Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3111/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. R. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenica M. T.-B., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe S. Š. d.o.o., Z., koju zastupa opunomoćenica J. Č.-Ž., odvjetnica u Z., radi formiranja građevne čestice, odlučujući o žalbi tuženika i zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3929/19-12 od 18. travnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2021.
p r e s u d i o j e
I Žalba tuženika se usvaja i poništava se točka IV izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3929/19-12 od 18. travnja 2020.
II Žalba zainteresirane osobe se odbija i potvrđuju točke I, II, III i V presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3929/19-12 od 18. travnja 2020.
III Nalaže se tuženiku i zainteresiranoj osobi da tužitelju solidarno naknade troškove upravnog spora u iznosu od 5.000,00 (pettisuća) kuna u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.
IV Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-350-05/19-08/154, URBROJ: 531-09-2-1-19-2 od 14. listopada 2019. (točka I izreke), poništeno je rješenje Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje, Središnjeg odsjeka za prostorno uređenje, KLASA: UP/I-350-05/18-005/516, URBROJ: 251-13-21-1/024-19-8 od 19. lipnja 2019. (točka II izreke), odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za izdavanje rješenja o utvrđenju građevne čestice nužne za redovnu uporabu postojeće stambeno - poslovne građevine izgrađene na k.č.br. 1836 i 1837, u Z., (točka III izreke), naloženo je tuženiku da u roku od 30 dana od dana zaprimanja prijepisa pravomoćne odluke tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kuna (točka IV izreke) te je odbijen zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora (točka V izreke).
2. Rješenjem tuženika od 14. listopada 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 19. lipnja 2019. kojim je utvrđena građevna čestica postojeće rekonstruirane stambeno-poslovne zgrade izgrađene u Z., koju čine k.č.br. 1836 i dio k.č.br. 1837 k.o. C., sve sukladno izvodu iz katastarskog plana od 20. travnja 2018., izrađenom po ovlaštenom inženjeru geodezije I. J., a koji izvod je sastavni dio tog rješenja te je navedeno kako je za provedbu parcelacije predmetnog zemljišta potrebno izraditi parcelacijski elaborat, ovjeriti ga po nadležnom tijelu te nakon toga ishoditi potvrdu o usklađenosti tog parcelacijskog elaborata s predmetnim rješenjem.
3. Prvostupanjski sud ocijenio je navedena rješenja javnopravnih tijela nezakonitima radi čega ih je poništio na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS).
4. Žalbu je podnio tuženik protiv točke IV presude prvostupanjskog suda (rješenja o troškovima spora) zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je u postupku sudjelovala zainteresirana osoba a pobijanom presudom trošak je pao isključivo na teret tuženika iako je predmetnom presudom, između ostalog, odbijen zahtjev zainteresirane osobe za izdavanje rješenja o utvrđivanju građevne čestice nužne za redovnu uporabu postojeće stambeno-poslovne građevine izgrađene na k.č.br. 1836 i 1837, Z.. Stoga navedenu odluku o troškovima upravnog spora smatra nepravilnom te se poziva na presude ovog Suda poslovni broj: Usž-4168/18-2 od 4. travnja 2019., Usž-1292/19-2 od 24. listopada 2019., Usž-2862/18-3 od 23. listopada 2019., Usž-3759/19-2 od 23. siječnja 2020. i Usž-3221/18-2 od 3. srpnja 2019. Također, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužitelj ima pravo na trošak zastupanja na ročištu održanom 11. ožujka 2020. jer predmetni trošak nije opravdan. Naime, zastupanje tužitelja svelo se na prisutnost opunomoćenika koja nije bila nužna i ponavljanje navoda iz tužbe, nisu izneseni novi navodi, a osim toga tužitelj je u smislu odredbe članka 34. stavka 1. ZUS-a bio dužan iznijeti sve odlučne činjenice već u tužbi. Zbog navedene odredbe, kao i članka 79. stavka 1. i članka 36. stavka 1. navedenog Zakona, prvostupanjski sud je dužan voditi računa o načelu učinkovitosti, te odrediti da troškovi upravnog spora padnu na teret stranke koja ih je uzrokovala svojim radnjama, odnosno koja ih je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio, bez obzira na ishod upravnog spora. U prilog svojim tvrdnjama poziva se na presudu ovog Suda poslovni broj: Usž-2494/18-2 od 12. rujna 2019. Nadalje, ukazuje na različitu praksu u odnosu na rok izvršenja plaćanja troškova postupka (od 15 do 60 dana) te navodi da je rok određen pobijanom odlukom prekratak u smislu članka 81. ZUS-a. Slijedom navedenog, predlaže ovom Sudu poništiti odnosno preinačiti pobijano rješenje.
