- 1 -              Rev 4348/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4348/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja T. R. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa posebna skrbnica S. R. iz Z., drugotužiteljice D. R. iz Z., OIB: ..., te trećetužitelja M. R. iz Z., OIB: ..., svih zastupanih po punomoćnici A. M., odvjetnici u Z., protiv prvotuženika C. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica M. V., dipl. iur., po generalnoj punomoći, te drugotuženika Z. e. t. d.o.o. Z. (ranije Z. h. d.o.o. – Podružnica Z. e. t.), OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica Lj. S., dipl. iur, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4444/2015-2 od 5. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1357/08-117 od 26. siječnja 2015., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-1357/08-146 od 16. rujna 2019., u sjednici održanoj 1. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

I              Revizija drugotuženika odbija se kao neosnovana.

 

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na reviziju drugotuženika,  kao neosnovan.

 

 

r i j e š i o j e :

 

I              Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4444/2015-2 od 5. ožujka 2019. u dijelu kojim je odbijena žalba prvotuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na tog tuženika (stavak III. izreke), u kojem dijelu se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II              Odluka o troškovima revizije tužitelja i prvotuženika ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženicima solidarno isplatiti prvotužitelju na ime naknade nematerijalne štete 400.000,00 kuna s pripadajućima zateznim kamatama (stavak I. izreke). Stavkom II. izreke odbijen je zahtjev prvotužitelja da mu tuženici  plate preostalih 590.000,00 kn. Stavkom III. izreke  naloženo je tuženicima solidarno isplatiti prvotužitelju naknadu za tuđu pomoć i njegu od 330.191,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose čije je dospijeće pobliže određeno tim dijelom izreke. Stavkom IV. izreke odbijen je zahtjev prvotužitelja  za preostali iznos naknade za tuđu pomoć i njegu u visini od 679.422,80 kuna. Stavkom V. naloženo je tuženicima solidarno na ime izgubljene zarade isplatiti prvotužitelju 316.175,47 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose čije je dospijeće pobliže određeno tim dijelom izreke. Stavkom VI. izreke odbijen je zahtjev prvotužitelja za izgubljenu zaradu u preostalom iznosu od 74.307,49 kn. Stavkom VII. izreke naloženo je tuženicima solidarno isplatiti drugotužiteljici i trećetužitelju iznos od po 176.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Stavkom VIII. odbijen je zahtjev drugotužiteljice za isplatu 44.000,00 kn te zahtjev trećetužitelja za isplatu 44.000,00 kn. Stavkom IX. izreke tuženicima je naloženo  solidarno naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu 228.350,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba prvotužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima izreke pod stavkom II., IV., VI. i IX., kojom je odlučeno o parničnom trošku i nije prihvaćen zahtjev tužitelja preko priznatih 228.350,00 kn (stavak I. izreke); odbijena je žalba drugotužiteljice i trećetužitelja kao neosnovana i potvrđena je ista presuda u dijelu izreke pod stavkom VIII. i IX., kojom je odlučeno o parničnom trošku i nije prihvaćen zahtjev tužitelja preko priznatih 228.350,00 kn (stavak II. izreke); odbijena je žalba prvotuženika kao neosnovana i potvrđena ista presuda u dijelu izreke pod stavkom I., III., V., VII. i IX. (stavak III. izreke); odbijena je žalba drugotuženika kao neosnovana i potvrđena ista presuda u pobijanim dijelovima izreke pod stavkom I., III., V., VII. i IX. (stavak IV. izreke); dok tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na žalbu (stavak V. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je njegova žalba odbijena, reviziju je podnio prvotuženik s prijedlogom da revizijski sud obje nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim nije prihvaćena njegova žalba, reviziju je podnio i drugotuženik, također zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu preinači, a podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelji su u odgovorima na revizije tuženika predložili obje revizije odbiti, a tuženike obvezati da im nadoknade trošak sastava  odgovora na reviziju.

