- 1 -              I Kž-Us 83/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 83/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. K. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 333. stavaka 1. i 3. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik) i optuženika M. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. veljače 2019. broj K-Us-49/2014., u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženice V. N. i njezinog branitelja T. P., odvjetnika iz Odvjetničkog društva B. i P. sa sjedištem u Z., u zamjeni za D. B., odvjetnika iz Odvjetničkog društva B. i P. sa sjedištem u Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika M. K., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odnosu na optuženika M. K. i kazneno djelo iz članka 333. stavka 1. KZ/97., opisano u točki 3. izreke osuđujućeg dijela te kaznena djela iz članka 224. stavka 4. u vezi s člankom 61. KZ/97. i članka 311. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97., sve u vezi s člankom 60. KZ/97., opisana u točki 4. a, c, d, e i g izreke osuđujućeg dijela pobijane presude i kaznena djela iz članka 224. stavka 4. KZ/97. i članka 311. stavka 1. KZ/97., sve u svezi članaka 60. i 61. KZ/97., opisana u točki 4. b i f izreke oslobađajućeg dijela presude te se u tim dijelovima predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed odluke pod I., žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. K. u tim su dijelovima bespredmetne.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika M. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odluci o kazni na način da se prihvaćaju kazne zatvora utvrđene optuženiku M. K. prvostupanjskom presudom, i to za kazneno djelo iz članka 333. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano u točki 1. izreke od 3 (tri) mjeseca, za kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. opisano u točki 2. izreke od 2 (dvije) te za kazneno djelo iz članka 311. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 2. izreke od 1 (jedne) godine pa se optuženik M. K. za ta kaznena djela i uz primjenu članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c KZ/97. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu se, na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97., uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u pritvoru od 29. svibnja 2013. do 4. prosinca 2013.

 

III. Prihvaća se djelomično žalba optuženika M. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odluci o imovinskopravnim zahtjevima na način da se na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08-19) oštećenici C. d.d. (u odnosu na imovinskopravni zahtjev preuzet od S. d.d.), B. P. C. d.d., C. d.d. i E. & S. B. d.d., s postavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućuju u parnicu.

 

IV. U ostalom se dijelu odbijaju kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. K. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženik M. K. proglašen je krivim da je počinio dva kaznena djela protiv javnog reda i to udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisanog u točki 1. izreke osuđujućeg dijela presude, za koje mu je utvrđena kazna zatvora od tri mjeseca, i udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97. opisanog u točki 3. izreke osuđujućeg dijela presude, za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine; dva produljena kaznena djela protiv imovine, prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i dva produljena kaznena djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja isprava iz članka 311. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97., sve u vezi s člankom članka 60. KZ/97., opisana u točkama 2. a, b, c, d, f i g i 4. a, c, d, e i g izreke osuđujućeg dijela presude, za koja su mu utvrđene kazne zatvora od dvije godine za djelo iz članka 224. stavka 4. KZ/97., opisano u točki 2., kazna zatvora od jedne godine i osam mjeseci za djelo iz članka 224. stavka 4. KZ/97, opisano u točki 4. te kazna zatvora od jedne godine za svako od  djela iz članka 311. stavka 1. KZ/97., opisana u točkama 2. i 4., pa je optuženik za ta djela i uz primjenu članka 60. KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine, u koju mu je na temelju članka 54. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.) uračunato vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 29. svibnja 2013. do 4. prosinca 2013.

 

2. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08-17), naloženo je optuženiku M. K., OIB: ..., na ime imovinskopravnog zahtjeva koji je na temelju članka 156. stavka 2. ZKP/08-17 sa S. d.d. prešao na C. d.d., isplatiti C. d.d., OIB: ..., sveukupan iznos od 164.145,37 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva C. d.d. upućena na parnicu; zatim na ime imovinskopravnog zahtjeva B. P. C. d.d., OIB: ..., isplatiti sveukupan iznos od 101.614,96 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva B. P. C. d.d. upućena na parnicu; na ime imovinskopravnog zahtjeva C. d.d., OIB: ..., isplatiti sveukupan iznos od 47.380,00 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva C. d.d. upućena na parnicu; na ime imovinskopravnog zahtjeva E. & S. B. d.d., OIB: ..., isplatiti sveukupan iznos od 197.198,22 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva E. & S. B. d.d. upućena na parnicu; na ime imovinskopravnog zahtjeva koji je na temelju članka 156. stavka 2. ZKP/08-17 sa P. M. d.o.o. prešao na C. d.d., isplatiti C. d.d., OIB: ..., sveukupan iznos od 60.509,83 kune; na ime imovinskopravnog zahtjeva O. d.d. H., OIB: ..., isplatiti sveukupan iznos od 112.500,00 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva O. d.d. upućena na parnicu te na ime imovinskopravnog zahtjeva trgovačkog društva L. d.o.o., OIB: ..., isplatiti sveukupan iznos od 11.556,00 kuna.

