Republika Hrvatska Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u
parničnom predmetu tužiteljice D. F., OIB: …, iz I. …,
zastupane po pun. Ž. P., odvj. iz Z., protiv tuženika bolnice Dr.
T. B., OIB: …, K., Ž. S. …, zastupane po
odvjetnicima iz O. d. J. i p. iz Z., radi isplate razlike
plaće, temeljem prijedloga više sudske savjetnice Marine Rengel Brlečić, nakon
zaključene javne i glavne rasprave dana 22. srpnja 2021., u prisutnosti zamjenika
punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te odluke objavljene dana 3. rujna

2021.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku bolnici Dr. T. B., OIB: ….K., Ž. S. … da isplati tužiteljici D. F., OIB: …,
iz I. …,, iznos od bruto 3.341,68 kuna (slovima: tritisućetristočetrdesetjednu
kunu i šezdesetosam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama, osim kamate koja se
odnosi na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u
dosuđenom bruto iznosu, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope HNB-a na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznose

- od 272,67 kn od 16. veljače 2016. - od 246,32 kn od 16. ožujka 2016. - od 255,61 kn od 16. travnja 2016. - od 252,46 kn od 16. svibnja 2016. - od 265,75 kn od 16. lipnja 2016.

- od 245,39 kn od 16. srpnja 2016.

- od 237,11 kn od 16. kolovoza 2016. - od 240,24 kn od 16. rujna 2016.

- od 252,78 kn od 16. listopada 2016. - od 246,85 kn od 16. studenog 2016. - od 259,98 kn od 16. prosinca 2016.

- od 273,84 kn od 16. siječnja 2017. - od 292,68 kn od 16. veljače 2017.

pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

2

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na
dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak ovog
postupka u iznosu od 1.075,00 kuna (slovima: tisućusedamdesetpet kuna) uvećan za
zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude odnosno dana 3. rujna

2021. do isplate, u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne
kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužba tužiteljice od 10. veljače 2021. povučena za bruto iznos od 251,55 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 16. siječnja 2016. do isplate.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica kao zaposlenica podnijela je tužbu radi isplate razlike u plaći protiv
tuženika kao svojeg poslodavca. U tužbi navodi da je zaposlenica tuženika te da se
na radni odnos primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09),
odredbe Kolektivnog ugovora za javne službe, kao i sporazum o plaći koji su sklopili
nadležni sindikat i Vlada RH.

1.2. Nadalje, da je 23.11.2006. godine između Vlade RH i sindikata javnih službi
sklopljen sporazum o osnovici za plaće u javnim službama kojim je ugovoreno
povećanje osnovice za izračun plaća za po 6% u 2007., 2008. i 2009. godini, da su
zbog nastupa krize 13.5.2009. ugovorne strane sklopile Dodatak Sporazuma o
osnovici za plaće u javnim službama kojim je osnovica privremeno zamrznuta na
razini iz 2008. godine i iznosila 5.108,84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih
6% iz 2009. godine sporazumno odgođeno u sukladno čl. III. Dodatka Sporazuma.

1.3. Dana 26.10.2011. godine sklopljene su nove Izmjene i dopune Dodatka
Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama koje su usvojene i u obliku
arbitražne odluke od 7.12.2011. te da navedene izmjene i dopune dodatka
sporazuma od 26.10.2011. predstavljaju kolektivni ugovor koji se ima primjenjivati do

26.1.2017. kada prestaje njegovo postojanje.

1.4. Odredba čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26.11.2011. glasi:
„Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kn bruto za
mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na
poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečja BDP-a za dva
tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva
ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta
međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se
iza toga do prve slijedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.„

1.5. Dana 28.8.2015. godine Državni zavod za statistiku (DZS) objavio je prvu
procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. iz koje proizlazi da je BDP
realno veći za 1,2% u drugom tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014.

3

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

godine, dok je dana 27.11.2015. godine DZS objavio prvu procjenu tromjesečnog
BDP-a za treće tromjesečje 2015. iz koje proizlazi da je BDP realno veći za 2,8% u
trećem tromjesečju 2015. godine u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine iz čega
proizlazi da je aritmetička sredina navedenih dviju stopa rasta BDP prosječno veća
od 2%. I u četvrtom tromjesečju 2015. godine BDP je porastao za 1,9% u odnosu na
isto tromjesečje 2014. godine. Iz revidiranih podataka proizlazi da su ostvareni uvjeti
za povećanje osnovice kako je pro propisano u čl. III. Izmjena Dodatka sporazuma
od 26.11.2011. te da je poslodavac od mjeseca prosinca 2015. godine pa nadalje bio
dužan obračunavati plaću tužiteljice primjenom osnovce od 5.415,37 kuna.

