Poslovni broj 34 Gž-251/2020-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-251/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Lidije Jelavić, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Nike Grospić Ivasović, članice, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. K. /OIB:…/ iz P., drugotužitelja T. K. /OIB:…/ iz P., koje zastupaju B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnici u P., protiv prvotuženice K. H. /OIB:…/ iz P., drugotuženika D. F. /OIB:…/ iz P. i trećetuženika Ž. K. /OIB:…/ iz P., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama poslovni broj P-247/2019 od 4. srpnja 2019., u sjednici održanoj 8. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I.  Odbija se kao neosnovana žalba prvotužiteljice A. K. i drugotužitelja T. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama poslovni broj P-247/2019 od 4. srpnja 2019.

 

            II.  Odbija se zahtjev prvotužiteljice A. K. i drugotužitelja T. K. za naknadu troška žalbenog postupka.

             

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen su tužbeni zahtjevi na utvrđenje da postoji dug ostavitelja, na ime pružanja skrbi i brige, prema prvotužiteljici A. K., u iznosu od 403.200,00 kn (stavak I. točka 1. izreke), da postoji dug ostavitelja za troškove boravka ostavitelja u Domu za stare i nemoćne – Starački doma "M. L." u N., u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 1. listopada 2016. u iznosu od 3.600,00 kn/mjesečno, prema prvotužiteljici A. K. i drugotužitelju T. K. ili ukupno u iznosu 122.400,00 kn (stavak I. točka 2. izreke) mjesečno), da postoji dug ostavitelja za troškova pokopa, prema drugotužitelju T. K. u iznosu od 15.687,92 kn (stavak I. točka 3. izreke) i zahtjev prvo i drugotužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu 46.623,50 kn (stavak II. izreke).

 

2. Protiv presude žale se prvotužiteljica A. K. i drugotužitelj T. K. (u daljnjem tekstu: prvo i drugotužitelji) iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažu preinaku ili ukidanje iste slijedom žalbenih navoda i zahtijevaju trošak žalbenog postupka u iznosu 10.570,31 kn.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje da postoji dug ostavitelja (J. K. pokojnog A.) u iznosu 541.287,50 kn (na ime pružanja skrbi i brige po prvotužiteljici A. K. - 403.200,00 kn, na ime troškova boravka J. K. u Domu za stare i nemoćne "M. L." u N., u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 1. listopada 2016. - 122.400,00 kn, na ime troškova pokopa prema drugotužitelju T. K. - 15.687,92 kn) i zahtjev prvo i drugotužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu 46.623,50 kn.

 

6. Iz rezultata raspravljanja i stanja predmetnog spisa i priklopljenog ostavinskog spisa proizlazi:

 

-          da je J. K. pokojnog A. rođen 6. ožujka 19..., a umro 7. listopada 2...;

 

-          da su u ostavinskom postupku poslovni broj O-1586/2016 (UPP-OS:83/2016) iz pokojnog J. K., utvrđeni nasljednici II. nasljednog reda na temelju zakona (Ž. K., K. Č., D. F., K. H., D. M., A. K. i T. K.) i ostavina pokojnog J. K. (1/2 dijela stana u P., ¼ dijela kuće u B., potraživanja prema HZMO, HZZZ i CSS P.);

 

-          da su svi nasljednici dali nasljedničke izjave (K. Č. svoje nasljedstvo ustupila bratu Ž. K., D. M. se odrekla nasljedstva, ostali nasljednice prihvatili se svog nasljednog dijela i ustupljenih dijelova);

 

-          da su nasljednici A. K. i T. K. nakon što su utvrđeni/a nasljednici na temelju zakona, ostavina i dane nasljedničke izjave, na  ročištu u ostavinskom postupku održanom 8. prosinca 2016., predložili ostalim sunasljednicima sklapanje sporazuma o razvrgnuću nasljedničke zajednice, prema kojem sporazumu bi tuženi priznali tužiteljima (A. K. i T. K.) iznos od 253.287,92 kn na ime pružanja skrbi i brige po prvotužiteljici A. K. /230.400,00 kn/, troškova boravka J. K. u Domu za stare i nemoćne "M. L." u N. u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 1. listopada 2016. /7.200,00 kn/, a drugotužitelju T. K. troškove pogreba /15.687,92 kn/ i prenijeli u vlasništvo prvotužiteljici A. K. polovinu stana ostavitelja u P. (druge polovina je ona suvlasnica), a T. K. ¼ dijela kuće ostaviteljeve u B., na što tuženici iz predmetne parnice kao sunasljednici u istom ostavinskom postupku nisu pristali (list 7. - 12. priklopljenog spisa O-1586/2016);

