- 1 -              Rev 2492/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2492/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. Š. pok. J., OIB: ... iz Š., II-tužitelja Š. Š. pok. J., OIB: ... iz Š., III-tužiteljice J. Ž., žene M. pok. J., OIB: ... iz Š., koje zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Š., protiv tuženika Osnovne škole P. K. IV., Š., kojeg zastupa ravnatelj D. J., a kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., radi isplate i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-1749/13-2 od 7. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-1244/11 od 5. studenoga 2012., u sjednici održanoj 7. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni i zahtjev eventualne objektivne kumulacije koji glase:

 

„1. Dužan je tuženik Osnovna škola P. K. IV. Š. na ime naknade tržišne vrijednosti za katastarsku čest. broj 858/2 k.o. Š. isplatiti tužiteljima ad. 1 M. Š., ad. 2 Š. Š. i ad. 3 J. Ž., ukupno 703.299,21 kunu (sedamsto tri tisuće dvjesto devedeset devet kuna i 21/100 lipe) zajedno sa kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja teče od dana 15. srpnja 2010. godine sve do konačne isplate, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Dužan je tuženik Osnovna škola P. K. IV. Š. odstupiti i predati u posjed tužiteljima ad. 1 M. Š., ad. 2 Š. Š. i ad. 3 J. Ž., bespravno oduzeti i zahvaćeni dio nekretnine u vlasništvu tužitelja katastarske čestice broj 858/2 k.o. Š. prikazan žutom bojom i slovima „A-B-F-G1-G-H-I-I1-A“ u skici mjesta očevida vještaka A. R. dipl. ing. geodezije s nadnevkom 31. siječnja 2012. godine primljenoj u spis 30. siječnja 2012. godine, koja je sastavni dio ove presude, očišćen do zemljanog tla, tako što je dužan prethodno s tog dijela te zemljišne čestice otkloniti izgrađeno popločano dvorište, asfaltni ulaz, betonski plato, postavljene klupe, te ograde i to kako onu prema preostalom dijelu katastarske čestice 858/2 k.o. Š. u vlasništvu tužitelja postavljenu na liniji „A-B“ navedenog nacrta, tako onu postavljenu prema ....na liniji „G-I1“ zajedno sa vratima s lokotom, a nakon otklanjanja svega navedenog sav odnijeti materijal, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Nalaže se tužiteljima platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 33.725,00 (trideset tri tisuće sedamsto dvadeset pet) kuna u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima na način da se usvoji zahtjev tužitelja, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. 

 

4. Tuženik u odgovoru na reviziju poriče sve navode tužitelja, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana. Ujedno tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. U konkretnom slučaju je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP glede novčanog zahtjeva, budući vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn, po svakom od tužitelja. Naime, u konačno postavljenom zahtjevu tužitelji su potraživali ukupno 703.299,21 kn, što podijeljeno s brojem tužitelja daje iznos veći od 200.000,00 kn po svakom od tužitelja. Navedena vrijednost predmeta spora mjerodavna je i za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

 

7. Kako je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je predmetna nekretnina dio uređenog školskog dvorišta ispred osnovne škole tuženika,

 

- da u odnosu na tu nekretninu nije bio proveden postupak deposedacije, niti je predniku tužitelja ili tužiteljima isplaćena naknada, a kako je to bilo učinjeno glede ostalih nekretnina koje su rješenjem nadležnog upravnog tijela 1983. eksproprirane,

 

- da su građevinski radovi na spornoj nekretnini u smislu popločavanja dvorišta, gradnje nogostupa, betonskih vaza u koja su posađena stabla, postavljene klupe i dr. bili dovršeni do 1990.,

 

- da je sporna nekretnina inkorporirana u školski objekt tuženika, te je bila oduzeta iz posjeda tuženika,

 

- da je tvrdnja tužitelja da bi tek 2010. postavljanjem željeznih vrata na početku asfaltiranog prilaza školskom dvorištu bilo konačno izvršeno oduzimanje predmetne nekretnine iz posjeda tužitelja ocijenjena neosnovanom,

 

- da je tužiteljima pravo na naknadu zastarjelo, obzirom da je tužba podnesena 25. svibnja 2011., a sporna nekretnina je tužitelja oduzeta iz posjeda najkasnije do kraja 1990.

 

9. Obzirom na gore navedena utvrđenja ocijenjen je osnovanim prigovor zastare u smislu odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) za postavljeni novčani zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti nekretnine kat. čest. br. 858/2 k.o. Š.

 

10. Glede postavljenog zahtjeva u eventualno kumuliranom zahtjevu prvostupanjski sud ističe da je prema odredbi čl. 47. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ br. 54/80 i 42/86 – dalje: ZGZ) objekt koji na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu izgradi posjednik koji je isto zauzeo ili drži u posjedu protivnom odredbama ZGZ, to zemljište također prelazi u društveno vlasništvo. Stoga je i prijeporna površina s infrastrukturom školskog dvorišta, a koje je tuženik izgradio bez odgovarajuće dodjele prava korištenja istog zemljišta prije 1990. postalo je društveno vlasništvo, te je prema mišljenju prvostupanjskog suda pretvoreno u vlasništvo Grada Š. Radi toga nije moguće prihvatiti zahtjev za povrat sporne površine u posjed tužiteljima. Navedeno shvaćanje pravilnim je prihvatio i sud drugoga stupnja.