 

3. Na temelju članka 560. ZKP/08-17 u vezi s člankom 557. ZKP/08-17 i s člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da je optuženik M. K. kaznenim djelima iz članka 224. KZ/97 opisanim pod točkom 4. g) izreke presude ostvario imovinsku korist od 1.544,00 kuna, koji iznos predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario počinjenjem kaznenih djela iz članka 224. KZ/97. te da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženiku M. K., OIB: ..., da novčani iznos od 1.544,00 kuna, uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08-17 naloženo je optuženiku M. K., OIB: ..., snositi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna.

 

5. Nasuprot tome, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08-17, optuženik M. K. oslobođen je optužbe da bi počinio dva kaznena djela protiv imovine, prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i dva kaznena djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja isprava iz članka 311. stavka 1. KZ/97., sve u vezi s članom 61. i člankom 60. KZ/97. opisana u točki 4. b i f izreke.

 

6. Također je na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08-17, optuženica V. N. oslobođena optužbe da bi počinila dva kaznena djela protiv javnog reda, udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., opisana u točkama 1. i 3. izreke oslobađajućeg dijela presude, dva produljena kaznena djela protiv imovine, pomaganja u prijevari iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavom 1. i člankom 38. i člankom 61. KZ/97. i dva produljena kaznena djela protiv službene dužnosti, primanja mita iz članka 347. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97., sve u vezi s člankom 60. KZ/97., opisana u točkama 2. a, d, h i g te 4. e izreke oslobađajućeg dijela presude.

 

7. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-17 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.-5. ZKP/08-17 te nužni izdaci optuženice V. N. i nužni izdaci i nagrada optuženičinog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

8. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik i to u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08-17), a u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavak 2. ZKP/08-17). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja u odnosu na oslobađajući dio presude protiv I okr. M. K. i II okr. V. N. uvaži žalbeni razlog te preinači presudu prvog stupnja na način da I okr. M. K. i II okr. V. N. proglasi krivima i osudi prema zakonu ili da podredno ukine prvostupanjsku presudu i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te da u odnosu na osuđujući dio presude prvog stupnja protiv I okr. M. K. uvaži žalbene razloge te istog osudi na pojedinačne i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju“.

 

9. Protiv osuđujućeg dijela presude se žali i optuženik M. K. po branitelju D. R., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom „pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje“.

 

10. Optuženica V. N. je po branitelju D. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva B. i P. sa sjedištem u Z., na žalbu državnog odvjetnika podnijela odgovor, predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud u drugom stupnju, odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu“. Ujedno je zatraženo da se branitelja optuženice V. N. izvijesti o vremenu održavanja sjednice u smislu članka 475. stavka 2. ZKP/08-17, čemu je udovoljeno. Optuženik M. K. nije odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, a niti je državni odvjetnik podnio odgovor na žalbu optuženika M. K.

 

11. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

12. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženice V. N. i njezinog branitelja T. P., odvjetnika iz Odvjetničkog društva B. i P. sa sjedištem u Z. u zamjeni za D. B., odvjetnika iz Odvjetničkog društva B. i P. sa sjedištem u Z., dok na sjednicu nije pristupio uredno izvješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08-19, održana u njegovoj odsutnosti.

 

13. Žalba optuženika M. K. osnovana je u odnosu na odluku o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana, ali je ovaj sud, postupajući po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-19, utvrdio da je u odnosu na optuženika M. K. i kaznena djela iz članka 224. stavka 4. u vezi s člankom 61. KZ/97. i članka 311. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97. opisana u točki 4. osuđujućeg i oslobađajućeg dijela presude počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/09-17, zbog čega je presuda u tom dijelu, a posljedično tome i u odnosu na optuženika M. K. i kazneno djelo iz članka 333. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 3. izreke osuđujućeg dijela presude, trebalo ukinuti, uslijed čega su žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. K. u tom dijelu postale bespredmetne.

