ostaloga, u slučaju donošenja presude kojom se optuženik oslobađa optužbe, padaju na teret proračunskih sredstava, osim u slučajevima određenima u stavku 2. do 5. članka 145. ZKP/08.). Međutim, prvostupanjski sud potom odredbu članka 149. stavka 1. ZKP/08. dovodi u vezu s odredbom članka 148. stavka 4. ZKP/08., dakle sa zakonskom odredbom koja se odnosi na nalaganje podmirenja troškova kaznenog postupka u slučaju donošenja osuđujuće presude, a u slučaju kada nedostaju podaci o visini troškova, a to je potpuno nerazumljivo i proturječno. Naime, ove dvije zakonske odredbe koje prvostupanjski sud dovodi u vezu (članak 149. stavak 1. ZKP/08. i članak 148. stavak 4. ZKP/08.) međusobno se isključuju jer, ako su optuženici oslobođeni optužbe (zbog čega troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava), ne može ih se istovremeno obvezati na podmirenje tih troškova.

 

8.2.           Zbog opisanih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., trebalo je žalbu državnog odvjetnika prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

8.3.           Budući da je državni odvjetnik žalbu podnio i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (a zapravo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), u nastavku se, u skladu s odredbom članka 487. stavka 4. ZKP/08.-19., iznosi ocjena ovoga suda i o tim žalbenim navodima.

 

8.4.           Tako državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude interpretira sadržaj materijalne dokumentacije iz koje nedvojbeno proizlazi da je H. (dalje: H.) kreditirao društvo V. d.d., pri čemu je dodatkom ugovora o kratkoročnom kreditu od 9. travnja 2009. izmijenjena namjena osnovnog ugovora u odnosu na izmirivanja neisplaćenih plaća i otpremnina bivšim zaposlenicima plantaže B. sukladno stavu uprave društva V. d.d. da nema zakonske osnove za isplatu navedenoga. Državni odvjetnik stoga smatra kontradiktornim, nelogičnim i neutemeljenim zaključak prvostupanjskog suda da su sporne isplate u vidu darovanja jedinicama lokalne uprave i samouprave, koje su iznose donacija potom proslijedile upravo bivšim djelatnicima plantaže B., "u biti neisplaćene plaće za rujan i listopad 2003. kada su ti radnici radili na plantaži B.."

 

8.5.           Nije sporno da je, sukladno Ugovoru o kratkoročnom zajmu broj 7-2008-K od 23. lipnja 2008. između H.-a (zajmodavac) i društva V. d.d. (zajmoprimac), H. odobrio društvu V. d.d. zajam u iznosu od 10.000.000,00 kuna sa svrhom, između ostaloga, izmirenja neisplaćenih plaća i otpremnina za bivše zaposlenike plantaže B., dok su I. dodatkom tog Ugovora od 9. travnja 2009. izmijenjeni iznos i namjena zajma na način da je zajmodavac odobrio zajmoprimcu zajam u iznosu od 8.000.000,00 kuna, pri čemu među namjenama korištenja tog zajma nije navedeno i njegovo korištenje za izmirenje neisplaćenih plaća i otpremnina za bivše zaposlenike plantaže B.. Jednako tako, nije sporno ni to da je optuženicima inkriminirani novčani iznos od 390.000,00 kuna, koji predstavlja dio sveukupnih sredstava dobivenih na ime pozajmice od H.-a, od strane društva V. d.d. potom isplaćen na račune O. J., O. I., O. S. J. i Vukovarsko-srijemske županije, pri čemu je kao opis plaćanja navedeno da je riječ o donacijama tim jedinicama lokalne samouprave i uprave, dok je u poslovnim knjigama društva V. d.d. to proknjiženo kao trošak društva na kontu 47810 – donacije u humanitarne svrhe. Navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, dipl. oec. S. O.. Nije sporno ni to da su prethodno navedene općine i županija novčane iznose koje im je uplatilo društvo V. d.d. potom uplatile na račune 65 fizičkih osoba (čija su imena i prezimena navedena u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude), i to O. J. kao pomoć obiteljima i kućanstvima; O. I. kao pomoć nezaposlenim radnicima koji žive na području te općine; O. S. J. kao pomoć jednom nezaposlenom radniku M. N. koji živi na području te općine te Županija Vukovarsko-srijemska kao pomoć nezaposlenim radnicima koji žive na području te županije. Navedeno također proizlazi iz spomenutog nalaza i mišljenja vještakinje.

 

8.6.           Da je riječ o iznosima koji zapravo predstavljaju neisplaćene plaće bivših zaposlenika plantaže B. za rujan i listopad 2003., osim iz obrana sve trojice optuženika (T., P. i Š.), proizlazi i iz iskaza brojnih svjedoka ispitanih u tijeku ovog postupka (svjedoci L. B., J. Š., V. G., N. K., B. G., Š. B., A. D., J. Š., B. G., B. S., I. B.). Riječ je, naime, o svjedocima koji su, svaki na svoj način, bili uključeni u rješavanje problematike neisplaćenih plaća za bivše zaposlenike plantaže B. u rujnu i listopadu 2003., odnosno kada je ta plantaža bila formalno u zakupu pravnog prednika društva V. d.d., tj. društva L. d.d., no kada te osobe tada nisu formalno bile zaposlene u društvu L. d.d.

