- 1 -              I Kž-Us 109/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 109/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. J. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2019. broj K-Us-3/16, u sjednici održanoj 2. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i r i j e š i o je :

 

I. Djelomično se prihvaća žalba USKOK-a, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na opt. Ž. J. za kaznena djela pod toč. 1., 2., 3. i 4. izreke presude i u odnosu na opt. I. T. i opt. J. R. za kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke presude te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Odbija se žalba USKOK-a u odnosu na opt. Ž. J. za kazneno djelo pod toč. 5. izreke presude te u odnosu na opt. B. M. i opt. M. R. kao neosnovana te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08.,76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), oslobođeni su od optužbe opt. Ž. J. da bi počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.), kaznena djela iz čl. 337. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/97. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 3. u vezi čl. 61. KZ/97., opt. B. M. i opt. M. R. oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. KZ/97., opt. I. T. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. KZ/97., dok je opt. J. R. oslobođen od optužbe da bi počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97.

 

1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08., određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te je presude žalbu je podnio USKOK zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

 

4. Spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba USKOK-a je djelomično osnovana.

 

              U odnosu na rješenje (toč. I. ove odluke)

 

6. Osnovano USKOK u žalbi problematizira zaključak prvostupanjskog suda kako nije dokazano da je opt. Ž. J. počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97., na način kako je to opisano u toč. 1. i 2. izreke presude.

 

7. Iz obrazloženja pobijane presude (u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke) proizlazi da je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio obranu opt. Ž. J. da je prekovremeno odradio sve sate za koje je tražio da mu se kao takvi obračunaju i isplate te da je svjedok J. D. potvrdio kako zna da je optuženik radio izvan radnog vremena, navodeći neke primjere. Poziva se i na iskaz svjedoka O. G. koji je također potvrdio da je optuženik kao načelnik policijske uprave radio prekovremeno u određenim situacijama kao i ostali načelnici, pri čemu su propisi koji su regulirali takav rad bili neprimjenjivi, niti je on kao tadašnji Ravnatelj policije mogao provjeravati je li neki načelnik stvarno radio prekovremeno pa to nije ni činio. Formalni nedostaci naloga za prekovremeni rad u vidu nedostatka izvješća i potpisa rukovodećeg službenika ne znače, po stavu prvostupanjskog suda, da taj rad nije odrađen i da optuženik za njega ne bi imao pravo na naknadu, a u dokaznom je postupku utvrđeno da su i prethodni načelnici ostvarivali prekovremeni rad.

 

7.1. Točno je da sama činjenica nedostataka u formalnom evidentiranju prekovremenih sati ne mora značiti da prekovremeni rad nije odrađen te da je opt. Ž. J. po svojoj funkciji trebao i stvarno jest u određenim situacijama prekovremeno radio, što proizlazi iz iskaza svjedoka O. G., J. D. i M. C.

 

7.2. Međutim, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski se sud u pogledu utvrđenja stvarno odrađenih prekovremenih sati opt. Ž. J. oslanja isključivo na određene personalne dokaze i optuženikovu obranu, propustivši sveobuhvatno analizirati dokumentaciju u spisu koja je izvedena kao dokaz u postupku. Primjerice, na listovima 207-298 spisa nalaze se tablice o evidenciji prekovremenog rada za Ured načelnika Policijske uprave ... iz kojih je evidentan nesrazmjer u broju evidentiranih prekovremenih sati opt. Ž. J. i ostalih zaposlenika Ureda načelnika, o čemu su iskazivali i pojedini svjedoci koji su taj nesrazmjer uočili. Osim toga, evidentno je netočan zaključak prvostupanjskog suda kako opt. Ž. J. "nije izlazio iz granica dopuštenih 40 sati prekovremenog rada mjesečno", imajući u vidu podatke iz nekih od navedenih tablica (npr. listovi 225, 267, 249, 269 spisa) iz kojih proizlazi da je optuženik učestalo evidentirao i više od dozvoljenih 40 sati prekovremenog rada mjesečno.

 

7.3. Nadalje, osnovano upire žalitelj da iz usporednih podataka o prekovremenim satima načelnika policijskih uprava iste kategorije (listovi 2453-2457 i 4881 spisa) proizlazi da prekovremeni sati opt. Ž. J. višestruko nadmašuju broj prekovremenih sati načelnika istovrsnih policijskih uprava, koje podatke također prvostupanjski sud nije uzeo u obzir pri ocjeni optuženikove obrane. Kada se pored svega navedenog ima u vidu da po izričitom nalogu opt. Ž. J. njegovi prekovremeni sati nisu bili evidentirani u Kadrovskoj službi, što tijekom postupka nije osporavao niti sam optuženik, to se, za sada, ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda kako je sav prekovremeni rad od strane opt. Ž. J. za koji je zatražio isplatu odrađen te da mu je za isti osnovano isplaćena naknada.