 

-          da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Pločama poslovni broj O-1586/2016-6 od 1. veljače 2018., prekinut ostavinski postupak i tužitelji kao zakonski nasljednici upućeni na pokretanje parnice protiv tuženih kao sunasljednika, radi utvrđenja postoji li ostaviteljev dug za skrb i brigu prema A. K., ostaviteljev dug za troškove boravka u Domu za stare i nemoćne u N. prema tužiteljima i ostaviteljev dug prema T. K. za troškove pogreba, uz obrazloženje da su između nasljednika sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo /odgovornost nasljednika za ostaviteljev dugove/ i da su tužitelji prema tom rješenju pokrenuli predmetnu parnicu (list 27. - 32. priklopljenog spisa O-1586/2016);

 

-          da je J. K. (ostavitelj) rješenjem Centra za socijalnu skrb P. od 4. veljače 2000., kao osoba koja je zbog trajne bolesti lišena poslovne sposobnosti, stavljen pod skrbništvo i da je za skrbnika imenovana prvotužiteljica A. K. (tada P..);

 

-          da je prema iskazu prvotužiteljice A. K. (lista 58. spisa) ista brinula o ostavitelju od 2010., nakon smrti njezina oca (brata ostavitelja) jer da je prije toga njezin otac brinuo o ostavitelju (ona je radila u V.., primala plaću u iznosu od 3.800,00 kn, uzdržavala troje djece i ponekad išla u nadnicu), smatrala je da će druga polovica stana od J. (ostavitelja) pripasti njoj, radi čega je i skrbila o njemu (osobnoj higijeni, hrani i uplaćivali razliku za smještaj u dom od 1. prosinca 2013. do 1. listopada 2016. 400,00 ili 500,00 kn, nosila lijekove i odjeću, te ga obilazila), a brat T. K. platio sahranu;

 

-          da prema iskazu prvotužiteljice A. K. naknadu i troškove vezano za skrbništvo od CSS nije tražila iz razloga što je stanovala u stanu u P., suvlasnik kojeg je J. K. (ostavitelj) u ½ dijela;

 

-          da je prvotužiteljica A. K. kao skrbnica raspolagala primanjima J. K. koje je ostvarivao po osnovi obiteljske mirovinom koja se u razdoblju od 1. prosinca 2006. do 30. rujna 2016., kretala od 965,91 kn do 2.221,44 kn/mjesečno (list 48. spisa) i invalidninom (od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2010. isplaćen iznos od 139.500,00 kn, od 1. siječnja 2011. do 31. kolovoza 2016. iznos od 85.500,00 kn /list 50. spisa/, odnosno prosječno mjesečno iznos od 1.272,05 kn);

 

-          da prvo i drugotužitelji nisu obavijestili tužene o smrti J. K., stavili ih na osmrtnicu, tražili da pariraju u troškovima sahrane (iskazi prvo do treće tuženih /list 59. - 61. spisa/), niti protiv njih kao nasljednika podnosili kondemnatornu tužbu vezano za troškove skrbi i pokopa. 

