Poslovni broj: Gž R-210/2021-2

Poslovni broj: Gž R-210/2021-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika Bolnice, Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. Š., dipl. iur., po generalnoj punomoći Su-55/19, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-5948/2018-38 od 14. siječnja 2021., dana 1. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja i tuženika kao neosnovana, te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-5948/2018-38 od 14. siječnja 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime razlike plaće iznos od 65.045,43 kn bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.112,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće te zahtjev za isplatom parničnog troška za preostali iznos iznad dosuđenog sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Protiv točke I. i II. presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle svih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

3. Iako navodi da se žali protiv točke II. presude, sadržajno je žalbu podnio protiv točke III. presude, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadom dijela troška parničnog postupka žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno razloga propisanog odredbom čl. 353. ZPP-a, uz prijedloga da sud drugog stupnja preinači pobijani dio presude.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podeseni.

 

5. Žalba tužitelja i tuženika nije osnovana.

 

6. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od prosinca 2013. do do prosinca 2019. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada temeljem odredbe članka 57. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13.; dalje: KU 143/13 ), koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., te temeljem odredbe članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 29/18.; dalje: KU 29/18), a kojima je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovni rad.

 

7. Nadalje, predmet spora je i zahtjev s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta u visini od 10% temeljem odredbe članka 59. KU 143/13, kojim je određeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovni rad. Odredba članka 59. KU 143/13 izmijenjena je Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 96/15., dalje: Dodatak I. KU), koja se primjenjuje od 1. listopada 2015. na način da se brojka "10" zamjenjuje brojkom "12".

 

8. Konačno, predmet spora predstavlja i zahtjev s naslova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, temeljem odredbe članka 36. KU 143/13 te odredbe članka 34. KU 29/18, a kojima je propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom koji dežura ili je pripravan pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije, odnosno temeljem odredbe članka 59. st. 1. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 141/12.; dalje: TKU), a kojom je propisano da, ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

 

9. Predmet spora je i zahtjev tužitelj za isplatu razlike plaće ostvarene zbog  prekovremenog rada (preko redovnog mjesečnog fonda sati).

 

10. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući u bitnome da tužitelju pripadaju navedena uvećanja i na sate ostvarene u prekovremenom radu, obzirom da iz citiranih odredaba ne proizlazi da radniku to uvećanje pripada samo za ostvarenu radovnu satnicu, odnosno da ne proizlazi da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje po osnovi otežnih uvjeta rada međusobno isključuju. Nadalje je sud prvog stupnja smatrao da, u slučaju kada KU da je istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, radnik ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po navedenim osnovama, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad, budući da tužitelj, i kada radi prekovremeno, radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada te radnika koji ima odgovornost za život i zdravlje ljudi.

 

11. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženika, ovaj sud je utvrdio da nije ostvarena ukazana bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da je sud naveo jasne razloge za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, utemeljene na slobodnoj ocjeni dokaza, pa se presuda može ispitati.

 

12. Ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti koja druga bitna povreda postupka na koju ovaj sud, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti niti da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

13. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi slijedeće:

- da je tužitelj zaposlenik tuženika;

- da je tužitelju tuženik platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad, ali ne i dodatak zbog otežanih uvjeta rada, koji dodatak je obračunao na obavljeni redovni rad;

- da je tužitelju tuženik platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad, ali ne i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata, koji dodatak je obračunao na obavljeni redovni rad;

- da je tužitelj ostvario rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati tako što je radio na neradne dane, državne blagdane i praznike koji "padaju" od ponedjeljka do petka;

- da tuženik tužitelju nije pravilno obračunao iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad;

- da je vještačenje visine tužbenog traženja izračunao stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Vještak T. d.o.o. Z.

 

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužitelju platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU 143/13, Dodatka I. KU, te KU 29/18.