 

6. Revizija drugotuženika nije osnovana, dok je revizija prvotuženika osnovana.

 

7. Sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (stavak 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

8. Predmet spora je zahtjev prvotužitelja za naknadu nematerijalne štete (duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti) te materijalne štete (troškova tuđe pomoći i njege te gubitka zarade), odnosno zahtjev drugo i trećetužitelja za naknadu nematerijalne štete (duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta sina, odnosno prvotužitelja), kao posljedice štetnog događaja od 20. prosinca 2003., kada je prvotužitelj stradao u tramvaju u vlasništvu drugotuženika koji je na dan štetnog događaja bio osiguran kod prvotuženika.

 

9. Polazeći od utvrđenja:

-          da su vrata noćnog tramvaja br. 31 i prije njegova zaustavljanja bila otvorena, pa da je prvotužitelj, prije nego što se tramvaj zaustavio na stajalištu, dok je još bio u vožnji kretajući se brzinom od oko 10 km/h, uskočio u tramvaj kroz srednja vrata prikolice nakon čega se nekoliko trenutaka vozio viseći izvan tramvaja, držeći se najmanje jednom rukom za rukohvat i stojeći najmanje jednom nogom na prvoj stepenici tramvaja,

-          da prvotužitelj nije uspio svladati silu usporenja tramvaja  nakon što je tramvaj počeo jače kočiti (normalan proces zaustavljanja), slijedom čega je tužitelj „poletio“ oko 2 m prema naprijed, a onda pao između tramvajskih kola i rubnog kamena,

-          da je prvotužitelj predmetne zgode bio alkoholiziran, ali da je izostala bilo kakva vanjska manifestacija tog stanja, odnosno da to stanje nije utjecalo na nastanak predmetnog štetnog događaja,

-          da je vozač tramvaja mogao uočiti prvotužitelja, odnosno grupu mladih ljudi kako trče ispred tramvaja,

nižestupanjski su sudovi o odgovornosti tuženika, budući da je konkretna šteta nastala u vezi s opasnom stvarju (tramvajem), odlučili primjenom pravila o objektivnoj odgovornosti iz članka 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 7391, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), pri čemu su primjenom odredbe članka 177. stavak 3. u vezi članka 192. istog Zakona tuženike oslobodili odgovornosti u omjeru od 20 %, kolikim su utvrdili doprinos samog prvotužitelja nastanku štete. Utvrđeni doprinos oštećenika sudovi temelje na njegovom postupanju kod „uskakanja“ u tramvaj i načinu vožnje (držeći se jednom rukom za rukohvat i stojeći jednom nogom na stepenici tramvaja) do kočenja (zaustavljanja) tramvaja, pri čemu je, na temelju rezultata dokaznog postupka, zaključeno da alkoholiziranost prvotužitelja nije u uzročnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja.

 

10. U odnosu na zahtjev prvotužitelja za naknadu nematerijalne štete za duševne boli  zbog smanjenja životnih aktivnosti, sudovi su, polazeći od toga da je prvotužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio impresijski prijelom desne sljepoočne kosti, subduralni hematom, traumatski šok, vigilnu komu i spastičnu tetraparezu, koje ozljede su rezultirale smanjenjem životnih aktivnosti od 100 %, cijeneći pritom ne samo nalaz i mišljenje vještaka već i iskaze svjedoka (S. R., sestre prvotužitelja, Ž. B., spec. fizijatra te B. D., fizioterapeuta), zaključili da kod prvotužitelja, unatoč deficitu njegovih spoznajnih sposobnosti i činjenici da se isti nalazi u permanentnom vegetativnom stanju, postoji minimalna svijest o cjelokupnoj situaciji te da on posljedice ozljeda ipak osjeća u duhovnoj sferi (jer primjerice reagira kad se uključi televizor/radio – okretanjem u tom pravcu, promatranjem, slušanjem, kao i kad mu se ispriča vic – smijanjem), pa kako se radi o postojanju minimalne svijesti o posljedicama zadobivenih ozljeda, smatraju da prvotužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, ali u puno manjem opsegu od onog u kojem bi mu ta naknada pripadala da je ta svijest potpuna, zbog čega mu je, na temelju odredbe članka 200. ZOO,  kao primjerena priznata naknada u visini od 500.000,00 kn, što umanjeno za njegov doprinos nastanku štete od 20 % iznosi dosuđeni iznos od 400.000,00 kn.