 

U odnosu na optuženika M. K. i kaznena djela iz točaka 3. i 4.:

 

14. Optužnicom se optuženik M. K. teretio da je počinio dva kaznena djela protiv javnog reda i to udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano u točki 1. i udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 3.; dva produljena kaznena djela protiv imovine, prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i dva produljena kaznena djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja isprava iz članka 311. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97., sve u vezi s člankom članka 60. KZ/97.,opisana u točkama 2. a, b, c, d, f i g i 4. a, c, d, e i g.

 

14.1. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud je optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 333. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano u točki 1., kazneno djelo iz članka 333. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 3. te dva produljena kaznena djela prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i dva produljena kaznena djela krivotvorenja isprava iz članka 311. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97., sve u vezi s člankom članka 60. KZ/97., opisana u točkama 2. a, b, c, d, f i g i 4. a, c, d, e i g, dok ga je na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08-17 oslobodio optužbe za produljeno kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i produljeno kazneno djelo krivotvorenja isprava iz članka 311. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97., sve u vezi s člankom članka 60. KZ/97. opisana u točki 4. b i f.

 

14.2. Dakle, premda je optuženiku M. K. točkom 4. stavljeno na teret da bi počinio po jedno produljeno kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i jedno kazneno djelo iz članka 311. stavka 1. u vezi sa člankom 61. KZ/97., koja su djela na istovjetan način počinjenja prema više različitih osoba, prvostupanjski sud u odnosu na svako to djelo donosi dvije odluke, odnosno za dio na teret mu stavljenih radnji donosi osuđujuću presudu, a za dio oslobađajuću presudu, donoseći tako presudu protiv optuženika za dva produljena kaznena djela iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i dva produljena kaznena djela iz članka 311. stavka 1. u vezi sa člankom 61. KZ/97. opisana u točki 4., iako mu je u navedenoj točki optužnicom na teret stavljeno po jedno produljeno kazneno djelo prijevare i po jedno produljeno kazneno djelo krivotvorenja isprava. Takvim postupanjem prvostupanjski sud je prekoračio optužbu, odnosno počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08-17 koju niti jedna od stranaka ne ističe u svojoj žalbi, no, na koju sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-19 drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je u tom dijelu pobijanu presudu trebalo po službenoj dužnosti ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, uslijed čega su žalbe državnog odvjetnika i optuženika u tom dijelu postale bespredmetne.

 

14.3. Imajući da umu da su djela iz točke 4. povezana s djelom iz članka 333. stavka 1. KZ/97. opisanim u točki 3. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude te da ta djela čine jedinstvenu smislenu cjelinu, zbog čega bi ukidanje pobijane presude samo u odnosu na jednu od tih točaka dovelo do štete za pravilno presuđenje, trebalo je po službenoj dužnosti ukinuti pobijanu presudu u odnosu na optuženika M. K. i za kazneno djelo iz članka 333. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 3. izreke osuđujućeg dijela presude te predmet i u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku pa su žalbe državnog odvjetnika i optuženika i u tom dijelu postale bespredmetne.

 

14.4. Stoga je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08-19 odlučeno kao u točki I. izreke ove odluke.

 

14.5. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem te će, nakon što izvede sve raspoložive dokaze, utvrditi odlučno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu presudu. Na temelju tako utvrđenog pravno odlučnog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud će donijeti novu, zakonitu i pravilnu presudu koju će, sukladno odredbama članka 459. ZKP/08., i valjano obrazložiti. Pritom će, ako utvrdi da pojedine točke optužnice unutar produljenog kaznenog djela nisu dokazane, te točke u izreci nove presude ispustiti, a u obrazloženju će navesti razloge zbog kojih smatra da pojedine radnje nisu dokazane. Također će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud voditi računa i o činjenici da su radnje iz točke 4. počinjene u sklopu grupe koju je upravo s ciljem činjenja kaznenih djela prijevara i krivotvorenja isprava ustrojio upravo optuženik M. K. pa okolnost da pojedini od korisnika kredita nisu vidjeli ovog optuženika te da optuženik s njima nije bio u kontaktu prilikom realizacije kredita, ne mora nužno isključivati njegovu kaznenu odgovornost za počinjenje kaznenih djela prijevara i krivotvorenja jer je u okviru grupe svaki od suoptuženika imao svoja zaduženja pa nije nužno da je svaki od njih bio prisutan baš svakom dijelu realiziranja kredita.