1.6. Međutim, tuženik nije postupio sukladno navedenim sporazumima već je za
utuženi period primjenjivao manju osnovicu tj. 5.108,84 kuna uslijed čega je tužiteljici
isplaćena manja plaća od pripadajuće koju razliku potražuje ovom tužbom. O visini
osnovice svoj stav iznio je i Vrhovni sud RH u presudi Rev-1111/2020 od 1.12.2020.,
slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tuženik dužan isplatiti uskraćene dijelove
plaće uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate kako to proizlazi iz
tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se predmetnoj tužbi u cijelosti protivi te
osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Također ističe prigovor
zastare u odnosu na plaću za prosinac 2015. godine koja je dospjela 15. siječnja

2016. godine, te dostavlja svoj izračun razlike plaće za utuženo razdoblje.

2.2. Tuženik nadalje ističe se kako tužitelj ničime nije dokazao da tuženik predstavlja
javnu službu, u smislu članka 2. Zakona o javnim službama (Narodne novine 27/01,
39/09) slijedom čega se ističe prigovor pasivne legitimacije. Poziva se na odredbu čl.
461a. stavak 2. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da su u postupku u
sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na
tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze
potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, pa je tužitelj već u tužbi trebao i morao
dostaviti sve dokaze i iznijeti sve činjenice kojima se potvrđuje i utvrđuje da tuženik
predstavlja javnu službu, a što tužitelj nije učinio, što znači da predmetnu tužbu i
tužbeni zahtjev treba odbiti.

2.3. Nadalje, tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva, a koja se temelji na
odredbi čl. III. Izmjena i dopuna dodatka sporazuma o osnovici za plaće u javnim
službama od 26. listopada 2011.g. Tuženik prvenstveno osporava valjanost Izmjena i
dopuna sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama, a obzirom isti nije
potpisan od strane svih potpisnica prvotnog Sporazuma o osnovici za plaće u javnim
službama. Dakle, nisu svi potpisnici Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i
Dodatka sporazumu o osnovici plaće u javnim službama prihvatili, sudjelovali u
izmjenama i dopunama te sklopili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici
plaće u javnim službama od dana 26.10.2011., a što znači Izmjene i dopune Dodatka
Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. nisu pravno
valjane, što se odnosi i na kolektivni ugovor.

2.4. Smatra da su pravno nevaljane, ništetne i nepostojeće Izmjene i dopune
Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. godine te
ne postoji nikakva utuživa obveza pa niti ona uvećanja iznos osnovice za plaće u

4

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

javnim službama kao niti drugih usklađivanja plaća iz Izmjene i dopune dodatka
Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011.

2.5. Ujedno, tuženik osporava i Arbitražnu odluku od 7.12.2011. budući da je ista
pravno nevaljana obzirom da u njoj nije sudjelovao niti je na njeno provođenje pristao
ili ovlastio Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što ukazuje na
činjenicu da se njome ne može identitet stranaka izmjena i dopuna ugovora
nadomjestiti nikakvom arbitražnom odlukom, a osobito ne onom na koju ne pristaju
sve strane u nekom sporu, a koji Sindikat nije potpisao ni sklopio Izmjene i dopune
Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26.10.2011. (isti je
potpisan od strane sedam potpisnika dok je prethodni Sporazum o osnovici plaće u
javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisan
od strane osam potpisnika).

2.6. U odnosu na pravnu narav, a podredno i na pravnu valjanost Sporazuma o
osnovici plaće u javnim službama od 23.11.2006., Dodatka Sporazumu o osnovici
plaće u javnim službama od 13.5.2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o
osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. godine tuženik ističe da isti
nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor.

2.7. Gore navedeno prije svega jer sklapanju kolektivnog ugovora i svih njegovih
naknadnih dodataka te izmjena i dopuna nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u
smislu Zakona o radu, ovo zbog toga što poslodavac o sklapanju kolektivnog
ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika
sindikata – nego sam sa predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s
područja za koje se kolektivni ugovor sklapa – te da ti predstavnici sindikata nisu
imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom
Gospodarsko-socijalnog vijeća, a što je protivno pravnom uređenju Odbora sindikata
za kolektivne pregovore iz odredbi članka 186. Zakona o radu, odnosno odredbi
članka 254. Zakona o radu. Dakle, radi se o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi
predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao
ugovor radnog prava odnosno je kao potonji ništetan. Kako se i zbog pravnog
propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, što
sporazume kao kolektivni ugovor čini ništetnim, a i prema pravnom statusu i
kvalifikaciji iz Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim
službama iz 2010. i 2012. godine ne bi moglo raditi o kolektivnim ugovorima, to tada
ne bi postojala subjektivno utuživa obveza uvećanja/podizanja iznosa osnovice za
plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz navedenog razloga.

2.8. Slijedom toga tuženik smatra da se tužitelj ne bi mogao pojavljivati kao aktivno
legitimiran potraživati prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od

23.11.2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od

13.5.2009. godine i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim
službama od dana 26.10.2011. godine u ovom sudskom postupku. Niti u pogledu
sadržaja Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23.11.2006. godine,
Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13.5.2009. godine i
Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana

26.10.2011. godine ne može govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti sadržajno
ne utvrđuju konkretna prava zaposlenika koja bi se izravno i neposredno, samo
pozivom na iste, mogla primijeniti.