 

11. Iako je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je prvotužitelju tuđa pomoć i njega potrebna 24 sata dnevno, imajući na umu iskaz drugotužiteljice (njegove majke) da prvotužitelj u pravilu spava 8 sati dnevno, da 45 min dnevno otpada na rad s fizioterapeutom, da ni sama majka objektivno ne može pružati 24-satnu pomoć jer i sama mora zadovoljiti elementarne životne potrebe, nižestupanjski sudovi nalaze prihvatljivom potrebu za kontinuiranom brigom i njegom od 12 sati dnevno, u kojem opsegu je prvotužitelju, uz umanjenje za njegov doprinos nastanku štete, priznata tuđa pomoć i njega, kako u odnosu na dospjelu naknadu tako i u odnosu na onu svotu koja mu je dosuđena u obliku novčane rente.

 

12. Polazeći od toga da je prvotužitelj završio srednju školu za grafičkog tehničara, da se dan prije štetnog događaja prijavio Hrvatskom zavodu za zapošljavanje,  da podaci o broju prijavljenih nezaposlenih osoba s tim zanimanjem u odnosu na broj prijavljenih potreba za tim radnicima u odnosu na prethodne tri godine ukazuju na vidno smanjenje nezaposlenosti osoba sa zanimanjem grafičkog tehničara, da je prvotužitelj na sam dan štetnog događaja bio na razgovoru za posao, nižestupanjski sudovi zaključuju da bi se prvotužitelj po redovnom tijeku stvari, da štetnog događaja nije bilo, vrlo brzo zaposlio u struci, slijedom čega je prvotužitelju, na temelju odredbe članka 195.  ZOO, dosuđena, ponovno uz 20 %-tno umanjenje s osnove vlastitog doprinosa nastanku štete, i naknada materijalne štete u vidu izgubljene zarade, koja mu je dosuđena kao novčana renta.

 

13. Primjenom odredbe članka 201. stavak 3. ZOO, drugo i trećetužiteljima (roditeljima prvotužitelja) dosuđena je novčana naknada za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta sin, koja je također umanjena za utvrđeni 20 %-tni doprinos prvotužitelja nastanku štete.

 

14. Prigovor zastare utuženog potraživanja nižestupanjski sudovi otklanjaju pozivom na odredbu članka 376. stavak 1. ZOO, uz obrazloženje da se zdravstveno stanje prvotužitelja, prema nalazu i mišljenju vještaka, stabiliziralo tek s prosincem 2005., kada je ujedno postalo izvjesno da će potreba za tuđom pomoći i njegom biti trajna kao što je postala izvjesna njegova nesposobnost za rad, slijedom čega do podnošenja tužbe (6. veljače 2008.) nije protekao trogodišnji zastarni rok za sve utužene vidove štete.

 

U odnosu na reviziju prvotuženika:

 

15. U pravu je ovaj tuženik kada navodi da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. ZPP, kada je taj sud propustio ocijeniti odlučni žalbeni navod po pitanju ograničenja odgovornosti prvotuženika svotom osiguranja važećom na dan štetnog događaja.

 

16. Naime, prvotuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor limita svote osiguranja, koji prigovor je prvostupanjski sud otklonio uz obrazloženje da su dosuđene naknade u limitu 1.400.000,00 kn, slijedom čega da nije iscrpljena svota osiguranja.

 

17. Iako je prvotuženik žalbom pobijao taj dio obrazloženja prvostupanjske presude, ističući da je sud u odnosu na taj prigovor pogrešno primijenio materijalno pravo,  drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije ocijenio te žalbene navode, iako su oni bili odlučni za suđenje, odnosno za ocjenu (solidarne) odgovornosti prvotuženika, kao osiguratelja tramvaja u vlasništvu prvotuženika, za štetu proizašlu iz predmetnog štetnog događaja.