5. Žalbu je podnijela i zainteresirana osoba protiv presude prvostupanjskog suda zbog svih razloga navedenih u članku 66. ZUS-a. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud pobijanu odluku temelji na pravnom stavu da je za formiranje građevne čestice potrebna suglasnost vlasnika nekretnine, odnosno svih suvlasnika. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe članaka 157. – 159. Zakona o prostornom uređenju u kojima se ne nalazi ovlaštenje za formiranje građevinske čestice bez suglasnosti vlasnika, odnosno svih suvlasnika. Takav stav suda je pogrešan jer se u navedenim odredbama ne nalazi niti zabrana formiranja građevne čestice bez suglasnosti vlasnika, odnosno svih suvlasnika. Naime, Zakonom o prostornom uređenju, koji se kao lex specialis primjenjuje u ovom sporu ne uređuju se imovinsko - pravni odnosi suvlasnika nekretnina, odnosno ne uređuje se pitanje vlasništva, već je predmet tog Zakona uređenje sustava prostornog uređenja, uređenje građevinskog zemljišta, imovinski instituti uređenja građevinskog zemljišta i nadzor. Stoga je neprihvatljiv pravni stav prvostupanjskog suda da se formiranjem građevinske čestice rješavaju imovinsko - pravni, odnosno vlasničko - pravni odnosi, te da rješenje o izvedenom stanju ima pravne učinke na pravo vlasništva. Nadalje, zainteresirana osoba smatra pogrešno primijenjenima članak 48. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članak 41. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji se ne mogu primijeniti na rješavanje ove upravne stvari. Prvostupanjski sud neosnovano smatra nebitnom činjenicu da ovlaštenje zainteresirane osobe za podnošenje zahtjeva za formiranje građevne čestice proizlazi iz pravomoćnog rješenja o izvedenom stanju a koje ovlaštenje proizlazi iz odredaba Zakona o prostornom uređenju. Ujedno smatra da bi se potvrđivanjem pobijane presude prvostupanjskog suda proizvele negativne posljedice za sve suvlasnike predmetne nekretnine jer se etažiranje i rješavanje imovinsko - pravnih odnosa neće moći provesti budući da je jedan od preduvjeta etažiranja upravo formiranje građevne čestice za zgradu koja je predmet etažiranja. Ujedno navodi i da je u Odluci o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba propisano da se za ozakonjenje zgrade zadržava katastarska čestica postojeće zgrade prije rekonstrukcije te da je u zoni mješovite namjene površina ulične čestice u pravilu postojeća. Iz svega navedenog proizlazi da je formiranje građevinske čestice po zahtjevu zainteresirane osobe u interesu svih suvlasnika predmetne nekretnine te se time omogućuje daljnje rješavanje svih imovinsko - pravnih odnosa vezanih za predmetnu nekretninu. Stoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i riješiti stvar na način da odbije tužbu i tužbeni zahtjev, a podredno da vrati predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom sudu. Traži troškove sastava žalbe.
6. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi kako žalbu zainteresirane osobe kojom pobija presudu prvostupanjskog suda smatra neosnovanom. Prvostupanjski sud je donio zakonitu odluku te je ispravno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe Zakona o prostornom uređenju, kao i na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U nastavku navodi članak 157. stavak 1., članak 158. i članak 159. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju te članak 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama te zaključuje da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi kako jedino vlasnik može zatražiti formiranje građevne čestice. Navodi kako vlasnik svakoga može isključiti od poduzimanja bilo kojih stvarnih ili pravnih radnji na predmetnoj stvari dok sa samom stvari može raditi što ga je volja, iz kojeg razloga je vlasnik ovlašten uskratiti prava trećim osobama koje na njegovoj nekretnini žele mijenjati bilo kakvo stanje, pa i prostorno - plansko, radi čega je u konačnici ovlašten uskratiti i formiranje građevne čestice. Navodi kako se pravilnim tumačenjem članka 39. stavka 1. te članka 41. stavka 1. i stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koje se u ovom postupku primjenjuju supsidijarno, proizlazi kako je formiranje građevne čestice posao koji premašuje okvir redovnog upravljanja te je za poduzimanje takve radnje potrebna suglasnost svih suvlasnika. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je zainteresirana osoba sadržajno ograničila pravo vlasništva drugim suvlasnicima jer suglasnost za formiranje građevne čestice ne postoji. U odnosu na žalbu tuženika tužitelj ističe kako je odluka prvostupanjskog suda o troškovima zakonita. Slijedom navedenog tužitelj predlaže žalbe tuženika i zainteresirane osobe odbiti kao neosnovane.
7. Žalba tuženika je osnovana, a žalba zainteresirane osobe je neosnovana.
8. Prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, imajući na umu i članak 67. stavak 3. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
9. Ispitujući osporavanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbama i granicama razloga navedenih u žalbama u smislu odredbe članka 73. stavka 1. ZUS-a, Sud ne nalazi pobijanu presudu nezakonitom.