5

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

2.9. Vezano uz impliciranje da su ispunjeni uvjeti za povećanje osnovice iz čl. 3.
Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od

26.10.2011. godine, a na čemu tužitelj zasniva svoj stav kako osnovica za obračun
plaća u javnim službama u utuženom razdoblju iznosi 5.415,37 bruto, a ne 5.108,84
bruto, temeljem čega i postavlja svoj tužbeni zahtjev, tuženik isto osporava u cijelosti.
Plaće se u javnim službama uređuju prvenstveno zakonom o plaćama u javnim
službama (NN 27/01 i 39/09) te Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (NN
39/09 i 124/09). Prema odredbi članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću
službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog
mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće,
uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema odredbi članka 5.
Zakona o plaćama u javnim službama polazište za utvrđivanje osnovice za izračun
plaće su: prijedlog proračuna za sljedeću godinu, sporazum o politici plaća i
prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u Republici Hrvatskoj u
prethodnoj godini, koju utvrđuje Državni zavod za statistiku i objavljuje u »Narodnim
novinama«.

2.10. Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, odredbama članka 2. uređeno je
kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom
zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako
kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske
za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje V1ada Republike
Hrvatske posebnom odlukom. Također, prema prijelaznim i završnim odredbama
Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaća u javnim službama, do utvrđivanja
nove osnovice plaće u javnim službama na temelju čl. 2. Zakona o osnovici plaće u
javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena
dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između
Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnim službi dana 13.5.2009. godine.
Navedeno uređenje plaće i osnovice plaće u javnim službama uređuju se zakonom o
plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama
predstavlja strogo i apsolutno zakonsko uređenje od kojeg otklon voljom stranaka
nije moguć.

2.11. Neosporno je da Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj dana

29.12.2016. godine donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim
službama kojom je ista utvrđena u visini od 5.211,02 kn bruto te se primjenjuje od

1.1.2017. godine, počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je
isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine. Prethodno tuženik smatra da nije bilo
drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i
sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama,
odnosno, podredno drugačije odluke vlade te se primjenjivala osnovica plaće u
javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim
službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi
dana 13.5.2009. godine.

2.12. Tuženik stoga smatra da Sporazum, izmjene i dodaci Sporazumu nisu
kolektivni ugovor u smislu čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama i nisu
kolektivni ugovor u smislu Zakona o radu te sve do donošenja Odluke o visini
osnovice za obračun plaće u javnim službama od 29.12.2016. godine , s primjenom
od dana 1.1.2017. godine, počevši sa plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je

6

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine, u primjeni je bila osnovica za obračun
plaće u javnim službama u visini od 5.108,84 kuna bruto, prema Dodatku Sporazuma
o osnovici plaće u javnim službama od 13.5.2009. godine.

2.13. Tuženik smatra da je došlo do odgode usklađivanja za onaj broj razdoblja
„pada realnog tromjesečnog BDP-a (tzv. negativni rast) u odnosu na trenutak utvrđen
člankom 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim
službama od dana 26.10.2011. godine kao trenutak primjene - „poboljšanja stanja
odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja
uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto
(mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg realnog
tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)".

2.14. Pošto je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici
plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. godine, prema dostupnim podacima
Državnog zavoda za statistiku, BDP Republike Hrvatske promatran na tromjesečnoj
razini - „realni tromjesečni BDP" - u odnosu na isto tromjesečje prethodne godine,
zabilježio dvanaest uzastopnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši
od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim tromjesečjem 2014.
godine, to iz gore navedenog, imajući u vidu podatke Državnog zavoda za statistiku o
„padu realnog tromjesečnog BDP-a" (tzv. negativni rast) nesporno proizlazi da se
usklađivanje prema člancima 3. do 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o
osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. godine treba odgoditi za
dvanaest uzastopnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016. godine pa nadalje.

2.15. Stoga je stav tuženika kako okolnosti za povećanje osnovice plaća u javnim
službama u iznosu i na način kako to navodi tužitelj nisu nastupile. Kako Izmjene i
dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana
26.10.2011. godine imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je
isteklo dana 25.10.2016. godine, implicira kako do usklađivanja osnovice plaće u
javnim službama temeljem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u
javnim službama od dana 26.10.2011. godine ne bi došlo u razdoblju važenja i
primjene istih.

2.16. U odnosu na ispunjenje uvjeta iz članka 4. Izmjena i dopuna Dodatka
Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. godine tuženik
sve te navode osporava. Pravna nevaljanost Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu
o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011. godine općenito navodi i na
neprimjenjivost članka 4. S obzirom na gore navedeno odgoda usklađivanja za
dužinu trajanja uzastopnih razdoblja „pada realnog tromjesečnog BDP-a (tzv.
negativni rast) odgađa i primjenu članka 4. za vrijeme cijelog trajanja do Izmjena i
dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana

26.10.2011. godine.