 

8. U odnosu na nabavu bonova za mobilno telefoniranje (toč. 2. izreke presude), prvostupanjski je sud zaključio da se radilo o jednoj uobičajenoj nabavi koja je bila odobrena od strane MUP-a, da iz iskaza svjedoka proizlazi da su se bonovi na isti način nabavljali i ranije za prethodnih načelnika (svjedokinja M. C.), da stavka u financijskom planu za nabavu bonova nikada nije bila premašena, a svjedok J. D. je naveo poimence policijske službenike kojima je opt. Ž. J. davao bonove za potrebe posla. Zbog svega toga, prvostupanjski sud smatra da opt. Ž. J. nije počinio inkriminirano mu kazneno djelo.

 

8.1. Međutim, iz iskaza ispitanih zaposlenika Policijske uprave ... proizlazi da se prije nabavljalo znatno manje bonova nego što se to činilo u vrijeme dok je opt. Ž. J. obavljao funkciju načelnika policijske uprave, odnosno, da se nabava bonova nije vršila na mjesečnoj bazi. Naime, kako to proizlazi i iz pribavljene dokumentacije (dopis na listu 7861 spisa), za potrebe telefoniranja zaposlenika policijskih uprava pravilo je bilo zaduživanje službenih mobitela, a nabava prepaid bonova je bio izuzetak kada vodeći rukovoditelj to ocijeni potrebnim.

 

8.2. S pravom stoga žalitelj ističe kako iz iskaza svjedoka proizlazi da je praksu redovite mjesečne nabave bonova u iznosu od 2.000,00 kn uveo upravo opt. Ž. J., da dokumentacija o načinu i svrsi njihova korištenja nije sačinjavana, dok na korištenje istih u privatne svrhe da upućuju bilješke iz optuženikova rokovnika što je prvostupanjski sud propustio cijeniti. Sve navedeno ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost zaključivanja prvostupanjskog suda da se radilo o jednoj sasvim uobičajenoj i regularnoj nabavi koja ničim nije odstupala od dotadašnjeg načina postupanja, naročito imajući u vidu da su svi nabavljani bonovi predavani na ruke opt. Ž. J.

 

9. Što se tiče kaznenih djela iz toč. 3. i 4. izreke (neprocesuiranje prekršaja) prvostupanjski sud analizira ponašanje opt. J. R., držeći ga nelogičnim i kontradiktornim uz zaključak da je "moguće da je opt. R. smatrao da u radnjama navedenih osoba nema elemenata prekršajnog djela, pa ih je odlučio i ne procesuirati" premda takvo obrazloženje za svoje postupke ne daje ni sam opt. J. R. Pored toga neutemeljena je argumentacija prvostupanjskog suda da opt. J. R. nije počinio inkriminirano mu kazneno djelo, iako je priznao objektivni učin kaznenog djela, jer da su T. M. i B. S. postupali po nalozima policijskih službenika i nisu tražili nikakav povlašteni položaj". Naime, za predmetnu inkriminaciju nije odlučno postupanje svjedoka B. S. i T. M., već ocjena dokazanosti i značaja radnji koje su prema terećenju opt. J. R. poduzimali opt. Ž. J. i opt. I. T. (zahtjev za ne procesuiranje prekršaja), pri čemu valja primijetiti da se kazneno djelo pod toč. 3. izreke uopće ne odnosi na prekršaj koji bi počinio B. S., već pravna osoba (V. d.o.o.) i odgovorna osoba u pravnoj osobi. U odnosu na kaznenu odgovornost opt. I. T. i opt. Ž. J., prvostupanjski sud jedino navodi kako nije utvrđeno da bi ti optuženici poticali opt. J. R. na nezakonitu radnju, vezujući njihovu kaznenu odgovornost na kaznenu odgovornost opt. J. R. za koju je utvrdio da ne postoji.

 

9.1. Međutim, takvo se rezoniranje prvostupanjskog suda ne može prihvatiti imajući na umu da je opt. J. R., kako to i sam prvostupanjski sud navodi priznao "objektivni učin djela", dakle priznao inkriminirane radnje kojima tereti sebe, ali i ostale optuženike.

