Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: 20 Gž-887/2021-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj: 20 Gž-887/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, predsjednici vijeća, Sanji Prosenici, sutkinji izvjestiteljici i članici vijeća, te Blanki Pervan, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. T. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženice E. T. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B., Š., D. i S.d.o.o. Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5079/2020-21 od 28. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja T. T. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5079/2020-21 od 28. svibnja 2021.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj T. To. kao zakonski nasljednik sada pok. N. T. suvlasnik u 1/4 dijela garaže neuknjiženo vlasništvo površine 21,24 čm nalazeće u Z., naselje Travno u ulici B. M. . u višekatnom stambenom objektu operativne oznake "B.", stubište "H" koji je izgrađen na k.č.br. 1299/2 k.o. O. i k.č.br. 2038/4,5,6 i br. 166/2 k.o. J., pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude a nakon što ista bude pravomoćna pokrenuti postupak uknjižbe prava vlasništva u navedenom dijelu u zemljišnim knjigama."
II. Nalaže se tužitelju T. T. iz Z., OIB: …, naknaditi tuženoj E. T. iz Z., OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 7.187,50 kn, u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak pred drugim sucem pojedincem.
3. U žalbi ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što izreka presude proturječi razlozima navedenim u obrazloženju pobijane presude koji razlozi su nejasni i u suprotnosti s odlučnim činjenicama. Nadalje, činjenično stanje koje je prvostupanjski sud utvrdio ne proizlazi iz provedenih dokaza. Naime, u ponovljenom postupku sud prvog stupnja zapravo nije posebno utvrđivao određene sporne činjenice već je donio odbijajuću presudu obrazlažući to činjenicom da tužitelj nema pravnog interesa. Ponavlja da je nužni nasljednik svog oca N. T. koji je vlasnik predmetne garaže i da do sada ni u jednom postupku nije utvrđeno da tužitelju pripada nužni dio ove nekretnine, dok Ugovor o diobi zajedničke imovine od 8. veljače 2002., koji je zaključen između N. T. i E. T., nije ujedno i osnov za stjecanje vlasništva za ¼ dijela te garaže u korist tužitelja radi čega je temeljem odredbe čl. 187. Zakona o parničnom postupku pokrenuo ovaj postupak pa je stoga posve pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19) budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što izreka iste nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude o odlučnim činjenicama, a na koju ukazuje žalba tužitelja.
7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.
8. Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.
9. U ovoj fazi postupka predmet spora je utvrđenje da je tužitelj kao zakonski nasljednik pok. N. T. suvlasnik za ¼ dijela garaže u Z., naselje T., u višekatnom stambenom objektu operativne oznake "B.", stubište "H", površine 21,24 m2, koji je izgrađen na čest. 1299/2 k.o. O. i čest. 2038/4, čest. 2038/5, čest. 2038/6 i čest. 166/2 k.o. J. pa da je tužitelj nakon pravomoćnosti presude ovlašten pokrenuti postupak uknjižbe prava vlasništva.
10. Iz spisa predmeta proizlazi:
- da je prednik stranaka N. T. pok. I. preminuo 2. svibnja 2002.,
- da je rješenjem tadašnjeg Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj IX-O-4348/2002 od 14. svibnja 2004. (l.s. 17) prekinut ostavinski postupak iza pok. N. T. te da je T. T. (sin ostavitelja) upućen na pokretanje parničnog postupka protiv E. T. (supruga ostavitelja) radi utvrđenja činjenice da u ostavinsku masu mora ući nekretnina u naravi stan u Z., koji glasi na E. T. u cijelosti, ½ dijela garaže u Z., T., i novčani iznos od 139.544,00 kn koji je utvrđen nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P14-564/1999, dok je E. T. upućena na pokretanje parničnog postupka protiv T. T. radi utvrđenja da u ostavinsku masu ne ulazi automobil marke "C.", ti AX14, model TGD, registarske oznake … te novčani iznos od 139.544,00 kn utvrđen nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P14-564/1999,
- da je tužitelj pokrenuo parnicu pod poslovnim brojem P-2324/2004 glede utvrđenja ništavim Ugovora o diobi zajedničke imovine od 8. veljače 2002. te podredno, sukladno odredbi čl. 188. ZPP, poništenje navedenog Ugovora i
- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2324/2004 od 16. svibnja 2019. (l.s. 37 – 49), a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-730/2019 od 2. srpnja 2019. (l.s. 50 – 53) odbijen kako glavni, tako i podredni tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništavosti Ugovora o diobi zajedničke imovine od 8. veljače 2002., kao i utvrđenja da je navedeni Ugovor ništav do visine nužnog dijela tužitelja pok. N.T.
11. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda kako iz pravomoćne presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-2324/2004 od 16. svibnja 2019. slijedi da je pravomoćno odlučeno o prethodnom pitanju za ovaj parnični postupak u kojem tužitelj traži da mu kao zakonskom nasljedniku pok. N. T. pripada suvlasništvo za ¼ dijela na imovini koja je bila predmet Ugovora o diobi od 8. veljače 2002.
12. Nadalje, nije u pravu žalba tužitelja kada smatra da je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud proveo sve relevantne dokaze u ovoj pravnoj stvari.
13. Točno je da je odredbom čl. 187. st. 1. ZPP propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
14. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, a zbog činjeničnih navoda tužitelja istaknutih u tužbi, činjenica da je prethodno navedenom pravomoćnom presudom razriješeno pitanje valjanosti Ugovora o diobi od 8. veljače 2002. ukazuje da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
15. Naime, imajući u vidu da je prednik stranaka preminuo 2. svibnja 2002. to se na konkretni slučaj sukladno odredbi čl. 253. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13 – dalje ZN/03) primjenjuje Zakon o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 52/71, 47/78 i 56/00 – dalje: ZN).
16. Odredbom čl. 32. ZN propisano je da nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju ostavinu, ali oporučitelj može odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio i u određenim stvarima, pravima ili u novcu.
17. Pitanje nužnog dijela apostrofira se zbog činjenice jer je tužitelj u žalbi protiv prvostupanjske odluke poslovni broj P12-986/2019 (l.s. 75) isticao pravo na nužni dio, kao i da o nužnom dijelu govori i u žalbi protiv prvostupanjske odluke pod poslovnim brojem P-5079/2020, a koja je djelomično ukinuta rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-226/2020 od 3. rujna 2020.
18. Međutim, kako iz odredbe čl. 32. ZN proizlazi da je pravo na nužni dio nasljedno pravo to znači da tužitelj u ostavinskom postupku iza svog prednika N. T. može isticati pravo na nužni dio.
19. Nadalje, imajući u vidu odredbu čl. 172. ZN (što je predmet postupka za ostavinsku raspravu), čl. 218. ZN (što se raspravlja u postupku za ostavinsku raspravu) i čl. 225. ZN (što čini sadržaj rješenja o nasljeđivanju) ovaj drugostupanjski sud nalazi da kraj nedvojbene činjenice da je prednik stranaka N. T. vlasnik prijeporne garaže sukladno Ugovoru o diobi od 8. veljače 2002., da navedena garaža predstavlja njegovu ostavinsku imovinu te da će se pitanje nasljeđivanja i nasljednog dijela na istoj rješavati u ostavinskom postupku iza pok. N. T. budući da je iz pravomoćne presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-2324/2004 od 16. svibnja 2019. razvidno da Ugovor o diobi zajedničke imovine od 8. veljače 2002. nije ništav (pa ni u dijelu koji se odnosi na nužni dio), kao ni pobojan.
21. Ovo i zato što iz odgovora na tužbu tuženice proizlazi kako je tužitelj u ostavinskom postupku iza prednika stranaka dao nasljedničku izjavu koja je u bitnom istovjetna postavljenom tužbenom zahtjevu.
21. Nadalje, tužitelj nije u smislu odredbe čl. 7. i čl . 219. ZPP dokazao svoju tužbenu tezu da bi pok. N. T. imao veći doprinos u stjecanju bračne stečevine.
22. Konačno, iz gore navedene pravomoćne presude slijedi da je provedeno grafološko vještačenje potpisa pok. N. T. na Ugovoru od 8. veljače 2002. po vještakinji Lj. Z. kojim je na nedvojben način utvrđeno kako je N. T. skriptor spornog potpisa radi čega ne stoji ni ova tužbena teza.
23. Stoga je zbog prethodno iznesenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. izreke.
24. Što se tiče dijela žalbe tužitelja koji se odnosi na odluku o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), kao i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) kada je tuženici na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika uz pripadajući PDV obistinio parnični trošak u visini od 7.187,50 kn radi čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. II. izreke.
U Zadru, 2. rujna 2021.
Predsjednica vijeća
Mirjana Macura, v. r.