2.17. Tuženik nastavno ističe da on kao poslodavac tužiteljice ni na koji način nema
utjecaj na mijenjanje obračuna plaća svojih zaposlenika, odnosno radnika jer se
obračun plaća provodi u COP-u (centralnom obračunu plaća) na nivou Republike
Hrvatske za sve zaposlenike tuženika. Slijedom toga, tuženiku nikako nije bilo
moguće napraviti bilo kakve izmjene obračuna plaća za svoje zaposlenike čak i da su
one opravdane i pravno valjane jer promjene u COP-u (centralnom obračunu plaća)

7

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

ne izvršava poslodavac, ovdje tuženik. Ujedno ističe kako su sindikati javnih službi,
ukoliko to smatraju osnovanim, ovlašteni pokrenuti postupak s Republikom
Hrvatskom odnosno Vladom RH radi donošenja odluke postoji li pravo za obračun
plaće u javnim službama u visini od 5.415,37 kn na temelju akata na koje se tužitelj
poziva, a tek naknadno bi eventualno od poslodavca bio ovlašten potraživati isplatu
potencijalne plaće. Slijedom svega navedenog, ponovno ističe se prigovor
promašene pasivne legitimacije.

3.1. Tijekom postupka tužiteljica navodi kako je iz izvatka iz sudskog registra
Trgovačkog suda u Bjelovaru jasno vidljivo da je pravni oblik tuženika ustanova, te da
je osnovan od strane Županije Koprivničko-križevačke. Sukladno odredbi čl. 2.
Zakona o plaćama u javnim službama, javne službe su javne ustanove i druge
pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, a
sukladno odredbi čl. 7. Zakona o ustanovama javnu ustanovu može osnovati i
jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u okviru svog samoupravnog
djelokruga, a što je u konkretnom slučaju i tuženik. Prema tome, nesporno je da
tuženik uistinu predstavlja javnu službu.

3.2. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, tužiteljica ističe kako
sukladno odredbi čl. 7. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, dalje: ZR), poslodavac je
obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a
radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom
rada, osobno obavljati preuzeti posao. Sukladno odredbi čl. 90 st. 1 ZR-a poslodavac
je dužan obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. COP sustav koji se vodi
pri Financijskoj agenciji predstavlja jedinstveni poslovno-informatički sustav za
podršku u poslovnim procesima javnog sektora. Ono nema svoju volju, nije fizička niti
pravna osoba te sukladno odredbama čl. 77. Zakona o parničnom postupku ne
može biti stranka u postupku. Poslodavac, ovdje tuženik, je taj koji je dužan radniku
obračunati i isplatiti plaću i koji odgovara ako dođe do propusta prilikom istoga.
Obzirom da je poslodavac prilikom unosa podatka u COP sustav propustio pravilno
unijeti i obračunati osnovicu za obračun plaće, tužiteljica je bila primorana svoja
prava ostvarivati sudskim putem.

4. U svrhu dokaza sud je pročitao razliku za isplatu bruto plaće (list 5), IP obrazac
(list 6-7), Isplatnu listu (list 8-9) Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž-
5/2005-2 od 27. travnja 2005. (list 22-25), Presudu Vrhovnog suda Republike
Hrvatske broj Revr-409/2009-2 od 17. ožujka 2010. (list 26-28), Godišnji bruto
domaći proizvod za 2011., 2012., 2013., i 2014. godinu (list 29-54), Priopćenje
Državnog zavoda za statistiku za drugo i treće tromjesečje 2015.(list 59-64),
Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (list 65-67), Dodatak Sporazumu o
osnovici za plaće u javnim službama (list 68-72) Izmjene i dopune Dodatka
sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (list 73-80), Arbitražnu odluku (list
81-88), Vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za
plaće u javnim službama (list 89-92), izvršen je uvid u sudski registar putem službene
stranice Ministarstva pravosuđa i uprave.

5. Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno
proizlazi kako je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, kako je on postavljen nakon
djelomičnog povlačenja tužbe kojim je tužiteljica uvažila prigovor zastare tuženika.

8

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

6.1. U ovom postupku je utvrđeno da su Vlada RH i Sindikati javnih službi, i to
Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama
Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u
djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi
Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-
medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23.11.2006.
Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili
da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u

2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja
svake godine.