 

7. Na temelju u bitnome navedenih činjenica, koje među strankama nisu sporne, zaključio je sud prvog stupnja da predmetni tužbeni zahtjevi na utvrđenje nisu osnovani jer da tužiteljica A. K. ne može kao imenovana skrbnica po Centru za socijalnu skrb J. K. u ostavinskom predmetu iza smrti J. K. osnovano zahtijevati da se utvrdi postojanje duga ostavitelja na ime pružanja skrbi i brige u iznosu 403.200,00 kn „već iz razloga što je ona rješenjem CZSS-a imenovana skrbnikom J. K. i to na temelju njene izjave o voljnom prihvaćanju skrbništva koje su dale i ona i L. K., a vodeći računa da prema rješenju Centra tužiteljica A. K. kao skrbnik J. K. ima pravo na naknadu opravdanih troškova koje joj odobri CZSS, kao i na mjesečnu naknadu ovisno o njenom radu i zalaganju u zaštiti štićenikovih prava i dobrobiti a koja naknada će se namiriti iz štićenikovih prihoda i imovine“, zatim da „tužitelji ne mogu s uspjehom prema tuženicima koji s tom naknadom nemaju nikakve veze zahtijevati da se utvrdi postojanje duga ostavitelja na ime pružanja skrbi i brige prema prvotužiteljici A. K. u iznosu od 403.200,00 kn“ (tužiteljica naknadu na ime pružanja skrbi i brige prema J. K. mogla kao skrbnica ukoliko joj sredstva za pružanje skrbi i brige nisu bila dovoljna naplatiti iz ostaviteljeve imovine i prihoda), da tužitelji zahtjev za plaćanje doma ne mogu usmjeravati prema tuženicima s obzirom da su oni smjestili J. K. (ostavitelja) u Starački dom „M. L.“ u N. i obvezali se nadoplaćivati trošak smeštaja, a da nisu dužni parirati nito u računu za sahranu, budući da ih prvo i drugo tužitelji nisu obavijestili o smrti J. K. niti ih stavili na osmrtnicu. U konačnici da je prvotužiteljica A. K. izjavila da nije tražila nikakve troškove na ime pružanja skrbi i brige oko J. K. od Centra za socijalnu skrb i to isključivo iz razloga što je stanovala u stanu vlasnik kojeg je u ½ ostavitelj (J. K.), odnosno da je smatrala da nije korektno da uz korištenje toga stana još traži i novce za njegovu skrb.

 

8. Osporavajući zakonitost prvostupanjske presude pozivom na naprijed naveden žalbene razloge, žalitelji (prvo i drugotužitelji) iznose svoje viđenje predmetnog spora, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, prigovaraju metodi rada (isti sud ih uputio u parnicu radi utvrđenja duga ostavitelja prema njima) i tvrde da prvotužiteljici A. K. kao skrbnici pripada pravo zahtijevati utvrđenje da postoji ostaviteljev dug po osnovi naknade za pruženu skrb i s tim u vezi učinjenih troškove, a drugotužitelju T. K. na utvrđenje da dug ostavitelja čine i troškovi sahrane i da za odluku po takvom zahtjevu nisu bitni odnosi  između „tužitelja i tuženika“.

 

9. Tuženi nisu odgovorili na žalbu prvo i drugotužitelja.

 

10. Odredbom članka 373. a ZPP-a propisano je da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da bitne činjenice među strankama nisu sporne (stavak 1. točka 1.), ili da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze (stavak 1. točka 2.), da je prigodom donošenja odluke iz stavka 1. tog članka, drugostupanjski sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio (stavak 2.) i da u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. tog članka, drugostupanjski sud može donijeti takvu presudu i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. tog Zakona (stavak 3.).

 

11. Po ocjeni ovog suda u okolnostima konkretnog slučaju ispunjeni su uvjeti za postupanje po ovlaštenju iz citirane odredbe članka 373. a ZPP-a, unatoč tome što su donošenjem prvostupanjske presude povrijeđena pravila o sadržaju presude, a time i počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a i što je sud prvog stupnja očito ispustio iz vida da se o relevantnosti određenje činjenice ne zaključuje na temelju rezultata raspravljanja o njezinu postojanju, već na temelju pravilno izabrane i primijenjene pravne norme.

 

12. Naime, pravilima o opsegu nasljednikove odgovornosti za dugove sadržanim u odredbi članka 139. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj: 48/2003., 163/2003., 127/2013., 33/2015., u daljnjem tekstu: ZN-a) propisano je da:

 

-          nasljednik odgovara za ostaviteljev dugove (stavak 1.);

 

-          nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove (stavak 2.);

 

-          nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti imovine, s tim da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednosti ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika (stavak 3.);

 

-          kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog djela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva (stavak 4.);

 

-          među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom nije drugačije određeno (stavak 5.).