 

18. Kako već zbog navedenog nedostatka nije moguće ispitati pobijanu presudu u odnosu na ovog tuženika, ostvaren je revizijski razlog iz članka 385. stavak 1. točka 2. ZPP, slijedom čega je pobijanu presudu u odnosu na prvotuženika valjalo, na temelju odredbe članka 394. stavak 1. ZPP, ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje (stavak I. izreke rješenja).

 

19. Primjenom odredbe članka 166. stavak 3. ZPP odlučeno je da će se u konačnoj odluci odlučiti o troškovima postupka koji su tužiteljima i prvotuženiku nastali u povodu revizije (stavak II. izreke ovog rješenja).

 

 

U odnosu na reviziju drugotuženika:

 

20. U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje ovaj tuženik, jer pobijana presuda u odnosu na drugotuženika nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno ista sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama.

 

21. Naime, nižestupanjski su sudovi za utvrđenje činjenice da su vrata tramvaja bila otvorena prije nego što se tramvaj zaustavio dali valjane i jasne razloge, cijeneći pritom iskaze ne samo svjedoka – prijatelja prvotužitelja, već i iskaz svjedokinje D. B., koja se predmetne zgode slučajno zatekla kao putnica u tramvaju, sjedeći baš nasuprot vrata kroz koja je prvotužitelj ispao, kao i rezultate provedenog prometnog vještaka.

 

22. Kako se ostali prigovori drugotuženika u odnosu na sam nastanak štetnog događaja svode na osporavanje načina na koji je u postupku koji je prethodio reviziji provedena ocjena dokaza (članaka 8. ZPP), koje pravo je pridržano za prvostupanjski sud, ali posljedično tome i na preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, ti prigovori nisu uzeti u razmatranje, jer ovaj sud u revizijskom stupnju postupka činjenično stanje utvrđeno po nižestupanjskim sudovima nije ovlašten preispitivati (članak 385. stavak 1. ZPP).

 

23. Neosnovano drugotuženik prigovara da je sud u pobijanoj presudi dao nejasne i proturječne razloge o utjecaju alkoholiziranosti prvotužitelja na nastanak predmetnog štetnog događaja. Naime, rukovodeći se upravo nalazom i mišljenjem stručne osobe – vještaka toksikologa o mogućnosti da slika njegove alkoholiziranosti u danom trenutku nije odgovarala utvrđenoj koncentraciji alkohola u krvi, ali i nedokazanim tvrdnjama tuženika o tome da je upravo alkoholiziranost prvotužitelja bila neposredni uzrok predmetnog štetnog događaja, nižestupanjski su sudovi taj prigovor tuženika osnovano otklonili.

 

24. Ostali prigovori drugotuženika u pogledu alkoholiziranosti prvotužitelja kao razloga zbog kojeg bio on u potpunosti ili makar djelomično trebao biti oslobođen odgovornosti svode se na njegovu ocjenu dokaza, drugačiju od one koju je proveo prvostupanjski, a onda prihvatio i drugostupanjski sud, odnosno na prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što je, ponavlja se, nedopušten revizijski razlog.

 

25. Drugotuženik u svojoj reviziji nadalje ističe kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 177. stavak 3. i članka 192. ZOO, kada je podijeljenu odgovornost između oštećenika i imatelja opasne stvari procijenio u omjeru 20 % - 80 %. Naime, drugotuženik smatra da nije bilo propusta u postupanju vozača tramvaja, već da je šteta nastala isključivom krivnjom oštećenika, zbog čega je drugotuženika u potpunosti trebalo osloboditi odgovornosti.