6.2. Također je utvrđeno da su Vlada RH i navedeni sindikati javnih službi zaključili

13.05.2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem
kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanje osnovice za izračun plaća iz 2008. u
visini od 5.108,84 kn bruto s time da su u članku III. utvrdili način povrata osnovice, i
to na način da se osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od

5.415,37 kuna nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu
na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za
dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto
razdoblje prethodne godine. U članku IV. su odredili i način usklađivanja pariteta
između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama
(koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj.
Utvrđeno je da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi zaključili 26.10.2011. Izmjene i
dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s time da te
izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi
Hrvatske, iako su po predstavnicima tog Sindikata parafirane, a kojim Izmjenama je
promijenjen članak III. Dodatka te članak IV. koji su se odnosili na način povrata
osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i članak VII. u kojem su
utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena i
dopuna i to na način da se određuje da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP
zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u članku III.-V. ovih Izmjena i
dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog
tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Također
je utvrđeno da je 07.12.2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o
arbitraži donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna
Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je to prethodno opisano. Utvrđeno je
da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene
i dopune od 26.10.2011. donijeli 28.12.2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i
dopuna o osnovici za plaće za javne službe, a to u odnosu na članak IV. u vezi s
člankom VII. Dodatka Sporazumu. Utvrdili su da je negativni rast BDP-a prema
službenim podacima DZS-a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do
zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno. Utvrdili su također
da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem
tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, s time
da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a
objavljen 04.12.2015. Utvrđeno je i da je Vlada RH 29.12.2016. donijela Odluku o
visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s
primjenom od 01.01.2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti
isplaćena za mjesec veljaču 2017.

9

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

7. Sporno je je li tuženik tužiteljici trebao u predmetnom razdoblju plaću obračunati i
isplatiti po osnovici od 5.415,37 kuna, temeljem odredbe članka III. Izmjena i dopuna
Dodatka Sporazumu, odnosno sporna je sama pravna valjanost navedenih Izmjena i
dopuna Dodatka Sporazuma, te podredno, jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu te
odredbe, u slučaju da je valjana ili je pak ista odgođena te i prestala važiti budući je
primjena Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu istekla 26.01.2017.

8.1. U odnosu na prigovor pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženik u odgovoru na
tužbu navodeći kako tužiteljica nije dokazala da tuženik predstavlja javnu službu, stav
je suda kako je u pravu tužiteljica kada navodi da tuženik doista predstavlja javnu
službu. Naime, u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim javnim službama (NN
27/01, 39/09) Zakona o plaćama u javnim službama, javne službe su javne ustanove
i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom
proračunu, a sukladno odredbi čl. 7. Zakona o ustanovama javnu ustanovu može
osnovati i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u okviru svog
samoupravnog djelokruga, a što je u konkretnom slučaju i tuženik. Prema tome, sud
smatra da je općepoznata činjenica da tuženik predstavlja javnu službu.

8.2. Također, sukladno odredbi čl. 7. Zakona o radu (dalje: ZR), poslodavac je
obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a
radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom
rada, osobno obavljati preuzeti posao. Sukladno odredbi čl. 90 st. 1 ZR-a poslodavac
je dužan obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu.

8.3. Stoga niti prigovor tuženika da nije imao mogućnosti mijenjati obračun plaće
svojih zaposlenika jer se isti vode u COP-u (centralnom obračunu plaća) nije
osnovan, jer je tužiteljica u ugovornom odnosu sa tuženikom temeljem Ugovora o
radu, te tuženikov način obračuna plaće njegovih zaposlenika nema utjecaja na
njegovu obvezu da tužiteljici obračuna plaću sukladno gore citiranim odredbama
Zakona o radu. Temeljem svega prethodno navedenog, sud zaključuje kako prigovor
pasivne legitimacije koju je istaknuo tuženik nije osnovan.

9.1. Tuženik prigovara ništetnosti i nevaljanosti Izmjena iz 2011., pa i kasnije iz
Arbitražne odluke, no sud smatra da su ovakvi prigovori tuženika neosnovani u
cijelosti. Nesporno je da Izmjene nisu potpisane od strane jednog od Sindikata, a radi
se o Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, koji je potpisao
Sporazum o osnovici plaće iz 2006. pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. Međutim,
sud smatra da to ne utječe na ništenost i nevaljanost navedenih Izmjena jer bi
Sindikat trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik
u ovom postupku nije dokazao da bi navedeni Sindikat bio isključen iz pregovaranja,
već je nedvojbeno da taj Sindikat nije potpisao navedene Izmjene. Stoga sud smatra
da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama
zakonite, te pravno valjane stoga i proizvode određene pravne učinke. Takvo
stajalište proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda RH (Revr-408/12-2 od 03.04.2017.,
Revr 847/10-2 od 07.12.2011., te odluke Revr 1797/09-2 od 07.02.2012., te Gž-
13/02), te odluke Ustavnog suda RH broj U-III/3535/2013 od 05.03.2015. Osim toga,
navedene Izmjene i dopune unesene su i u Temeljni Kolektivni ugovor za službenike
i namještenike u javnim službama (dalje: TKU) od 12.12.2012. - članak 51. stavak 4.
(NN broj 141/12), a koji Kolektivni ugovor je uredno potpisan između ostalih i po

10

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da
je i taj Sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga po mišljenju
ovog suda navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće su u
svakom slučaju postale i dio Kolektivnog ugovora, te su sadržaj u cijelosti prihvatili
svi Sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i
potpisali.

