1        Poslovni broj: 35 Gž-1444/2020-2 

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-1444/2020-2 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB: …, iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u O. društvu G.&G. d.o.o. u Z., radi isplate, povodom žalbe tuženice podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5872/18-19 od 28. kolovoza 2020., dana 2. rujna 2021.             

             

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5872/18-19 od 28. kolovoza 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka u cijelosti glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: … isplatiti tužitelju M. M. iz Đ., OIB: … iznos od 4.758,64 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos kako slijedi:

- 33,71 kn od 01.12.2007. do isplate,

- 33,53 kn od 01.01.2008. do isplate,

- 34,14 kn od 01.02.2008. do isplate,

- 34,48 kn od 01.03.2008. do isplate,

- 35,05 kn od 01.04.2008. do isplate,

- 34,19 kn od 01.05.2008. do isplate,

- 43,74 kn od 03.06.2008. do isplate,

- 44,28 kn od 01.07.2008. do isplate,

- 43,48 kn od 01.08.2008. do isplate,

- 43,52 kn od 02.09.2008. do isplate,

- 43,99 kn od 01.10.2008. do isplate,

- 47,58 kn od 01.11.2008. do isplate,

- 45,18 kn od 01.12.2008. do isplate,

- 48,23 kn od 01.01.2009. do isplate,

- 48,70 kn od 03.02.2009. do isplate,

- 49,14 kn od 04.03.2009. do isplate,

- 78,98 kn od 01.04.2009. do isplate,

- 79,16 kn od 01.05.2009. do isplate,

- 77,70 kn od 02.06.2009. do isplate,

- 76,63 kn od 01.07.2009. do isplate,

- 76,92 kn od 01.08.2009. do isplate,

- 77,48 kn od 01.09.2009. do isplate,

- 77,43 kn od 01.10.2009. do isplate,

- 76,86 kn od 03.11.2009. do isplate,

- 77,93 kn od 01.12.2009. do isplate,

- 78,80 kn od 01.01.2010. do isplate,

- 80,02 kn od 02.02.2010. do isplate,

- 79,74 kn od 02.03.2010. do isplate,

- 81,40 kn od 01.04.2010. do isplate,

- 81,08 kn od 04.05.2010. do isplate,

- 81,99 kn od 02.06.2010. do isplate,

- 87,83 kn od 03.07.2010. do isplate,

- 85,93 kn od 03.08.2010. do isplate,

- 90,29 kn od 02.09.2010. do isplate,

- 87,99 kn od 02.10.2010. do isplate,

- 86,26 kn od 03.11.2010. do isplate,

- 90,18 kn od 01.12.2010. do isplate,

- 95,18 kn od 01.01.2011. do isplate,

- 92,41 kn od 02.02.2011. do isplate,

- 92,88 kn od 01.03.2011. do isplate,

- 91,30 kn od 01.04.2011. do isplate,

- 91,59 kn od 03.05.2011. do isplate,

- 98,28 kn od 01.06.2011. do isplate,

- 98,15 kn od 02.07.2011. do isplate,

- 99,90 kn od 01.08.2011. do isplate,

- 97,69 kn od 02.09.2011. do isplate,

- 94,24 kn od 04.10.2011. do isplate,

- 83,23 kn od 03.11.2011. do isplate,

- 82,90 kn od 02.12.2011. do isplate,

- 84,00 kn od 01.01.2012. do isplate,

- 85,22 kn od 02.02.2012. do isplate,

- 85,25 kn od 01.03.2012. do isplate,

- 84,49 kn od 03.04.2012. do isplate,

- 85,01 kn od 01.05.2012. do isplate,

- 85,53 kn od 05.06.2012. do isplate,

- 84,77 kn od 03.07.2012. do isplate,

- 84,92 kn od 01.08.2012. do isplate,

- 83,51 kn od 02.10.2012. do isplate,

- 84,54 kn od 01.11.2012. do isplate,

- 85,03 kn od 01.12.2012. do isplate,

- 85,03 kn od 01.12.2012. do isplate,

- 82,90 kn od 29.01.2013. do isplate

- 82,75 kn od 01.02.2013. do isplate,

- 84,40 kn od 01.03.2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: … naknaditi tužitelju M. M. iz Đ., OIB: … trošak ovog postupka u iznosu od 4.400,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2020. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženica "zbog svih zakonom dopuštenih razloga", uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju naknaditi njezine troškove postupka, uključujući i trošak žalbe.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba je neosnovana.