 

11. Tužitelji u reviziji prije svega osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, budući da ponavljaju tvrdnju da su tužitelji sve do 15. srpnja 2010. bili u posjedu spornog dijela nekretnine, te da je tuženik postavljanjem željeznih vrata onemogućio i oduzeo tužiteljima posjed spornog dijela nekretnine. Time tužitelji osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog  stanja revizija se uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

12. No, niti tužitelji ne osporavaju da je sporni dio nekretnine 858/2 k.o. Š. u naravi popločeno, izbetonirano i asfaltirano školsko dvorište, na kojem su postavljene klupice, a koje je u funkciji zgrade osnovne škole tuženika i predstavlja školsko dvorište.

 

Kako je tuženik navedene radove izvršio do kraja 1990., prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjen osnovanim prigovor zastare u smislu odredbe čl. 376. ZOO.  Naime, pravo vlasnika glede naknade za oduzetu nekretninu ne može zastarjeti dok on može zahtijevati njezin povrat, međutim, kada on više ne može zahtijevati povrat nekretnine, dospijeva i njegova zahtjev za naknadu, koji zastarijeva u općem zastarnom roku (identično shvaćanje zauzeto u odlukama revizijskog suda br. Rev- 355/99, Rev-1823/94, Rev-1555/11, Revt-298/15, Rev-1699/16 i dr.).

 

13. Kako su tužitelji prvo postavili zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti spornih nekretnina, sami posredno priznaju da ne mogu tražiti povrat dijela nekretnine, a koji tuženik drži u posjedu bez akta o oduzimanju (eksproprijaciji odnosno deposedaciji). Pri tom valja upozoriti da iz spisa jasno proizlazi da tužitelji, a niti njihov prednik, ni na koji način, do pokretanja ovog parničnog postupka, nisu štitili svoje vlasništvo, bilo posjedovnom, bilo vlasničkom zaštitom.

 

14. Suprotno tvrdnji tužitelja drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, te ne postoji proturječnost između obrazloženja pobijane presude i sadržaja provedenih dokaza odnosno isprava koje se nalaze u spisu.

 

15. Obzirom na gore navedeno nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a glede dijela pobijane presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen novčani zahtjev tužitelja za isplatu tržišne vrijednosti spornog dijela nekretnine.

 

16. Iz sadržaja revizije tužitelja proizlazi da isti smatraju da su oni vlasnici spornog dijela nekretnine koje drži u posjedu tuženik, da su cijelo vrijeme predmetni dio posjedovali, ali i da su tolerirali nasilje tuženika, sve dok su imali neposredan pristup na nekretninu. S druge strane u reviziji tvrde da tuženik nije bio niti zakoniti, niti pošteni posjednik, kao i da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću na predmetnom dijelu nekretnine.

 

17. Ovakve tvrdnje tužitelja dijelom su kontradiktorne, jer se jedne strane tužitelji tvrde da su oni posjednici i vlasnici spornog dijela nekretnine, a s druge strane tvrde da su tolerirali nasilje tuženika koji je sporni dio asfaltirao, betonirao, popločio, postavio klupice. Kako tužitelji nisu štitili svoje vlasništvo prilikom oduzimanja, a sporni dio nekretnine je postao sastavi dio školskog dvorišta, kako se tužitelji nisu protivili radovima koje je tuženik izvodio na spornom dijelu – popločavanja, asfaltiranje, uređenje, to tužitelji više nisu vlasnici navedenog dijela nekretnine, niti osnovano mogu tražiti predaju u posjed spornog dijela, a koji nesporno predstavlja sastavni dio kompleksa škole tuženika i to još od 1983.

 

18. Kako i sami tužitelji tvrde da je sporni dio nekretnine oduzete njihovom predniku bez akta nadležnog tijela, te kako prednik tužitelja ni na koji način nije štitio svoje vlasništvo spornog dijela, to je pravilno od strane nižestupanjskih sudova ocijenjeno da je neosnovan i zahtjev za predaju u posjed dijela nekretnine. Navedeno bi proizlazilo i iz odredbe čl. 47. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ br. 54/80, 42/86, 41/88, 16/90, 53/90, 44/92 i 91/96 – dalje: ZGZ). Naime, prema čl. 47. st. 1. ZGZ ako neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu posjednik zauzme ili drži u posjedu protivno odredbama zakona, općinski organ uprave nadležan za imovinsko pravne poslove donosi rješenje, u kojem određuje rok, u kojem ga je dužan predati u posjed općini.

 

Iz navedenog može se zaključiti da kako je prilikom izgradnje škole predniku tužitelja oduzet iz posjeda i sporni dio, da je time prestalo njihovo vlasništvo, te da je sporni dio prenesen u društveno vlasništvo.

 

19. Radi navedenog nije osnovan niti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja, pa je i u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.

 

20. Kako nisu osnovani revizijski razlozi valjalo je reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

21. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 7. rujna 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.