9.2. Nadalje, prigovori tuženika da su plaće zaposlenih u javnim službama regulirane
Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01 i 39/09), su neosnovane jer
prema odredbi članka 192. Zakona o radu (NN 93/14) kolektivnim ugovorom se
uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i
pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnoga odnosa,
pitanja osiguranja, te druga pitanja iz radnoga odnos ili u vezi s radnim odnosom, a
plaće su svakako važan dio radnoga odnosa, te se dakle upravo u članku 51.
TKU/12 uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama. Stoga sud smatra
kako su Sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i
dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih s Vladom RH,
koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojim se odlučivalo i o plaćama, tj.
osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune
inače su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz članka XI. navedenih
Izmjena, što znači da bi iste istekle s danom 25.10.2016., ali sukladno odredbi iz
članka 199. stavak 1. Zakona o radu na njih se primjenjuju pravila o produženoj
primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka
na koji su bile zaključene. Prema tome, rok je važenja navedenih Izmjena istekao s
danom 26.01.2017.

9.3. Prema tome, ovaj sud smatra da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od

26.10.2011. predstavljaju Kolektivni ugovor sklopljen sukladno citiranoj odredbi
članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, temeljem kojeg se osnovica
plaće u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom između Vlade RH i
Sindikata javnih službi, kao i odredbe članka 51. stavak 4. TKU-a za službenike i
namještenike u javnim službama (NN 115/10), a kojim je bila utvrđena primjena
Dodatka Sporazumu, kao i svih njegovih Izmjena i dopuna, na pitanje visine plaće u
javnim službama te odredbe članka 51. stavak 4. TKU-a za službenike i namještenike
u javnim službama (NN 141/12), a kojim je utvrđena primjena Dodatka Sporazumu,
kao i svih njegovih Izmjena i dopuna na pitanje visine plaće u javnim službama.
Pritom je odredbom članka 51. stavak 4. citiranog TKU-a (NN 115/10) bilo propisano
da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu od 13.05.2009.
kao i sve njegove Izmjene i dopune ili novi Sporazumi koji se na njega nastavljaju ili
iz njega proizlaze, kao i Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od

25.11.2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim
tim dokumentima. Pritom je slično navedenom bilo propisano i u odredbi članka 51.
stavak 4. citiranog TKU-a (NN 141/12).

9.4. Zbog naprijed navedenog, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od

26.10.2011., a na koje se poziva tužiteljica u svezi svog zahtjeva za isplatu razlike
plaće, predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor. Sud pritom dodaje da sve
navedeno proizlazi i iz činjenice da su Vlada RH i Sindikati javnih službi 28.12.2012.
prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja
primjene članka IV. stavak 5., a u svezi s člankom VII. stavak 1. Izmjena Dodatka

11

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

Sporazumu. Stoga su uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe članka III.
citiranih Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015. s početkom primjene od
prosinca 2015., a što proizlazi i iz sadržaja već citirane odredbe članka III. Izmjena i
dopuna Dodatka Sporazumu od 26.10.2011.

9.5. Iz priopćenja za javnost i priložene dokumentacije Državnog zavoda za statistiku
proizlazi da je 28.08.2015. objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo
tromjesečje 2015., a u kojoj procjeni se ističe da prva procjena pokazuje da je
tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. realno veći za 1,2% u odnosu na isto
tromjesečje u 2014. Nadalje, DZS je 27.11.2015. objavio prvu procjenu tromjesečnog
BDP-a za treće tromjesečje 2015. u kojoj se navodi da prva procjena pokazuje da je
tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. realno veći za 2,8% u odnosu na isto
tromjesečje 2014. Iz navedenog proizlazi da je aritmetička sredina navedenih stopa
rasta BDP-a 2% pa je stoga krajem studenog 2015. bio ispunjen uvjet iz članka III.
Izmjena i dopuna za mjesec u kojem službeni pokazatelji DZS ukazuju na
poboljšanje stanja, odnosno na rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za
dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno
dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta
međugodišnjeg tromjesečnog BDO-a dva uzastopna tromjesečja) te će se
primjenjivati iza toga do prve sljedeće promjene prema Izmjenama i dopunama, jer je
ovim Izmjenama i dopunama ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava za
mjesec u kojem službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno na
rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u
odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno
aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a
dva uzastopna tromjesečja) da će se primjenjivati iza toga do prve sljedeće promjene
prema Izmjenama i dopunama u sljedećem mjesecu, pa se u smislu prije navedenog
osnovica plaće u prosincu 2015. povećavala na iznos od 5.415,37 kn.