10. Člankom 157. stavkom 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13. i 65/17., dalje: Zakon o prostornom uređenju) propisano je da ako za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine, kada je obveza utvrđivanja tog zemljišta, odnosno čestice propisana posebnim zakonom ili kada vlasnik građevine želi promijeniti oblik i veličinu građevne čestice na kojoj je postojeća zgrada u skladu s prostornim planom, parcelacija građevinskog zemljišta provodi se u skladu s rješenjem o utvrđivanju građevne čestice. Stavkom 2. točkom 5. istog članka Zakona propisano je kako se smatra da za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine ako se radi, između ostalog, o zgradi ozakonjenoj sukladno posebnom zakonu.
11. Zahtjev za donošenje rješenja o utvrđivanju građevne čestice za stambeno - poslovnu zgradu u Z., podnijela je zainteresirana osoba na temelju rješenja o izvedenom stanju od 27. ožujka 2014.
12. Međutim, pregledom spisa predmeta ovaj Sud nalazi kako rješenjem o izvedenom stanju od 27. ožujka 2014. nije ozakonjena cijela zgrada, već samo dograđeni poslovni prostor i pomoćna zgrada – spremište u dvorištu predmetne zgrade, dok za stambeno-poslovnu zgradu postoji građevna dozvola broj: 8IG74-XVI-1930. od 18. kolovoza 1930. te stambena i uporabna dozvola broj: 100017-XVI-1931. od 7. rujna 1931.
13. Stoga je rješenjem o utvrđivanju građevne čestice prvostupanjskog javnopravnog tijela od 19. lipnja 2019. neosnovano utvrđena građevna čestica za cijelu predmetnu stambeno - poslovnu zgradu.
14. Ovaj Sud je u svojoj praksi zauzeo stajalište prema kojem ako je za postojeću zgradu određena građevna čestica prilikom izdavanja građevinske dozvole, ta se čestica smatra zemljištem koje je određeno za redovnu uporabu zgrade pa ponovno određivanje zemljišta koje pripada zgradi više nije dopustivo (presude ovog Suda poslovni broj: Usž-2328/16 od 3. studenoga 2016. i Usž-3415/17 od 23. svibnja 2018.).
15. Pored navedenog, iz spisa predmeta proizlazi i da se prilikom utvrđivanja građevne čestice za predmetnu zgradu nije vodilo računa i o ozakonjenoj pomoćnoj zgradi koja nije obuhvaćena granicama određene građevne čestice, iako se rješenje o izvedenom stanju od 27. ožujka 2014. odnosi i na nju.
16. Radi navedenog je prvostupanjski sud pravilno poništio rješenja javnopravnih tijela te razlozi navedeni u žalbi zainteresirane osobe po ocjeni ovog Suda ne mogu dovesti do donošenja drukčije odluke.
17. U odnosu na odluku o troškovima upravnog spora treba reći kako je odredbama članka 79. stavka 1. i 4. ZUS-a propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
18. Sud ocjenjuje neosnovanim žalbeni prigovor da tužitelju u trošak spora nije trebalo priznati zastupanje opunomoćenika na raspravi održanoj 11. ožujka 2020. Naime, opunomoćenik tužitelja je raspravi pristupio pa bez obzira što se na raspravi nisu utvrđivale činjenice ni izvodili dokazi, to samo po sebi ne utječe na ocjenu o opravdanosti tog troška. Naime, primjena odredbe članka 79. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj se prilikom određivanja troškova spora ocjenjuje opravdanost pojedinih poduzetih radnji u sporu, ovisna je o okolnostima svakog konkretnog slučaja i prepuštena odluci suda.
19. Pozivanje tuženika na načelo učinkovitosti spora također ne dovodi do nezakonitosti pobijanog rješenja, jer primjena načela upravnog spora ne može ići na štetu ostvarivanja prava stranaka koja im po zakonu pripadaju niti može dovesti do propuštanja poduzimanja radnji u sporu koje je upravni sud obvezan poduzeti.
20. Ovaj Sud nalazi kako rok od 30 dana za izvršenje osporenog rješenja nije nezakonito određen jer se radi o roku koji nije izvan zakonom propisanih rokova koje sud može odrediti za izvršenje obveze.
21. Međutim, budući da iz naprijed navedene prvostupanjske presude proizlazi da su poništena rješenja javnopravnih tijela, te upravna stvar riješena na način da je odbijen zahtjev zainteresirane osobe podnesen u upravnom postupku, ovaj Sud nalazi kako su, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, spor u cijelosti izgubili tuženik i zainteresirana osoba, radi čega je, pored tuženika, snošenje troškova spora tužitelja trebalo narediti i zainteresiranoj osobi čiji je zahtjev za utvrđivanje građevne čestice meritorno odbijen i koja je svojim radnjama pridonijela tijeku upravnog spora.
22. Slijedom izloženog, valjalo je na temelju članka 67. stavka 3. ZUS-a, odlučiti kao u točkama I i III izreke ove presude, a na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a kao u točki II izreke ove presude, dok je točkom IV izreke odbijen zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbe na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a jer sa žalbom nije uspjela.
U Zagrebu 3. rujna 2021.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković,v.r.