 

U odnosu na optuženika M. K. i kaznena djela iz točaka 1. i 2.:

 

15. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik M. K. zakonski ne označava niti jednu od navedenih povreda, no, iz sadržaja žalbe zaključuje se da presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17. jer smatra da u presudi nisu navedeni razlozi iz kojih proizlaze zakonska obilježja, kako kaznenog djela krivotvorenja isprava, tako i kaznenog djela prijevare za koja je optuženik K. proglašen krivim. Također navedenu bitnu postupovnu povredu optuženik ističe i u odnosu na kazneno djelo iz članka 333. stavka 1. KZ/97. za koje je proglašen krivim u točki 3. izreke osuđujućeg dijela presude, tvrdeći da prvostupanjski sud ne iznosi posebne razloge iz kojih bi proizlazila optuženikova uloga kao organizatora grupe.

 

15.1. No, protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iznio sasvim jasne, valjane i u svemu dostatne razloge i to, kako one iz kojih proizlaze zakonska obilježja kaznenih djela prijevare i krivotvorenja isprava, tako i one iz kojih proizlazi da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 333. stavka 1. KZ/97. (u odnosu na koje je djelo prvostupanjska presuda ukinuta iz drugih razloga), koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na koje upućuje žalitelja radi nepotrebnog ponavljanja (stranice 41., 46., 47., 48., 49. i 54.). Optuženikovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima bit će razmotreno u dijelu ove odluke koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

16. Optuženik M. K. u uvodnom dijelu žalbe ističe i da se žali zbog povrede kaznenog zakona, no, niti ovu žalbenu osnovu zakonski ne označava, a niti je obrazlaže. Pobijana presuda i u ovom je dijelu ispitana sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08-19 te nije utvrđeno da bi u tom dijelu bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika M. K. povrijeđen kazneni zakon.

 

17. Pogrešno optuženik K. u žalbi smatra da nije počinio kazneno djelo krivotvorenja isprava iz članka 311. stavka 1. KZ/97. jer da je sva dokumentacija za koju se tvrdi u presudi da je krivotvorena bila originalna te nije sadržavala nikakve neistinite podatke.

 