 

13. Pravilima o sadržaju rješenja o nasljeđivanju iz odredbe članka 226. ZN-a, koje je deklaratorne naravi, propisano je što se utvrđuje izrekom rješenja o nasljeđivanju (ne utvrđuju se dugovi ostavitelja, niti troškovi pogreba).

 

14. Prema tome, iz navedenih odredbi za zaključiti je da se dugovi ostavitelja, ukoliko i postoje, ne smatraju sastavnim dijelom ostavine, niti se u rješenje o nasljeđivanju unosi odredba o odgovornosti nasljednika za dugove ostavitelja, odnosno da je predmet nasljeđivanja sva imovina ostavitelja bez obzira na dugove i njihovu visinu i neovisno o postojanju dugova, da se dugovi ostavitelja ne smatraju sastavnim dijelom ostavine i  ne terete ostavinu, nego osobno nasljednike (postoje kao osobni dugovi pojedinog nasljednika u razmjeru s vrijednošću njegovog nasljednog dijela, a ne kao dugovi ostavitelja).

 

15. Osim toga, trošak sahrane niti ne može biti dug ostavitelja, budući da se nasljeđuju prava i obveze koje je ostavitelj imao u trenutku smrti (članak 5. ZN-a), a slijedom čega izvjesno jest da trošak sahrane ostavitelja ne može biti dug ostavitelja.

 

16. Iz priklopljenog ostavinskog spisa (O-1586/2016) kako je navedeno proizlazi da je s parničnim strankama (nasljednicima) u ostavinskom postupku utvrđena kao nesporna ostavinska imovina iz pokojnog J. K., da su svi nasljednici dali nasljedničke izjave, odnosno da među nasljednicima nisu bile sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo kao što je između ostalog nasljedno pravo i veličina nasljednog dijela, niti činjenice o kojima ovisi sastav ostavine, već mogućnost razvrgnuća nasljedničke zajednice u ostavinskom postupku po prijedlogu prvo i drugo tužitelja (na ročištu održanom u ostavinskom postupku 18. prosinca 2016. prvo i drugo tužitelji kao sunasljednici predložili sporazum prema kojem bi im ostali nasljednici ustupili 1/2 stana i 1/4 kuće i priznali da je ustup na ime troška u iznosu od 253.287,92 kn učinjenog za skrbi oko ostavitelja i plaćanje troškova sahrane /razvrgnuće isplatom, odnosno prijebojem/), koju su tuženici kao sunasljednici otklonili.

 

17. Pravilima o razvrgnuću nasljedničke zajednice propisano je:

 

-          da razvrgnuće može zahtijevati svaki nasljednik, da pravo na razvrgnuće ne zastarijeva, da je ništava odredba kojom oporučitelj zabranjuje nasljednicima da ikad razvrgnu zajednicu i da se razvrgnuće provodi uz odgovarajuću primjenom pravila o razvrgnuću suvlasništva i učincima razvrgnuća, ako oporukom ili ZN-a nije što posebno određeno (članak 142. ZN-a);

 

-          da na zahtjev sunas­­ljednika koji je živio ili privređivao u za­jednici s ostavite­ljem, a i zapisovnika, sud može, kada to izi­s­kuje opravdana potreba, odlučiti da mu se ostave pojedine stvari, pokretne ili nepokretne ili skupine stvari, koje bi pripale u dio ostalih nas­­ljednika, a da im on vrijednost tih stvari isplati u novcu u roku koji sud prema okolnostima odredi, da je rješe­­nje suda kojim udovo­­ljava tom zahtjevu ovršna  isprava (članak 143. stavak 1. i 2. ZN-a);

 

-          da će se kućanski predmeti koji nisu znatnije vrijednosti, a služe za zadovo­­ljava­­nje svakodnevnih potreba nas­­ljednika koji je živio s ostavite­­ljem u istom kućanstvu koji nije ­­nje­gov potomak ni ­­nje­gov bračni drug, ostavit tom nasljedniku na ­­nje­gov zahtjev, a ­­njihovu vrijednost uračunat u dio tog nas­­ljednika (članak 144. stavak 1. ZN-a);