 

10. Stoga je u ovom dijelu trebalo prihvatiti žalbu USKOK-a te prvostupanjsku presudu  ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova provesti sve dokaze koje će pomno, sveobuhvatno i savjesno analizirati, kako svaki dokaz posebno te sve dokaze u njihovoj ukupnosti kako je upućen ovom odlukom nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

 

U odnosu na presudu (toč. II. izreke)

 

12. Po ocjeni USKOK-a odgovornost opt. M. R. i opt. B. M. (djelo pod toč. 2. izreke) dokazuje činjenica da razlozi i svrha nabave bonova nisu ničim obrazloženi. Unatoč tome opt. B. M. je za opt. Ž. J. naručivala i preuzimala bonove u situacijama kad je ovaj bio zauzet, odnosno potpisivanjem izdatnica ispred Ureda načelnika iste zaduživala, dok je opt. M. R. navedenim bonovima materijalno zaduživao Odjel zajedničkih i upravnih poslova, a oboje optuženika je znalo da se bonovi predaju isključivo na ruke opt. Ž. J. Stoga se oni, po stavu žalitelja, ne mogu opravdati pozivanjem na nalog nadređene osobe niti se ekskulpirati od kaznene odgovornosti jer su na opisani način postupali kontinuirano svaki mjesec kroz period od osam godina.

 

13. Suprotno žalbenim tvrdnjama, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda postupanje opt. B. M. i opt. M. R. bilo je u okviru redovnog obavljanja njihovih poslova, bez dokaza da je njihovo zaduživanje bonova poduzimano s nakanom da se opt. Ž. J. materijalno okoristi, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

 

13.1. Naime, iz obrane opt. B. M. i dokumentacije u spisu proizlazi da je Ured načelnika nabavljao za svoje potrebe različitu robu i potrošni materijal, među kojim su bili i prepaid bonovi, za koju bi ona potpisivala izdatnice kada bi skladištar predavao naručeno za Ured načelnika, što je bilo potpuno uobičajeno postupanje. Također je, po nalogu opt. J., znala telefonski od skladištara naručiti bonove. Opt. M. R. je kao voditelj Odjela zajedničkih i upravnih poslova bio odgovoran da se kod nabave svih vrsta roba za potrebe policijske uprave poštuje financijski plan i da se pojedine pozicije ne premaše, a to se u odnosu na nabavu bonova nije desilo. Razlozi za nabavu pojedine vrste robe i potrošnog materijala i njihova količina nisu bili u njegovoj nadležnosti, već načelnika policijske uprave i Ravnateljstva policije. Dakle, oboje ovih optuženika je prilikom nabave prepaid bonova obavljalo redovne poslove svog radnog mjesta, pri čemu je potpisivanje narudžbenica, izdatnica i ostalih dokumenata kojima se policijska uprava materijalno zadužuje, bilo jedan od koraka koji se provodio prilikom nabave svih vrsta roba, pa tako i prepaid bonova.

 

13.2. Nadalje, iz dopisa na listu 7861 spisa jasno proizlazi da je odluka o nabavi bonova za mobilno telefoniranje od strane policijskih uprava bila diskrecijska ovlast vodećeg rukovoditelja, odnosno načelnika, koji je shodno tome bio nadležan i odlučivati u koje svrhe će se bonovi koristiti. Stoga, učestalost nabave bonova i okolnost što su bonovi predavani opt. Ž. J. osobno, nije dostatna za pouzdan zaključak da su opt. B. M. i opt. M. R. svoj položaj zlorabili upravo u namjeri pribavljanja koristi opt. Ž. J.

 

14. U odnosu na kazneno djelo iz toč. 5. izreke prvostupanjski sud oslobađajuću presudu temelji na konfrontiranim iskazima svjedoka Ž. R., N. D., T. J., J. S. i T. R. s rasprave u kojima svi suglasno navode kako su radove na stanu i kući opt. Ž. J. izvodili izvan radnog vremena i na prijateljskoj bazi što da je uobičajeno u maloj sredini gdje ljudi jedni drugima međusobno pomažu.

 

15. USKOK u žalbi prigovara kako je trebalo vjerodostojnim prihvatiti iskaze svjedoka iz istrage kada su teretili optuženika (radove na nekretninama opt. J. izvodili za vrijeme radnog vremena za što im nije ništa platio), dok je izmjena iskaza na raspravi prilagođena interesu obrane.

 

16. Međutim, kako se optužba za kazneno djelo pod toč. 5. izreke temeljila na nekonfrontiranim iskazima spomenutih svjedoka, koji svi na raspravi mijenjaju iskaze u korist obrane, imajući na umu odredbu čl. 431. st. 2. ZKP/08., osnovano je sud prvog stupnja zaključio kako predmetno kazneno djelo nije dokazano.

 

 

17. Slijedom svega navedenog, kako je žalba USKOK-a dijelom osnovana (toč. I.), a u ostalom dijelu neosnovana (toč. II.) te nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-VIII, na temelju čl. 482. i čl. 483. st. 1. ZKP/08.-VIII odlučeno je kao u izreci suda.

 

Zagreb, 2. rujna 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.