- 1 -              I Kž 611/2018-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 611/2018-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. P. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak i 101/17 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. srpnja 2018. broj K-98/2017., u sjednici održanoj 8. rujna 2021.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. J. P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijski sudu u Zagrebu proglasio je krivim opt. J. P. zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 te ga je na temelju čl. 291. st. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, time da je optuženiku na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. u vezi čl. 557. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08-17) utvrđeno je da novčani iznos od 526.965,64 kune predstavlja imovinsku korist koju je opt. J. P. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. i 2. KZ., da je novčani iznos od 526.965,64 kune imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da Republici Hrvatskoj uplati iznos od 526.965,64 kune u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.2. Na temelju odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08-17 optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. ZKP/08-17 u iznosu od 4.582,40 kuna.

 

2. Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja T. R., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbu optuženika.

 

4. Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08-17 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Optuženik je u žalbi zahtijevao da ga se u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08-17 izvijesti o sjednici vijeća što je i učinjeno te su o sjednici vijeća uredno izvješteni optuženik i branitelj. Međutim, kako je branitelj putem elektroničke pošte 2. kolovoza 2021. izvijestio sud da ni optuženik niti on sjednici neće pristupiti, sjednica je na temelju čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08-19) održana u njihovoj odsutnosti kao i u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika koji također nije pristupio.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Optuženik ne ističe kao žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali u obrazloženju žalbe tvrdi da je sud prvog stupnja odbijanjem svih njegovih dokaznih prijedloga, a provođenjem samo dokaza koje je predložila optužba, narušio načelo jednakosti obrane i optužbe, što bi ukazivalo na postupovni prigovor iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-17 jer se ovim navodima sugerira da je optuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 2 toč. 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 55/01 – ispravak, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i čl. 6. st. 3. toč. d. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) jer da mu nije bilo omogućeno da ispita svjedoke obrane pod istim uvjetima kao i svjedoke optužbe.

 

7.1. Međutim, kako je sud sve odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku utvrđivao na u biti nespornim objektivnim okolnostima i materijalnoj dokumentaciji, na temelju koje je samo radi stručnog pojašnjenja provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje te su svi ostali dokazi, osim ispitivanja vještaka M. V. i optuženika, na raspravi izvedeni čitanjem uz suglasnost stranaka, to što je sud odbio izvesti predložene dokaze obrane jer se oni uistinu ne odnose na odlučne činjenice, ni u kom slučaju ne predstavlja povredu prava jednakosti oružja optuženika kao sastavnice prava na pravično suđenje.

 

7.2. Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio navedenu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-17, kao niti bilo koju drugi iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Optuženik smatra da je sud prvog stupnja trebao radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja provesti dokaze koje je on na okolnost nepostojanja namjere prisvajanja za sebe inkriminiranog iznosa novca predlagao u podnesku od 14. srpnja 2018. i pročitati sporazum s tvrtkom I. g. d.o.o. o gradnji kuće u Č. 2006. i o plaćanju radova, ovjerenu izjavu J. Č. o primljenoj pomoći Z. P., dopis Općine Č. o djelovanju zaklade optuženika na području te općine, preporuku i potvrdu C. k. navedene općine u vezi gradnje kuće obitelji Č. te nalaz i mišljenje građevinske struke M. K. s procjenom vrijednosti kuće navedene obitelji.

 

8.1. Žalitelj tvrdi da je, kraj činjenice da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude ove dokazne prijedloge nije niti spomenuo, a izrijekom je na raspravi odbio ispitati svjedoke D. I. i J. Č., koje je također, na iste okolnosti da optuženik predmetne svote novca nije zadržao za sebe, već ih je utrošio u izgradnju kuća za obitelj Č. u Č., predložila obrana, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

8.2. Kroz ove prigovore optuženik u biti tvrdi da je činjenično stanje sud prvog stupnja pogrešno utvrdio u smislu odredbe čl. 470. st. 2. ZKP/08-17 jer je pogrešno utvrdio da je optuženik predmetne svote novca zadržao za sebe i da je kod njega postojala namjera pribavljanja imovinske koristi.

