- 1 -              Rev 908/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 908/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. G., OIB …, iz Z.,  zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u O. društvu B. i partneri j.t.d. u Z., protiv tuženice R. H., OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvo-Građansko upravni odjel u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-759/2020-2 od 8. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-959/11-74 od 28. svibnja 2020., u sjednici održanoj 7. rujna 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

              Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-759/2020-2 od 8. rujna 2020., kao neosnovana

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženica R. H. na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 32.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.1.2011. do isplate i na ime naknade za tuđu pomoć i njegu iznos od 294,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-43/2021-2 od 10. veljače 2021. tužitelju je dopušteno podnijeti reviziju protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-759/2020-2 od 8. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-959/11-74 od 28. svibnja 2020., zbog pravnog pitanja:

 

              „Na kome je teret dokaza da je tijelo državne uprave prilikom svoga postupanja u svemu postupalo pravilno i zakonito u smislu odredbe članka 13. ZSDU?“

 

4. Protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude na način da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je prema navodima u tužbi nastala na način da ga je za vrijeme izdržavanja kazne u Zatvoru u Š. fizički napao drugi zatvorenik kojom prilikom je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede.

 

8. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji prethodi reviziji utvrdili:

 

              - da je tužitelja za vrijeme boravka u navedenom zatvoru, 26. ožujka 2010., oko 18,30 sati, na zatvorskom stubištu, prilikom odlaska zatvorenika u blagovaonu na večeru, ozlijedio zatvorenik B. P., na način da je udario tužitelja, koji se nalazio dvije stepenice ispod njega, najprije desnom rukom, a potom nogom u glavu, od kojeg udarca je tužitelj udario glavom u zid i pao niz stepenište pri čemu je zadobio teške tjelesne ozljede (potres mozga i prijelom lubanje frontoparijetalno po sredini) zbog čega je bio hospitaliziran u bolnici u Šibeniku i u Zagrebu,

 

              - da je prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Šibeniku broj K-398/10 od 21. studenog 2013. B. P. proglašen krivim,

 

              - da prema iskazima saslušanih svjedoka (zatvorski službenici) i pisanom očitovanju navedenog zatvora od 23. svibnja 2011. zatvorenici iz soba u kojima su smješteni svakodnevno odlaze na večeru u zatvorsku kuhinju, te da je odlazak u zatvorsku kuhinju organiziran tako da voditelji svih odjela puštaju zatvorenike iz sobe, a zatvorenici se grupno spuštaju niz stube,

 

              - da na putu od njihovog zatvorskog odjela do blagovaone zatvorenike u prizemlju dočeka pomoćnik dežurnog u zatvoru, a u podrumu pomoćnik voditelja prvog odjela koji obavlja i nadzor zatvorenika u zatvorskoj kuhinji tijekom konzumiranja obroka, da nadzorna kamera služi isključivo za nadzor rešetki zatvoreničkog odjela, da se 26. ožujka 2010. u zatvoru nalazilo ukupno 111 zatvorenika na izdržavanju kazne zatvora,

 

              - da su zatvorenici B. P. i E. G. bili urednog ponašanja te da je njihov međusobni odnos bio korektan.

 

9. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev tužitelja utvrdili su neosnovanim u cijelosti, ocijenivši da tužitelj nije dokazao (čl. 221.a ZPP) da postoji relevantna uzročna veza između postupanja zatvorskih službenika (tijela državne uprave) i štete koja mu je nastala, jer su zaključili da nije bilo propusta u radu zatvorskih službenika pa da ''nema protupravnosti štetne radnje''. U iznošenju navedenog pravnog shvaćanja pozivali su se na odredbu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), odredbu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93 – dalje: ZSDU), te čl. 14. i 15. Pravilnika o načinu obavljanja poslova osiguranja u kaznionicama i zatvorima ("Narodne novine" broj 48/09 - dalje: Pravilnik).

