- 1 -              Revd 1516/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1516/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G., OIB …, O., koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., protiv tuženika A. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o., Z., odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2065/2017-3 od 23. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-776/2014-41 od 7. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2065/2017-3 od 23. listopada 2020. se odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik A. d.d. Z. je podneskom od 8. siječnja 2021. predložilo da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2065/2017-3 od 23. listopada 2020., radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.

 

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

 

4. U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su kao prethodno pitanje zaključili da je ništetna odredba Ugovora o stambenom kreditu broj 5140030250-60010459616/2006, kojeg su stranke sklopile 15. svibnja 2006., a kojom odredbom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bez jasnih parametara promjenjivosti, te su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe, dok su tuženikov prigovor zastare ocijenili neosnovanim.

 

5. Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude te je naznačio više pravnih pitanja koja prema ocjeni ovoga suda nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

6. Prvo, drugo i treće pitanje odnose se na zastaru tražbina iz sporova radi povrata stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe.

 

6.1. Riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-2245/17-2, i dr.), a o kojemu je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo jasno pravno shvaćanje (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi:

 

              "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

6.2. S obzirom na to da zastara tužiteljičine tražbine nije nastupila ni prema pravnom shvaćanju iz odluke revizijskog suda broj Rev-2245/17, a niti prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020, to o postavljenim pitanjima ne ovisi odluka u ovom sporu, odnosno nije riječ važnim o pitanjima po čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

7. Četvrto pitanje, kojim tuženik pita koje su pravne posljedice utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o načinu određivanja promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukama banke o visini kamatne stope, bez unaprijed određenih parametara promjenjivosti, odnosno kojim pita treba li korisnik vraćati kredit prema početnoj kamatnoj stopi ili onoj koja bi bila utvrđena objektivnim referentnim parametrima, nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

7.1. Pravno shvaćanje na kojemu se temelji presuda nije suprotno pravnom shvaćanju iz presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., prema kojemu nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. U ovom slučaju sud nije utvrdio (kao prethodno pitanje) ništetnim ugovaranje  promjenjive kamatne stope kao takve u ugovorima o dugoročnim kreditima, nego odredbu kojom u korist banke ugovoreno pravo izmjene kamatne stope bez unaprijed ugovorenih  parametara promjenjivosti.

 

7.2. Dio četvrtog pitanja kojim tuženik pita treba li korisnik vraćati kredit prema početnoj kamatnoj stopi ili onoj koja bi bila utvrđena objektivnim referentnim parametrima, nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP. Pobijanom presudom sud je utvrdio da je ugovor sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja već po samo zakonu od početka ne čini valjani sastavni dio ugovora niti proizvodi pravne učinke prema ugovornim stranama. Prema jasnoj odredbu čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/2012), ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

 

7.3. Stoga ugovor važi i ispunjava se onako kako glasi bez ništetne odredbe. Presuda je donesena u okviru tužbenog zahtjeva i u okviru sadržaja prigovora tuženika, u parnici u kojoj nije bilo zahtjeva da sud intervenira u ugovorne odnose stranaka i odredi parametre promjenjivosti kamatne stope,  pa naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovoga spora.

 

8. Peto pitanje se odnosi na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) prema kojoj, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik pita može li se stjecatelj smatrati savjesnim u slučaju proglašenja ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno je li dužan stečeno vratiti s kamatama od dana stjecanja.

 

8.1. Naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kad su u pitanju slučajevi koji se temelje na bitno identičnoj činjeničnoj osnovi kao što je predmetni slučaj, Vrhovni sud RH je uspostavio praksu prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja. Pravno shvaćanje Građanskog odjela  Vrhovnog suda RH  broj 1/04 od 5. ožujka 2001. ne daje razlog važnosti naznačenom pitanju jer se odnosi na druge vrste ugovora i razloge ništetnosti cijelog ugovora, a presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018. se temelji na utvrđenju da je stjecatelj bio savjestan.

 

8. 2. Šestim pitanjem tuženik pita kada nastaje zakonska obveza na isplatu zateznih kamata na novčane iznose stečene bez osnove, sadržajno je identično četvrtom pitanju i odnosi na pravo na zateznu kamatu po odredbi čl. 214. ZOO. Prema toj jasnoj zakonskoj odredbi sve dok je stjecatelj savjestan nije dužan plaćati zatezne kamate na novčane iznose stečene bez valjane osnove, a pitanje savjesnosti se cijeni prema okolnostima konkretnog slučaja.

 

8.3. Tuženik u odnosu na šesto pitanje nije naznačio razlog važnosti naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u skladu s odredbom čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

9. Slijedom toga, u ovoj pravnoj stvari glede šestog pitanja nisu u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 377. st. 3. ZPP, a ostala pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 2. rujna 2021.