17.1. Protivno ovim žalbenim navodima, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da je optuženik K., zajedno s ostalim pripadnicima grupe, nabavljao dokumentaciju za pojedine korisnike kredita, u kojoj su dokumentaciji, premda je doista ista izdana od strane postojećih trgovačkih društava čijim je pečatima bila i ovjerena, bili navedeni neistiniti podaci. Naime, kako to proizlazi iz iskaza u tijeku postupka ispitanih svjedoka-korisnika kredita, niti jedan od njih nije bio stvarno zaposlen u trgovačkim društvima za koja su imali zaključene ugovore o radi niti su u tim trgovačkim društvima ostvarivali bilo kakva primanja, premda je na njihovim tekućim računima bila prikazana uplata sredstava kako bi se prikazalo da ostvaruju primanja, no, ta su novčana sredstva po uplati od strane poslodavca s kojim su imali zaključen ugovor o radu podizali i vraćali optuženiku i ostalim članovima grupe. Prema tome, u svoj toj dokumentaciji koja je potrebna za podizanje kredita bili su sadržani neistiniti podaci jer niti jedan od korisnika kredita, koji su čak bili prijavljeni i na zavodu, niti je doista radio niti je ostvarivao ikakva primanja, a što je sve nužno da bi bio kreditno sposoban. Dakle, upravo u fiktivnosti njihovog zapošljavanja te fiktivne isplate plaća radi stvaranja dojma da imaju određeni promet na tekućim računima, odnosno unošenju neistinitih podataka u dokumentaciju nužnu za dokazivanje kreditne sposobnosti, ostvareni su objektivni elementi kaznenog djela krivotvorenja isprava iz članka 311. stavka 1. KZ/97. Kada je takva neistinita dokumentacija predavana u različitim bankama i kreditnim uredima s ciljem realizacije kredita, ona je uporabljena s ciljem dovođenja kreditora u zabludu, koji doveden u zabludu takvim lažnim prikazivanjem činjenica odobrava kredit, pri čemu korisnik kredita većinu tih sredstava predaje pripadnicima grupe, među kojima i optuženiku K. Takvim postupanjem ostvarena su i obilježja kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. KZ/97. Ovo neovisno o tome što se korisnici kredita obvezuju da će taj kredit vratiti. Naime, korisnici kredita u konkretnoj su situaciji bili svojevrsna sredstva uz pomoć kojih je optuženik K. zajedno s ostalim pripadnicima grupe činio kaznena djela za koja je proglašen krivim i to na način da su birane osobe koje su zbog svoje teške životne i materijalne situacije bile na neki način u bezizlaznoj situaciji i primorani životnim okolnostima pristati na bilo kakav način zarade, pri čemu je optuženik K. čitavo vrijeme bio svjestan da korisnici kredita, zbog svoje situacije, kredite nikada neće moći vratiti, a u čemu se, protivno navodima u žalbi, i sastoje bitna obilježja kaznenog djela prijevare. Pritom, većina na osnovu podignutih kredita isplaćenih novčanih sredstava niti nije isplaćena korisnicima kredita, nego upravo optuženiku K. i ostalim pripadnicima grupe, dok su korisnici kredita u većini slučajeva dobivali tek manje iznose kao naknadu za to što su pristali podići kredit na ovakav način. Na takav je način optuženik K. pribavio protupravnu imovinsku korist oštećujući banke i kreditne urede za iznose navedene u točki 2. izreke prvostupanjske presude, a što mu je bio i cilj jer je bio svjestan da korisnici kredita uopće ne rade u trgovačkim društvima s kojima su imali zaključene ugovore o radu niti ostvaruju bilo kakve prihode iz kojih bi mogli vraćati kredite, od kojih, kao što je već navedeno, nisu dobili, u većini slučajeva, gotovo ništa.

 

17.2. Pritom, protivno navodima u žalbi, nije bilo potrebe provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti jesu li odobreni krediti i u kolikom dijelu vraćeni. Naime, u spisu predmeta su oštećene banke i kreditni uredi dostavili dokumentaciju iz koje je vidljivo da krediti nisu vraćani, a za pojedine korisnike koji su vratili tek manje iznose kredita nakon što su pronašli zaposlenje na način da su im s tekućih računa uskraćeni novčani iznosi na ime rata kredita, imovinskopravni zahtjevi su umanjeni za plaćeni dio kredita. Pritom treba navesti da postoji razlika između odobrenog iznosa kredita i iznosa za koji su banke i kreditni uredi isplaćeni jer su se iz isplaćenih kredita naplaćivali troškovi obrade kredita, a u nekim situacijama i prve rate kredita.

 

18. Nije u pravu optuženik M. K. niti kada tvrdi u žalbi da je prvostupanjski sud činjenicu njegovog pripadanja grupi utvrdio samo na temelju pravomoćnih presuda kojima su ostali članovi grupe kao i njezin organizator osuđeni zbog kaznenih djela iz članka 333. stavaka 1. i 3. KZ/97.

 

18.1. Naime, ovu je činjenicu prvostupanjski sud prvenstveno utvrdio na temelju iskaza svjedokinje K. T., zatim svjedoka S. B., T. V., I. B. i I. V., koji su osuđeni pravomoćno za sudjelovanje u grupi koja je činila kaznena djela prijevare i krivotvorenja isprava te su u ovom postupku ispitani u svojstvu svjedoka te svjedoka korisnika kredita M. P., D. N. S., D. D., M. M. i Lj. J. te je za svije utvrđenje dao i jasne, valjane i potpune razloge, koristeći pravomoćne presude na koje se upire u žalbi samo kao kontrolni i podupirući dokaz.