 

10. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

11. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

12. Naznačujući pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena tužitelj u podnesenoj reviziji osporava pravilnost stajališta nižestupanjskih sudova o teretu dokazivanja nezakonitog i nepravilnog rada tijela države u smislu čl. 13. ZSDU-e, a time i pravilnost primjene materijalnog prava iz citirane zakonske odredbe.

 

13. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a određeno je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je nadoknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Tom je odredbom propisana je odgovornost štetnika za nastalu štetu po osnovi krivnje (pretpostavljena krivnja).

 

14. 1. Prema odredbi čl. 13. ZSDU-e štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje R. H. Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke nezakonit i/ili nepravilan rad državnog tijela, postojanje štete i uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela i nastale štete, pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada državnog tijela, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo. Uzročnost u tom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog nezakonitog rada nije bilo (tipična posljedica). Dakle, navedenim odredbama je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave koji se temelji na načelu uzročnosti Ovakav stav izražen je u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-2173/17-3 od 8. siječnja 2020.).

 

14. 2. I Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u situacijama odgovornosti države na temelju čl. 13. ZSDU u presudi Bljakaj i drugi protiv Hrvatske broj 74448/12 od 18. rujna 2014. iznosi shvaćanje da je važno i dostatno za odgovornost države ako su državna tijela propustila poduzeti razumne mjere, a koje mjere su mogle pružiti realnu mogućnost promjene ishoda ili ublažavanja opasnosti (tako i Opuz protiv Turske, E. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva). ESLJP navodi da pri ocjeni odgovornosti države treba cijeniti jesu li se dogodili propusti, koji bi, da se nisu dogodili mogli objektivno izmijeniti tijek događaja (tako i Ustavni sud u odluci broj U-III-5624/2013 od 24. studenog 2016.).

 

14. 3. Sukladno čl. 9. Zakona o izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje ("Narodne novine" broj 53/91, 26/93, 66/93 - dalje: ZISIK-a) svakom zatvoreniku se jamči poštovanje ljudskog integriteta i dostojanstva, a sukladno čl. 14. svaki zatvorenik ima pravo na zaštitu osobnosti i drugih prava koja su predviđena tim Zakonom. Sukladno čl. 33. citiranog Zakona državni službenici odjela osiguranja, osiguravaju kaznionicu, osobe i imovinu, nadziru zatvorenike, održavaju unutarnji red i stegu.

 

14. 4. Prema odredbi čl. 14. i 15. Pravilnika unutarnje osiguranje obuhvaća nadzor nad zatvorenicima u kaznionici ili zatvoru, održavanje unutarnjeg reda i stege među zatvorenicima, zaštiti državnih službenika i namještenika, posjetitelja i imovine, a službenik pravosudne policije na unutarnjem osiguranju će: nadzirati zatvorenike tijekom dnevnog rasporeda i za vrijeme spavanja; bilježiti zapažanja o ponašanju i radu zatvorenika koja su od značaja za provođenje programa izvršavanja kazne zatvora, održavanje reda, stege i sigurnosti; sprječavati samovoljno udaljavanje zatvorenika iz prostora u kojemu se provode aktivnosti prema kućnom redu, dnevnom rasporedu i programu izvršavanja kazne zatvora; surađivati s ovlaštenim službenim osobama radi provođenja programa izvršavanja kazne zatvora; onemogućavati zatvorenika u izradi predmeta pogodnih za napad ili drugih predmeta čije držanje nije dopušteno; onemogućavati zatvorenika da bez dopuštenja iznosi predmet iz radionice; pretraživati zatvorenika.

 

15. Pitanje tereta dokaza da je postupanje tijela državne uprave bilo u cijelosti pravilno i zakonito je na strani Republike Hrvatske, a ne na strani tužitelja (tako u Rev-x 1033/2017-2 od 18. prosinca 2018., u kojoj je o navedenom pitanju izraženo pravno shvaćanje koje glasi:

 

              "Teret dokaza... da je u svemu postupao pravilno i zakonito (pri čemu se pod nezakonitom radnjom misli na postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno na propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni - a pod nepravilnim na činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti) ležao je na tuženici“ (Republici Hrvatskoj).

