Broj: Rev 1610/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv prvotuženice M. P. - M. iz S., OIB: …, drugotuženice A.-M. P. - M. iz S., OIB: …, koje zastupa punomoćnica I. J., odvjetnica u S., te trećetuženika Z. P. - M. iz T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžst-197/14 od 2. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. Pst-608/12 od 28. veljače 2014., u sjednici održanoj 22. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev prvo i drugotuženica za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. 3918 k.o. S. i to zgr. 4050 kuća i dvorište 371 m2 (kuća 101 m2, dvorište 270 m2) etaža 0/0, a što su tuženici dužni priznati i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu, koju će u protivnom zamijeniti ova preuda, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine, kao i zabilježbe spora (toč. I. i II. rješenja). Tužitelj je obvezan prvo i drugotuženicama naknaditi troškove postupka u iznosu od 48.262,50 kn (toč. III. rješenja).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja protiv presude i potvrđena je prvostupanjska presuda, a ujedno je odbijena žalba prvo i drugo tuženica i potvrđena je odluka o troškovima postupka.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora. Revizija se podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati, pobijana presuda ukine i naloži ponovni postupak, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti udovolji zahtjevu tužitelja.

 

Prvo i drugotuženice poriču navode revizije i predlažu da se revizija odbije kao neosnovana, time da iste traže i naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. 3918 k.o. S., etaže 0/0, zgr. 4050 kuća i dvorište sa 371 m2, kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za upis vlasništva tužitelja, uz istovremeno brisanje s imena tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja, pri čemu su utvrdili sljedeće činjenice:

 

-          da je trećetuženik Z. P. M. prodao predmetnu nekretninu tužitelju ugovorom od 12. svibnja 2007.,

-          da je u to vrijeme u zemljišnoj knjizi bila upisana zabilježba spora pod brojem Z-1394/2002 od 19. veljače 2002., a koja zabilježba se odnosila na spor koji su pokrenule prvo i drugotuženice protiv trećetuženika radi utvrđenja prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini,

-          da su prvo i drugotuženice na temelju presude Općinskog suda u Sinju br. P-860/07, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-856/09 utvrđene suvlasnicama sporne nekretnine u 10/16 odnosno 1/16 dijela,

-          da su na temelju te presude, obzirom na upisanu zabilježbu spora, prvo i drugotuženice ishodile brisanje prava vlasništva s imena tužitelja i upis svog prava suvlasništva u navedenim omjerima.

 

Odbijajući postavljeni zahtjev tužitelja drugostupanjski sud navodi da na temelju pravnog posla stjecatelj ne može steći više prava nego što ga je imao otuđivatelj, prema pravilu da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava, nego što ih je sam imao. Osim toga, drugostupanjski sud navodi da trećetuženik nije imao ovlaštenje prvo i drugotuženica za prodaju predmetnog stana, slijedom čega isti nije niti mogao prodati njihove suvlasničke dijelove. Stoga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da ugovor o kupoprodaji sklopljen između tužitelja i trećetuženika ne obvezuje prvo i drugotuženicu, niti u odnosu na iste proizvodi pravne učinke.

 

Iako tužitelj navodi da reviziju podnosi i zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, u samoj reviziji se pobliže ne navodi u čemu se te bitne povrede sastoje, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

 

Tužitelj u reviziji prije svega ističe da su pravomoćne presude netočne, te da je tužitelj neosnovano brisan iz zemljišnih knjiga na dijelovima na koje su sada upisane prvo i drugotuženica, to iz razloga što tužitelj nije bio stranka u parnici Općinskog suda u Sinju br. P-860/07.

 

Prema odredbi čl. 333. st. 1. ZPP presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe i ima učinak u odnosu na stranke u toj parnici.

 

U konkretnom slučaju parnica radi utvrđenja prava suvlasništva prvo i drugotuženica protiv trećetuženika pokrenuta je 2000. godine, te je radi tog postupka izvršena zabilježba spora, koja zabilježba spora je nesporno bila upisana u vrijeme kada je tužitelj sklapao ugovor o kupoprodaji. Iz toga slijedi da je tužitelj znao za zabilježbu spora, pa je usprkos upisanoj zabilježbi kupio predmetnu nekretninu od trećetuženika.

 

Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 - dalje: ZZK) zabilježba spora je upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnoga prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje toga prava. Prema st. 2. istog članka učinak zabilježbe spora je u tom da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.

 

Upravo to se i dogodilo u konkretnom slučaju. Naime, prvo i drugotuženice su nakon pravomoćnosti presude tražile i uspjele upisati svoje pravo suvlasništva na predmetnom stanu i to na temelju pravomoćne presude povodom koje je izvršen upis zabilježbe spora, pa je pravilno tužitelj brisan iz zemljišne knjige i to glede suvlasničkih dijelova koji su pripali prvo i drugotuženici.

 

Obzirom na tu činjenicu promašeni su revizijski navodi o samostalnom i nesmetanom posjedu trećetuženika, o njegovoj savjesnosti, jer se o tome moglo raspravljati jedino u parnici povodom koje je zabilježen spor.

 

Neosnovani su navodi revizije da bi tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću, to iz razloga što je u momentu kupnje sporne nekretnine tužitelj znao za postojanje spora glede vlasništva predmetnog stana, pa je usprkos tome kupio stan od trećetuženika, a što u svakom slučaju govori tome da isti nije bio pošteni posjednik, a pošteni posjed je preduvjet da bi se dosjelošću moglo steći pravo vlasništva na nekretnini.

 

Ostali revizijski navodi da je tužitelj postupao s vjerom u pravni sustav, da je nakon presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1231/05 tužitelj realno mogao očekivati pozitivnu odluku od irelevantnog su značaja za odlučivanje u ovom predmetu, s obzirom na upisanu zabilježbu spora i pravne učinke koje zabilježba spora nosi sa sobom.

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev prvo i drugotuženica za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sve na temelju odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 22. ožujka 2017.