- 1 -              I Kž 7/2020-6

 

 

 

 

Broj: I Kž 7/2020-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika T. S. zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 5. rujna 2019. broj K-9/2019., u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se žalba optuženika T. S., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru od 5. rujna 2019. broj K-9/2019. optuženik T. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 3. KZ/97., činjenično opisanog u izreci presude, te je, na temelju citiranog članka, osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, u koju mu je, na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. travnja 2010. do 13. svibnja 2010.

 

2. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo da naknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 84.124,62 kune i paušalni iznos od 3.000,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i preinači prvostupanjsku presudu „izricanjem optuženiku strožije kazne zatvora“. Žalbu je podnio i optuženik T. S. putem branitelja A. K., odvjetnika u Odvjetničkom društvu K. & P., sa sjedištem u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu „ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači na način da okrivljenika proglasi krivim zbog učina kaznenog djela iz čl. 272. st. 4. KZ/97 i shodno tome osudi na blažu zatvorsku kaznu, podredno da presudu preinači zbog odluke o kazni na način da okrivljenika osudi na blažu zatvorsku kaznu, te da ga oslobodi od obveze plaćanja troškova kaznenog postupka“. U žalbi je zahtijevana i obavijest o sjednici vijeća.

 

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu kao neosnovanu.

 

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08-19), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sjednica vijeća je, sukladno odredbi članka 475. stavka 5. ZKP/08-19, održana u odsutnosti državnog odvjetnika, optuženika T. S. i njegovog branitelja odvjetnika A. K., koji su o sjednici vijeća uredno obaviješteni.

 

7. Žalba optuženika je osnovana, a žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

7.1. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da se pobijana presuda „ne može ispitati zbog postojanja proturječja između izreke i razloga presude, te izostanka razloga o odlučnim činjenicama odnosno nejasnih i proturječnih razloga o odlučnim činjenicama“. Međutim, razlozi kojima žalitelj obrazlaže citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka odnose se na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku.

 

7.2. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-19 Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila počinjena povreda zakona na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7.3. U pravu je, međutim, optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje za sada pogrešno utvrđeno.

 

7.4. Optuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud, suprotno sadržaju izvedenih dokaza, utvrđuje da je brzina vozila kojim je upravljao optuženik uzrok predmetne prometne nesreće, iako je prometni vještak T. P. u nalazu i mišljenju izjavio da je brzina od 106 km/h, kojom se kretalo vozilo optuženika na dijelu ceste gdje je došlo do prometne nesreće, znatno ispod granične brzine savladavanja zavoja od 120 km/h te da brzina kretanja vozila optuženika nije bila neposrednim uzrokom prometne nesreće, već da su to neadekvatno i pogrešno poduzete radnje optuženika, odnosno da je do „skretanja na bankinu došlo isključivo zbog subjektivne pogreške okrivljenog“. Također dovodi u pitanje i dio inkriminacija sadržanih u činjeničnom opisu izreke presude kojima se optuženiku stavlja na teret da ta brzina nije bila prilagođena uvjetima noćne vožnje, iako je prometni vještak na raspravi iskazao da je granična i dopuštena brzina kretanja vozila jednaka i za dnevne i za noćne uvjete. Žalitelj smatra da „niti utvrđena brzina od 106 km/h, niti nesporna koncentracija alkohola u krvi od 0,93 g/kg, niti činjenica da su se pored okrivljenika u vozilu nalazile još četiri osobe ne opravdavaju utvrđenu kvalifikaciju iz pobijane presude da je okrivljenik postupao s neizravnom namjerom te počinio kazneno djelo iz čl. 272. st. 3. KZ/97“.

 

7.5. Odluku o krivnji optuženika prvostupanjski sud prvenstveno temelji na nalazu i mišljenju F. Z. i iskazu prometnog vještaka T. P. na raspravi, kojima je utvrđeno da se vozilo kojim je upravljao optuženik na mjestu nastanka prometne nesreće kretalo brzinom od 106 km/h, iako je brzina na tom mjestu bila ograničena na 90 km/h, pa iz tog utvrđenja sud izvodi zaključak da se optuženik „kretao ne samo brzinom većom od propisane nego i tehnički neadekvatnom brzinom s obzirom na opterećenje vozila u kojemu je bilo ukupno pet osoba te da je do nesreće došlo zbog neadekvatnih i pogrešnih radnji optuženika“. Kada se taj nalaz i mišljenje dovede u vezu s nalazom i mišljenjem K. V. i s toksikološkim nalazom i mišljenjem dipl. ing. Z. K., prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik „kritične prigode vozio neprilagođenom brzinom i pod utjecajem alkohola od najmanje 0,93 g/kg u razini običnog pripitog stanja, zbog čega nije bio sposoban za sigurnu vožnju, što je za posljedicu imalo prometnu nezgodu strašnih razmjera, u kojoj su smrtno stradale tri osobe a jedna zadobila teške tjelesne ozljede“.

