- 1 -              Kžm 37/2020-10

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 37/2020-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. K. N., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 5. lipnja 2020., broj Kmp-1/20-14, u sjednici održanoj 2. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu opt. K. N. i branitelja M. J., odvjetnika u S.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. K. N. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku opt. K. N. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela razbojništva u pokušaju iz čl. 230. st. 2. KZ/11. za koja su uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju po jednu godinu i dva mjeseca za svako djelo. Na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11. optuženiku su opozvane uvjetne osude izrečene: presudom Općinskog suda u Sisku broj Kmp-25/18, koja postala pravomoćna 15. veljače 2019., radi kaznenog djela iz čl. 229. st. 3. KZ/11. te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci i presudom Općinskog suda u Sisku broj Kmp-27/18, koja je postala pravomoćna 16. svibnja 2019., radi kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. KZ/11. te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci pa je optuženik uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, u koju kaznu se, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. veljače 2020. do 5. lipnja 2020.

 

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. - dalje: ZKP/08.) oštećenica M. M. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

1.2. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08. optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenog po službenoj dužnosti.

 

2. Protiv te presude žali državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači «u smislu žalbenih navoda» (utvrde više pojedinačne kazne zatvora i osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju).

 

2.1. Žalbu je podnio opt. K. N. osobno «iz svih zakonskih razloga» odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, te putem branitelja M. J., odvjetnika iz S., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet «vrati na ponovno raspravljanje i odluku pred izmijenjenim vijećem»,  a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća. Obje žalbe će biti razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika.

 

2.3. Državni odvjetnik je odgovorio na optuženikovu žalbu.

 

3. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Sukladno čl. 475. st. 2., 4. i 8. ZKP/08 sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika (uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu) i njegovog branitelja.

 

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno (ustvari samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica i vrednovanje dokaza, poglavito prihvaćanje iskaza svjedoka N. N. Ponavlja obranu (iznijetu pred državnim odvjetnikom), da je dana 23. rujna 2019. u prodavaonicu ušao N. N. iako ga je optuženik «odgovarao» od kaznenog djela pa «nema govora o tome da bi se u konkretnom slučaju radilo o pomaganju u počinjenju kaznenog djela iz čl. 38. KZ-a.» Navodi da nije ostvario biće kaznenog djela iz toč. 2. izreke jer «nije upotrijebio nikakvu silu...niti uputio bilo kakve riječi prijetnje» prodavačici već je «jedino udarao ključem po tipkovnici blagajne kako bi ju otvorio, ali u tome nije uspio», pa bi se po mišljenju optuženika radilo o «pomaganju u pokušaju izvršenja kaznenog djela razbojništva».

 

7. Protivno žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su dokazi izvedeni na raspravi sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, sa pravilnim zaključkom da je optuženik počinitelj predmetnih kaznenih djela. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala logični, razumni i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda. Naime, žalba optuženika svodi se na ponavljanje obrane i neosnovano pobijanje ocjene izvedenih dokaza bez valjanih protuargumenata koji bi doveli u pitanje odluku prvostupanjskog suda.

 

8. Konfrontirajući nekonzistentnost optuženikove obrane sa ostalim materijalnim i personalnim dokazima, osnovano sud prvog stupnja obranu ne prihvaća već vjerodostojnim ocjenjuje iskaz svjedoka N. N. (koji ga tereti za oba djela) jer se njegov opis zbivanja podudara sa iskazom nepristranog svjedoka, ujedno i žrtve predmetnih kaznenih djela, prodavačice M. M. te sa snimkama video nadzora trgovine u kojoj su djela počinjena, što je sve iscrpno obrazloženo na str. 8 i 9 presude. Razumna je argumentacija prvostupanjskog suda o objektivnosti iskaza svjedoka trinaestogodišnjeg N. N. koji zbog niske životne dobi nije kazneno odgovoran i stoga nema posebnog interesa za ishod postupka. Budući da je spomenuti svjedok vjerodostojno (potvrđeno iskazom prodavačice i snimkom video nadzora) opisao sve okolnosti počinjenja djela iz toč. 2. izreke, dakle da je kao supočinitelj sa optuženikom sudjelovao u razbojništvu, koje je zbog nailaska drugog kupca u trgovinu ostalo u pokušaju, to je za prihvatiti i dio iskaza svjedoka kako mu se optuženik povjerio da je u navedenoj prodavaonici uz istu prodavačicu već pokušao razbojništvo nožem.