 

18.2. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika M. K., kako zbog pogrešno, tako i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

19. U odnosu na ovaj dio presude državni je odvjetnik podnio žalbu zbog odluke o kazni, smatrajući da prvostupanjski sud prilikom izricanja, kako pojedinačnih, tako i jedinstvene kazne zatvora optuženiku K., nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir raspon kazni koje je zakonodavac propisao za svako pojedino kazneno djelo za koje je ovaj optuženik proglašen krivim, da su pojedinačne kazne neadekvatne utvrđenim otegotnim okolnostima i da ovakva jedinstvena kazna zatvora neće ostvariti svrhu kažnjavanja.

 

19.1. Nasuprot tome, optuženik K. smatra da su mu utvrđene neprimjereno visoke pojedinačne kazne zatvora te posljedično tome i da je osuđen na neprimjereno visoku jedinstvenu kaznu zatvora, osobito vodeći računa o činjenici da, čak i da je sam htio podmiriti razmjerni dio pojedinog kredita, to ne bi mogao učiniti jer on sam nije bio korisnik kredita iz ugovora o kreditu.

 

19.2. Ispitujući osnovanost odluke o kazni, kako uslijed ukidanja dijela presude kojom je optuženik K. proglašen krivim zbog kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97., članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i članka 311. stavka 1. KZ/97. opisanih u točkama 3. i 4. izreke pobijane presude te u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je su optuženiku pravilno utvrđene kazne zatvora za djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97., članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i članka 311. stavka 1. KZ/97. opisanih u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude, međutim, da mu je, a vodeći računa i o sada smanjenoj kriminalnoj količini, izrečena previsoka jedinstvena kazna zatvora.

 

19.3. Naime, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 56. stavaka 1. i 2. KZ/97., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku olakotnim utvrđena njegova dosadašnja neosuđivanost, a otegotnim, kako brojnost kaznenih djela počinjenih u stjecaju, tako i brojnost radnji iz sastava produljenih kaznenih djela za koja je proglašen krivim, a što upućuje na njegovu upornost u činjenju kaznenih djela i visok stupanj kriminalne volje; zatim činjenica da je za korisnike kredita odabirao neuke i nepismene osobe, koji su u konačnici bili u obvezi i vraćati te kredite, ne mareći pritom da oni to neće biti u mogućnosti, iako je toga u potpunosti bio svjestan; potom bezobzirnost iskazana pri počinjenju kaznenih djela, kada je takvim korisnicima kredita, za koje je znao da su bez novca, davao tek sitne iznose te visina pribavljene protupravne imovinske koristi. Stoga su, protivno navodima, kako u žalbi državnog odvjetnika, tako i optuženikovoj žalbi, prihvaćene kao pravilno utvrđene pojedinačne kazne zatvora iz prvostupanjske presude i to za kazneno djelo iz članka 333. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano u točki 1. izreke od tri mjeseca, za kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. opisano u točki 2. izreke od dvije godine te za kazneno djelo iz članka 311. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 2. izreke od jedne godine. No, uvažavajući prvenstveno činjenicu da je zbog djelomičnog ukidanja pobijane presude i u njezinom osuđujućem dijelu došlo do znatnog smanjenja količine kriminalnog postupanja za koje je optuženik K. proglašen krivim, trebalo je uslijed te činjenice te djelomično prihvaćajući optuženikovu žalbi, osuditi ga na nešto nižu jedinstvenu kaznu zbog čega je optuženik M. K. ovom presudom za navedena kaznena djela i uz primjenu članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i šest mjeseci u koju mu se, na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97., uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u pritvoru od 29. svibnja 2013. do 4. prosinca 2013.

 

19.4. Upravo je navedena jedinstvena kazna zatvora od dvije godine i šest mjeseci, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i može utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kazna sadržava dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.

 

19.5. Stoga je, uslijed djelomičnog ukidanja pobijane presude te djelomičnog prihvaćanja optuženikove žalbe, pobijana presuda preinačena u odluci o kazni na opisani način, zbog čega nije bilo mjesta za prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u ovom dijelu.