 

7.6. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da je takav zaključak, barem za sada, pogrešan jer je prvostupanjski sud, osim puke konstatacije da je optuženik upravljao vozilom brzinom većom od dopuštene, odnosno da je vozio neprilagođenom brzinom te pod utjecajem alkohola, propustio utvrditi izravnu uzročnu vezu između utvrđene brzine kretanja vozila optuženika u korelaciji s noćnim uvjetima vožnje i broju osoba u vozilu i stupnja njegove alkoholiziranosti te nastupjele posljedice, odnosno smrtnog stradavanja tri osobe i teškog tjelesnog ozljeđivanja jedne osobe koje su bile putnici u tom vozilu kritične zgode, a time i ostvarenje, kako objektivnih, tako i subjektivnih obilježja terećenog kaznenog djela.

 

7.7. Naime, točno je da je na mjestu prometne nesreće, prema rezultatima provedenog prometnog vještačenja, optuženik upravljao vozilom brzinom od 106 km/h, iako je na tom mjestu brzina ograničena na 90 km/h, što samo po sebi znači da je brzina kretanja vozila optuženika bila viša od dopuštene brzine. Međutim, isto tako iz rezultata provedenog prometnog vještačenja proizlazi, a što prvostupanjski sud propušta adekvatno cijeniti, da je pri brzini od 106 km/h, u uvjetima noćne vožnje i činjenici da su se uz optuženika u vozilu nalazile još četiri osobe, optuženik mogao savladati blagi lijevi pregledni zavoj pri svim brzinama ne većim od 120 km/h pa da, sukladno tome, brzina kretanja vozila optuženika nije bila neposrednim uzrokom prometne nesreće, već da su to neke neadekvatno i pogrešno poduzete radnje optuženika.

 

7.8. Osim toga, nije sporno da je optuženik upravljao vozilom pod utjecajem alkohola pri koncentraciji od 0,93 g/kg, koju činjenicu ni optuženik ne dovodi u pitanje, međutim, ne može se prihvatiti, barem za sada, zaključak prvostupanjskog suda, na što s pravom ukazuje optuženik u žalbi, da je zbog te koncentracije alkohola u krvi bio nesposoban za sigurno upravljanje vozilom, a to da je imalo za posljedicu predmetnu prometnu nesreću oblikom krivnje koji se naziva neizravna namjera. Naime, prvostupanjski sud, i prema mišljenju ovoga suda, nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da, prema toksikološkom nalazu i mišljenju, koncentracija alkohola u krvi optuženika od 0,93 g/kg odgovara običnom pripitom stanju i da pri toj koncentraciji alkohola vozač nije bio apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje vozilom. Ranije utvrđenje vještaka o apsolutnoj nesposobnosti optuženika za sigurnu vožnju pri tako utvrđenoj koncentraciji alkohola u krvi optuženika, na koju okolnost s pravom upire žalitelj, bilo je zasnovano na kumuliranju utvrđenog stupnja alkoholiziranosti s umorom, koji pojam je bio sadržan u činjeničnom opisu optužnice prije nego što je državno odvjetništvo taj pojam izmijenjenom optužnicom od 8. srpnja 2019. ispustilo iz činjeničnog opisa, pri čemu je vještak tada zaključio da bi se kumulacijom ta dva parametra vozač ponašao ekvivalentno vozaču koji ima u krvi koncentraciju alkohola od 1,73 g/kg, a to prvostupanjski sud uopće ne cijeni.

 

7.9. Stoga je prvostupanjski sud iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da je optuženik, postupajući suprotno odredbi članka 51. stavka 1. i članka 199. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08. i 48/10. – dalje: ZOSPC), u svom ponašanju kritične zgode ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. KZ/97., na način kako mu je to stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom.

 

8. Slijedom iznijetoga, trebalo je pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, na temelju odredbe članka 483. stavka 1. ZKP/08-19, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni postala bespredmetna.

 

9. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve ranije izvedene dokaze, a po potrebi i nove, a potom pažljivo i savjesno analizirati i ocijeniti svaki izvedeni dokaz i obranu optuženika, kako zasebno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, uzimajući u obzir argumentaciju ove drugostupanjske odluke. Pri tome treba, uz prosudbu ostvarenja objektivne komponente terećenog kaznenog djela, posebnu pažnju posvetiti ocjeni svih onih okolnosti odlučnih za ostvarenje subjektivnog elementa kaznenog djela, odnosno oblika krivnje na strani optuženika, vodeći računa o svim onim odlučnim okolnostima pod kojima se predmetna prometna nesreća dogodila. Nakon toga će prvostupanjski sud donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku, koju će valjano obrazložiti u smislu odredbe članka 459. ZKP/08-19.

 

10. Slijedom iznijetoga, riješeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 7. rujna 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.