             

5. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP) jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn.

 

5.1. Prema odredbi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19), presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je, kako tvrdi, preplatio po Ugovoru o kreditu od 30. siječnja 2006. (nastavno: Ugovor o kreditu), a sve zbog njegova stava o ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu iz koje proizlazi da je ugovorena kamata promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice kao kreditora.

 

7. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje da je dio čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetan jer je pravomoćnom odlukom o kolektivnom sporu, koja obvezuje parnični sud, presuđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Sud prvog stupnja dodaje da je tuženica unošenjem sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope na način da je način njezine promjenjivosti potpuno neodređen postupila suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te zabrani zlouporabe prava i time je od samog početka ugovornog odnosa tužitelja dovela u neravnopravan položaj jer je sporna odredba o promjenjivosti kamate bila takva da je tužitelj na temelju nje mogao znati jedino kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati niti ocijeniti zašto, kada i kako bi mu se tijekom kreditnog razdoblja kamatna stopa mogla kretati, odnosno mijenjati. Utvrđujući nadalje na temelju provedenog financijskog vještačenja da razlika preplaćene redovne kamate preko početno ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje, čija visina je bila jasna i precizna, u utuženom razdoblju iznosi 4.758,64 kn, za što smatra da je tuženica primila više nego što je trebala na temelju nepoštene odredbe Ugovora o kreditu, za taj iznos je prihvatio tužbeni zahtjev, sa zateznim kamatama tekućima od dana stjecanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa jer tuženicu smatra nepoštenom. Ujedno je neosnovanim ocijenio prigovor zastare jer smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka.

 

8. Protivno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži dovoljno jasne i neproturječne razloge s obzirom na predmet spora i okolnosti slučaja te nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, 30. siječnja 2006. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 - nastavno: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. bio je na snazi novi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07), koji je u čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok, prema čl. 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

9.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu toč. 4. izreke, utvrđeno je da je „četvrtotužena R. A. d.d… u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008.godine , a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima , na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača , pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“.

 

9.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je presudom poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u citiranom dijelu navedenu prvostupanjsku presudu, a potom je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. reviziju tuženice i drugih banaka odbio kao neosnovanu. Napokon, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. odbio ustavnu tužbu tuženice i drugih banaka protiv navedenih odluka.

 

9.3. U čl. 2. Ugovora o kreditu stoji da redovna kamatna stopa iznosi 5,50% godišnje, ali i da je ista promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice kao kreditora. Kada se ima u vidu prethodno citirani sadržaj dijela toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, nedvojbeno proizlazi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata izražena na jednak način, što znači da je i predmetna odredba o promjenjivoj kamati nepoštena, a kao takva i ništetna.

 

9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15 – nastavno: ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – nastavno: ZZP/07) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

9.5. U ranije spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je presuđeno da je tuženica R. A. d.d. u ugovorima o kreditu koristila nepoštene i zbog toga ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je ista određena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kredita o tome nije pojedinačno pregovarala i ugovorima utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čime je tuženica postupila suprotno mjerodavnim Zakonima o zaštiti potrošača.

 

9.6. U smislu svega navedenog – a s obzirom na sadržaj odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu – ranije citirana odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje sudove u ovom parničnom postupku. Razlog za opisano presuđenje u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača jest utvrđenje da se nesporno nije pojedinačno pregovaralo o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke i da tuženici, među kojima i ovdje tužena R. A. d.d., nisu ni tvrdili da su potrošači mogli na nju utjecati. Osim toga, u tom postupku utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasne i uočljive, međutim, ocjena je sudova iz tog postupka da takve odredbe nisu razumljive. 