9.6. U odnosu na područje primjene Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o
osnovici za plaće u javni službama sklopljenog 26.10.2011. te Arbitražne odluke od

07.12.2011. treba navesti da u predmetnom postupku nije bilo sporno da je tužiteljica
u cijelom spornom razdoblju bila u radnom odnosu kod tuženika koji po ocjeni suda
predstavlja javnu ustanovu. Nadalje, stav je suda da isplata plaće u skladu s
povećanom osnovicom predstavlja individualno pravo tužiteljice prema tuženiku kao
njezinom poslodavcu, a temeljem važećeg ugovora o radu, pri čemu navedeno pravo
iz radnog odnosa tužitelji mogu ostvarivati prema osnivaču ili prema tuženiku kao
svom poslodavcu.

9.7. Sud je mišljenja da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 194.
stavak 1. ZR-a (NN 93/14) prema kojoj kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su
ga sklopile, kao i sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su
naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. Osim toga,
ukazuje se i na potrebu primjene odredbe članka 196. stavak 1. ZR-a prema kojoj su
stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne u dobroj vjeri
ispunjavati njegove odredbe.

9.8. Budući da je sud zauzeo stajalište da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu
od 26.10.2011. pravno valjani, stav je suda da su ispunjeni uvjeti za primjenu
odredbe članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26.10.2011.

12

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

Pri tome se u toj odredbi navodi da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi
negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-IV. navedenih Izmjena i
dopuna, da se uskladba tada odgađa za onoliko tromjesečja koliko je trajao pad
realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Valja
navesti da iz citiranih podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a u navedenim
razdobljima i koje je objavio DZS proizlazi da od četvrtog kvartala 2014. pa nadalje
nije bilo negativnog rasta BDP-a, već je upravo protivno tome, vidljivo da je BDP
stalno rastao. Pri tom se odredba članka VII. stavak 1. citiranih Izmjena i dopuna
Dodatka Sporazumu od 26.10.2011. ne odnosi na povrat osnovice iz članka III., već
isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Pri
tome ovaj sud smatra da je intencija Vlade RH bila povrat osnovice na razinu iz

2009., i to na iznos od 5.415,37 kn. Osim toga, odgoda uskladbe dvanaest
neprekidnih kvartala iskorištena je kroz odredbu članka IV. stavak 5. Izmjena
Dodatka Sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28.12.2012., obzirom
je odredbom članka IV. stavak 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu bilo
ugovoreno da ako se do 31.12.2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. da će tada
Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 01.04.2013. pa
nadalje. Obzirom na sve naprijed navedeno, proizlazi da je tuženik, i to od siječnja

2016. pa nadalje, bio obvezan tužiteljici obračunavati i isplaćivati plaću po osnovici
propisanoj Izmjenom i dopunom Dodatka Sporazumu od 26.10.2011., odnosno
proizlazi da je potraživanje tužiteljice osnovano.

9.9. U odnosu na ispunjenje uvjeta za povišenje osnovice valja navesti da je iz
pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH vidljivo da je tromjesečni BDP u
drugom tromjesečju 2015. realno bio veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje

2014., a da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u
odnosu na isto tromjesečje 2014. Iz navedenog je razvidno da je za dva tromjesečja
uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine došlo do rasta
međugodišnjeg realnog tromjesečja prosječeno 2% (mjereno aritmetičkom sredinom
dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna
tromjesečja - 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%), slijedom čega proizlazi da su krajem
studenog 2015. ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu
za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn bruto.

9.10. Sud stoga smatra da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti razliku plaće prema
navedenoj osnovici od 5.415,37 kn temeljem odredbe članka III. Izmjena i dopuna
Dodatka Sporazumu sklopljenom 26.10.2011. i temeljem Arbitražne odluke od

07.12.2011. proizlazi iz članka 8. stavak 1. ZR-a (NN 93/14) kojim je propisano da su
se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih
zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom RH i
objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

10. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva, odnosno izračun razlike bruto plaće, dakle
bruto plaće koja je tužiteljici obračunavana i isplaćivana i bruto plaće primjenom
osnovice od 5.415,37 kn bruto koja proizlazi iz Izmjena Dodatka Sporazumu od

26.10.2011. jer tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava visinu tužbenog zahtjeva
preko iznosa od 3.593,23 kune, dok je na pripremnom ročištu održanom dana

22.7.2021. izričito naveo kao visina potraživanja tužiteljice u iznosu od 3.341,68 kuna
nije sporna, sve uvažavajući djelomično povlačenje tužbe za iznos koji je zastario.

13

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

11.1. Prigovor zastare koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu tužiteljica je
usvojila u odnosu na potraživanje koje se odnosi na prosinac 2015. godine pa je
povukla svoj tužbeni zahtjev za bruto iznos od 251,55 kune sa zakonskim zateznim
kamatama na taj iznos od 16. siječnja 2016. do isplate. Tuženik je na takvo
povlačenje pristao.

11.2. Stoga je sud donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba tužiteljice od 10. veljače

2021. povučena za bruto iznos od 251,55 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na
taj iznos od 16. siječnja 2016. do isplate, sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o
parničnom postupku.