 

26. U konkretnom slučaju drugotuženik, kao vlasnik opasne stvari, odgovara po pravilima o objektivnoj odgovornosti, pri čemu pravila o primjeni doprinosa oštećenika koja dovode do oslobođenja ili umanjenja štetnikove odgovornosti traže da se pored pretpostavki uzročnosti i neprimjerenosti oštećenikova ponašanja ostvare i neke druge pretpostavke. Tim dodatnim pretpostavkama primjene pravila o doprinosu oštećenika traži se da je radnja oštećenika kojom je prouzročena šteta takve naravi da ju štetnik nije mogao predvidjeti i da njezine posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti. Dakle, nužno je da radnja oštećenika u subjektivnom smislu ima obilježja više sile u odnosu na štetnika. U konkretnom slučaju, kada je utvrđeno da su vrata tramvaja bila otvorena i prije zaustavljanja tramvaja, postupak prvotužitelja i to uskakanje u tramvaj kroz vrata dok je isti još bio u vožnji ne predstavlja nepredvidivo postupanje koje vozač tramvaja nije mogao predvidjeti, pa je upravo vozač tramvaja trebao poduzeti sve mjere da bi se izbjegle posljedice kao u ovom konkretnom slučaju.

 

27. Stoga, cijeneći predvidljivost ponašanja (radnje) oštećenika u konkretnom slučaju i mogućnost izbjegavanja posljedica odnosno sprječavanja nastanka predmetnog štetnog događaja, ovaj sud ne smatra da su na strani drugotuženika, kao štetnika, ispunjene pretpostavke iz članka 177. stavak 2. ZOO za njegovo potpuno oslobođenje od odgovornosti, odnosno smatra da su sudovi, imajući na umu sve okolnosti slučaja, pravilno ocijenili da ne postoji doprinos prvotužitelja nastanku štete u opsegu većem od 20 % samim time što je neoprezno „uskočio“ u tramvaj dok je isti još bio u vožnji i nekoliko se trenutaka, do zaustavljanja tramvaja na stajalištu, vozio viseći izvan tramvaja pridržavajući se jednom rukom za rukohvat te stojeći jednom nogom na stepenici tramvaja.

 

28. U odnosu na pitanje opravdanosti dosude naknade nematerijalne štete prvotužitelju s osnove duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, i ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da kod prvotužitelja, unatoč stanju permanentne vegetativne kome, postoji makar minimalna svijest da je njegova životna aktivnost smanjenja, pa time i da postoje duševne boli zbog takvih posljedica.

 

29. Revidentu valja odgovoriti da sudovi postojanje te svijesti nisu utvrdili isključivo na temelju nalaza i mišljenja vještaka, već i na temelju drugih izvedenih dokaza. Osim što su vještaci u pisanom mišljenju (list 161 spisa) naveli da odgovor na pitanje trpi li prvotužitelj, obzirom na svoje stanje, duševne boli nije ni jednostavan ni jednoznačan, utvrđeno je da on, iako nesvjestan sebe i okoline, ipak u nekim elementima uspostavlja primitivan oblik komunikacije s vanjskim svijetom, što se očituje kod hvatanja ruke na pozdrav i stisak kada se ruka pruža, kod aktivnog hvatanja predmeta i sl. Da posljedice ozljeda osjeća u duhovnoj sferi (kad se uključi televizor okreće se u tom pravcu, promatra, sluša, smije se, jednako kao i kad mu se ispriča vic) utvrđeno je iz iskaza svjedoka (sestre prvotužitelja te fizijatra i fizioterapeuta koji svakodnevno rade s njim) koji su potvrdili njegove reakcije na određene vanjske podražaje, pa je sud u pobijanoj odluci opravdano prihvatio zaključak prvostupanjskog suda o postojanju, makar minimalne, svijesti prvotužitelja u cjelokupnoj situaciji, jer da nikakve svijesti o tome nema, ne bi bilo ni opisanih reakcija.

 

30. Kako, dakle, postojanje minimalne svijesti o smanjenju životnih aktivnosti nije utvrđeno isključivo na temelju nalaza i mišljenja vještaka, onda nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju drugotuženik ukazuje kada navodi da su razlozi o postojanju te svijesti proturječni nalazu i mišljenju vještaka.