 

16. 1. Međutim, u ovom slučaju prvostupanjski sud je tužitelju stavio na teret činjenicu da nije dokazao da je u postupanju zatvorskih službenika bilo nezakonitog i nepravilnog postupanja, i zbog toga što nije dokazao tu činjenicu odbija njegov tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, a ne iz navedenog razloga, potvrdio prvostupanjsku presudu jer je analizom provedenih dokaza utvrdio da u postupanju zatvorskih službenika nije bilo nezakonitog i nepravilnog postupanja, a niti je tužitelj dokazao da postoji relevantna uzročna veza između postupanja zatvorskih službenika (tijela državne uprave) i štete koja mu je nastala. Dakle, drugostupanjski sud nije potvrdio prvostupanjsku presudu (čl. 386. st. 2. ZPP-a) iz razloga što tužitelj nije dokazao da je postupanje djelatnika tuženika bilo nezakonito ili nepravilno već iz razloga što tužitelj nije dokazao da postoji relevantna uzročna veza između postupanja zatvorskih službenika (tijela državne uprave) i štete koja mu je nastala, a što su različite stvari, te što je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je upravo tuženica dokazala da u postupanju njezinih djelatnika nije bilo nezakonitog i nepravilnog postupanja.

 

16. 2. Naime, iz provedenih dokaza nižestupanjski sudovi su utvrdili da nije bilo nikakvih naznaka da će B. P. napasti tužitelja, jer njih dvojica nisu bili u lošim odnosima, da između tužitelja i njega nije postojao i najmanji konflikt, što ukazuje na zaključak da se takav događaj nije mogao predvidjeti, da P. nije bio nasilan zatvorenik, zbog čega bi čuvari u odnosu na njega trebali vršiti pojačani nadzor, da se i danas odlazak zatvorenika na večeru prati i nadzire kao i u vrijeme predmetnog događaja jer je to najučinkovitiji način vršenja nadzora, to se ni po ovome sudu u konkretnom slučaju nije pokazala potreba za posebnim nadzorom nad imenovanim zatvorenikom odnosno tužiteljem, te u konkretnoj situaciji nije bilo potrebe ni za organiziranjem drugačije procedure od uobičajene prilikom odlaska zatvorenika u zatvorsku kuhinju. Uz to obaveza drugačijeg organiziranja odlaska zatvorenika u zatvorsku kuhinju (obavezno postavljanje nadzornih kamera, pratnja od strane zatvorskih službenika i tijekom silaska zatvorenika niz stube), na što ukazuje tužitelj, nije propisana niti jednim mjerodavnim zakonom, drugim propisom ili općim aktom. Stoga je zaključak i ovoga suda da nije bilo propusta u radu zatvorskih službenika pa time nema protupravnosti štetne radnje koja pretpostavka mora biti kumulativno ispunjena s ostalim pretpostavkama da bi tužitelj uspio u sporu.

 

17. Prema navedenom, za odgovornost države, a kako bi ona od sebe otklonila odgovornost za naknadu štete odlučno je jesu li državna tijela propustila poduzeti razumne mjere, a koje mjere su mogle pružiti realnu mogućnost promjene ishoda ili ublažavanja opasnosti. Takve mjere, koje bi mogle pružiti realnu mogućnost promjene ishoda ili ublažavanja opasnosti, s obzirom na utvrđene okolnosti tuženica u ovom slučaju, prema zaključku drugostupanjskog suda, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud, nije propustila poduzeti, a za koji zaključak je taj sud dao valjane razloge.

 

18. S obzirom da je drugostupanjski sud pravilno primijenio pravno shvaćanje u pogledu teret dokaza, a time i odredbu čl. 13. ZSDU-e, a da se revizijski prigovori u biti svode na pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, koja ni ovome sudu, iz navedenih razloga nije prihvatljiva, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja.

Zagreb, 7. rujna 2021.