12. Sud je u preostalom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i naložio
tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.341,68 kn bruto na ime razlike neisplaćene bruto
plaće za razdoblje od siječnja 2016. do siječnja 2017. sa zakonskom zateznom
kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa razlike bruto plaće za
prethodni mjesec, a koji se sastoji od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i
prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o
porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13,
125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na
dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12,
79/13, 160/13 i 157/14), pa je presuđeno kao u točki I. izreke presude.

13.1. U skladu s odredbom čl. 25. st. 5. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne
novine", br. 115/16, 106/18 i 121/19 - dalje: Zakon) predujam poreza na dohodak od
nesamostalnog rada po osnovi primitka (plaće) iz članka 21. stavka 1. ovoga Zakona,
ostvarenog u proteklim poreznim razdobljima, a koji se isplaćuje po sudskoj presudi
prema članku 433.a ZPP-a, nagodbi u tijeku sudskog postupka, nagodbi sklopljenoj s
nadležnim državnim odvjetništvom u postupcima za mirno rješenje spora ili nagodbi
sklopljenoj u postupku mirenja u individualnim radnim sporovima prema zakonu kojim
je uređen postupak mirenja, kao i u postupcima pred nadležnim službeničkim
sudovima, obračunava, obustavlja i uplaćuje isplatitelj primitka prema propisima koji
su važili na dan kada je isplata trebala biti obavljena, uz primjenu godišnjeg obračuna
poreza na dohodak od nesamostalnog rada i prireza porezu na dohodak i uz
korištenje podataka dostavljenih od Porezne uprave o iskorištenom iznosu osobnog
odbitka i primijenjenim poreznim stopama na godišnjoj razini, pod uvjetom da utuženi
iznos primitka (plaće), odnosno iznos primitka utvrđen nagodbom sadržava iznos
doprinosa za obvezna osiguranja iz primitka prema posebnim propisima, porez na
dohodak i prirez porezu na dohodak. Ako se isplata provede u ovršnom postupku na
način da je poreznom obvezniku isplaćen ukupan primitak, porezni obveznik obvezan
je uplatiti porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

13.2. Iz naprijed citirane zakonske odredbe vidljivo je da su poslodavac i radnik
kojem je izvršena isplata ukupnog primitka (plaće) po sudskoj presudi, obvezni izvršiti
uplatu poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak bez obveze plaćanja
zakonskih zateznih kamata.

13.3. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine
sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom,
što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i
prireza na dohodak, pa se na te iznos zatezne kamate ne obračunavaju. Stoga je u

14

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

tom dijelu zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata neosnovan pa je valjalo
odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

14.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o
parničnom postupku kojom je određeno da ako su stranke djelomično uspjele u
parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će
od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke
koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih
troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za
svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih
troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna
postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se
prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu
dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

14.2. Tužiteljica je uspjela u parnici sa 93% budući da je povukla tužbu za određeni
iznos glavnice uvažavajući prigovor zastare tuženika. Stoga je tuženik uspio u parnici
sa 7%. Razlika ovih postotaka iznosi 86% pa je to postotak u kojem tuženik treba
nadoknaditi troškove tužiteljici. Tužiteljici se priznaju ukupno zatraženi troškovi koji se
odnose na sastav tužbe od 10.2.2021. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 7.1. Odvjetničke
tarife, u daljnjem tekstu: OT), zastupanje na ročištu dana 22. srpnja 2021. u iznosu
od 500,00 kn (Tbr. 9.1. OT) te PDV na navedene iznose u iznosu od 250,00 kuna,
odnosno sveukupno 1.250,00 kn. Stoga je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi 86%
njenih troškova što iznosi 1.075,00 kuna.

14.3. Tužiteljici se ne priznaje trošak sastava podneska od 19.7.2021. u zatraženom
iznosu od 500,00 kuna. Naime, iz odredbe čl. 155.st.1. ZPP proizlazi da će sud
prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih
troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice pri čemu treba voditi računa i o
pravilima toga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje
podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Polazeći od
smisla ove odredbe, valja u ovom sporu koji se vodi prema odredbama o sporovima
male vrijednosti imati u vidu odredbu čl. 461.a ZPP prema kojoj su stranke dužne
najkasnije u tužbi odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice i dokaze na
kojima temelje svoje zahtjeve odnosno prigovore. Stoga prema citiranim odredbama
podnesak tužiteljice od 19.7.2021., dostavljen i nakon što je tuženik odgovorio na
tužbu, nije bio potreban za vođenje postupka te je pravilnom primjenom
materijalnoga prava valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu ovog parničnoga
troška u iznosu od 500,00 kuna.

15. Temeljem navedenog, riješeno je kao u točki III. izreke ove presude.

Koprivnica, 3. rujna 2021.

Sudac

Darko Magdić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi
pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana
dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

15

Poslovni broj: 16 Pr-500/2021-7

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno
je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga
dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku
o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Ž. P., Z.

2. OD J. i p., Z.

Po pravomoćnosti:

1. Porezna uprava, Područni ured Koprivnica