 

31. Neosnovano drugotuženik prigovara utvrđenom opsegu tuđe pomoći i njege, jer su za zaključak o prihvaćanju potrebe za tuđom pomoći i njegom u trajanju od 12 sati dnevno, neovisno o mišljenju liječnika vještaka da mu je ta pomoć potrebna 24 sati dnevno, dani jasni i prihvatljivi razlozi. Ocjena drugotuženika da bi prvotužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna u opsegu od 8 sati dnevno, koliko stvarno iznosi potreba za efektivnom pomoći, nije prihvatljiva i ista nema uporište niti u nekom propisu niti u izvedenim dokazima, prije svega nalazu i mišljenju vještaka kojim je procijenjena stvarna potreba za tuđom pomoći i njegom obzirom na stanje u kojem se tužitelj nakon predmetnog štetnog događaja nalazi.

 

32. Razlozi kojima drugotuženik drugostupanjsku presudu pobija u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade su toliko paušalni da ih ovaj sud ne može uzeti u razmatranje. U pobijanoj presudi dani su jasni i neproturječni razlozi o tome da bi se prvotužitelj, da nije bilo štetnog događaja, sa svojom stručnom spremom ubrzo zaposlio te da bi ostvarivao zaradu u visini koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa nisu jasni revizijski razlozi o tome „da nije dovoljno dobro niti dokazano niti utvrđeno da bi se prvotužitelj zaposlio kao grafički tehničar niti da bi ostvarivao plaću koju je ocijenio vještak financijske struke“.

 

33. Zaključno, neosnovan je prigovor zastare utuženog potraživanja, jer drugotuženik pogrešno početak tijeka zastare vezuje za dan nastanka štetnog događaja.

 

34. Naime, prema odredbi članka 376. stavak 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za  tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Saznanje za štetu podrazumijeva saznanje za sve one elemente o kojima ovisi njezina visina, pa je tako za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti odlučno vrijeme kada je liječenje završeno i kada se stabiliziralo tužiteljevo zdravlje, za troškove tuđe pomoći i njege trenutak prestanka potrebe za takvom pomoći ili onaj trenutak kada je postalo izvjesno da će ona biti trajno potrebna, dok je za izgubljenu zaradu odlučan također trenutak završetka liječenja ili stabilizacije zdravstvenog stanja, odnosno trenutak kad je postala izvjesna trajna nesposobnost za rad.

 

35. Bez obzira što je stanje prvotužitelja izazvano predmetnim ozljeđivanjem takvo da liječenje nikada nije okončano niti će do njegova izlječenja doći, vještaci su se u svom usmenom očitovanju izričito izjasnili da se temeljem kliničke prakse, ali i stručne i znanstvene literature ovakvo stanje može proglasiti permanentnim, dakle onim za koje se smatra da ne postoji mogućnost izlječenja/oporavka, tek dvije godine po ozljeđivanju (oštećenju mozga), slijedom čega su pravilno nižestupanjski sudovi kao početak tijeka zastare svih utuženih vidova štete prvotužitelja pravilno uzeli prosinac 2005., kao trenutak proglašenja tužiteljevog stanja stalnim vegetativnim stanjem, kada je ujedno postalo izvjesno da će potreba za tuđom pomoći i njegom biti trajna odnosno da se prvotužitelj neće moći dalje profesionalno razvijati niti zaposliti.

 

36. Zbog navedenoga, i ovaj sud prihvaća da u odnosu na prvotužitelja do dana podnošenja tužbe (6. veljače 2008.) nije nastupio trogodišnji zastarni rok iz članka 376. stavak 1. ZOO, koji nije nastupio niti u odnosu na potraživanje drugo i trećetužitelja, budući da početak tijeka zastare njihovog potraživanja (naknade štete zbog naročito teškog invaliditeta sina) treba također vezati uz prosinac 2005., kada je, prema nalazu i mišljenju vještaka, stanje prvotužitelja bilo moguće proglasiti permanentnim vegetativnim stanjem za koje ne postoji mogućnost oporavka.

 

37. Kako, dakle, u odnosu na pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na drugotuženika nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je primjenom odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude i reviziju drugotuženika odbiti kao neosnovanu.

 

38. Tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju drugotuženika, jer taj trošak nije bio neophodan za donošenje odluke o reviziji drugotuženika (članak 155. stavak 1. ZPP.

 

Zagreb, 1. rujna 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.