 

8.1. Prema tome, imajući na umu nekonzistentnost obrane optuženika i te ostalim dokazima potkrijepljeno terećenje svjedoka N. N., pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik počinio predmetna kaznena djela kako je opisano izrekom presude. Pri tome je u kaznenom djelu iz toč. 2. sudjelovao kao supočinitelj (sa kaznenopravno neodgovornim djetetom), a ne kao pomagač, kako se bez uspjeha nastoji prikazati žalbom. Naime, optuženik je, prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, ušao u prodavaonicu maskiran zajedno s djetetom N. N. i zatražio otvaranje blagajne dok je istovremeno N. N., po uputi optuženika usmjerio oštricu noža prema djelatnici trgovine pa je promašena žalbena teza o  pomaganju u pokušaju kvalificiranog djela razbojništva.

 

8.2. Nadalje, nije sporno da su od S. L. oduzete dvije majice s kapuljačama pri čemu je spomenuta svjedokinja u iskazu navela da je crna majica s kapuljačom („duksa“) njena, a tamno plava njezine šogorice. Međutim, od optuženika je također, među ostalim, oduzeta i crna jakna s kapuljačom za koju prvostupanjski sud utvrđuje da je korištena pri učinu djela (str. 8, odlomak 5 presude). Kako i sam optuženik u obrani navodi da je policiji predao odjeću koju je imao na sebi kod počinjenja djela, neosnovan je žalbeni prigovor da se, prema iskazu S. L. radi o njenoj jakni.

 

9. Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u vezi povrede kaznenog zakona.

 

10. Nezadovoljan pojedinačno utvrđenim te izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora, državni odvjetnik prigovara da su olakotne okolnosti precijenjene, naglašava značaj optuženikove osuđivanosti, poglavito da su predmetna djela počinjena  za vrijeme provjeravanja uz nagovaranje trinaestogodišnjaka na sudjelovanje u jednom od djela.

 

10.1. Nasuprot tome, optuženik zamjera prvostupanjskom sudu da pri odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora nije uvažio njegovu dob i nezrelost, korektno držanje tijekom postupka, odrastanje u nepovoljnim prilikama te smatra da se svrha kažnjavanja može postići «izricanjem odgojnih mjera ili kazne maloljetničkog zatvora».

 

11. Razmotrivši žalbene prigovore stranaka ovaj sud nalazi da su u pobijanoj presudi pravilno utvrđene i primjereno vrednovane sve okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne, kako u odnosu na utvrđenje pojedinačnih kazni zatvora tako i glede odmjerene jedinstvene kazne zatvora.

 

11.1. Prije svega, kod optuženika nema mjesta primjeni maloljetničkog prava budući da primjena zavodske odgojne mjere (upućivanje u odgojnu ustanovu), potom i izrečene sankcije općeg kaznenog prava nisu djelovale specijalno preventivno. Stoga nastavak kriminalne aktivnosti učinom predmetnih djela ne opravdava zaključak da su ta djela odraz infantilnosti i mladenačke nepromišljenosti niti bi se svrha sankcija mogla postići odgojnim mjerama odnosno maloljetničkim zatvorom.

 

11.2. Nadalje, upravo vodeći računa o optuženikovoj mladoj dobi (mlađi punoljetnik) i da su oba djela ostala u pokušaju, što već svako za sebe predstavlja zakonski osnov za ublažavanje kazne, uvažavajući i nepovoljne obiteljske prilike optuženika,  pojedinačno utvrđene kazne zatvora, uz kazne zatvora iz opozvanih uvjetnih osuda, čine osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci primjerenom osobnosti optuženika, težini i posljedicama djela pa nema mjesta blažem, ali ni strožem kažnjavanju. Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

12. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08. koje su ispitane po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 2. rujna 2021.