 

8.3. Dakle, ne radi se o prigovoru nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu odredbe čl. 470. st. 3. ZKP/08-17, jer se taj prigovor odnosi na situaciju kada sud kakvu odlučnu činjenicu nije utvrdio, a to u konkretnom predmetu nije slučaj jer su sve odlučne činjenice objektivnog i subjektivnog karaktera, a koje se odnose na kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. i 2. KZ/11, potpuno utvrđene. Tvrdnje optuženika za koje on smatra da su odlučne, ali se ne odnose na činjenice o kojima neposredno ovisi primjena materijalnog ili procesnog prava, nisu odlučne.

 

8.4. Suprotno tvrdnjama žalitelja sud prvog stupnja je pravilno odbio provoditi dokaze na okolnost namjene trošenja novca koji je optuženik pribavio počinjenjem kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. i 2. KZ/11, ispravno ističući da u situaciji kada je na nedvojben način utvrđeno da je optuženik predmetne svote novca pribavio za sebe, pitanje načina kasnijeg raspolaganja tim novcem nije odlučna činjenica.

 

8.5. Takav stav prvostupanjskog suda kao potpuno ispravan prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer iz nesporne činjenice da optuženik inkriminirane svote novca koje je dobio od kupaca stanova, a koje im je kao vlasnica tih nekretnina prodala Z. P. ..., nije uplatio na žiro račun, odnosno blagajnu navedene Z., već ih je zadržavao za sebe, odnosno uplatio na svoj račun, a iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je u svim ostalim takvim slučajevima postupao zakonito na način da je sredstva od prodaje drugih stanova uplaćivao na račun Z. i sve je te ostale transakcije propisano registrirao, proizlazi ispravan zaključak da je na taj način optuženik kao odgovorna osoba u Z. iskoristio svoj položaj i ovlasti te si je na opisan način pribavio znatnu imovinsku korist.

 

8.6. Sud prvog stupnja s pravom navodi da na taj zaključak kako je optuženik počinio predmetno kazneno djelo u nakani stjecanja znatne imovinske koristi, dakle, s izravnom namjerom kao oblikom krivnje, ukazuje također nesporna činjenica da je optuženik za sebe zadržao samo dio novca u iznosu od 96.547,55 kuna dobivenog prodajom stana O. Š. od ukupno isplaćene svote od 843.150,00 kuna. Ova okolnost ukazuje da nije bilo nikakve zapreke da se ta cijela svota novca, a ne samo dio, uplati na račun ili u blagajnu Z. te da se radilo o optuženikovom svjesnom zadržavanja samo jednog dijela primljene svote.

 

8.7. Prema tome, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice koje se odnose na predmetno kazneno djelo pravilno i potpuno utvrdio, zbog čega niti u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika.

 

9. Nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

9.1.Naime, sud prvog stupnja je optuženiku za ovo teško kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina zatvora izrekao minimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine, pravilno utvrđujući i vrednujući na njegovoj strani otegotne (dosadašnju osuđivanost) i olakotne (bavljenje humanitarnim radom i životnu dob) okolnosti tako da je s pravom izvršenje izrečene zatvorske kazne primjenom uvjetne osude odgodio kroz period provjeravanja od tri godine.

 

9.2. Izrečena kaznena sankcija je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena i ona će ispuniti svrhu kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije. Optuženik u žalbi ne navodi niti jednu konkretnu okolnost koja bi dovela u pitanje pravilnost odluke o kazni suda prvog stupnja već paušalno tvrdi da bi se blažom kaznom od izrečene ispunila svrha kažnjavanja, što je, s obzirom na pogibeljnost ovog kaznenog djela evidentno neosnovano.

 

10. Odluka o oduzimanju imovinske koristi od optuženika ispravno se temelji na propisima citiranim u izreci pobijane presude.

 

11. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, a sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon, što je utvrđeno ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19, trebalo ju je na temelju čl. 482. ZKP/08-19 odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 8. rujna 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.