 

20. Također je u pravu optuženik M. K. kada smatra da nije bilo osnova za dosuđivanje oštećenicima imovinskopravnih zahtjeva u ovom postupku. Naime, u ovom su predmetu ranije donesene pravomoćne presude i to: od 4. prosinca 2013. broj Kov-Us-62/2013. kojom su osuđeni R. Š., I. B., I. V. i M. H. zbog kaznenih djela iz članka 333. stavaka 1. i 3. KZ/97., članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i članka 311. stavka 1. KZ/97., koja činjenično odgovaraju kaznenim djelima opisanim u točkama 1., 2. a i b (korisnik kredita M. P. u S. d.d. i B. P. C. d.d.), 2. c (korisnik kredita D. N. S. u C. d.d.), 2. d i e (korisnik kredita D. D. u S. d.d. i E. & S. B. d.d.), 2. f (korisnik kredita M. M. u S. d.d.) i 2. g (korisnik kredita Lj. J. u S. d.d.); od 4. ožujka 2015. broj K-Us-9/2015. kojom je V. B. osuđena zbog kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97., članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i članka 311. stavka 1. KZ/97., koja činjenično odgovaraju kaznenim djelima opisanim u točkama 1., 2. a i b (korisnik kredita M. P. u S. d.d. i B. P. C. d.d.), 2. d (korisnik kredita D. D. u S. d.d.) i 2. g (korisnik kredita Lj. J. u S. d.d.) te od 23. rujna 2015. broj K-Us-3/2015. kojom je S. B. osuđen zbog kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97., članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. i članka 311. stavka 1. KZ/97., koja činjenično odgovaraju kaznenim djelima opisanim u točkama 1. i 2. c (korisnik kredita D. N. S. u C. d.d.). Tim presudama oštećenicima C. d.d. (koje je preuzelo imovinskopravni zahtjev S. d.d.), B. P. C. d.d., C. d.d., E.&S. B. d.d. dosuđeni su postavljeni imovinskopravni zahtjevi te je navedenim osuđenicima naloženo da oštećenicima na ime postavljenih imovinskopravnih zahtjeva isplate različite iznose. S obzirom na to da je u pobijanoj prvostupanjskoj presudi odlučeno da je optuženik istim tim oštećenicima dužan na ime imovinskopravnih zahtjeva isplatiti iznose koji predstavljaju zbroj iznosa za koje su oštećeni radnjama za koja su već ranije druge osobe pravomoćno osuđene i kojim je isto tako naloženo da u jednom dijelu na ime postavljenih imovinskopravnih zahtjeva isplate određene iznose, u pravu je optuženik K. kada u žalbi ističe da su istovjetni imovinskopravni zahtjevi već pravomoćno dosuđeni. Budući da podaci ovog kaznenog postupka očigledno ne daju pouzdanu osnovu za djelomično presuđenje tih imovinskopravnih zahtjeva, to je djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe trebalo pobijanu presudu preinačiti u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se oštećenike s postavljenim imovinskopravnim zahtjevima u dijelu u kojem je potvrđena osuđujuća presuda uputi u parnicu, dok će se o postavljenim imovinskopravnim zahtjevima koji se odnose na ukinuti dio presude odlučivati u ponovljenom postupku, vodeći računa o svemu navedenom u odnosu na odluku o imovinskopravnim zahtjevima.

 

U odnosu na optuženicu V. N.:

 

21. Protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da u odnosu na optuženicu V. N. nema dokaza da bi počinila kaznena djela iz članka 333. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., opisana u točkama 1. i 3. izreke oslobađajućeg dijela presude, zatim kaznena djela iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavom 1. i člankom 38. i člankom 61. KZ/97. i kaznena djela iz članka 347. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97., sve u vezi s člankom 60. KZ/97. opisana u točkama 2. a, d, h i g te 4. e izreke oslobađajućeg dijela presude. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski je sud dao jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

22. Naime, niti optuženik M. K., niti jedan od svjedoka koji su pravomoćno osuđeni u ranijim presudama da su kao članovi, odnosno organizator grupe organizirane za činjenja kaznenih djela prijevare i krivotvorenja isprava činili ta djela, a koji su sada ispitani kao svjedoci te niti jedan od korisnika kredita nisu povezali optuženicu V. N. s činjenjem predmetnih kaznenih djela. Pritom, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilno prvostupanjski sud u pobijanoj presudi njihove iskaze ocjenjuje kao vjerodostojne jer nije utvrđen niti jedan razlog zbog kojeg bi oni otklanjali kaznenopravnu odgovornost od optuženice N., osobito jer je jedan dio njih već osuđen za ista kaznena djela, a neki su izdržali i kazne na koje su osuđeni.