 

8.7.           Imajući, dakle, u vidu da upravo iz prethodno izloženih personalnih dokaza proizlazi da su inkriminirani novčani iznosi zapravo neisplaćene plaće za bivše zaposlenike plantaže B. za rujan i listopad 2003., državni odvjetnik nije u pravu kada u svojoj žalbi ističe da je takav zaključak prvostupanjskog suda "kontradiktoran, nelogičan i neutemeljen".

 

8.8.           Prvostupanjski je sud zaključak da optuženicima inkriminirani novčani iznosi u suštini predstavljaju neisplaćene plaće za bivše zaposlenike plantaže B. za rujan i listopad 2003., između ostaloga, utemeljio i na iskazima svjedoka, a među kojima su i V. G., N. K. i Š. B., koje je analizirao, ocijenio i doveo u međusobnu vezu s drugim izvedenim dokazima. Stoga nisu osnovane žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud propustio analizirati i vrednovati iskaze svjedoka, posebice sindikalnih čelnika V. G. i N. K. prema kojima je Uprava društva V. d.d., nakon što je Nadzorni odbor zauzeo stanovište o nepostojanju pravne osnove za isplatu zaostalih plaća i otpremnina bivšim djelatnicima zatražila sačinjavanje popisa svih djelatnika koji imaju potraživanja za plaće i otpremnine, koji popis je, prema iskazu svjedokinje Š. B., sačinjen i predan optuženom T. T..

 

8.9.           Državni odvjetnik smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici T. T., A. P. i M. Š. poduzimali inkriminirane im radnje u namjeri zaštite imovinskih interesa društva V. d.d. te da su poslove tog društva vodili kao savjesni i uredni gospodarstvenici. Ovo stoga što,  kako se to obrazlaže u žalbi, prvostupanjski sud nije rezultate nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja analizirao niti u cijelosti vrednovao niti doveo u vezu s ostalim izvedenim dokazima, zanemarujući sagledati sve okolnosti postupanja optuženika kao odgovornih osoba društva u svjetlu njegovog financijskog položaja u inkriminiranom razdoblju, zbog čega je, po mišljenju žalitelja, nerazjašnjeno koji je uopće smisao davanja donacija, i to iz kreditnih sredstava u situaciji kada društvo donator posluje s gubitkom.

 

8.10.      Iz obrazloženja pobijane presude jasno je vidljivo koji je bio smisao davanja donacija, odnosno postupanja kojim je društvo V. d.d. novčana sredstva dobivena na temelju ugovora o zajmu od H.-a potom isplatilo na račune triju općina i jedne županije kao donacije, a koja novčana sredstva su ove potonje zatim uplatile na račune ukupno 65 fizičkih osoba (čija su imena i prezimena navedena u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude) – podmirenje neisplaćenih plaća bivših zaposlenika plantaže B. za rujan i listopad 2003. Prema tome, žalitelj u tom dijelu nije u pravu.

 

8.11.      Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak da su optuženici poduzimali inkriminirane im radnje u namjeri zaštite imovinskih interesa društva V. d.d. te da su poslove tog društva vodili kao savjesni i uredni gospodarstvenici. Ovo osobito kada se ima u vidu da je sam optuženi T. T. u svojoj obrani, koju je prvostupanjski sud gotovo u cijelosti prihvatio kao istinitu, naveo da kao predsjednik Uprave društva nije mogao dopustiti da se društvo zaduži za isplate radnicima koji u to vrijeme nisu radili u društvu jer za to nije bilo osnova, a sredstva pozajmice nisu bila bespovratna, zbog čega su i inicirali izmjenu prvotnog ugovora o zajmu, nakon čega je došlo do optuženicima inkriminiranih isplata. Stoga se prvostupanjskom sudu skreće pozornost na to da u ponovljenom postupku jasnije i detaljnije obrazloži takav svoj zaključak. Naravno, ako i dalje bude tako smatrao.

 

8.12.      Državni odvjetnik također ističe da je prvostupanjski sud nekritički i površno razmotrio slijed događaja koji su prethodili spornoj isplati, zanemarujući cijeniti okolnost da je Upravni odbor H.-a odluku o izmjeni osnovnog ugovora o kratkoročnoj pozajmici donio 6. travnja 2009. upravo na inicijativu uprave društva V. d.d. te da je svega dva dana nakon toga, 8. travnja 2009., uprava društva V. d.d. zatražila suglasnost Nadzornog odbora, koja je formalno dana na sjednici 9. travnja 2009., a iz toga da, kako to ističe ovaj žalitelj, nedvojbeno proizlazi da u trenutku davanja suglasnosti članovi Nadzornog odbora nisu bili upoznati s dodatkom odnosno izmjenama osnovnog ugovora o pozajmici upravo u dijelu koji se odnosi na potraživanja bivših djelatnika plantaže B..