 

9.7. S tim u vezi valja se osvrnuti na referiranje tuženice u predmetnoj žalbi na Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom iz 2005. u čijoj je toč. VI propisano opće načelo da tuženica visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Po ocjeni ovog suda, takva odredba Općih uvjeta ne može se smatrati razumljivom u smislu da druga ugovorna strana na temelju iste raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bio određen predmet njezine obveze pa se ne može smatrati niti da je na taj način određena stopa ugovorne kamate, a u tom smislu i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. zaključuje da opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. također zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ovakva neodređena formulacija dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u ovom slučaju tužitelja, jer, kako je ocijenjeno i u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, druga ugovorna strana nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, pa cijena (a redovne kamate su cijena) kao bitan sastojak ugovora nije bila određena niti odrediva. Budući da je unošenje navedene neodređene formulacije, kojim se potrošača dovodi u opisani neravnopravni položaj u odnosu na banku kao sastavljača takve odredbe (uz činjenicu da je banka i inače u znatno nadmoćnijem položaju u odnosu na potrošača) suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je također nedvosmisleno utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, preostaje naposljetku zaključiti da je sporni dio ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu ništetan.

 

9.8. Pritom je potrebno, u odnosu na žalbene navode da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na općenitoj i apstraktnoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže na štetu potrošača te da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo da nije isključeno da su banke sporne odredbe koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, istaknuti da je sporna ugovorna odredba (isto kao i ostale ugovorne odredbe koju su obuhvaćene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača) nepoštena zbog toga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pri tome se test poštenosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosio na sadržaj, a ne na primjenu ugovorne odredbe, te je u navedenom postupku (a za tamo donesenu odluku je sud u ovom postupku vezan) bilo potrebno utvrditi uzrokuje li ta odredba sama za sebe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od trenutka zaključenja ugovora znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom smislu obrazlaže Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, nastavno zaključujući da su banke, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a isti sud, osim toga, ističe da, ako su ugovorne odredbe nepoštene, one su nepoštene i zato ništetne od samog početka, bez obzira kako ih banke koriste. U smislu svega navedenog valja zaključiti da ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu postoji jer sama ta odredba zbog ranije obrazloženih razloga protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i to od samog početka.

 

9.9. Svrha odredbi čl. 118. ZZP/14 odnosno čl. 138.a ZZP/07 jest da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača –  obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli konkretno ostvariti u pojedinačnim postupcima, a kada bi svaki pojedini potrošač u takvim postupcima morao iznova dokazivati iste činjenice koje govore o ništetnosti (kod toga se naglašava da je predmetna ugovorna odredba istovjetna onima na koje se odnosi citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu), bez prave svrhe bila bi presuda kojom je rezultirao postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

 

9.10. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 – nastavno: ZOO), jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). U konkretnom slučaju ništetna je ugovorna odredba, odnosno njezin dio, zbog čega je stav ovoga suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj (u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe) obvezuje odluka, iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača.

 

9.11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom smislu navodi: „Nema potrebe naglašavati da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već da se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže“. U odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. isti sud govori o potrebi vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

 

9.12. Kada se sve navedeno uzme u obzir nameće se u smislu ranije navedenih odredbi ZZP/07 i ZZP/14 zaključak da i u ovom postupku obvezuje odluka, iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, a pritom treba napomenuti i da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu sve navedeno, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženice kojima osporava pobijanu presudu s aspekta je li sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i kakvo je bilo tužiteljevo postupanje.

 

9.13. U presudi Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo je da odredbe čl. 502.a, čl. 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku te odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, a s obzirom na  sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača), koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju Vrhovnog suda nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te u tom smislu pojašnjava i da u tome postupku prvostupanjski sud nije trebao provoditi po strankama predložene dokaze (među kojima se navodi i dokaz saslušanjem tužiteljice).

 

9.14. S obzirom na navedeno, žalbeni navodi da nisu izvedeni nikakvi dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe dovele do nastanka bilo kakve štete odnosno da nisu izvedeni dokazi na okolnost nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu osnovani.