 

15. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 88/13., 143/13.; dalje KU 2013) u odredbi članka 47. stavka 2. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka je propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Isto je propisano i odredbom članka 45. stavka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18.; dalje KU 2018).

 

16. Odredbom članka 51. stavka 1. KU 2013 i članka 49. stavka 1. KU 2018 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prema odredbi članka 58. stavka 9. KU 2013 i članka 49. stavka 9. i 10. KU 2018, prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

17. U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao u odnosu na dnevni raspored rada, a suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

 

18. Naime, prema odredbi članka 52. KU 2013 i članka 50. KU 2018 sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i na dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

 

19. Odredbom članka 1. stavka 1. i 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11- u daljnjem tekstu: Zakon o blagdanima) određeno je da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

 

20. Odredbom članka 51. stavka 9. i 10. KU 2013, odnosno članka 49. KU 2018 jasno je određeno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa osam sati.

 

21. Imajući u vidu navedene odredbe KU-a, kao i odredbu članka 1. Zakona o blagdanima, koji zakon predstavlja kogentni propis i iz kojeg proizlazi da blagdan nije radni dan, za zaključiti je da mjesečni fond radnih sati kod tuženika predstavlja umnožak radnih dana (u koje ne ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

22. Stoga nije u pravu tuženik kada tvrdi da ima mjesta primjeni Zaključka 153. odnosno da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (u koje ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa 8 sati. Naime, suprotno navodima žalbe, Zaključkom broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, propisano je da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji na rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Navedenim Zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci Povjerenstva 21,48 i 148.

 

23. S druge strane, Zakonom o blagdanima u Republici Hrvatskoj regulirano je da su dani blagdana neradni dani, koji ne ulaze u mjesečni fond radnih sati budući da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana. Stoga nema mjesta primjeni Zaključka br. 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, budući da je kogentnom zakonskom odredbom propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati.

 

24. Što se tiče zahtjeva tužitelja za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU 2013 i članka 34. stavka 2. KU 2018, propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

 

25. Nadalje, prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, na iznimnu odgovornost za život i zdravlje te dodatak za staž u zdravstvu neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

 

26. Naime, tumačenje tuženika da tužitelju taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

27. Iz podataka dostavljenih od strane tuženika te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužitelja, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu, što je tuženik propustio. Posljedično, zbog pogrešnog obračuna plaće, tužitelju su i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, isplaćene u umanjenom iznosu. Pri tome valja istaknuti da tužitelj, kako mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi naprijed citiranih odredbi KU 143/13, Dodatka I. KU i KU 29/18. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU/2013 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU/2013, ali to ovdje i nije slučaj.

 

28. To je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH zauzetim na 8. sjednici Građanskog odjela na Vrhovnom suda Republike Hrvatske koja je održana 09. prosinca 2019. prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57 KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59 KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

 

29. Stoga je sud prvog stupnja, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise, te o svemu dao jasne razloge.

 

30. Prilikom donošenja odluke o trošku, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

 

31. Iako tužitelj smatra da mu sud prvog stupnja neosnovano nije priznao kao potrebnim, a sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a sastav određenih podnesaka, ti žalbeni navodi nisu osnovani. Za podneske predane uoči ročišta ne može se priznati naknada budući je tužitelj sve navode iz istih mogao iznijeti i na ročištu. Ostali podnesci nisu bili neophodni za postupak, a kako je to pravilno naveo i sud prvog stupnja. Za navesti je da u konkretnom slučaju se radi u predmetu u kojem se je ustalila sudska praksa, slijedom čega ovaj sud ne vidi potrebu za brojnim obrazloženim podnescima.

 

32. Slijedom navedenog, žalbu tužitelja i tuženika valjalo je odbiti, sve temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odnosno čl. 380. točka 3) ZPP-a te odlučiti kao u izreci kao pod točkom I.

 

33. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to mu temeljem odredbe 154. ZPP-a niti ne pripada pravo na nadoknadu troška žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

 

U Splitu, 1. rujna 2021.