 

-          i da će sporazum o razvrgnuću nasljedničke zajednice ostavinski sud unijeti u izreku rješenja o nasljeđivanju, ako u ostavinskom postupku svi nasljednici predlože diobu i način diobe, odnosno na isti način postupiti ako diobu provede prema članku 143. i 144. ZN-a (članak 226. stavak 3. ZN-a),

 

a što znači da je u ostavinskom postupku moguće razvrgnuti nasljedničku zajednicu samo ako svi nasljednici i zapisovnici sporazumno predlažu diobu i način diobe, ili kad se svojim pravom na razvrgnuće koriste nasljednici koji su živjeli ili privređivali u zajednici sa ostaviteljem pa zahtijevaju stvari koje su za osobnu upotrebu, ili nasljednici koji traže kućanske predmete koji nisu znatnije vrijednosti.

 

18. Prema tome, kako parnične stranke kao nasljednici pokojnog J. K. nisu sporazumno predložile diobu i način diobe nasljedničke zajednice nekretnina, predlagale diobu sukladno odredbi članka 143. i članku 144. ZN-a, to je otpala mogućnost da se o razvrgnuću nasljedničke zajednice odluči u ostavinskom postupku, a time i pravno ovlaštenje koje izvire iz tih činjenica, među kojima je i podnošenje predmetne tužbe na utvrđenje, što naravno ne isključuje pravo nasljednika da u parnici kondemnatornom tužbom rješavaju pitanje odgovornosti nasljednika za ostaviteljev dugove i razvrgnuća zajednice nekretnina ili samo razvrgnuće po pravilima o razvrgnuću suvlasništva i učincima razvrgnuća.  Naime, i da su se mogli prihvatiti predmetni tužbeni zahtjevi na utvrđenje „.. da postoji dug ostavitelja prema...“ pravna pozicija prvo i drugotužitelja vezano za pretendirano pravo da na temelju razvrgnuća nasljedničke zajednice u ostavinskom postupku, odnosno rješenja o nasljeđivanju sastavni dio kojeg bi bila i dioba prema kojoj bi prvotužiteljici A. K. pripala ½ stana, a drugotužitelju T. K. ¼ kuće (odluke suda), bila bi ista, s obzirom da to svoje pretendirano pravo ne bi mogli ostvariti u ostavinskom postupku iz naprijed navedenih razloga. S tim u vezi, pravozaštitni ciljevi prvo i drugotužitelja nisu dovedeni u pitanje samom činjenicom što je ostavinski postupak prekinut iako za to nisu postojali razlozi i što su iz ostavinskog postupka upućeni na pokretanje parnice, budući da je neovisno o tome kvalitativno i kvantitativno određivanje tužbenog zahtjeva u dispoziciji prvo i drugotužitelja.

 

19. Stoga, po ocijeni ovog suda iz tih razloga je trebalo odbiti tužbene zahtjeve na utvrđenje, a nastavno i zahtjev za naknadu parničnih troškova, zbog čega je po ovlaštenju iz članka 373. a ZPP-a odbijena kao neosnovana predmetna žalba i potvrđena prvostupanjsku presudu (stavak I. izreke), a na koju odluku su bez utjecaja navodi žalbe koji se svode na iznošenje vlastitog viđenja predmetnog spora, s tim u vezi prigovaranje metodi rada prvostupanjskog suda i tumačenju činjenica, budući da odlučne činjenice za razrješenje predmetnog spora niti nisu sporne i da su nedostaci prvostupanjske presude vezano za pravila o sadržaju presude otklonjeni ovom drugostupanjskom presudom.

 

20. S obzirom da prvo i drugotužitelji nisu uspjeli s predmetnom žalbom, ne pripada im pravo na trošak (članak 154. stavak 1. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u stavku II. izreke (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

 

             

U Zagrebu 8. rujna 2021.

 

      Predsjednica Vijeća:

Lidija Jelavić, v.r.