- 1 -              Rev 952/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 952/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz P., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. L. F. iz A., C., OIB … , kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z. i 2. I. D. S. iz Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-45/16-2 od 24. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-750/15 od 1. prosinca 2015., u sjednici održanoj 1. rujna 2021.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha radi predaje u posjed nekretnine č.zem. 919/1 u naravi dvor površine 514 m2, č.zem. 919/3 u naravi oranica površine 492 m2, č.zgr. 113 u naravi kuća površine 108 m2, č.zem. 914/3 u naravi vrt površine 1471 m2, č.zem. 944/3 u naravi oranica površine 835 m2 upisane u zk.ul.br. 2298 k.o. P., a koje odgovaraju č.zem. 5497 i č.zem. 5498 po novoj izmjeri za k.o. P. na način da mu preda ključeve od ulaznih vrata i da označene nekretnine preda slobodne od osoba i stvari.

Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku pod 1) trošak ovog postupka u iznosu od 26.562,50 kuna, u roku od 15 dana.“

 

III Odbija se zahtjev tuženika pod 1) za naknadom troška postupka u preostalom dijelu od određenog iznosa od 26.562,50 kuna, a do zatraženog iznosa od 38.125,00 kuna.“

 

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena  prvostupanjska presuda u toč. I. i II. izreke.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio preinačiti pobijanu presudu ili podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je tužitelj u cijelosti revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha radi predaje u posjed čest. zem. 919/1, u naravi dvor površine 514 m2; čest. zem. 919/3, u naravi oranica površine 492 m2; čest. zgr. 113, u naravi kuća površine 108 m2; čest. zem. 914/3, u naravi vrt površine 1471 m2; čest. zem. 944/3, u naravi oranica površine 835 m2, upisane u zk. ul. broj 2298 k.o. P., a koje odgovaraju čest. zem. 5497 i čest. zem. 5498 po novoj izmjeri za k.o. P., na način da mu se predaju ključevi od ulaznih vrata i da se označene nekretnine njemu predaju slobodne od osoba i stvari.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je vlasnik sporne nekretnine bio A. F., prednik prvotuženika L. F. koji je tridesetih godina dvadesetog stoljeća otišao u Ameriku,

 

- da je A. F. na temelju punomoći koja je ovjerena u N. Y. 4. svibnja 1938. ovlastio pravnog prednika tužitelja A. S. pok. Š. "da ga zastupa u svim građanskopravnim poslovima pred sudom, izvan suda i kod političkih vlasti, u pogledu njegove pokretne i nepokretne imovine, da može nadgledati i upravljati njegovom imovinom, da može ubirati stanarinu i odstranjivati svaku smetnju i da može u njegovo ime istjerati njegovu nevjernu ženu M. i pokrenuti postupak za razvod braka,"

 

- da je 1965. A. F. došao iz Amerike i sredio zemljišnoknjižno stanje iza smrti svog oca na način da se upisao vlasnikom nekretnine koja je predmet ovoga spora,

 

- da je A. F. sebe proglasio nasljednikom iza smrti svog oca te da je naslijedio njegovu imovinu, između ostalog i nekretninu koja je predmet ovoga postupka.

 

9. Tužitelj u reviziji između ostalog navodi kako je prvostupanjski sud propustio dati „razloge o odlučnim činjenicama“, da prvostupanjska presuda predstavlja „eklatantan primjer arbitrarnosti“ te da prvostupanjski sud nije utvrdio nijednu od odlučnih i spornih činjenica. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je drugostupanjski sud trebao utvrditi postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i preinačiti ili ukinuti prvostupanjsku presudu.

 

10. U odnosu na gore navedene navode iz revizije tužitelja, valja reći da se revizijom kao izvanrednim pravnim lijekom pobija drugostupanjska, a ne prvostupanjska odluka, iako tužitelj u podnesenoj reviziji upire na postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred prvostupanjskim sudom. Međutim, u predmetnoj drugostupanjskoj presudi, u skladu s odredbom čl. 368. st. 1. ZPP, drugostupanjski sud presudom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu jer je ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. I po mišljenju ovog revizijskog suda drugostupanjski sud je, kako je to propisano odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, u obrazloženju pobijane presude ocijenio odlučne žalbene navode i označio razloge koje je u obzir uzeo po službenoj dužnosti, pa nikakva bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj sadržajno ukazuje nije počinjenja. Drugostupanjski sud očitovao se na sve žalbene navode tužitelja, pa tako i na onaj o kvaliteti posjeda pravnog prednika tužitelja navodeći da se poštenje njegova posjeda treba gledati prema tome da li je isti darovanjem stekao predmetnu nekretninu od prednika prvotuženika L. F. te da „u nedostatku toga, nije mogao imati posjed određene kvalitete za dosjedanje“. U nastavku obrazloženja pobijane presude drugostupanjski sud utvrđuje kako nije došlo do zaključenja pismenog ili usmenog ugovora o darovanju između A. F. kao vlasnika sporne nekretnine s jedne strane i obitelji Sorić s druge strane. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te da samim time nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

11. U nastavku revizije tužitelj upire i na pogrešnu primjenu materijalnog prava učinjenu pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom navodeći da je u posjedu predmetne nekretnine najkasnije od 1938. pa do 2015. te da je za stjecanje vlasništva dosjelošću nepoštenom posjedniku potreban posjed nekretnine u trajanju od 40 godina. Slijedom navedenog, tužitelj u ovom postupku tvrdi da je vlasništvo sporne nekretnine stekao putem dosjelosti, iako u tužbi istovremeno navodi i to da je predmetnu nekretninu darovao svome sinu, ovdje drugotuženiku I. D. S.

 

12. Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da u predmetnom slučaju tužitelj nije dokazao da je dosjelošću stekao vlasništvo predmetne nekretnine te da samim time u skladu s čl. 59. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14) nema pravo tražiti da se ovrha na predmetnoj nekretnini proglasi nedopuštenom. Naime, uvodno valja reći da nepošteni posjednik nije mogao steći vlasništvo stvari kako prema Austrijskom općem građanskom zakoniku, tako niti prema Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, neovisno o duljini trajanja njegova posjeda. Također, kao što je utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima, prednik tužitelja nije darovanjem stekao vlasništvo predmetne nekretnine, niti je vlasništvo na nekretnini koja je predmet ovoga spora stekao na temelju punomoći koja je ovjerena u N. Y. 4. svibnja 1938., pa je samim time pravilan zaključak iz pobijane presude kako tužitelj nije bio u poštenom posjedu predmetne nekretnine te samim time nije od utjecaja niti vremensko trajanja posjeda stvari, a na koje tužitelj upire u svojoj reviziji, s obzirom na to da nepošteni posjednik ne može putem dosjelosti steći vlasništvo predmetne nekretnine.

 

13. Preostali dio revizijskih navoda svodi se na ukazivanje na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku pred nižestupanjskim sudovima te u tom smislu ponavljanje navoda iz istih, pri čemu valja istaknuti da u skladu s odredbom čl. 385. st.1. ZPP taj revizijski razlog nije dopušten.

 

14. Slijedom navedenog, neosnovan je i revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 1. rujna 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.