 

22.1. Osim toga, niti u svojstvu svjedoka ispitana V. B. koja je prema činjeničnom opisu optuženici V. N. na teret stavljenih kaznenih djela bila u neposrednom kontaktu s tom optuženicom, ne tereti je da bi joj bilo obećala, bilo dala ikakav novčani iznos kao naknadu za prosljeđivanje zaprimljene dokumentacije za odobrenje kredita kreditnom odboru bez provjeravanja vjerodostojnosti iste.

 

22.2. Također, u svojstvu svjedoka ispitan optuženičin tadašnji nadređeni, J. N., potvrđuje njezinu obranu da iz predane dokumentacije ni na koji način nije bilo razvidno da se radi o neistinitim podacima, tim više jer je optuženica N. postupila prema uobičajenom postupanju kod provjere podataka o potencijalnim korisnicima kredita te je telefonskim putem utvrdila da su oni zaposleni kod poslodavca kod kojeg su imali zaključene ugovore o radu te da primaju plaće kakve su bile navedene na isplatnim listama za posljednja tri mjeseca. Čak je i on sam provjeravao putem I. u kojima su korisnici kredita bili zaposleni. Dakle, s obzirom na njegov iskaz, nije dokazano da optuženica N. nije provjerila podatke iz predane dokumentacije radi odobrenja kredita. Pritom treba napomenuti da je i sam svjedok N. naveo da je predana dokumentacije izgledala vjerodostojno i da nije niti kod njega pobuđivala sumnju da se radi o krivotvorenoj dokumentaciji.

 

22.3 Osim toga, niti činjenica da su korisnici kredita imali različito, kako mjesto prebivališta, tako i mjesto zaposlenja, od mjesta u kojem su bile banke u kojima su zatražili kredit, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, ne dokazuje da je optuženica počinila kaznena djela koja su joj optužnicom državnog odvjetnika stavljena na teret. Ova okolnost nije čak niti indicija da je djelo počinjeno, nego je eventualno mogla kod optuženice pobuditi sumnju da se nešto neuobičajeno događa i to tek kada korisnici kredita nisu vraćali odobrene im kredite.

 

22.4. Prema tome, niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi optuženica V. N. počinila na teret joj stavljena kaznena djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97., članka 224. stavka 4. u vezi sa stavom 1. i člankom 38. i člankom 61. KZ/97. i kaznena djela iz članka 347. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97., sve u vezi s člankom 60. KZ/97. opisana u točkama 2. a, d, h i g te 4. e izreke oslobađajućeg dijela presude, slijedom čega ju je prvostupanjski sud za ta djela osnovano oslobodio optužbe pa je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu neosnovana.

 

22.5. Što se tiče upiranja od strane državnog odvjetnika na pravomoćne presude kojima su osobe koje su u ovom postupku ispitane u svojstvu svjedoka osuđene za kaznena djela kojima su u činjeničnom opisu opisane i radnje optuženice V. N. za koje je ona pobijanom presudom oslobođena optužbe, pravilno je prvostupanjski sud u toj presudi naveo da se takve presude na temelju sporazuma stranaka ne mogu smatrati dostatnim dokazom za utvrđenje krivnje optuženice N. i to stoga što bi izreke tih presuda imale samo kontrolni i podupirući učinak da su u ovom postupku u odnosu na optuženicu N. na nedvojben i siguran način utvrđene odlučne činjenice. S obzirom na to da tomu nije tako, izreke tih presuda u kojima se navodi i V. N., ne mogu se smatrati dostatnim za utvrđenje njezine krivnje. Te se presude odnose samo na optuženike koji su s državnim odvjetnikom postigle sporazum o krivnji i kazni, ali se njima ne utvrđuje i krivnja ostalih osoba koje se navode u izreci takvih presuda, a koji nisu postigli sporazum niti su oni u izreci tih presuda navedeni kao optuženici. Naime, kao što se to ističe i u pobijanoj presudi, najčešće je odluka o priznavanju krivnje pod znatnim utjecajem optuženikove procjene onoga što državni odvjetnik ima protiv njega te vidljive vjerojatnosti osiguravanja blaže kazne.

 

23. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08-19, članka 486. stavka 1. ZKP/08-19 i članka 482. ZKP/08-19., odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 7. rujna 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.