 

9.15. U odnosu na žalbeno pozivanje na Pravilnike o obračunu kamata i naknada "iz 2007. godine i 2011. godine" valja reći da isti datiraju od kasnijeg datuma od sklapanja Ugovora o kreditu, što znači da isti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u siječnju 2006. nisu mogli biti od koristi tužitelju u svrhu razumijevanja ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a jednako tome valja primijetiti i da isprava Informacija za klijente sadrži podatak da primjena u njoj opisane metodologije počinje od 1. siječnja 2011. U odnosu, pak, na pozivanje tuženice na toč. 2.(b) Priloga Direktive Vijeća 93/13 EEZ ovaj sud ističe da ista ni na koji način ne dovodi u sumnju ispravnost zaključaka o nepoštenosti i ništetnosti sporne odredbe, te se s time u vezi ponovno ukazuje na pravomoćno presuđenje u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

 

10. Na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrđeno je da razlika između visine kamata izračunatih za predmetno razdoblje po početnoj kamatnoj stopi (nije sporno da su stranke ovog postupka, ranije kao ugovorne strane, na dan sklapanja Ugovora o kreditu ugovorile stopu redovne kamate od 5,50% godišnje, koja je jasna, lako uočljiva i potpuno razumljiva pa nije nepoštena niti ništetna) i kamata plaćenih u istom razdoblju, koje su izračunate po jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosi 4.758,64 kn, koja razlika predstavlja, dakle, iznos više plaćenih ugovornih kamata uslijed jednostranog povećanja kamatne stope. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, tužitelj je utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom (i to bez obzira što nije tražio deklaraciju istog presudom) stekao subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos s pripadajućim zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

 

11. Ujedno je osnovano otklonjen prigovor zastare tražbine. Naime, prema stavu ovog suda, imajući u vidu svrhu postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i potrebu da potrošači ostvare djelotvornu pravnu zaštitu, a pritom i rok zastare tražbine stečenog bez osnove te trajanje postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokretanjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018, navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.  Imajući u vidu sve navedeno, zastara predmetne tražbine nije nastupila jer je tužba u ovom predmetu podnesena 29. studenog 2018., dakle unutar zastarnog roka od pet godina počevši od pravomoćnosti odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 13. lipnja 2014.

 

12. Već je navedeno da su osnovano tužitelju dosuđene i zatezne kamate na pretplaćene iznose. Obveza plaćanja istih temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj, kada vraća stečeno bez osnove, mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Upravo je tuženica nepošteni stjecatelj jer su na njezinoj strani utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba. Što se tiče početka tijeka zateznih kamata, tuženica pravilno ističe u žalbi da tužitelj može imati  pravo na zateznu kamatu od onih datuma u mjesecu kada je plaćao kredit (anuitete). Prigovarajući da je tužitelj velik broj anuiteta platio sa zakašnjenjem pa da ne može imati pravo na kamate koje teku prije nego što je izvršio sporno plaćanje tuženica se poziva na nalaz i mišljenje vještaka, ali ne konkretizira o kojim bi se anuitetima radilo. Iz navedenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka na koje se u tom kontekstu u žalbi poziva tuženica vidljivi su datumi podmirenja anuiteta, ali je, uspoređujući iste s tužbenim zahtjevom i toč. I. izreke prvostupanjske presude, vidljivo i da je početak tijeka zateznih kamata na pojedine preplaćene anuitete u presudi određen od dana koji slijedi danu plaćanja pojedinih anuiteta. Stoga su upravo u smislu instituta stjecanja bez osnove tužitelju dosuđene zatezne kamate vezano za trenutak prijelaza – bez osnove – njegove imovine u imovinu tuženice, i to u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

13. Žalba tuženice neosnovana je i glede odluke o troškovima parničnog postupka jer se podneskom od 28. veljače 2019. tužitelj obrazloženo očitovao na odgovor na tužbu, pa je za tu radnju osnovano nagrada dosuđena primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), dok se na pripremnom ročištu 17. lipnja 2019., suprotno navodima žalbe, nije raspravljalo samo o procesnim pitanjima, već i o glavnoj stvari. U tom dijelu žalba tuženice istovremeno je i nejasna jer je i ona sama za "pristup ročištu" 17. lipnja 2019. zatražila nagradu od 50 bodova (u iznosu od 500,00 kn) pozivom na "tbr. 9.1." (list 176 spisa). U preostalom dijelu tuženica odluku o troškovima ne osporava konkretizirano, već posljedično stavu o neosnovanosti odluke o glavnoj stvari.

 

14. Slijedom svega navedenog i činjenice da nije ostvaren niti koji od žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je odbio žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio pobijanu presudu.

 

U Varaždinu 2. rujna 2021.