 

8.13.      Istaknuti žalbeni navodi državnog odvjetnika, međutim, nisu osnovani. Prije svega, već iz same kronologije događaja kako ju je izložio ovaj žalitelj proizlazi da je optuženicima inkriminiranim isplatama prethodila sva potrebna procedura postupanja, uključujući i vremenski redoslijed poduzimanja svih formalnosti koje su im prethodile, dok iz iskaza u svojstvu svjedoka saslušanih predsjednika Nadzornog odbora društva V. d.d. iz inkriminiranog vremena, J. Š. te člana Nadzornog odbora društva V. d.d. iz inkriminiranog vremena, L. B. jasno proizlazi da su svi članovi Nadzornog odbora društva bili upoznati sa svime. Naime, svjedok L. B. u svom je iskazu naveo da je Nadzorni odbor od uprave dobio obavijest da su uplaćena sredstva od strane H.-a, kao što su obaviješteni i na koji način su sredstva utrošena. Da je izvršio uvid u zapisnik sa sjednice Nadzornog odbora i da se uvjerio da je Nadzorni odbor obaviješten da je H. uplatio iznos novca te je siguran da je Nadzorni odbor obaviješten na koji način je novac potrošen, odnosno kome je uplaćen. Naveo je i to da je i on kao član Nadzornog odbora dao suglasnost da se O. J., O. I., O. S. J. i Županiji vukovarsko-srijemskoj isplate optuženicima inkriminirani iznosi te da je siguran da bi reagirao da je smatrao da je nešto nezakonito. Svjedok J. Š. je u svom iskazu, doduše, naveo da nije znao pojedinosti ugovora o kratkoročnom zajmu od 23. lipnja 2008. te njegovog dodatka od 9. travnja 2009., no to stoga što, kako je to obrazložio, Nadzorni odbor nije ulazio u ugovore, tj. to je bila stvar uprave. Međutim, sjeća se da je Nadzorni odbor u kome su bili L. B. i A. P. detaljno raspravljao o problematici bivših djelatnika plantaže B. i da je Nadzorni odbor, uvažavajući obrazloženje uprave o nemogućnosti isplate plaća, dao "moralnu podršku" da se oni obeštete kroz isplate putem općina i Vukovarsko-srijemske županije.

 

8.14.      S obzirom na navedeno, nisu prihvatljive ni žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud propustio iz vida da su optuženicima inkriminirane isplate izvršene već sljedeći dan nakon zaključivanja dodatka ugovoru o pozajmici, a nije u pravu ni kada tvrdi da su zamolbe bivših zaposlenika plantaže B. jedinicama lokalne samouprave i uprave datirane nakon izvršenih uplata budući da suprotno proizlazi iz sadržaja spisa predmeta.

 

8.15.      Točno je da je optuženi A. P. u svojoj obrani, između ostaloga, naveo da su optuženicima inkriminirane donacije isplaćene iz ukupnog prihoda koji je ostvarivalo društvo V. d.d., a ne iz pozajmica H.-a. Međutim, državni odvjetnik nije u pravu kada ističe da je prvostupanjski sud prihvatio obranu optuženog A. P. i u tom dijelu, što da opovrgava nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvene vještakinje. Naime, ovdje je prije svega riječ o žaliteljevom izdvajanju iz konteksta tog jednog djelića svega onoga što je optuženi P. naveo u svojoj obrani, a bez uzimanja u obzir suštine cjelovite obrane tog optuženika. Osim toga, iz onog dijela obrazloženja pobijane presude u kojemu je izložena ocjena obrane optuženog P. ne proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan i taj njegov navod (stranica 18., pasus 4. koji završava na 19. stranici pobijane presude).

 

9.               U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, prije svega, otkloniti bitne postupovne povrede na koje mu je ukazano od strane ovoga suda. Nakon što ponovno provede sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge ako ih bude smatrao potrebnima radi potpunog i pravilnog utvrđivanja svih odlučnih činjenica, pažljivo će analizirati svaki pojedini dokaz zasebno i sve dokaze u međusobnoj povezanosti te u povezanosti s obranama optuženika. Nakon toga će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano obrazložiti u svim njezinim dijelovima. Ako i nakon provedenog ponovljenog postupka bude smatrao da postoji neka od zakonom propisanih osnova za donošenje oslobađajuće presude za optuženike, prvostupanjski sud će posebno voditi računa o dužnosti jasnog i detaljnog obrazlaganja svojih zaključaka u pogledu utvrđenih odlučnih činjenica te o obvezi da izreka presude bude u skladu s razlozima iste.

 

10.           Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 8. rujna 2021.